Mladen Pavković: Ne, nismo zaboravili da ste Zid boli zakopali u – zemlju!

Ovu priču treba ponavljati iz godine u godinu – da se ne zaboravi –. Naime, riječ je o jednom  od najljepših spomenika poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima – Zidu boli – , sastavljenom od 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvatskih branitelja i civila, koji je podignut  26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a. Nije ga izgradio, ni jedan arhitekt, već očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata događalo u Hrvatskoj. Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije. Jedne godine (2004/5.) i moja je malenkost tamo organizirala i „Doček Nove godine“, kojem je među ostalim, bila nazočna i majka Kata Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina. Dok su drugi slavili, tamo smo dostojanstveno, u miru i tišini, molitvom, dočekali Novu godinu, što je bio jedinstveni doček u svijetu. Uz to, dao sam tiskati i jednu razglednicu s motivom ovog veličanstvenog spomenika-da se ne zaboravi, koja je marginalizirana i prešućena, kao i sve drugo oko ovog projekta. Pored hrvatskih majki, velike (najveće) zasluge za taj spomenik ima i Zdenka Farkaš, koja je bila predsjednica Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), ali i neki drugi predsjednici i članovi braniteljskih udruga.

Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, navodno po nalogu gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica. Kao danas se sjećamo monstruozne „režije“, kad su u ranim jutarnjim satima  članovi Saveza „rušili“ opeke, a s druge strane suprotstavljala im se skupina branitelja. Dakle, branitelji i stradalnici su išli protiv – branitelja. Brat na brata! Pšenica je tada izjavio novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata. S druge pak strane, većina branitelja, ali i građana, je isticala da ta inicijativa nije ništa drugo nego „vandalski čin i kultorocid“!

Apeliralo se i na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se „Zid boli“, po ideji komunističkog skulptora Dušana Džamonje zakopa na groblju Mirogoju. Ništa nije pomoglo, niti je itko želio zaustaviti ovaj nerazuman čin.

Tako se vjerojatno prvi puta u svijetu dogodilo da jedan spomenik (i to još žrtvama rata, žrtvama pobjedničke vojske!) zakopa u zemlju, iako je bilo i prijedloga da se restaurira, obnovi i konzervira, pa da se ga možebitno tek onda premjesti na neku novu (dogovorenu) lokaciju.

Spomenik „Glas hrvatske žrtve – Zid boli“ u kojem su „pohranjene“ crvene i crne opeke, otvoren je 14. listopada 2004.  na groblju Mirogoj. U spomenik su urezana u crni mramor 13.500 imena poginulih hrvatskih branitelja i civila – žrtava velikosrpske agresije na Hrvatsku, ali na tom mjestu nećete naći križa, podatke o datumu rođenja ili smrti žrtava niti nikakvih daljnjih objašnjenja.

Nu, bolna je i činjenica da je Zid boli  morao nestati sa zagrebačkih ulica, da valjda netko ne vidi koliko je već 1993. bilo poginulih, zatočenih i nestalih Hrvata…Suzom zalivene opeke su silom zakopane podno spomenika Dušana Džamonje  „Glas hrvatske žrtve-Zid boli“. I danas tamo trunu, a još za koju godinu posve će istrunuti, a „Zida boli“ iz Savske, na žalost, više nikada neće biti, osim u sjećanju, iako je bio jedan od najljepših spomenika nevinim žrtvama u Europi!

Mladen Pavković