Danas je zemaljski rođendan bl. Alojzija Stepinca. Alojzije Stepinac prošao je zemljom, bio svjedok i svjedočanstvo pred svojim narodom u ime Boga i rodio se ponovo u Njegovom krilu. I živi, svijetli, zagovara.
Papa Franjo, koji, kako sam kaže Silviju Tomaševiću, raspoznaje “miris Hrvatske” pa to ponavlja do osjeta prijezira i slave bahatosti, izgovara ovu čestitku:
“Povijesni slučaj je ovaj: kanonizacija Stepinca. Stepinac je čovjek s vrlinama. To je Crkva izjavila time što ga je proglasila blaženim. Može ga se moliti. On je blažen. Ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo se do nerazjašnjenih točaka.
Riječ je o povijesnim točkama. I, ja koji trebam potpisati kanonizaciju s mojom odgovornošću molio sam, promišljao, tražio savjet i onda sam vidio da trebam pitati pomoć Irineja (patrijarha Srpske pravoslavne crkve op.a.). Irinej je veliki patrijarh. I Irinej mi je
pomogao. Osnovali smo zajedno povijesnu komisiju. Radili smo zajedno. Jer, i Irineja i mene jedino zanima istina. Ne pogriješiti. Čemu služi jedna izjava o svetosti, ako nije jasna istina. Ne služi nikome. Znamo da je (Stepinac op.a.) dobar čovjek, da je blaženik, ali da se učini ovaj korak ja sam tražio pomoć Irineja da se učini istina. Izučava se.
Najprije je osnovana komisija koja je dala svoje mišljenje. Ali sada se izučavaju druge točke. Produbljavaju se neke točke kako bi istina bila jasna. Ja se ne plašim istine. Ne plašim se. Samo se plašim suda Božjeg. Hvala”. (Večernji list, 7.5.2019.)
Komentar?
Svi koji vjerujemo znamo komu se možemo moliti. I čijem se zagovoru utjecati, bez obzira čiji i kakav miris osjećali. Mi Hrvati danas snažnije i zornije nego ikada možemo osjetiti miris i zov svetosti. Tu je, među nama je, dio je potrage naših proljeća i svibnja rađanja nad dolinama smrti.
Kome se molio papa Franjo i tko mu je odgovorio upirući prstom u “istinu” s imenom Irinej, tko je uslišio molitve pape Franje i usmjerio ga vrelima istine, teško je nama koji znamo ponešto o Irineju, reći. Sve što znamo ne sliči ni molitvi, ni preporuci, ni milosti, a nije ni dostojno ljudskog razuma, dara Duha Svetoga.
Ne uklapa se ništa od toga što jesmo i s čim jesmo Stepinčevi sljedbenici, ništa od poziva na poniznost u nadi, vjeri i za Istinu, ni u nadležnost izgovorenog pokroviteljstva aktualnog Pape, koji “odobrava” moliti se bl. Alojziju, ističući kako je bio dobar čovjek.
Samo što nije podragao očinski miris Hrvatske na Tomaševiću, dragajući posredno i “dobrog čovjeka” Alojzija. Očinski ga dragajući. Teško je ne uočiti zov hodajuće ovozemaljske svetosti pape Franje, usporediv samo s istinoljubivošću “njegove svetosti” Irineja.
Sveti papa Franjo i istinoljubiva njegova svetost Irinej tako dragaju dobroga čovjeka Alojzija, mirisnom Hrvatskom na glavi Silvija Tomaševića. Očinski.
Problem je jedino što bl Alojzije u ovom trenutku ima drugog, onog prvog i vječnog Oca, ima ga tko dragati, pa je svako pružanje ruke u krilo Svjetlosti, nedostojno, a ruka će sigurno izgorjeti. Čija god bila, makar se i Irinej molio.
Na kraju, prisjećajući se, moleći se i utječući se zagovoru bl. Alojzija, ne ovozemaljske nego Očeve svetosti, jer svetost pripada samo i jedino Njemu, pomolimo se za našu Crkvu.
Potrebnije je i presudnije nego rijetko kada tijekom naše povijesti. Pomolimo se zbog napasti “svetosti” kojoj je izložena, upravo na rođendan dobrog čovjeka Alojzija, komentirao je Marko Ljubić na facebooku