Connect with us

Kolumne

MILJENKO SMOJE Spomenik jugoslavenskom operativcu nižega ranga pokušaj je maksimalne radikalizacije splitske scene

Objavljeno

-

Ilustracija/isječak

Taktička procjena splitske predizborne situacije bila je od presudne važnosti pri donošenju odluke o postavljanju spomenika uglednom splitskom ORJUNA-šu i najdosljednijem apologetu propale jugoslavenske državne zajednice, Miljenku Smoji, bivšem novinaru, u mladosti makrou i kockaru, poznatom i po tome da je u prvom braku bio ravno četiri dana dok ga nisu izbacili iz kuće.

Osoba je to koja se cijeloga života lažno predstavljala kao anarhist, zapravo je riječ o tvrdom komunističkom, jugo nacionalističkom i srboljubivom fanatiku, čiji se, kako netko reče, hinjeni anarhizam interesno slizao režimskim oportunizmom, do granica krajnje političke ljigavosti i amoralnosti.

Operacija Smoje

Postavljanje tog sramnog spomenika baš sad zapravo je kalkulirana i tjednima pripremana reakcija na najnovija istraživanja javnog mnijenja, po kojima Puljkova politička sekta ostvaruju izborni uspjeh od tek dva posto. Što je posljedično izazvalo paniku. Šef Puljak procijenio je kako mu ‘operacija Smoje’, uz dodatno zaoštravanje i eskaliranje ideološkoga sukoba u Splitu, može djelovati kao funkcionalni servis, kojem u cilju nedostajućih postotaka odgovara svaka konfrontacija s oponentima.

Neposredan signal za napad vjerojatno je stigao iz samog vrha splitske ORJUNA-e. Protiv koga? Valjda protiv onih koje Smoje svojedobno etiketira kao hrvatske horde, koje su se u fini crveni i jugoslavenski Split spustile s ‘druge strane brda’. Taktika je, dakle, inzistirati na eskalaciji ideološkog sukoba, ovamo smo mi, a tamo su neprijatelji, u rasponu od Isusa Krista do seljačkih momaka ‘priko brda’, koji, jeli, pjevaju ‘dištonantno’. Najčešće je bila riječ o Hrvatima iz Dalmatinske Zagore, koje splitska ORJUNA-šija prigodno naziva Vlajima.

Ako je ‘splitski politbiro’ tako odlučio, i time uoči nadolazećih izbora bitno odigrao na kartu kamenoga Smoje, Puljak je taj potez morao povući. Politbiro time demonstrira moć. Baš kao što su nekada prema kleronacionalistima. Valja biti budan, jer se i ‘oni’, ti Vlaji i torcidaši, koji su opaki, opasni, zadojeni mržnjom, kako i njihovi očevi koji su nekada po Splitu batinali mirne pitomce JNA, spremaju na akcije.

Uglavnom, obzirom da su uspjesi aktualne splitske gradske vlasti jednaki onima zagrebačke, ORJUNA-šija preostaje jedino da ‘igra na ideologiju’, vjerujući kako će im to pomoći na izborima. Neka im bude, zaključio bi flegmatik. No, postavljanje sramnog spomenika Smoji nije drugo nego Puljkov simptom nemoći da ‘vrati ugled’, da fascinira općinstvo, i spriječi tako svoje predvidljivo izborno potonuće.

Smoje i Milošević

Puljak kao da se drži one stare mudrosti ‘ako je sadašnjost hendikepirajuća, fokusirajmo se na prošlost’. Spomenik Smoji, tom jugoslavenskom operativcu ipak nižega ili srednjega ranga, bez sumnje je pokušaj radikalizacije splitske scene i objedinjavanja cjelokupne ljevice pod Puljkov kišobran. Tko ne želi Vlaje na vlasti, neka stane uz časnog Puljka, koji protiv njih vodi beskompromisnu bitku. Što se, između ostaloga, efektno potvrđuje i na Smojinom spomeničkom primjeru. Traži se jedinstvo. Baš kao što je Smoje preko Slobodne 1988. godine tražio ne samo jugoslavensko jedinstvo nego od Beograda uvođenje vojne diktature. Nije nevažno napomenuti kako je u to vrijeme jedan beogradski političar u usponu, Slobodan Milošević, od Miljenka Smoje, Slobodne, splitske UDBA-e, splitske partije i SUBNOR-a iz Splita, doznaje se, dobivao stalnu podršku za svoj projekt. Oni koji su se protivili, kao na primjer novinar Joško Čelan, bivali su proganjani, napadani čak i fizički, te smjenjivani i izbacivani s posla. Doduše, nije Smoje s ostatkom UDBA-šije tek samo davao potporu Miloševiću, istovremeno je (04. ožujka 1990.g.) tražio da se ‘poglavnika Tuđmana strpa u pržun’, za nesretnog je Matu Meštrovića pisao da je Ustaša, a za HDZ-ovce je naveo da su to ‘crni paraziti iz malih mista, koje je lako pripoznat po glavan’. Kako se vidi, Smoje je u članke nastojao, često i nepotrebno, ubaciti što više ‘splićanizama’, kako bi bilo jasno da piše ‘naš čovik’, ‘domaći čovik’, s Matejuške ili iz Varoša. A ne recimo Vlaj. Kad smo već kod devedesete godine, interesantan je još jedan podatak. Naime, u vrijeme kada Hrvatska gori, balvan revolucija traje, posrbljena JNA zauzima poziciju ‘tampon zona’, u isto vrijeme splitska ORJUNA-šija iz Slobodne od zločinačke i posrbljene JNA, i od Smojinoga prijatelja Veljka Kadijevića, 22. prosinca 1990. dobiva plaketu ‘Zahvale za suradnju s JNA’. Jedan od rijetko hrabrih pojedinaca u to vrijeme u Splitu bio je Joško Čelan. Napisao je Čelan članak naslova ‘Kulušić i Kadijević dva oka u glavi’, i otvoreno je ORJUNA-še iz Slobodne nazivao nacionalnim izdajnicima. Nakon toga upravo je jugoslaven Kulušić Joška Čelana fizički napao. Nakon incidenta Čelanu je uručen otkaz, i to na način da je Slobodna na naslovnici prigodno objavila članak ‘Srušeni Sadam i Čelan’. Toliko im je, dakle, bilo bitno dati Čelanu otkaz da su to izjednačili sa rušenjem Sadama Huseina.

I sad ono najbolje. Danas se, vjerovali ili ne, novinarska nagrada zove po tom Miloševićevcu, Jošku Kulušiću, koji je u to vrijeme bio glavni urednik Slobodne sa završenom, pazite sad, tek osnovnom školom.

Splitska Orjuna

Na djelu je, kako vidimo, splitska ideološka groteska s ograničenim dramskim potencijalom, u kojoj se revizija jedne historijske arhive pokušava preobraziti u moderno političko oružje za osvajanje vlasti. Umovi poput Puljka, raznih Ivaniševića, Gala, Lalića, Ostojića, Perasovića i ostale splitske ORJUNA-šije, svjesni su činjenice da numerički respektabilan dio splitske populacije još uvijek parazitira isključivo na kriptojugoslavenskim bajkama i ratovanju s povijesnim sjenama na zidu lokalne špilje. Ta lijeva sekta odavno je opskrbljena povlasticama, omogućen im je život u opterećujućoj dokonosti, otvoren im je medijski prostor, na neki način izuzeti su od zakona, i nastoje sad ubrzano poništiti disperziju lijevih glasova na razne strane koji Puljku, to jest njima, otimaju glasove. Konstruirani ‘slučaj Smoje’ segment je u realizaciji predočenog scenarija simpatizerske obnove.

Udarac Tuđmanu

Postavljanje spomenika na istaknutom javnom mjestu jednoj krajnje opskurnoj povijesnoj ličnosti, nemoralnom apologetu najmračnijeg razdoblja čovjekove novije historije, komunizma, nije za podcijeniti. Jedan je to od najtežih, ako ne i najteži, udarac ideji hrvatske slobode i samostalnosti, ili ideji Tuđmanove pomirbe, ako je takvo što uopće i moguće.

Naime, postavljanje spomenika nekome tko je pozdravio i oduševljeno dočekao tzv. antibirokratsku revoluciju, tko je za Miloševića napisao da je ‘naš čovik’, tko je tražio uvođenje izvanrednog stanja na Kosovu, tko je slavio Miloševićev skup na Gazimestanu, pisao kako je povijesna zadaća Dalmacije u spašavanju Jugoslavije, tko je bio posebno omiljen među generalima tzv. JNA, tko je najzaslužniji što je Slobodna Dalmacija dobila plaketu JNA 22. prosinca 1990. godine, tko se ‘Ajduka potpuno odreka i nije više iša na utakmice jer je skinija crvenu zvizdu’, tko je u Beogradu 1994. ‘obeća da će vratit zvizdu na hajdukov grb’, i još mnoštvo sličnoga, opasan je presedan koji može izazvati ozbiljne reakcije. Tim spomenikom poražene kriptojugoslavenske strukture pokušavaju organizirati neku vrstu obračuna s hrvatskim suvereniznom i neovisnošću. Zalagati se danas za nekakav antifašizam kao kolektiv, odnosno novoinstalirani surogat antifašističkog komunizma, znači zalagati se za one vrijednosti kojih se svatko normalan srami. Osim toga, komunizam titoističkog tipa po svojoj zločinačkoj definiciji apsolutno je usporediv s hitlerizmom.

Nikome na svijetu, osim gospodinu Puljku, i njegovim su-ideolozima u Splitu i Hrvatskoj, nije palo na pamet na ovaj način pokrenuti rat protiv ideje slobode kao pobjednika nad jugoslavenskim i srpskim fašizmom. Mnoge su današnje države unutar Europske unije ili izvan nje nekada, na ovaj ili onaj način, bile članice komunističkog bloka: Poljska, Češka, Slovačka, Rumunjska, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija, Bugarska, Albanija itd. ali nikom nije palo na pamet otvarati završene povijesne procese. Osim, kako stvari stoje, gospodinu Puljku, koji donekle, po ovom pitanju vozi i na Plenkovićev pogon. Razlozi su prilično razumljivi. Gospodin Puljak, zbog svojih je kampanjskih motiva odlučio posegnuti za kamenim Smojom, i dodati, možda i nehotice, novu dimenziju rehabilitaciji jugoslavenskog komunizma. No, pravo je pitanje kako je moguće da ne shvaća kako ništa dobrog neće donijeti ni njemu niti njegovoj stranci podizanje spomenika takvom nečasnom čovjeku, u hrvatskom Splitu. Kako je moguće da ne shvaća kako će podizanje tog sramotnog spomenika potaknuti polemike i sukobe o Smoji, ORJUNA-i i simbolima i vrijednostima na kojima ne bi smjela počivati Hrvatska. U konačnici, kako mu nije jasno da mnogi već danas razmišljaju o tome kako će srušiti taj sramotni spomenik.

Jedno veliko ništa

Netko je napisao kako se kroz Smoju i njegovu izdaju, naspram Čelana i njegovog domoljublja, oslikava sva tragičnost hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Dio je to stoljetne hrvatske borbe za samostalnost i neovisnost, borbe između autonomaša, orjunaša, srbofila, ali iznad svega i uvijek antihrvata, s jedne strane i narodnjaka, domoljuba i Hrvata s druge strane. Kao prije Beograd, tako danas neki drugi koriste nečasne, nekarakterne izrode za rušenje morala i ponosa naroda, i rastakanje i uništenje Hrvatske.

U konačnici, završava autor, je li spomenik Smoji jasna poruka Hrvatima kako žive u zabludi da su pobijedili, i da je ovo naša država? Ili je ovo tek samo globalistička, antinacionalna, migrantska tvorevina, bez ikakve budućnosti. Hoće li se dozvoliti da je alkar Franjo Tuđman, prilikom usklika ‘imamo Hrvatsku’, zapravo pogodio jedno veliko – u ništa?!

prof. dr. sc. Ivica Granić

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas