Pratite nas

Religija i Vjera

Mladen Pavković: Ne, nismo zaboravili da ste Zid boli zakopali u – zemlju!

Objavljeno

na

Ovu priču treba ponavljati iz godine u godinu – da se ne zaboravi –. Naime, riječ je o jednom  od najljepših spomenika poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima – Zidu boli – , sastavljenom od 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih te poginulih hrvatskih branitelja i civila, koji je podignut  26. rujna 1993. u Zagrebu, u Selskoj ulici, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a. Nije ga izgradio, ni jedan arhitekt, već očajne majke, kako bi i na taj način privukle pažnju svijeta na sve ono što se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata događalo u Hrvatskoj. Mnogi su ga obilazili, palili svijeće i na tom mjestu molili za svoje najmilije. Jedne godine (2004/5.) i moja je malenkost tamo organizirala i „Doček Nove godine“, kojem je među ostalim, bila nazočna i majka Kata Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina. Dok su drugi slavili, tamo smo dostojanstveno, u miru i tišini, molitvom, dočekali Novu godinu, što je bio jedinstveni doček u svijetu. Uz to, dao sam tiskati i jednu razglednicu s motivom ovog veličanstvenog spomenika-da se ne zaboravi, koja je marginalizirana i prešućena, kao i sve drugo oko ovog projekta. Pored hrvatskih majki, velike (najveće) zasluge za taj spomenik ima i Zdenka Farkaš, koja je bila predsjednica Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), ali i neki drugi predsjednici i članovi braniteljskih udruga.

Međutim, ovaj „Oltar Domovine“, kako su ga također u to vrijeme zvali, nasilno je uklonjen 24. lipnja 2005. i to u ranim jutarnjim satima, navodno po nalogu gradonačelnika Grada Zagreba, i uz pomoć nekih braniteljskih udruga, poput Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, na čijem je čelu bio pok. Ivan Pšenica. Kao danas se sjećamo monstruozne „režije“, kad su u ranim jutarnjim satima  članovi Saveza „rušili“ opeke, a s druge strane suprotstavljala im se skupina branitelja. Dakle, branitelji i stradalnici su išli protiv – branitelja. Brat na brata! Pšenica je tada izjavio novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata. S druge pak strane, većina branitelja, ali i građana, je isticala da ta inicijativa nije ništa drugo nego „vandalski čin i kultorocid“!

Apeliralo se i na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se „Zid boli“, po ideji komunističkog skulptora Dušana Džamonje zakopa na groblju Mirogoju. Ništa nije pomoglo, niti je itko želio zaustaviti ovaj nerazuman čin.

Tako se vjerojatno prvi puta u svijetu dogodilo da jedan spomenik (i to još žrtvama rata, žrtvama pobjedničke vojske!) zakopa u zemlju, iako je bilo i prijedloga da se restaurira, obnovi i konzervira, pa da se ga možebitno tek onda premjesti na neku novu (dogovorenu) lokaciju.

Spomenik „Glas hrvatske žrtve – Zid boli“ u kojem su „pohranjene“ crvene i crne opeke, otvoren je 14. listopada 2004.  na groblju Mirogoj. U spomenik su urezana u crni mramor 13.500 imena poginulih hrvatskih branitelja i civila – žrtava velikosrpske agresije na Hrvatsku, ali na tom mjestu nećete naći križa, podatke o datumu rođenja ili smrti žrtava niti nikakvih daljnjih objašnjenja.

Nu, bolna je i činjenica da je Zid boli  morao nestati sa zagrebačkih ulica, da valjda netko ne vidi koliko je već 1993. bilo poginulih, zatočenih i nestalih Hrvata…Suzom zalivene opeke su silom zakopane podno spomenika Dušana Džamonje  „Glas hrvatske žrtve-Zid boli“. I danas tamo trunu, a još za koju godinu posve će istrunuti, a „Zida boli“ iz Savske, na žalost, više nikada neće biti, osim u sjećanju, iako je bio jedan od najljepših spomenika nevinim žrtvama u Europi!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

Objavljeno

na

Objavio

Propovijed željezanskog biskupa Egidija Živkovića na misi zadušnici u Vukovaru u nedjelju 18. studenoga:

Draga braćo i sestre!

Iako dolazim iz Austrije, ja kao gradišćanski Hrvat osjećam svaki put da dolazim kao svoj među svoje. Dopustite mi da vas sve od srca pozdravim i osobito se zahvalim prijatelju i studentskome kolegi, đakovačko-osječkom nadbiskupu i metropoliti mons. Đuri Hraniću. Nadbiskup me je pozvao da podijelim tugu današnjega dana sa svima vama, a posebno da obrišem suze onih koji danas plaču u Vukovaru. Pozdravljam vas sve iz svih udruga, vlasti, politike, vojske, policije, kulture, medija, Crkve i vjerskih zajednica. Srdačan pozdrav vama draga braćo u biskupstvu, svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci te okupljeni narode Božji ove drevne nadbiskupije i Crkve u Hrvata. Posebno pozdravljam vas, invalide domovinskog rata, koji patite zbog tjelesnih i duševnih rana, kao i vas koji ste izgubili svoje drage a posebno majke Vukovara. Suosjećam s vama koji tragate za svojim nestalim.

Moj duboki naklon pripada danas mrtvim koji počivaju u ovome groblju i pokojnima čija su tijela nevino stradala po cijeloj Hrvatskoj i šire, iz bilo kojih ratova i vremena bez obzira na vjeru i naciju. U svojim molitvama sam uz vas bolesnici i sve vas koji me pratite putem medija.

Iako imam 500 godina stare hrvatske gene s ovih prostora, odmah obećavam medijima da neću danas pjevati: geni, geni kameni, ali ću zato govoriti geni, geni hrvatski … pa se nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon.

Draga braćo! Možda bi bilo bolje na Dan sjećanja, na grobovima ovih mrtvih samo šutjeti i moliti. Ja ću ipak nešto reći iako nam grobovi govore puno više od svake izrečene riječi. Otvorene grobnice koje čekaju povratak kosti svojih mrtvih i nestalih, govore još više.

Prvo o čemu želim sada propovijedati jest Kristov poziv u evanđelju na opraštanje, pomirbu i zajedništvo svih naroda.

U poslanici Efežanima sv. Pavla slušamo: „Vi koji nekoć bijaste daleko u Kristu, dođoste blizu po Krvi Kristovoj.“ Danas stojimo u blizini granice katoličkih i pravoslavnih kršćana. Braćo, uistinu ste kroz prošla vremena kao kršćani, bili jako, jako daleko. Znajte. Svaka izgubljena minuta u traženju mira prerasta u mržnju. Došlo je vrijeme da podvučete crtu. Pođite se konačno približavati jedni drugima po Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve ljude a posebno za nas kršćane. Mi kršćani, ponosimo se križem Kristovim. Ako je Krist nevin ubijen i bio spreman sa križa „ubiti neprija-teljstvo i mržnju u sebi prema svojim ubojicama“, pa zašto i mi ne bismo konačno započeli taj put ubijanja mržnje. Mi koji smo bliže križu, pozvani smo u ime Krista miriti ljude. Mir nam neće doći sam s neba ako ga ne budemo širili mi ovdje na zemlji. Nemir će nam razoriti duše, obitelji i narode. Razorimo i mi poput Krista neprijateljstvo u svojoj duši i svome srcu. Krv žrtava svih ratova, ne kriči za osvetom nego za pomirenjem i posvetom. To je budućnost Božjega naroda!

Hodajući u koloni sjećanja, dostojanstveno sam gazio, ovu zemlju natopljenu mučeničkom krvlju. Za pete su mi se lijepili: zemlja, krv i suze a kroz tijelo mi je prolazila jeza i jauk bespomoćnih zarobljenika, koji su mučeni kao Krist na svome križnom putu. Ponavljao sam danas u sebi više puta Kristove riječi, Egidije, smiri se: „Neka se ne uznemiruje srce tvoje“. Svaki korak prema ovome groblju u meni je stvarao sve veću bol i suze, pitajući se zar je moguće da su kršćani vršili ovolika zla.

Veliko zlo je danas vezano uz pitanje nestalih. Vi odgovorni, kada ćete napraviti minimum ljudskoga pijeteta i dostojanstva i vratiti kosti od 1952 zarobljene, mučene i ubijene duše? To vas pitam u ime ožalošćenih obitelji. Ta kost i te kosti tisuće mrtvih nalaze se skrivene u utrobi zemlje. Molim vas, iskopajte to hrvatsko blago i vratite ga u njihov i naš Vukovar. Izbacite tu kost iz svoga grla koja vas blokira u svim dobrosusjedskim pregovorima. Nemamo drugoga puta, nego: put priznanja istine, put praštanja i pomirbe, put novoga početka u Isusu Kristu.

Mi smo svjesni da neke boli Vukovar i Dan sjećanja na nevine žrtve. Tko prešućuje žrtve on ih ponovo ubija. Znam da zločince boli nečista savjest i vjernička moć praštanja hrvatskoga čovjeka koji živi po Kristovim riječima: Bože, oprosti im jer ne znaju što čine. Trebamo biti uvijek vođeni današnjim evanđeljem: ako je Krist koji je pretrpio nepravednu smrt, sve oprostio, to moramo i mi danas činiti ako želimo biti Kristovi. Braćo, Vukovar nema drugoga puta osim puta Kristovoga praštanja i pomirenja.

Ja vas sve molim i jedne i druge i treće. Ne generalizirajte. Nikada ne optužujte cijeli narod. Za zlo u Vukovaru nije kolektivno kriv srpski narod jer u ovim grobovima leže i Srbi koji su bili lojalni svojoj rodnoj domovini Hrvatskoj. Bol, sram, zločin i rat su učinili oni koji su htjeli pokoriti slobodu hrvatskoga naroda. U Vukovaru je započela velika nepravda zato mora ovdje započeti i korektna sudska pravda, koja ne smije biti poticana samo prosvjedima. Ako je Vukovar simbol patnje, a jest, neka konačno bude i simbol pravde.

Ja sam kao biskup prijatelj i Pravoslavne Crkve. Darovao sam joj crkvenu zemlju u Austriji, pomažem sagraditi prvi pravoslavni manastir u Austriji. Zato znam dobro da su zaplakale mnoge srbijanske i crnogorske majke iz čijeg su zagrljaja oteti sinovi i natjerani u rat i smrt. Narod nije kriv i nema kolektivne krivnje ni s ove ni s one strane. Krivci su oholi, pokvareni i nerazumni pojedinci koji nasilno žele otimati tuđe ne znajući: Tko se mača laća od njega će i poginuti.

Kao drugo, u svojim mislima moram se sada opet vratiti današnjem evanđelju jer Krist reče da nam je On put, istina i život.

Promatrajući zbivanja u Hrvatskoj moram vam kao neutralan promatrač iz Austrije reći sljedeće. Istina je i ovo, da su se naši mrtvi borili protiv dugogodišnjega zla koje ste imali i u svojim redovima. Neki žele nasilno progutatiti tu čistu dušu hrvatskome domoljubu. Žele iščupati hrvatsko srce braniteljima, koje kuca za moju staru Domovinu. Ja kao gradišćanski Hrvat nedam nikome Hrvatsku – a ne dajte je ni vi!

Hrvati i Hrvatice, pročistite konačno svoje matice. Ne budite ruku skršenih ni glava spuštenih. Na istinu su vas i zakleli i obvezali ovi mrtvi. Ako ne ispunite zavjete mrtvih, onda se u Vukovaru šetate kao plaćeni glumci, koji samo plaču radi scene i javnosti. Na čišćenje vas obvezuju uplakane vukovarske majke i udovice koje su svoje sinove i muževe ugradile u temelje slobodne Hrvatske.

Osjećam veliku bol i tugu kada čujem istinu, kako stotine tisuća mladih napušta ovu prelijepu zemlju za koju su mnogi ginuli. Gubite zdrave i mlade snage koje su mogle: obnoviti državu i podići palo gospodarstvo. Iseljavanjem, neki vode podmukli rat protiv Domovine. Ali znajte, vratit će se Ivan jednoga dana i on će pitati: čija je ovo livada, čija je ovo trava? Pitat će, čiji je ovo Vukovar, čija je ovo Slavonija i Dalmacija, čija je ovo Hrvatska? Moja i naša!

Od mojih gradišćanskih Hrvata prije 500 godina pa sve do danas mi Hrvati stalno negdje selimo i iseljavamo iz najljepše zemlje svijeta. Ona je radnička i patnička ali i mučenička, od Vukovara do Dubrovnika, od Velebitskih planina preko mora do slavonskih ravnina. Hrvatska je prelijepa. Gradite je zajedničkim snagama. Ostani tu, to je Kristov put, jer svaka tuđa zemlja tuga je golema. Voli, izgradi i obogati Hrvatsku svojim talentima!

Kao treće, u ovome trenutku bola i sjećanja na mrtve, sjetio sam se utješnog Kristovoga govora na gori kojega trebamo ponijeti svojim domovima. Blaženi siromašni, ožalošćeni, krotki, gladni, milosrdni, čistoga srca, mirotvorci i progonjeni. Ma koliko vas god pogrde, prognaju i zlo slažu protiv vas, vi ste moji i imat ćete veliku plaću, ako ne od ove zemaljske vlade onda od one na nebu, jer vaše je kraljevstvo nebesko.

Moramo svi misliti na ove gore blažene i biti uz njih. Domovino, pitam prvo tebe, kada ćeš svim srcem biti uz svoj narod? Konačno, dajmo poštovanje progonjenima. Kada ćete kao europske zemlje imati minimum hrabrosti da otvorite arhive a zatvorite nečasne arhivare. Bez čistih računa nema čiste budućnosti i mira. Europa se čudi vašem prljavom kazalištu koje još uvijek nema završnoga čina i lustracije. Blaženi progonjeni čekaju svoju pravičnost.

Hrvatska kao država sada u potpunosti pripada Europi. Ja vas pozivam da ne tapkate u prošlim vremenima i da ne gubite snagu u međusobne svađe. Vi ste Europa. Balkanski duh izdahnite a Europski zrak udahnite! Vi imate puno toga dati Europi. Nemojte biti samo oni koji od Europe uzimaju. Vi budite oni koji Europi dajete: kršćanske, moralne i ljudske vrednote. Čuli smo poruku sa susreta predsjednika država u Francuskoj, kako se trebamo čuvati bolesnoga nacionalizma koji nanovo u svijetu budi zle duhove rata. Iza sebe imamo tri rata koji su cijeli svijet učinili siromašnim i materijalno i duhovno.

Pitam se, zašto ovi grobovi oko nas tako dugo šute. Podignite se i vi mrtvi, a i vi živi, da zaštitite i uskrsnete ovu tako lijepu i dragu domovinu Hrvatsku. Što čekamo? Krenimo zajedno u obnovu Domovine!

Obraćam se i vama poštovani političari! Prestanite gubiti zdrave snage na stalna rušenja svoje hrvatske Vlade i Sabora. Narod vas je izabrao da budete konstruktivni a ne destruktivni. Budite graditelji a ne rušitelji sami sebe. Kaže sv. Ivana Pavao II.: Podržite uvijek ono što je pozitivno, dok korigirate ono što je negativno. Gledajte naprijed i ističite pozitivne uspjehe Hrvatske. U vašoj domovini ima puno dobrih ljudi i događaja. Morate znati i moći vidjeti dobro. Obrišite stakla svojih naočala koja su ponekad zamagljena osobnim interesima.

Mediji, vi koji imate moć širenja dobra molim vas skinite sa vaših ekrana crno, a stavite bijelo. Ugasite žalost, a upalite radost! Širite pozitivno a zaboravite negativno! Učinimo narod sretnim! Pozvani ste da i vi podiži-te paloga i umornoga čovjeka

Gledao sam kako se cijeli svijet divio vašoj predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović u Rusiji: kako grli i ljubi naše vatrene nogometaše. Smije se i plače sa Hrvatskom šahovnicom. Pokazala je svijetu ponos Hrvatskoga naroda i političara. Ako vam je Krist put, istina i život, a jest, ne bojte se, svi vi, živjeti ponosno i upravljati dostojanstveno, mudro i pravedno svojim narodom.

Draga braćo i sestre! Pođimo svojim domovima ohrabreni u vjeri naših branitelja i ubijenih civila, koji počivaju u ovome Vukovarskome groblju i cijeloj Hrvatskoj. Ovi nam mučenici poručuju kao moralna i vjerska verti-kala u današnjem psalmu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim“. Ne bojte se kaže Krist, jer ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Želim vam danas staviti na srce dvije stvari. Nikad ne zaboravite materijalno pomagati siromašni Vukovar na što nas poziva i papa Franjo na današnji svjetski dan siromaštva. Drugo ne prestanite moliti za Vukovar. Danas želim najaviti da ću kao biskup i Gradišćanski Hrvat uz svoj zbor Pax et Bonum sa 160 pjevača i s novoosnovanom udrugom HRVAT SAM – ovo stoji za gradišćanske Hrvate iz Slovačke, Austrije i Mađarske organizirati humanitarni koncert za Vukovar u Lisinskome. Odlučio sam to održati 13. listopada do godine uz pokroviteljstvo grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića te premijera Andrije Plenkovića i hrvatske vlade, kojima ovim putem od sveg srca zahvaljujem. Pozivam sve dobre ljude i sve medije da nam se pridruže! Pokažimo i na ovaj način kako volimo i razumijemo potrebe i siromaštvo Vukovara.

Želja mi je dok plačemo da ujedno pjevamo i molimo za Vukovar. Molimo posebno za uplakane majke čiji sinovi vapiju s neba: Mati, o najdraža mati neka nas tvoja molitva prati. Vukovarski toranj je za mene simbol ranjene majke koja unatoč ubijanju sina, ponosno stoji pod križem i čeka njegovo Uskrsnuće. Ranjeni Vukovarski toranj iz kojeg je curila krv i voda kao simbol života ipak je doživio uskrsnuće Vukovara. Molitvu vukovarskih sinova, svojim majkama, mi ćemo sada čuti u pjesmi moga pastoralnoga asistenta Ive Šeparovića.

Ne plači majko, ne plači oče! Ne plači Hrvatska! Uzdignute glave idite naprijed i radujte se životu. Kriste, daj hrabrosti i snage svom narodu da se odupru svim nevoljama i suzama na ovome svijetu.

Draga braćo i sestre! Ne bojte se nikoga i nikada! Znajte da je Krist uvijek s nama. Moj dobri stari Bože, pomiri sve ljude na ovome svijetu i daj da konačno svi shvatimo danas ovdje u Vukovaru, da si ti: pravi put, prava istina i pravi život. Ako ovo zbilja shvatimo imaju Hrvatska, Europa i svijet mirnu i blagoslovljenu budućnost – Tako neka bude! Amen. (Ika)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup Želimir Puljić: Ideologije nisu završile, ni komunizam ni sekularizam nisu završili

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić u razgovoru za Hrvatski katolički radio u nedjelju 11. studenoga predstavio je značenje, sadržaj i na koji se način odvija pohod hrvatskih biskupa Ad limina apostolorum, apostolskim pragovima, papi Franji, Državnom tajništvu, vatikanskim kongregacijama i papinskim vijećima, koji se od 12. do 17. studenoga održava u Vatikanu.

U svojoj realizaciji pohod Ad limina podrazumijeva dvosatne razgovore hrvatskih biskupa s predstojnicima u svakoj od osam vatikanskih kongregacija i jedanaest papinskih vijeća.

Biskupi će tom prigodom predstaviti crkvene i društvene okolnosti života Crkve u Hrvatskoj za razdoblje od 2005. g., kada je bio posljednji pohod Ad limina hrvatskih biskupa.

Svaki se biskup za pohod Ad limina pripremio obvezom priređivanja pismenih izvješća koja obuhvaćaju najmanje 22 poglavlja iz različitih područja života u jednoj biskupiji, a dostavljena su kongregacijama: za nauk vjere, za liturgiju sakramenata, za kauze svetih i blaženih, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za kler, za posvećeni život i društva apostolskog života i za katolički odgoj.

U svim kongregacijama svi će hrvatski biskupi biti zajedno, a tijekom susreta odvija se obostrano postavljanje pitanja i davanje odgovora, od strane kongregacije i biskupa koji, svatko sa svoje strane, žele informacije u svezi određene teme koja ih zanima. U papinska vijeća, zbog termina njihovog istovremenog održavanja, ide više biskupa iz određenog područja, u skladu s njihovim nadležnostima u tijelima HBK i preferencijama.

Pismena izvješća dostavljena su kongregacijama i vijećima barem pola godine prije susreta Ad limina. Pitanja iz Vatikana obuhvaćaju razna područja: kakva je organizacija rada u biskupiji, upravna struktura, sakramentalni i liturgijski život, struktura katoličkog odgoja i kateheze, kakav je život i rad svećenika, kako je organiziran apostolat laika, koliki je angažman laika, ekumenizam, međuvjerski dijalog, medijsko djelovanje Crkve, Caritas, pastoral migranata, kultura i umjetnost itd.

Izvješća sadrže niz statističkih podataka o svakom pojedinom području te odgovore na teoretska i praktična pitanja koja se odnose na konkretni život čovjeka današnjice u pojedinoj biskupiji i u razgovoru se raspravljaju na susretima u kongregaciji i vijeću.

Nadbiskup je rekao da se na tim susretima otvoreno govori i o teškoćama s kojima se suočava Crkva u svom djelovanju i koje pogađaju današnjeg čovjeka, jer su teškoće koje svijet proživljava i crkvene teškoće. „Mi smo u kontekstu. Mi smo u određenom svijetu, u konkretnoj Hrvatskoj. I sve probleme, teškoće i radosti koje narod proživljava i mi proživljavamo. Kao što je normalno da imamo radosti, imamo i briga, imamo i problema i o tome ćemo otvoreno popričati, bez ikakvog straha, bojazni ili glume. To je stanje i o tome ćemo govoriti jer problema, poteškoća ima, ali ima i puno radosnoga što treba reći“, istaknuo je mons. Puljić.

Na pitanje znači li to i spomen rodne ideologije i općenito promijenjenog pogleda u antropološkom poimanju pojedinca i obitelji koje odudara od kršćanstva, nadbiskup je rekao da ideologije postoje i one imaju svoje posljedice. „Nisu one završile. Ni komunizam ni sekularizam nisu završili, ni filozofija Nietzsceha, tzv. Boga koji je mrtav, nije završila. Te su teme mučile jučer čovjeka, nastavljaju i danas mučiti. Ali nismo bez nade. To je poruka i ovakvih susreta. Mi ne idemo u beznađe, idemo razgovarati o realnim, stvarnim problemima, ali onda u razgovoru pokušavamo reći, ‘Ljudi moji, ima i drugačiji način’. Ima ljudi koji su svjesni svega toga, imamo heroje u ovom našem vremenu. Imamo zauzete vjernike laike koji su svjesni svega toga i ne daju se zavesti“, istaknuo je nadbiskup Puljić, ustvrdivši da su, nažalost i mnogi podlegli zabludama i zavedeni su.

Pritom je citirao misao kardinala Franje Kuharića: „Zavodnici su, nažalost, uvijek imali puno uspjeha“. „To je činjenica. Ali zato pokušavamo osvješćivati, govoriti, zato upozoravamo – ‘Ne dajte se, braćo!’ Zavodnika ima i bit će ih i neće ih do konca svijeta prestati. Ali naše je da budemo svjesni te opasnosti, ali isto tako da ponudimo nešto pozitivno. A evanđelje je takva ponuda. Sakramenti su takva ponuda. Vjera je nadasve takva ponuda. Ponuda, da možemo usprkos teškoća, pobijediti. Crkva se ne boji“, poručio je nadbiskup Puljić.

„Baš u kontekstu Ad limina, Crkva je svjesna te sigurnosti. U tih nekoliko puta kad smo bili Ad limina, svi biskupi na grobu Svetoga Petra, i ove godine ćemo započeti upravo misom na grobu sv. Petra, to je događaj koji možeš samo tada i u takvim okolnostima doživjeti. Onda se sjetiti toga krhkog, slabog Petra koji je pogriješio, koji je čak i izdao Isusa, zanijekao ga. Ali Isus, znajući njegovo srce, znajući njegovu spontanost, iskrenost, kaže: ‘Petre, sviđaš mi se. Na tebi ću sagraditi Crkvu. I vrata je paklena neće nadvladati’. Evo, to je sigurnost i biskupa, vjernika i svećenika. Mi smo u lađi koju Krist kormilari, vodi. Tu je Petar, koji je u temelju te Crkve. I sve ideologije, svi napadi, svi progoni koji su bili i bit će ih i neće prestati, nisu ništa prema snazi koju Isus preko svoje Crkve nudi svijetu“, poručio je predsjednik HBK u razgovoru za HKR.

Pohod Ad limina sadrži i liturgijski dio po sudjelovanju biskupa na zajedničkim misnim slavljima u rimskim bazilikama. Nakon mise na grobovima apostola Petra i Pavla, biskupi će pohoditi četiri bazilike: Lateransku koja je katedrala rimskog biskupa, pape, „da se biskupi i na taj način bolje povežu s Petrom naših dana“. Tu će služiti misu u baptisteriju gdje su kosti solinskih i istarskih mučenika koje je 641. g. pokupio opat Martina, izaslanik Svetog Oca. To je bio prvi susret Hrvata sa Svetim Ocem, s kršćanstvom. „To je jako važan moment, jer mi smo među najstarijim slavenskim narodima koji su primili kršćanstvo. Zato nam je Lateran jako važan i taj baptisterij u kojemu je Mauzolej solinskih i istarskih mučenika“, rekao je mons. Puljić.

Biskupi će završiti svoj boravak u Rimu slavljenjem mise u bazilici Marije Velike. „Počeli smo sa Svetim Petrom, sa susretom s nasljednikom sv. Petra, papom Franjom, a završit ćemo s Gospom i njenom bazilikom, poput izvješća u Djelima apostolskim, kad nakon uskrsnuća evanđelisti izvješćuju da su se okupljali u Dvorani posljednje večere, gdje su bili zajedno u molitvama sa ženama i Marijom, Majkom Isusovom.

Dakle, Marija je sastavni dio, usudio bih se reći, episkopata. Marija je u Crkvi izabrana kćer, ali ne samo to. Ona je i Majka Crkve. Zato mi je drago da svoj pohod Ad limina završavamo upravo u bazilici koja je Mariji posvećena“, rekao je nadbiskup Puljić.

Govoreći o terminološkom značenju izraza Ad limina, nadbiskup je istaknuo njenu znakovitost a upotrebljavana je od prvih stoljeća kršćanstva. Nakon stradanja apostola, kršćani su počeli obilaziti njihove grobove i moliti se na tim mjestima njihova mučeničkog stradanja. Tada bi rekli: „Idemo Ad limina“. Riječ limina znači prag. To je značilo pohod pragovima s kojega je mučenik prešao u drugi svijet.

Kad je kršćanstvo zadobilo slobodu, organizirala su se hodočašća u prigodama neke Svete godine ili dana stradanja pojedinih apostola te se govorilo „Idemo Ad limina“, u smislu, „Idemo pohoditi grobove, pragove kršćana mučenika“.

U tom je kontekstu nadbiskup Puljić upitan o značenju mučeništva, jer i sada živimo u vremenu progona kršćana. Pohod Ad limina odvija se u pohodu grobovima mučenih apostolskih prvaka i stoga može biti poticaj svakom vjerniku u preispitivanju koliko smo mi danas spremni posvjedočiti vjeru, u odnosu na ono kako su to činili prvi kršćani.

„Mučenici su temelj. Mučenici su zaista nešto položeno u temelje Crkve i oni su, kako je jedan stari pisac rekao, sjeme kršćanstva. Mučenička krv je sjeme kršćanstva. I na njihovim žrtvama, na njihovom svjedočanstvu, na njihovoj patnji, Crkva je rasla i raste“, rekao je mons. Puljić, izražavajući žalost zbog trpljenja braće kršćana. „Ali smo ponosni na one, poput Asije Bibi, koja je zaista nevino toliko godina provela u zatvoru, a ništa loše nije učinila.

Nego su je oklevetali i optužili da je bogohulila. Ali to pokazuje kako je ovaj svijet pun ideologije, pun je nekih strasnih zaključaka, ljudi ne razmišljaju o drugome. Zato mi je drago da su uspjeli kršćani koji su se zauzeli za njeno oslobađanje. Ali to pokazuje određenu ideološku sliku jedne države, jednoga naroda, što mi je jako žao. Jako mi je žao da postoji takva netolerancija“, upozorio je nadbiskup Puljić.

Nadbiskup Puljić istaknuo je da je pohod Ad limina kanonski utemeljio papa Siksto V. 1585. g., a taj je papa bio hrvatskog podrijetla. On je odredio sadašnju formu tog pohoda, da biskupi tijekom pohoda pragova apostola podnesu i izvješća Papi i kongregacijama o životu u svojim biskupijama.

Nadbiskup je podsjetio da su sva ta izvješća tijekom stoljeća pohranjena u Vatikanskom arhivu i važan su povijesni izvor u proučavanje života Crkve po pojedinim biskupijama. „Važno je da ljudi znaju i da Crkva zna da nije od jučer, nego postoje tragovi o kojima govori povijest“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je papa Pavao VI. na susretu s arhivistima u Rimu rekao kako arhivi predstavljaju prostore u kojima je Svemogući ostavio svoje tragove, Božjeg prolaska kroz ovu zemlju.

U spomenu na apostolske prvake mučenike čije grobove pohode, predsjednik HBK smatra da će i pohod Ad limina „pomoći kršćanima da budu svjesni kako za vjeru treba nešto podnijeti, patiti. Treba se zauzeti. Ne treba se plašiti, prodavati se ili predavati se. Ovo vrijeme, to i papa Franjo koji put kaže, vrijeme je pomalo hladnih, mlakih kršćana.

Mi danas trebamo zauzete vjernike laike, koji se ne stide. I biti ponosni na one koji su nam namrli ovo što imamo. Da mi nismo imali očeve koji su bili stabilni, vjerni onome što su primili, Bog zna što bi mi danas bili. Zato mi zahvaljujemo danas svojim očevima koji su kroz stoljeća ostali vjerni onome što su primili“, poručio je nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK osobito potiče sve vjernike da mole za pohod hrvatskih biskupa Ad limina. „Toplo preporučam ovaj događaj i ovaj otajstveni susret koji ćemo mi hrvatski biskupi imati ovih dana u Rimu. Potrebna nam je molitva. Potrebna nam je podrška. Potrebno nam je razumijevanje, ali osobito nam je potrebno zajedničko shvaćanje tog pohoda. Ovo nije neki povijesni događaj, neki, rekli bismo susret. Ovo je otajstveni događaj u kojemu dolazi do izražaja naša vjera, naše ispovijedanje vrednota na kojima stasamo i živimo“, istaknuo je nadbiskup Puljić, poručivši da hrvatski biskupi idu u Vatikan uime svih vjernika koji su im povjereni: uime svoje biskupije, svoga klera, Bogu posvećenih osoba, vjernika laika, obitelji, mladih, djece, uime svih te su vjernici pozvani molitvom pratiti pohod Ad limina.

„Mi ćemo toga jutra kad budemo služili misu na grobu apostola Petra, obnoviti svoju vjeru. Kao biskupi, obnoviti vjeru uime svih onih koji su nam povjereni. Zato mi je drago poručiti i potaknuti sve naše vjernike, da ne čitaju samo ‘Eto, biskupi su bili tamo’. Ma učini nešto. Ili žrtvu neku, ili jednu Zdravo Marijo, da ovaj otajstveni susret ima duhovnoga ploda u našoj državi, u našem narodu“, potaknuo je predsjednik HBK u razgovoru za HKR u povodu pohoda Ad limina apostolorum koji se održava od 12. do 17. studenoga u Vatikanu i Rimu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari