Pratite nas

NAČERTANIJE, CRNA RUKA, SLAVKO GOLDSTAIN I ‘BORAC ZA SLOBODU’ GAVRILO PRINCIP

Objavljeno

na

“Atentati su tada bili prilično uobičajeni i u ono vrijeme je to bio trend koji je njega učinio borcem za slobodu” – kazao je Goldstein. “

Garašanin je u svome Načertaniju napravio prilično detaljan program širenja Srbije, uzimajući u obzir tadašnju situaciju u jugoistočnoj Europi (pa i šire, razmatrajući u tom kontekstu međusobne odnose velikih sila: Rusije, Austrije, Francuske i Engleske), te prilagođavajući metode velikosrpske politike uvjetima koji su na pojedinim područjima vladali.

Nacertanije-Ilije-Garasanina_slika_XL_3251109On radi operacionalizacije ovih ciljeva predlaže stvaranje državnog administrativnog aparata koji će rukovoditi tim aktivnostima i koordinirati ih, mrežu “agenata” koji bi špijunirali za račun Srbije i vrbovali ugledne ljude, a također punu pažnju poklanja i značaju propagande koju treba voditi preko izdavanja novina i tiskanja crkvenih molitvenih knjiga, i što je posebno zanimljivo – daje naputke za pisanje “srpske verzije” povijesti Bosne i Hercegovine(!). Detaljne “inštrukcije” po pitanju špijunske djelatnosti srpskih agenata, metodama pridobijanja uglednih ljudi i načina “posrbljivanja” muslimana, katolika, i “Bošnjaka istočnog veroispovedanija” (jer, on ne spominje Srbe u Bosni i Hercegovini, nego samo pravoslavce!), sve skupa nalikuje na neku vrstu onoga što će se kasnije nazivati “specijalnim ratom” ili “prikrivenom agresijom” .

Čini se da je Garašanin u toj domeni bio jedan od pionira na prostorima jugozapadne Europe.No o Garašaninu neki drugi put.

Drugi dokument, koji na eksplicitan način iznosi velikosrpske ideje i otvoreno govori o ciljevima karakteru ove ideologije, jesu : “Ustav organizacije ‘Ujedinjenje ili smrt’ ” i “Poslovnik” iste Organizacije, ili (kako se to obično naziva: “Statut ‘Crne ruke’).

Organizaciju “Ujedinjenje ili smrt” (odn. “Crna ruka” ), osnovao je 29.V.1903. godine srpski oficir Dragutin Dimitrijević Apis sa skupinom istomišljenika, s ciljem stvaranja “Velike Srbije” nasilnim sredstvima, tj. terorističkim i drugim oružanim akcijama. Kako bi se skrile prave namjere, tajna organizacija je nazvana imenom koje sugerira “ujedinjenje svih južnih Slovena” . No, kada se dokument pročita, sasvim je jasno o čemu se radi.

“Ustav” organizacije “Ujedinjenje ili smrt” sadrži ukupno 37., a “Poslovnik” 28. članaka

Evo pojedinih članaka (kako bi se dobio uvid u ciljeve organizacije i način njezinog djelovanja):

Historiografska istraživanja koja su uslijedila nakon Prvoga svjetskog rata, nepobitno su dokazala da je i atentat u Sarajevu (1914. godine) organizirala ruska državna tajna služba preko svoje ekspoziture u Srbiji (tajne terorističke organizacije “Crna ruka” predvođene glavnim čovjekom srpske kraljevske obavještajne službe. Ne treba zaboraviti, da su nositelji “crnorukaške” ideje u Srbiji pobijedili, jer su nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića (1903. godine u Obrenovcu), na vlast doveli dinastiju Karađorđevića, što im je bio jedan od osnovnih ciljeva.

USTAV ORGANIZACIJE ‘UJEDINJENJE ILI SMRT’

I. CILJ I NAZIV

Čl.1. U cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva – stvara se organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji.

Čl.2. Organizacija pretpostavlja revolucijonu borbu kulturnoj, stoga joj je institucija apsolutno tajna za širi krug.

Čl.3. Organizacija nosi naziv ‘Ujedinjenje ili Smrt’.

Za ispunjenje svoga zadatka, organizacija:

1) Prema karakteru svog bića utiče na sve službene faktore u Srbiji kao Pijemontu, i na sve društvene slojeve i celokupni društveni život u njoj; 2) Sprovodi revolucijonu organizaciju po svim teritorijama na kojima Srbi žive; 3) Van granica, bori se svim sredstvima protivu svih neprijatelja ove ideje; 4) Održava prijateljske veze sa svima onim državama, narodima, organizacijama, i pojedinim ličnostima, koji su prijateljski raspoloženi prema Srbiji i srpskome plemenu; …

II. NADLEŠTVA ORGANIZACIJE

Čl.5.

Najstarija vlast organizacije jeste Vrhovna Centralna Uprava, sa sedištem u Beogradu. Ona se brine o izvršenju zaključaka.

Čl.7.

Vrh. C. Upravu sastavljaju pored članova iz Kraljevine Srbije, i jedan opunomoćeni delegat organizacije svih srpskih pokrajina: 1) Bosne i Hercegovine, 2) Crne Gore, 3) Stare Srbije i Makedonije, 4) Hrvatske, Slavonije,i Srema, 5) Vojvodine, 6) Primorja.

Čl.8. Sprovođenje organizacije u Srbiji spada neposredno u zadatak Vrh C. Upravi.

Čl.9.

Sprovođenje organizacije u pokrajinama srpskim van granica Kraljevine Srbije spada u dužnost svakoj pokrajinskoj upravi za njenu pokrajinu …

III. ČLANOVI ORGANIZACIJE

Čl. 23.

Kao princip pri sprovođenju organizacije u detalju ima važiti pravilo: saobraćaj i opštenje vršiti samo preko naročito određenih i legitimisanih lica.

Čl.24.

Dužnost je svakog člana da vrbuje nove članove, pri čemu on svojim životom jamči za one koje uvodi u organizaciju.

Čl.25.

Članovi organizacije među sobom lično se ne poznaju. Samo članovi uprave poznaju se lično.

Čl.26.

U organizaciji, članovi se vode po brojevima. Ali Vr. C. Uprava treba da ih zna poimence.

Čl.27.

Članovi organizacije moraju se bezuslovno pokoravati svim naređenjima svojih uprava, kao i same uprave neposredno višim upravama.

Čl.28.

Svaki je član dužan da nadležnim putem dostavlja sve ono što dozna, kako privatno tako i u svojoj službenoj funkciji, a što ima interesa za organizaciju.

Čl.29.

Interes organizacije stoji nad svim ostalim interesima.

Čl.30.

Pri stupanju u organizaciju, – svaki član treba da zna da stupanjem u organizaciju gubi svoju ličnost: on ne može da očekuje nikakve slave, nikakve lične koristi, bilo materijalne bilo moralne. Prema tome, ko od članova pokuša da iskoristi organizaciju za svoje lične, klasne, ili partijske interese, kazniće se smrću.

Čl.31.

Ko jednom stupi u organizaciju, iz nje ne može više izaći, niti mu ko može uvažiti ostavku. …

IV. PEČAT I ZAKLETVA …

Čl.34.

Organizacija ima svoj pečat: U sredini pečata snažna savijena ruka drži razvijenu zastavu, a na njoj (kao grb) mrtvačka glava sa ukrštenim kostima; pored zastave nož, bomba, i otrov. Okolo je natpis s leva na desno: ‘Ujedinjenje ili smrt’, a ozdo ‘V. C. Uprava’. Čl. 35.

Pri stupanju u organizaciju polaže se zakletva, koja glasi: ‘Ja, N.N. (ime dotičnika), stupajući u organizaciju ‘Ujedinjenje ili smrt’, zaklinjem se suncem što me greje, zemljom što me hrani, Bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom, da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije i uvek biti gotov da za nju podnesem sve žrtve…’

POSLOVNIK ORGANIZACIJE ‘UJEDINJENJE ILI SMRT’ … Čl.3.

… Soba u kojoj se vrši zakletva, nalazi se u mraku. U sredini sobe je sto zastrt crnim platnom. Na stolu je krst, nož i revolver. Sobu osvetlava samo jedna mal

gavrilo

“Ujedinjenje ili smrt” osnovana je 9. V. 1911.g… od 11 osnivača: Dragutin Dimitrijević – major, Vojin Tankosić – vojvoda, Bogdan Radenković – konzul, Ljuba Jovanović – novinar, M. Gr. Milovanović – pukovnik, režiser Žika iLić, Velimir Vemić – kap. (vjerojatno: kapetan), sekretar Radoje Lazić; upisano 517 članova. Poslednji članovi zakleti i rekviziti ostali u stanu Žike Ilića – režisera, u Bosanskoj ul. Br. 22. Srpska vojska 1918 g. ostvarila program Crne Ruke Oslobođenje i Ujedinjenje.a voštana sveća …«

Kako je vidljivo (mada su citirani samo pojedini članci), u odnosu na Iliju Garašanina, Apis i njegovi istomišljenici su očito napravili kvalitativan pomak u smislu praktičnog provođenja velikosrpske osvajačke politike. Ova podzemna teroristička djelatnost, osmišljena je tako, da su dozvoljena sva sredstva – od bombaških napada, ubojstava i atentata kao načina izazivanja kriza, preko vrbovanja ljudi i špijuniranja, do ucjenjivanja vlastitih pripadnika i smrtnih osuda. Mada mnogi srpski povjesničari nastoje relativizirati značaj i ulogu Apisove organizacije (“Crne ruke”), treba imati na umu da ona nije bila niti bezazlena niti bezopasna, te da je ostavila krvave tragove, sa dalekosežnim posljedicama ne samo na prostorima Balkana, nego i šire. Da ovi dokumenti nisu bili samo “mrtvo slovo na papiru”, jer su se umnožavali i distribuirali širom “srpskih zemalja”, radi ostvarivanja konkretnih ciljeva na terenu, dokazuje i njihovo pojavljivanje u Bosni i Hercegovini. Djelatnost ove zločinačke organizacije podrazmijevala je nužno proširenje na ostale balkanske zemlje, prije svega Bosnu i Hercegovinu, koja je bila stalni predmet srpskih aspiracija; to se, međutim, nastojalo prikriti i prikazati kao pravedna borba za južno-slavensko ujedinjenje i oslobođenje od Austro-Ugraske.

Tako, primjerice, pišući o slavnom srpskom piscu Jovanu Skerliću i njegovoj suradnji s pokretom “Mladobosanaca” (Gavrilo Princip, Vladimir Gaćinović, Dimitrije Mitrinović, Danilo Ilić,Vasa Čubrilović, Jovo Varagić, Nedeljko Čabrinović i ostali), Vladimir Dedijer kaže:

“.. Jovan Skerlić je znao da i organizaciono i idejno pomogne svoje mlade jednomišljenike u Austro-Ugarskoj. U Sarajevu je od 1911. godine delovalo tajno udruženje ‘Srpskohrvatska napredna organizacija’. Ideju uzajamne pomoći među Srbima i Hrvatima, koje je zastupalo ovo udruženje, Dimitrije Mitrinović, jedan od intelektualno najjačih mladobosanaca, želeo je da proširi i u druge južnoslovenske zemlje. Zato je s grupom hrvatskih studenata u Zagrebu, izradio jedan program, služeći se tekstom Milana Pribićevića ‘Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba’, izrađenim još 1906. godine. Prilikom posete hrvatskih studenata Beogradu, u proleće 1912. godine, Mitrinović je, takođe, bio u Beogradu i doneo svoj nacrt programa. Pokazao ga je i Jovanu Skerliću, koji je na taj tekst dao svoje primedbe. Kasnije, u toku prvog svetskog rata, austrougarske vlasti otkrile su tu činjenicu i unele je u nekoliko optužnica protiv srpskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini.” ( Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd 1985., str. 175.).

Očito je da se radi o istom dokumentu, samo što Dedijer (kao i velika većina drugih srbijanskih publicista i intelektualaca) to neće priznati. Ovdje “Statut” terorističke organizacije “Crna ruka” postaje “Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba” i treba tobože poslužiti “ideji uzajamne pomoći među Srbima i Hrvatima….”, a samo udrženje se naziva: tajna “Srpskohrvatska napredna organizacija”.

Vrlo providna igra. Naime, jasno je da se u Bosni i Hercegovini nije moglo javno ići na tvrdu velikosrpsku opciju, jer to u višenacionalnoj sredini, čak niti u to vrijeme ne bi prošlo. Stoga se prišlo modificiranju dokumenta i njegovom prilagođavanju tim specifičnim okolnostima. Dok su “mladobosancima” (među kojima je zasigurno bilo i idealista koji su u to sve ušli iz humanističkih pobuda), poturane velike ideje o “pravednom, demokratskom, humanom i slobodnom društvu”, koje će se u Bosni i Hercegovini uspostaviti nakon rušenja Austro-Ugarske (za što su ovi ginuli i robijali) velikosrpska centrala “Crne ruke” i kraljevski Dvor u Beogradu (uz pomoć Rusije)*, vukli su konce i očekivali pripajanje te “srpske pokrajine”

* Draguti Dimitrijević Apis bio je šef kontraobavještanje službe srpske vojske, imao je vrlo prisne kontakte s visokim ruskim dužnosnicima, koji su njegove akcije podupirali. Rusija je, dakako, činila to iz svojih strateških interesa, pa je Apisa i suradnike ostavila na cjedilu kad su uhićeni.

Srbiji. Pored toga, Dedijer izmišlja neke “hrvatske studente” koji su kao članovi Organizacije (jer, kako bi ona uopće mogla biti “tajna Srpskohrvatska napredna organizacija” ako u njoj ne bi bilo Hrvata…?), na papiru: “Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena …”, radili skupa s Dimitrijem Mitrinovićem – i to manje ni više nego u Zagrebu!?, a “služeći se tekstom Milana Pribićevića”!!!

Milan Pribićević i njegova braća su bili autori crnorukaškog “Statuta”, koji je, kako i Dedijer točno navodi, u Beogradu izrađen 1911. godine. Za svaki slučaj, ti “hrvatski studenti” ostaju kod Dedijera bezimeni ,a za pretpostaviti je da su, ako su postojali imali svoja osobna imena kao i srpski studenti i ostala “napredna omladina” – koji se uglavnom navode po imenima i prezimenima. Kad se, međutim, stigne do suđenja, onda opet, nema “hrvatskih studenata”, nego samo “srpskih intelektualaca” . Samo su Srbi osuđeni zbog antimonarhističkog djelovanja (a sve što su radili radili su skupa s Hrvatima – i ostalima – u okviru “tajnog udruženja ‘Srpskohrvatska napredna organizacija’ ?).

Uistinu, zanimljivi “istorijski ogledi” Vladimira Dedijera! Povijesna istina je u ovom slučaju ipak nešto sasvim drugo, i nije baš tako komplicirana kako to Dedijer i slični njemu žele prikazati, a sastoji se u slijedećem:

Da bi se prikrio pravi karakter ovih događanja i negirao utjecaj velikosrpske politike na “mladobosance”, sarajevsku ekspozituru Apisove “Crne ruke” treba prikazati kao autohtonu “bosansku” (pa time i višenacionalnu), i dati joj prigodan naziv “Srpskohrvatska napredna organizacija”, crnorukaški “Ustav” i “Poslovnik” postaju “Statut ‘Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba'”, izmišljaju se nepostojeći “hrvatski studenti” koji tobože rade svoj “Statut” (koji inače nema “nikakve veze” s crnorukaškim dokumentom iz 1911. – osim što im je autor isti: Milan Pribićević, Srbin, porijeklom iz Hrvatske), skupa sa srpskim studentima, i to u Zagrebu!

Kada, međutim, treba odati priznanje onima koji su ostvarili to “herojsko djelo” (atentat na nadvojvodu Ferdinanda i njegovu suprugu), onda nema “hrvatskih studenata”; njima se čak ni ne sudi!

Tomu se zaista nema što dodati.

U istoj knjizi Dedijer na istu temu kaže: “…(…) A kada je Jovan Skerlić bio sahranjivan u Beogradu, 16. maja 1914.godine, u ime bosanskohercegovačke omladine venac mu je nosio i Gavrilo Princip, samo nekoliko dana pre nego što će napustiti Beograd u pravcu Sarajeva da bi ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda. S Principom su venac nosili Đulaga Bukovac i Vladeta Bilbija. Tom prilikom su bili fotografisani i ta fotografija je bila izložena u izlogu Cvijanovićeve knjižare u Beogradu. Svome bratu Nikoli, Gavrilo Princip je povodom Skerlićeve smrti napisao pismo, počinjući ga rečima: ‘Umro je najveći čovek Srbije'”. (autor je kao izvor naveo vlastito djelo: Sarajevo 1914, Beograd, 1966., str.354.).

Sasvim je sigurno da je Jovan Skerlić uživao posebnu karizmu među omladinom i intelektualcima velikosrpskog usmjerenja i bio neka vrsta njihovog “mentora”. Osim intelektualne potpore, “mladobosanskom pokretu” je pružao i organizacionu, idejnu i svaku drugu pomoć, uključujući izradu već spominjanog “Statuta” i drugih političkih dokumenata. Ovaj velikosrpski logističar koji je u Sarajevo iz Beograda došao po zadatku Dvora, vodio je opsežnu propagandu za račun tih ciljeva, preko brojnih listova i časopisa. U tim svojim istupima, on je često apelirao da se moraju više isticati srpski nacionalni interesi, što nije bilo u skladu s javno proklamiranom orijentacijom “mladobosanaca”. I mnogi drugi srpski pjesnici i pisci tvrde nacionalne orijentacije imali su značajan upliv na “mladobosance”, a i srpski mitovi iz prošlosti također. Tako jedan od istaknutih aktivista ove organizacije Jovo Varagić 14.03.1914. godine, među ostalim piše (govoreći o utjecaju Petra Kočića na mladobosance i njihovu borbu): ” … U njemu su bile žive tradicije naših predaka koji su umirali na kocima i čengelama, ali popustiti nisu hteli. I u tome je ta tajna velikog Kočićevog uticaja na nas. On je u nama oživio tradicije koje smo neposredno nasledili i otresao plesan popustljivosti sa naših duša, kojima su tako prijemčive naše narodne pesme o Starcu Vujadinu i o gorskim hajducima. Nikad nam nisu možda potrebnije te tradicije nego u današnje vreme, vreme vladinih stranki i kompromisa sa savešću “. (V. Dedijer, isto, str. 84.; ). Ni današnji srpski intelektualci crnorukaškog ideološkog usmjerenja ne zaboravljaju zasluge Jovana Skerlića i njegov doprinos njihovoj zajedničkoj ideji. To dokazuje činjenica da je na pompezan način, u režiji SANU (Dobrica Ćosić, Antonije Isaković i ostali) podignut spomenik, ovome “velikom čoveku Srbije i srpskog naroda” – krajem osamdesetih godina; neposredno pred krvavi rat koji je upravo ta politika i ideologija osmislila i pokrenula. O značenju i karakteru djelovanja “Mlade Bosne”, a napose i o samome činu atentata koji je počinio Princip, postoje (i postojat će) sasvim oprečne ocjene i stajališta. Ima, međutim i na srpskoj strani povjesničara koji potvrđuju tezu da je sve bilo u službi Kraljevine Srbije i njezine službene politike. Povijesničar Dušan Bataković (kojemu se ne može odreći pro-srpska orijentacija), u jednome od svojih interviewa novinarki beogradskog lista Politika Stani Ristić, sredinom devedesetih godina (govoreći o uzrocima Prvoga svetskog rata) kaže slijedeće:

“… Atentat je izvršio Srbin Gavrilo Princip i on jeste naš heroj, ali ga je organizovao šef kontraobaveštajne službe potpukovnik Draguti Dimitrijević Apis. Dakle, zvanično lice Kraljevine Srbije. To demokratski svet na Zapadu nije mogao, bez obzira na okolnosti, da oprosti”.

U širem kontekstu promatrano, sve skupa je bilo u funkciji provođenja ruske politike ma području Balkana jer, kako to kaže Miroslav Krleža u svojoj zbirci eseja Deset krvavih godina :

“..’Crna ruka’ je po Sarajevu pucala rukom ruskog dvora…”,

u okviru koje je, kao i uvijek do sada, i velikosrpska politika htjela nešto “ušićariti”.

Historiografska istraživanja koja su uslijedila nakon Prvoga svjetskog rata, nepobitno su dokazala da je i atentat u Sarajevu (1914. godine) organizirala ruska državna tajna služba preko svoje ekspoziture u Srbiji (tajne terorističke organizacije “Crna ruka” predvođene glavnim čovjekom srpske kraljevske obavještajne službe.

Ne treba zaboraviti, da su nositelji “crnorukaške” ideje u Srbiji pobijedili, jer su nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića (1903. godine u Obrenovcu), na vlast doveli dinastiju Karađorđevića, što im je bio jedan od osnovnih ciljeva.

Ideolozi i nositelji velikosrpskih programa su, razumljivo, za svoju ideju nastojali pridobiti što veći broj ljudi, posebice onih koji su nešto značili u javnom životu, bilo na kulturnom, književnom, političkom ili nekom drugom polju. To je ideji koju su zastupali, a i njima samima davalo veću težinu i ozbiljnost, pa u konačnici i veću mogućnost postizanja krajnjeg cilja. U razno-raznim povijesnim “ogledima” , esejima, raspravama, životopisima slavnih i poznatih ljudi, publicističkim i beletrističkim književnim djelima, nastoji se povezati te znamenite ljude s onima koji su kroz povijest zastupali ili provodili ovaj politički koncept.

Ovaj put nositelji velikosrpskih programa imaju novoga eksponenta Slavka Goldstaina .

Daran Bašić/dragovoljac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dok god bi u Srbiji birali obuću predsjednici, prijateljstvo je iluzija

Objavljeno

na

Objavio

Utjecajni mediji u Srbiji koje, nije tajna, nadzire svemoćni Aleksandar Vučić, prepoznali su da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Koloni sjećanja u Vukovaru ove godine nosila “ustaške” čizme, tzv. zenge, i time zasigurno neželjeno puno poradili na njezinoj popularnosti u Hrvatskoj.

Oni bolje informirani Hrvati, naravno, shvatili su odmah simboliku tog predsjedničina stajlinga, no većina Hrvata, pogotovo onih mlađih, ne bi bez ove “pomoći” iz Srbije prepoznala značenje žutih Borovo čizama iz Vukovara iz 1991. Sada će moći saznati da je riječ o robusnim, uzgred muškim, gležnjačama, koje smo tada nazivali “kanađanke”, jer su rađene za kanadsko tržište i jako su podsjećale na svjetski hit Timberland, piše Davor Ivanković/VL

Kako su hrvatski branitelji u Vukovaru oskudijevali u svemu, pa i vojničkoj obući, netko se sjetio i podijelio im te žute čizme i time proizveo ovu legendu. Popularnost im je zajamčena i zbog toga što su i najpoznatiji vukovarski razarači tenkova nosili iste čizme pa su ih vojnici JNA iz Srbije i pobunjeni lokalni četnici jako dobro zapamtili. Nažalost, nakon okupacije Vukovara priča o žutim čizmama poprimila je tragičan ton jer su one koji su ih nosili i prilikom zarobljavanja ili predaje izdvajali iz kolone i potom likvidirali. Tragikomično je da i nakon 26 godina u Srbiji na te čizme i dalje gledaju kao na ustaške i jedina je razlika u tome što sada ne mogu one koji ih nose likvidirati bez suđenja. Takve poruke iz Srbije, naravno, i dalje raspršuje iluzije o normalizaciji i građenju kakvog-takvog prijateljstva između Hrvatske i Srbije. Ne može biti prijateljstva dok bi se u Srbiji brinuli o stajlingu hrvatske predsjednice i dok bi joj oni birali što će nositi u Vukovaru.

Pri tome je hrvatska predsjednica, naravno, izborom da za Kolonu sjećanja obuje znamenite zenge znala da će to izazvati pozornost, no svakako da nije očekivala da će je zbog toga Vučićevi mediji u Srbiji proglasiti ustašicom. Vjerojatno bi je, da nije bilo ovakve reakcije iz Srbije, u Hrvatskoj neki i kritizirali zbog populističkog čina, no ovako to uglavnom sada neće činiti i odustat će od toga iz čistog hrvatskog inata. Koji se u Hrvatskoj uvijek probudi kad nas iz Srbije ovako glupo napadaju. Stariji Hrvati pamte te optužbe iz Beograda tijekom Domovinskog rata o “pijanim i drogiranim ustašama koji ručne bombe bacaju 300 metara daleko”. Pamte ta i slična pripisivanja nadnaravnih sposobnosti Hrvatima-ustašama. A nisu te ručne bombe tako daleko letjele zato što su “ustaše” bili drogirani, nego zato što su onako nenaoružani morali smisliti mehanički dodatak na puški koji je omogućio lansiranje ručnih bombi na toliku daljinu. Kao što su od bojlera radili bombe i potom ih bacali iz poljoprivrednih aviona na okupatorske snage. Takvim pričama o pijanim ustašama i žutim čizmama Beograd je sam stvarao mitove koji su u konačnici i rezultirali time da su od Hrvata izgubili rat. Nevjerojatno je da moćni srbijanski mediji i dalje njeguju te mitove.

Kada su predsjednicu u Vukovaru novinari pitali zašto je obula zenge, ona je rekla da time “želi poručiti kako su Vukovaru potrebna radna mjesta za bolju budućnost”. Taj odgovor, naravno, bio je “plenkovićevski” i diplomatski. Grabar-Kitarović sigurno nije tako obuvena u Vukovar došla kao manekenka Borova, nego stoga što jako dobro zna mnogi Hrvati odmah prepoznati simboliku i da će na predsjednicu biti ponosni jer da je prava Hrvatica. Time se ona odmah istaknula u društvu troje predsjednika, premijera Andreja Plenkovića, predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i predsjednice Republike, koji su zajedno koračali u Koloni sjećanja. Reakcija iz Srbije kasnije je postigla i to da i za Plenkovića i Jandrokovića potpuno padne medijski interes. I, ako joj je to bio cilj, predsjednica ga je i postigla. Što se službenog Beograda tiče, njima ustvari ne smetaju predsjedničine zenge, nego ponavljanje njezina stava kako će “puno vode proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija budu mogle govoriti da su prijateljske države”. Ono što mi vidimo kao glavnu poruku, koju bi i u Beogradu trebali shvatiti, jest da će Kolona sjećanja u Vukovaru trajati dokle god i Dunav bude tekao, piše Davor Ivanković/VL

Predsjednica objasnila zašto je u Kolonu sjećanja došla u žutim ‘zengama’

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vlado Šoljić: Prlić i drugi dužnosnici Herceg Bosne trebaju biti oslobođeni

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od ministara u Vladi Herceg Bosne, a danas na čelu Hrvatske zajednice je Vladimir Šoljić koji je aktivno sudjelovao u donošenju odluka i za vrijeme rata. On, u intervju Večrenjem listu, tvrdi kako nepravomoćna presuda predstavlja krivotvorinu i ne odražava stvarna zbivanja. Uoči drugostupanjske presude vjeruje u pravdu i istinu što, međutim, katkada i nije odgovaralo konačnom ishodu pred tim sudom.

VLM: Danas, 18. studenoga, obilježava se 26. godišnjica HZ HB. Kakav je program obilježavanja i kakav je značaj odluke o utemeljenju HZ HB?

ŠOLJIĆ: Imajući u vidu činjenice da je na dan utemeljenja HZ HB pao Vukovar i da se tog dana obilježava ta značajna godišnjica te da je tada i Dan općine Grude, gdje je utemeljen HZ HB, kao i Dan ZHŽ-a, vodimo računa da se program obilježavanja godišnjice utemeljenja HZ HB u to uklopi. Na velikom skupu 28. kolovoza ove godine u povodu Dana HR HB najavili smo da će 26. godišnjica HZ HB biti obilježena promocijom najvrjednijih i najnovijih knjiga vezanih uz Domovinski rat. Polaganje vijenaca na grob pokojnog predsjednika HZ HB Mate Bobana planirano je za dan 17. studenoga 2017. u 10 sati, a polaganje vijenaca kod središnjeg spomenika hrvatskim braniteljima u Mostaru danas, 18. studenoga, u 17 sati i 30 minuta. Nakon toga u 18 sati tim povodom će biti misa u katedrali te brojne druge manifestacije vezane za ovu obljetnicu. O važnosti odluke o utemeljenju HZ HB ne treba trošiti riječi. Jasno je kako se bez HZ HB i HVO-a Hrvati u BiH ne bi obranili, a to znači ni ostali ni opstali. Zahvaljujući HZ HB, na prostoru pod nadzorom HVO-a život u ratnim prilikama bio je relativno dobro organiziran. Nije bilo gladi, uspostavljeni su sustavi zdravstva, školstva, mirovinskog osiguranja (na prostoru HZ HB mirovine, istina male, primali su svi korisnici bez obzira na nacionalnu pripadnost), a zla svake vrste bilo je manje nego na drugim prostorima. Nažalost, zlo je pratitelj svakog rata.

VLM: Najavljeno je izricanje pravomoćne presude hrvatskoj “šestorci” u Haagu, kakva su vaša očekivanja?

ŠOLJIĆ: Ovo jednostavno i kratko pitanje zaslužuje opširan odgovor. O cijeloj presudi se ne mogu niti želim izjašnjavati jer jednostavno ne poznajem cjelovit sadržaj optužbe i obrane, a nisam ni pravno kompetentan kako bih se izjašnjavao o samom procesu. Moj osobni stav o ratnim zločinima je poznat i nije se mijenjao od rata do danas. Ukratko, sve zločine treba istražiti, a sve počinitelje i nalogodavce suditi po istim kriterijima i zakonima. Nažalost, to do sada nije bio slučaj, i to izrazito na štetu hrvatske strane.

Kad je riječ o presudi dužnosnicima Herceg Bosne u Haagu, osobno se mogu referirati samo na jednu od kvalifikacija koja je paušalna, a koja nosi naziv “udruženi zločinački pothvat” s obzirom na to da sam sudionik i svjedok događaja iz vremena u kojem se sve to događalo. Naime, od početka rata pa sve do prestanka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, vodio sam resor gospodarstva u središnjoj izvršnoj vlasti HZ HB. U tom razdoblju sve do početka sukoba suradnja s bošnjačkom stranom bila je, za ratne prilike, vrlo dobra. Surađivali smo na izgradnji i održavanju prometnica, u oblasti energetike, pa čak i u oblasti proizvodnje.

Osobno sam dao najveći doprinos u osiguranju jesenske sjetve 1992. na prostoru pod nadzorom Armije BiH i HVO-a (sjemenski materijal, zaštitna sredstva, gorivo, gnojivo itd.), a u tvrtki FEAL Široki Brijeg, u kojoj sam bio direktor, tvrtki ALFEMI Živinice stavio sam na raspolaganje potpuno opremljenu proizvodnu dvoranu površine veće od 1000 četvornih metara. U knjizi Jadranka Prlića “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne” i na internetskoj stranici generala Slobodana Praljka, na kojoj je prezentirano više od 40.000 dokumenata, izneseno je toliko relevantnih činjenica iz kojih je jasno kako je kvalifikacija o UZP-u neutemeljena i besmislena. Uvjeren sam kako će Sud ovoga puta uvažiti činjenice, a ne pretpostavke, što bi rezultiralo oslobađanjem svih optuženih po toj osnovi.

VLM: Kako, ipak, komentirate UZP?

ŠOLJIĆ: Za pojam UZP čuo sam iz medija nekoliko godina nakon završetka rata, a koliko mi je poznato, za tu kvalifikaciju iz optužnice nije prezentiran ni jedan relevantan dokument. Kako sam se nalazio u strukturama vlasti kojoj su pripadali i hrvatski optuženici u Haagu, po logici stvari trebao sam znati ili bar primijetiti da se realizira neki takav politički projekt o kojem nisam imao nikakvih informacija ni saznanja. To je jednostavno nemoguće. Bio bih zahvalan onima koji bi me demantirali objavljivanjem konkretnih podataka, informacija, dokumenata ili zemljovida koji jasno svjedoče o UZP-u. Iz onoga što ja znam, slobodan sam tvrditi kako UZP nije postojao s hrvatske strane, a da je vjerojatno postojao s druge strane koja je takav pothvat montirala i imputirala Hrvatima u BiH. UZP je jednostavno apsurdna optužba i konstrukcija izmišljena radi optuživanja hrvatskog vodstva kad već nije bilo konkretnih činjenica na osnovi kojih bi ih se optužilo. U prilog toj tvrdnji iznijet ću kronologiju hrvatsko-bošnjačkih odnosa od prvih demokratskih izbora u BiH i aktivnosti vezanih uz neovisnost BiH i cijelog ratnog razdoblja. Nasuprot apsurdnoj i neutemeljenoj tezi o UZP-u, činjenice govore potpuno suprotno. Republika Hrvatska i Hrvati BiH dali su nemjerljiv doprinos u nastanku i opstanku neovisne BiH.

VLM: Zašto to tvrdite i kakva je bila uloga bh. Hrvata i RH u ratu?

ŠOLJIĆ: Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH su već 1991. glasovali za odluku o neovisnosti BiH i njihovi glasovi bili su presudni prilikom usvajanja te odluke. RH je s najviše političke i državne razine, nasuprot nezadovoljstvu Hrvata BiH zbog neprihvaćanja tzv. livanjskog pitanja od SDA, preporučila Hrvatima BiH da iziđu na referendum o neovisnosti i za nju glasuju. Hrvati BiH su na referendum izišli u najvećem postotku te gotovo 100% glasovali za neovisnu BiH, što je također bilo presudno. RH je među prvima priznala BiH u njezinim postojećim tzv. avnojevskim granicama i uputila svog veleposlanika. Čim se rat prenio na prostor BiH, RH je BiH predložila sporazum o zajedničkoj obrani koji nije prihvatio Alija Izetbegović sve do Splitskog sporazuma. RH je s BiH potpisala više raznih sporazuma o prijateljstvu i suradnji koje je bošnjačka strana u velikoj mjeri izigrala.

VLM: Kako gledate na okolnosti izbijanja rata i odnosa triju strana – Hrvata, Bošnjaka i Srba?

ŠOLJIĆ: Hrvati BiH su prvi pružili organizirani otpor kad je počeo rat na prostoru cijele BiH. Najbolji primjer za to je obrana grada Mostara. Multietničko vodstvo grada Mostara je obranu grada povjerilo HVO-u jer druge organizirane vojske na tom prostoru nije bilo. Za takvu odluku dobivena je suglasnost Predsjedništva BiH. Bošnjačkoj strani u tom vremenu i tim okolnostima nije smetalo što je ta uloga povjerena HVO-u. Ta zadaća je uspješno izvršena, a nedugo nakon toga HVO je izveo prvu veliku oslobodilačku operaciju, pri čemu je oslobođeno šire područje Mostara, uključujući dijelove Čapljine i Stolac. Sprečavanjem blokade Mostara, u kakvoj se već nalazilo Sarajevo, sigurno je imalo bitan odraz na budući tijek rata. Kad je počeo rat na cijelom prostoru BiH RH je prihvatila većinu izbjeglica iz BiH, među kojima je bio velik broj Bošnjaka. Bošnjačkim izbjeglicama bilo je pruženo utočište i sva pomoć, uključujući i obrazovanje na bosanskom jeziku koji do tada nigdje nije bio priznat.

VLM: Vratimo se malo RH, odnosno zaboravljanju što je učinjeno u ratu?!

ŠOLJIĆ: Preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a došla je sva pomoć BiH, kako humanitarna tako i vojna. Armija BiH je u RH imala vlastite logističke centre. U RH su se održavali razni skupovi političkog karaktera, uključujući i sjednice Vlade BiH za vrijeme ratnog razdoblja. U RH su utemeljene, obučene i opremljene kompletne postrojbe Bošnjaka, koje su upućene na ratište u BiH (Prvi krajiški bataljun ustrojen je i obučen na zagrebačkom Velesajmu, a 7. krajiška brigada ustrojena je i obučena u mjestu Klana kod Rijeke te upućena na ratište u BiH). U postrojbama HVO-a bio je velik broj Bošnjaka, oko 30% u cjelini, a bilo je postrojbi HVO-a u kojima su Bošnjaci bili većina. Vojnici HVO-a, bez obzira na nacionalnost, bili su jednako tretirani kad su u pitanju plaća, logistika itd. (Tko bi to naoružavao i opremao budućeg ratnog protivnika?) Cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj su liječeni pripadnici A BiH, među kojima i oni koji su ranjeni u borbama s HVO-om.

VLM: Dvije strane ne gledaju jednako vezano uz protekli rat, napose glede razloga?!

ŠOLJIĆ: Do sukoba Armije BiH i HVO-a, koji je nedvojbeno počela Armija BiH, nije bilo ni progona, a kamoli druge vrste stradanja Bošnjaka na prostoru HZ HB, odnosno na prostoru gdje je HDZ imala vlast, a HVO vojni nadzor. Najbolji primjer za to je opet grad Mostar koji je primio veliki broj bošnjačkih prognanika i u kojem su malobrojne postrojbe A BiH imale cjelovitu logističku potporu HVO-a, o čemu svjedoče molbe zapovjednika A BiH u Mostaru upućene logistici HVO-a. Brojni su pokušaji zaustavljanja hrvatsko-bošnjačkoga sukoba koje je bošnjačko vodstvo izigralo provodeći dvoličnu politiku. Redovito bi poslije potpisanog primirja i sporazuma Armija BiH nastavljala napadne operacije, dok u to vrijeme HVO nije imao zapovijed niti je izveo ijednu napadnu operaciju. Nastavku djelovanja Armije BiH nakon potpisanih sporazuma o primirju prethodile su političke odluke bošnjačkoga vodstva, kao i savjetovanja vodećih zapovjednika Armije BiH, i to obvezno bez nazočnosti zapovjednika nebošnjaka (primjer savjetovanja vojnog vodstva u Zenici).

VLM: Često se licitira brojem žrtava, ratnim zločinima, a dvije strane se međusobno optužuju o posljedicama. Kako vi gledate na to?

ŠOLJIĆ: Za vrijeme bošnjačko-hrvatskoga sukoba Armija BiH je počinila mnogo više zločina i progona Hrvata nego što je HVO učinio sličnih zločina i progona Bošnjaka. O tome je dugo i strpljivo bošnjačka strana prikrivala istinu o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, a uz ostalo, logore Armije BiH nazvali su “sabirnim centrima”. Nakon Splitskog sporazuma hrvatske snage koje su činile HV i HVO u suradnji s Armijom BiH izvršile su deblokadu Bihaća i time spriječile ponavljanje Srebrenice na tom prostoru, oslobodile veliki dio teritorija BiH pod nadzorom VRS te u konačnici dovele do prestanka rata i do Daytonskog sporazuma. Hrvati i Bošnjaci su cijelo ratno razdoblje bili jedna, a Srbi druga strana, isključujući vrijeme trajanja međusobnog sukoba. UZP je uglavnom vezan uz razdoblje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, ali se nigdje ne navodi kad je i kako počeo, kad je prestao i tko je o svemu tome donosio odluke.

VLM: Bili ste jedan od visokih hrvatskih dužnosnika, je li postojao dogovor Tuđman – Milošević odnosno Karadžić – Boban?

ŠOLJIĆ: Ako je postojao dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH, za koji, uz ostalo, i Alija Izetbegović izjavljuje kako nije vidio nikakav dokument koji o tome govori, zbog čega, primjerice HVO i VRS nisu zajedno radili na njegovoj realizaciji, odnosno zašto zajednički nisu ratovali protiv A BiH, i to odmah na početku rata dok Armija BiH nije bila ni dobro ustrojena ni naoružana? Poznato je da su HVO i A BiH na početku rata djelovali zajednički ili koordinirano protiv VRS i JNA te da je sva pomoć A BiH i Bošnjacima u BiH išla preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a, kako humanitarna tako i vojna. Tko bi to zbrinjavao izbjeglice naroda s kojim će ratovati, opremao i obučavao njegovu vojsku sve dok postane brojnija i jača od HVO-a, a onda s njom planirao početi rat. Koji to narod traži utočište kod agresora? Zbog čega je A BiH povukao svoje postrojbe iz istočne Bosne, kao i iz grada Sarajeva, te ih uputio na ratište prema HVO-u umjesto da pokušava braniti Srebrenicu i deblokirati Sarajevo. Zbog čega bošnjačko vodstvo nije prihvatilo prijedlog HVO-a za deblokadu Sarajeva. U HVO-u je, kao što je već konstatirano, bila gotovo jedna trećina Bošnjaka. Koji to narod može prihvatiti buduće protivnike, naoružati ih i s njima biti u istom rovu? Kako se naziva postupak kada su neki od Bošnjaka pripadnika HVO-a planski napali svoje suborce iz reda hrvatskog naroda, među kojima su brojne zarobili, a neke i ubili, kao što je to posebno bio slučaj na prostoru Mostara i šireg okruženja. Ako u gradu Mostaru nije bilo incidenata na nacionalnoj osnovi između Hrvata i Bošnjaka, ako su bošnjački civili imali sva prava kao i Hrvati, od korištenja humanitarne pomoći, korištenja zdravstvenih i svih drugih usluga, primanja mirovina i sl. te ako su postrojbe A BiH gotovo u cijelosti logistički podržavane od HVO-a, kome je trebao rat u Mostaru i od koga je oslobođeni Mostar trebalo ponovno oslobađati. Je li logično da se za vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga sukoba deseci tisuća muslimanskih izbjeglica i obitelji te pripadnika A BiH slobodno šeću Republikom Hrvatskom i koriste sva prava, uključujući i liječenje vojnika A BiH, među kojima su neki ranjeni u sukobu s Hrvatima.

VLM: Mnogi su bili iznenađeni kada se na mjestu prvooptuženoga odnosno čelnika UZP-a našao Jadranko Prlić. Vi ste ga dobro poznavali, što možete reći o tome?

ŠOLJIĆ: Nitko u tijeku rata, ni od međunarodnih, a ni domaćih dužnosnika, nikada nije spomenuo ime Jadranka Prlića vezano uz zločine počinjene na prostoru BiH. Kako je do toga došlo da on bude prvooptuženi, vjerojatno znaju oni koji su zajedno s haaškim Tužiteljstvom pripremili tu optužnicu. Jadranka Prlića sam upoznao kad sam, kao i on, imenovan u središnju civilnu izvršnu vlast HVO-a. Nije mi trebalo puno vremena da zaključim kako je riječ o iznimno stručnoj i kompetentnoj osobi upravo za mjesto na koje je imenovan. S obzirom na to da smo uglavnom radili poslove za koje smo bili zaduženi, nisam imao prigode s njim razgovarati više vremena o drugim stvarima, ali sam ga doživio mnogo više kao liberala nego kao nacionalista. Znao sam da je u zadnjoj izvršnoj vlasti prije prvih demokratskih izbora u BiH bio dopredsjednik Vlade BiH. Vjerujem da je upravo zbog toga bio najozbiljniji kandidat za guvernera Narodne banke BiH. Bošnjačka strana ga je podržala i prihvatila, ali je to imenovanje osporio HDZ BiH, vjerojatno zbog toga što nije bio član HDZ-a BiH. U međuvremenu je bio na studijskom putovanju u SAD-u u organizaciji američke strane, a u BiH se vratio svega nekoliko dana pred početak rata na cijelom prostoru BiH. Iz navedenog je očito kako on ni na koji način nije sudjelovao ni u utemeljenju HZ HB, a kamoli u kreiranju bilo kakve politike hrvatske strane u BiH pa, prema tome, o njegovu sudjelovanju u bilo kakvom tzv. UZP-u ne može biti riječi. Ni na početku funkcioniranja središnje civilne izvršne vlasti ni u tijeku rata nije bio ni u lancu zapovijedanja HVO-a. Ne znam kakva je mogla biti pravna osnova za optužnicu protiv Jadranka Prlića s obzirom na to da protiv osoba njegova ranga i dužnosti u ratnom razdoblju nisu podizane optužnice. Dakle, nisu podizane optužnice protiv predsjednika i ministara Vlade RS i Vlade BiH. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti čelnika civilne vlasti HVO-a od Vlade BiH, u kojoj je dominirala bošnjačka strana, imenovan je za povjerenika za prostor HZ HB. Polovinom 1993., dogovorom bošnjačke i hrvatske strane, predložen je za predsjednika prijelazne Vlade BiH. Nakon WS, dakle na polovini ratnog razdoblja, imenovan je za ministra obrane BiH, a po prestanku rata za prvog ministra vanjskih poslova BiH. Dakle, Prlić je bio osoba od povjerenja i bošnjačke strane koja ga je na koncu inaugurirala na prvo mjesto u optužnicu u Haagu. Kada je Jadranko Prlić i na koji način postao član tzv. UZP-a i kada je to prestao biti, s obzirom na to da su Hrvati i Bošnjaci i na početku i na koncu rata bili jedna strana, nikome nije poznato. Dan uoči sukoba A BiH i HVO-a u Mostaru, vraćajući se s jednog sastanka u Ljubuškom, sreo sam Prlića na putu kod obitelji u Makarsku. Nekoliko dana poslije sam ga sreo u Mostaru i doznao da, osim mene, ni on nije znao ništa o tome što se tih dana događalo u Mostaru, a kao čelnik tzv. UZP-a valjda je trebao upravljati tim procesom.

VLM: Što nakon presude?

ŠOLJIĆ: Očekivanja od presude su vrlo različita, a ja osobno smatram da se ništa bitno nakon presude, ma kakva ona bude bila, neće promijeniti. Svaka strana zadržat će isti odnos prema suđenju i presudi koje je imala i dosad. Nisam u aktivnoj politici, ali očekujem da će hrvatski predstavnici u vlasti nastaviti aktivnosti na osiguranju institucionalne jednakopravnosti Hrvata u BiH, od čega jednostavno ne smiju odustati.

Razgovarao: Zoran Krešić / Večernji list

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari