Pratite nas

Herceg Bosna

Nekažnjeni muslimanski zločin nad Hrvatima u Hudutskom 16. rujna 1993.

Objavljeno

na

Dva dana poslije stravičnog masakra nad Hrvatima u Uzdolu (14. rujna 1993.) kad su musimanski zločinci upali u selo rano ujutro dok su žitelji spavali (ubijena ukupno 41 osoba – 29 civila i 12 pripadnika HVO-a) a čija su tijela pronađena u spaljenim kućama, uslijedio je zločin u Hudutskom, gdje su ubijena 22 zarobljena Hrvata, pripadnika HVO-a.

Nakon što su napadajući neusporedivo jačim snagama crte obrane HVO-a doveli hrvatske branitelje u okruženje i potom (16. rujna) probili liniju, muslimani su zarobili 25 vojnika, od koji su trojicu odveli u zloglasni logor „Muzej“ u Jablanici, a ostale strijeljali. Bila je to teška povreda međunarodnog ratnog prava i Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima u ratnom sukobu u kojemu su muslimanske snage ne birajući sredstva, surovo i nesmiljeno etnički čistili hrvatska područja.

Logor „Muzej“ bio je jedan od ukupno 331 logora što su ih tijekom sukoba s Hrvatima držali muslimani i prema mnogim svjedočenjima i činjenicama najgori od svih. Kroz njega je prošlo oko 800 Hrvata, dok je ukupno u logore bilo zatvoreno 14.450 Hrvata, od čega 4.000 pripadnika HVO-a, dok su ostalo civili.

Napadna djelovanja muslimanskih snaga odvijala su se u sklopu operacije „Neretva ’93“ kojom je zapovijedao Sefer Halilović, a cilj joj je bio ovladavanje dolinom Neretve i izbijanje na Jadransko more. Da bi postigli taj strateški cilj, oni su sve do jesen 1994. godine nastojali uništiti HVO i etnički očistiti hrvatske prostore.

Operaciju „Neretva ’93“ poduzeli su u koordinaciji s agresorskim srpskim snagama u „Republici Srpskoj“ i „Republici Srpskoj Krajini“ (okupirana područja BiH i Republike Hrvatske). Srbima je dobro došao sukob između dojučerašnjih saveznika i njihovo međusobno iscrpljivanje, budući da im je to olakšavalo ostvarivanje vlastitih ciljeva.

Pošto su sva ta ratna djelovanja „Armije BiH“ pratili okrutni masovni zločini nad vojnicima i civilima – pri čemu nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci – muslimani su lažirali datum početka ove operacije i pomaknuli ga za nekoliko dana poslije.

Operacija „Neretva ’93“ započela je 4. rujna 1993. godine napadom na Vrde (Vrdi se nalaze na obroncima Čabulje i nazivaju se „sjevernim vratima Mostara“), a muslimanske snage su krenule u ofenzivu protiv Hrvata nakon teških poraza od Srba. U to vrijeme (krajem ljeta 1993. godine), muslimani su (budući da nisu obranili ništa) bili „stisnuti“ na oko 15% teritorija BiH koji nije napadao nitko, te potisnuti iz Bosanske Posavine i istočne Bosne.

U pokušajima osvajanja većeg životnog prostora, a u nemogućnosti upuštanja u borbu sa srpskim snagama, krenuli su u agresiju na hrvatska područja s namjerom uništenja 5 do 6 puta malobrojnijeg HVO-a, i to je najkraća i najtočnija definicija uzroka ratnog sukoba između muslimana i Hrvata u BiH.

Okrutnost koju su u svojim pohodima prakticirale muslimanske snage („Armija BiH“ i njihovi suborci mudžahedini od kojih je dobar dio bio uključen u redove vojske) dovodila je hrvatsko pučanstvo u stanje panike, a brojni masakri (Uzdol, Grabovica, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Lužani, Dusina, Orlište, Sušanj, Trusina, Grm, Miletići, Čukle, Krpeljići, Maljina, Vitez, Kraljeva Sutjeska, Drenovik, Slapnica, Busovačke Staje, Ljubinci, Doljani, Bugojno, Kiseljak, Zabilje, Vrbica, Kopljari, Vareš, Fojnica, Konjic itd.) uzrokovali su masovna iseljavanja. Nije nevažno napomenuti kako su ti zločini bili provođeni planski, kao dio strategije etničkog čišćenja, s nakanom da se preživjele civile i branitelje izloži takvim traumama da se više nikad ne požele vratiti na svoja ognjišta. Zatiranje hrvatskih sela provođeno je planski i sustavno, „tako da ni kokoš ne ostane živa“ – kako je to svojim ljudima zapovjedio Nihad Bojadžić u napadu na Trusinu kod Konjica (16. travnja 1993. godine, kad je u tom selu ubijeno 22 Hrvata – 18 civila i 4 pripadnika HVO-a).

Ritualna odsijecanja glava – pri čemu se ne rijetko tjeralo obitelj, srodnike ili bliske prijatelje da ljube glave dekapitiranih žrtava, klanja, spaljivanja u kućama ili stajama, odsijecanja dijelova tijela, raznovrsna mučenja, surove egzekucije ne samo nad zarobljenim vojnicima i ranjenicima nego i nad ženama, djecom i starcima, to su bile metode „oslobodilačkog“ rata što su ga vodili Alija Izetbegović, Sefer Halilović, Atif Dudaković, Enver Buza, Zulfikar Ališpago, Nihad Bojadžić i drugi vojni zapovjednici u suradnji s mudžahedinima – teroristima i profesionalnim ubojicama koje su predvodili u svijetu poznati islamski fanatici (Abu Hamza, Abu Nidal, Maktouf Abdiladhim itd., itd.). Tisuće radikalnih islamista čiji se cilj (stvaranja prve islamske države u Europi) poklapao s istim nastojanjima Alije Izetbegovića i njegovih suradnika, došlo je u BiH pod okriljem međunarodnih humanitarnih organizacija i s njihovim iskaznicama i dokumentima, tako da ih zemlje kroz koje su prolazili (uključujući i Hrvatsku) nisu mogle zaustavljati i sprječavati u kretanju.

Posljedice muslimanske agresije na hrvatska područja (jer, taj se sukob odvijao na 95% prostora koji je u svim dotadašnjim razgraničenjima u sklopu donošenja međunarodnih mirovnih planova pripadao Hrvatima) bile su vrlo teške i od njih se naš narod u susjednoj BiH još uvijek nije oporavio.

Ubijeno je 1606 Hrvata (1088 civila i 518 vojnika HVO-a), protjerano oko 150.000 (tri puta više od broja muslimana – „Bošnjaka“ koji su napustili svoja mjesta prebivališta u vrijeme trajanja ratnog sukoba s Hrvatima), a sama struktura žrtava u kojoj su hrvatske civilne žrtve gotovo dvostruko brojnije od vojnih, govori o naravi tog rata i njegovim stvarnim ciljevima.

Zločini na ramsko-prozorskom i jablaničkom području, pa i u Hudutskom, samo su, nažalost, kockica u mozaiku paklenih muslimanskih planova koji su nakon svih osvajačkih operacija i počinjenja masovnih sadističkih masakra svojom propagandom od sebe stvorili žrtvu i svijetu se prikazali kao „nedužni“ i potpuno „nevini“, iako je potpuno bjelodano i jasno da su u mnogim slučajevima činili veća zvjerstva nego srpski agresor – u najvećem dijelu prema Hrvatima, a potom i u odnosu na Srbe. Na kraju, što reći o vojsci koja je u međusobnim sukobima bez milosti ubijala i pripadnike vlastitog naroda (u obračunu s Fikretom Abdićem i njegovom „Republikom Zapadna Bosna“), pri čemu su (o čemu postoje autentične video-snimke) strijeljali svoje zarobljene sunarodnjake, palili im kuće i protjerivali civile jednako kako su to činili s Hrvatima.

Nekažnjavanje tih zločina i promatranje muslimana – „Bošnjaka“ kao jedinih žrtava u ratnom sukobu u BiH, velika je nepravda i produkt iskrivljene i konstruirane povijesti utemeljene na lažima, krivotvorinama i obmanama.

Sve se zna i do istine nije teško doći.

Izostavimo li čak i ekspertize što ih je u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992. – 1994. (Zagreb, 2004.) iznio američki vojni stručnjak Charles R. Shrader, pa i sve ono što su o tom sukobu i zločinima u njemu pisali novinar Esad Hećimović (Garibi – Mudžahedini u BiH 1992-1999.; Beograd, 2009.), Ivica Mlivončić (Zločin s pečatom, Mostar, 2004.) i mnogi drugi autori i uzmemo li u razmatranje dokaze koji potječu iz samih muslimanskih izvora (pa i knjigu Sefera Halilovića Lukava strategija, Sarajevo, 1997.), vrlo je lako rekonstruirati ovu krvavu ratnu epizodu i utvrditi njezine stvarne uzroke, tijek i posljedice.

Optuživati Hrvate koji su u svojim enklavama bili u potpunom okruženju (ne rijetko pritisnuti s jedne strane Srbima a s druge muslimanima) za izazivanje sukoba i „agresiju“ na bilo koga u BiH je suludo i to jako dobro znaju čak i oni koji danas po nalogu Bakira Izetbegovića i njegovih suradnika nastavljaju s bezočnim krivotvorenjem prošlosti. Hrvati su kao najmalobrojniji narod (sa 17, 38% udjela u ukupnom stanovništvu prema popisu iz 1991. godine) ipak optuženi od MKSJ u Den Haagu za udruživanje u „zločinački pothvat“ i pokušaj „etničkog čišćenja dijelova BiH s muslimanskom većinom“ što je ravno apsurdu i protivi se ne samo činjenicama nego i zdravom razumu. Optužbe za podjelu BiH i „hrvatsku agresiju“ na ovu zemlju jednako su perverzne i nemaju ničega zajedničkog s istinom.

Kad zapovjednik muslimanske vojske (u ovom slučaju Sefer Halilović) u svojoj knjizi podastre dokaze o tomu kako je Alija Izetbegović vodio tajne pregovore s Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH (odnosno zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak) u namjeri stvaranja kompaktne muslimanske države mimo znanja Hrvata i na njihovu štetu i sam izrijekom (u bezbroj navrata) potvrdi da je politika Izetbegovića bila dvolična i zaplotnjačka a on sam okružen ljudima bez ikakvih moralnih skrupula (koji su čak uz njegovo znanje formirali posebnu zločinačku skupinu – „Ševe“ – kako bi se obračunavali međusobno i po nalozima Beograda opstruirali obranu Sarajeva i BiH) i stavi li se sve to u korelaciju s drugim dokazima i činjenicama (kojih je bezbroj), malo što može ostati nejasno i nedorečeno. Alija Izetbegović je oko sebe stvorio zločinačko-kriminalnu organizaciju koja se među ostalim enormno bogatila na krvi vlastitog naroda, pa stoga nije ni malo čudno da nikakvih obzira nisu imali prema drugima, u prvom redu Hrvatima, a potom i Srbima.

Hrvati Uzdola, Grabovice, Hudutskog, Križančeva Sela, Trusine, Jajca, Viteza, Bugojna, Konjica i svih drugih mjesta u kojima su nad njima počinjeni okrutni zločini s ciljem potpunog i trajnog uklanjanja s područja na kojima stoljećima žive kao autohtoni narod, još uvijek čekaju pravdu do koje niti svijetu niti onima koji sjede u Sarajevu nije stalo.

I ovoga rujna obilježavaju se tužne obljetnice, moli se, pale se svijeće za žrtve…Ostaje samo sjećanje i spoznaja da ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti, utoliko prije što su u pitanju nekažnjeni i neokajani zločini.

Danas kad islamski radikalizam u BiH ponovno diže glavu i jasno iskazuje namjere islamizacije Federacije i svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu, naša je obveza čvrsto i bez popuštanja stati u obranu vlastite konstitutivnosti, suverenosti i pune ravnopravnosti – jer to je uvjet našeg opstanka i budućnosti.

Okrenimo se ponekad unatrag i pogledajmo kroz što je sve prošao naš hrvatski kršćanski puk – od vremena osmanlijskih osvajanja kad je branio ostatke ostataka svojih zemalja do polovice 90-ih godina prošlog stoljeća – i pronađimo snage i danas za obranu prava na vlastito postojanje na pradjedovskim ognjištima.

Nema skuplje riječi od slobode niti žrtve koju za nju nije vrijedno podnijeti.

Čovjek je od Boga stvoren kao slobodno biće i to vrijedi i za nas Hrvate.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

Objavljeno

na

Objavio

Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca 1993. godine, iz Zagreba je krenuo humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Desetoga prosinca 1993. sa Zapadnoga kolodvora u Zagrebu krenuo je konvoj od 86 vozila, koji će tijekom puta objediniti preko 90 kamiona i ostalih vozila, te 167 hrabrih ljudi, sudionika puta u Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Oni voze pomoć za spas opkoljenim Hrvatima kojih ima oko 70.000 u Lašvanskoj dolini i koji već osam mjeseci izdržavaju smrt, glad i ostale ratne strahote. Odiseja konvoja trajat će deset dana da bi konačno stigao 20. prosinca u Novu Bilu.

Putem su ih, unatoč Unproforovim vozilima i zastavama Crvenoga križa, pljačkali, ubijali, kamenovali, zaustavljali bez razloga i ostavljali na hladnoći satima, rešetali im kabine, ubili vozača, ponižavali na sve načine. I to ne samo vojnici Armije BiH, nego i civili – žene i djeca.

U isto vrijeme Hrvatska je hranila nekoliko stotina tisuća Muslimana, ne samo hranila, nego se brinula za njihov smještaj, školovanje, odjeću…

Konvoj se i danas, nakon 26 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

dr. sc. Ivo LUČIĆ: Međunarodna zajednica ima ključnu ulogu u obespravljenju, iseljavanju i pokušaju uništenja Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljena je knjiga saborskoga zastupnika prof. Miroslava Tuđmana “Haški krivolov – Analiza dokaza o ciljevima zajedničkoga zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74″. Knjigu su predstavili akademik Davorin Rudolf, povjesničar Ivo Lučić, odvjetnica Nika Pinter i autor knjige Miroslav Tuđman te te u ime nakladnika Anita Šikić i Željko Raguž. U nastavku donosimo izlaganje dr. sc. Ive Lučića. (hkv)

Haški krivolov

Poštovane gospođe i gospodo, dragi prijatelji,

večeras smo okupljeni oko knjige Miroslava Tuđmana „Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74.” u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade i Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. Profesor Tuđman analizirao je preko 50 000 stranica sudskih transkripata i blizu 10 000 prihvaćenih dokaza optužbe i obrane. Njegova analiza nalazi se pred vama napisana na 511 stranica, podijeljena u devet poglavlja. Uvodno poglavlje nazvano „Konstrukcija zločina u jeziku” počinje presudom Žalbenoga vijeća Haškoga tribunala kojom su šestorica hrvatskih dužnosnika HZHB/HRHB proglašena krivim i osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. Ne nalazeći pojedinačne krivice za ovakvu presudu, Vijeće ih je osudilo temeljem navodnoga sudjelovanja u Udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio „stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskoga naroda”. Vijeće je iznijelo mišljenje da je taj UZP kao „zajednički zločinački cilj” imao „dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Nasuprot takvom zaključku i presudi stoje činjenice koje su u ovoj knjizi vrlo precizno, rekao bih „forenzički” i dosljedno iznesene. Naravno te su činjenice predstavljene i sudcima Haškoga tribunala ali oni ih nisu htjeli uvažiti. Često nisu dopustili da se o važnim činjenicama uopće raspravlja, ako se i raspravljalo odbijali su njihovo usvajanje među dokaze, a ako su i usvojeni kao dokazi, nisu uzeti u obzir niti su obrazloženi u presudi. O tome možete čitati u Devetom poglavlju knjige. Izdvojit ću samo slučaj transkripta sa sjednice Predsjedništva BiH održane 29. prosinca 1993. Dokument nije prihvaćen kao dokaz u cjelini, već samo njegovih prvih 25 stranica koje nisu relevantne za obranu. U tom neuvrštenom dijelu dokumenta očituje se namjera Alije Izetbegovića da se broj Hrvata u BiH svede na nekih 12 %.

Danas, dvije godine poslije izrečene presude, možemo ponoviti ono što smo i tada, a i puno prije znali. Bez ikakve osnovane sumnje! Presuda je donesena najkasnije istoga dana kada je podignuta optužnica. Sudci su ostali potpuno ravnodušni spram činjenica i dokaza. Obrazloženje UZP napisano je na 70 od ukupno preko 1400 stranica Presude, a svjedoci optužbe spominju se dva i po puta više nego svjedoci obrane. U tom dijelu Presude najčešće se spominje ime prvog predsjednika RH Franje Tuđmana – čak 290 puta, dok je drugi po učestalosti spominjanja svjedok optužbe američki dužnosnik i diplomat Okun Herbert koji je spomenut 92 puta, a zatim također svjedoci optužbe Josip Manolić koji se spominje 72 puta i Ciril Ribičič koji je spomenut 32 puta. Oni su uz Raymonda Lanea (19) i Petera Galbraitha (13) ključni svjedoci za donošenje odluke o postojanju UZP-a.

Tužiteljstvo je dokazivalo postojanje UZP-a na temelju 72 dokaza i to 36 transkripata, dnevnika Roberta Okuna i Ratka Mladića te „vještačenja” odnosno pisanih iskaza Cirila Ribičiča, Roberta Donie, Raymonda Lanea i Ole Brix Andersona. Kao povjesničar osvrnut ću se na iskaz odnosno „vještačenje” dr. povijesnih znanosti, financijskog konzultanta u tvrtki Merrill Lynch i „vještaka” haškog Tužiteljstva Roberta Donie, nekadašnjeg gojenca poznatog srpskog povjesničara Milorada Ekmečića. Naime, tužitelj Kenneth Scott objasnio je sudcima Raspravnoga vijeća kakvu je zadaću zadao Donii. Tužiteljstvo mu je dalo na uvid optužnicu te je on po njoj radio ono „što se od njega očekuje”. A očekivalo se da će ojačati optužnicu kvazihistoriografskim uratkom. Taj se uradak odnosno „vještačenje” baziralo na 25 dokumenata koje mu je također dalo Tužiteljstvo te na sekundarnim ali pažljivo odabranim izvorima. Radilo se o 36 knjiga od čega su samo dvije tiskane u Zagrebu i to knjige svjedoka tužiteljstva Stipe Mesića i Cirila Ribičiča. Donia je zato obilno rabio medije – i to Oslobođenje i Tanjug, dakle bošnjačke i srpske režimske medije.

Uglavnom, Robert Donia je „ekspert” (kako to važno zvuči) koji je svu složenost bosansko-hercegovačke i jugoslavenske stvarnosti te svu složenost tamošnjih međunacionalnih odnosa sveo na teze optužnice haškoga tužiteljstva. Odnosno, kako piše Miro Tuđman: Donia nije događaje iz optužnice smjestio u povijesni kontekst nego je povijesni kontekst prilagodio optužnici (str. 167.). Optužnica je sastavljena temeljem političkih zahtjeva s jasnim političkim ciljem te po logici stvari nije ništa drugo doli politička optužnica. Presuda koje je donesena temeljem takve optužnice, uz ignoriranje dokaza obrane politička je presuda. Zato sam prije dvije godine rekao, a večeras ponavljam. Doći će dan kada će se i tome sudu suditi!

Kao što sam rekao na početku, večeras smo okupljeni oko knjige Miroslava Tuđmana. Ali, nije nas večeras povezao samo sadržaj ove po mnogo čemu jedinstvene knjige, nego i njezina naslovnica, odnosno uspomena na čovjeka koji se na toj naslovnici nalazi. Ova je knjiga prožeta duhom Slobodana Praljka, kao što je i ovaj večerašnji skup prožet uspomenom na njega. Njegovom racionalnom logikom, njegovom pobunom protiv nepravde, njegovim prijezirom prema podlosti tužitelja i svjedoka-krivokletnika te nesposobnošću i konformizmom sudaca. Ova knjiga, kao i ovaj skup odišu Praljkovom odlučnošću i ustrajnošću na istini.

Međutim, spomenuto suđenje nije prvo suđenje „hrvatskoj šestorci”. Ovo je koliko mi je poznato treća šestorka osuđena na montiranom političkom procesu. Maksimilijan Bebić, Vjekoslav Brajković, braća Joe i Ilija Kokotović, Anton Zvirotić i Mile Nekić, šestorica su Hrvata koji su živjeli i radili u gradiću Lightgowu u okolici Sydneya, u pokrajini New South Wales (NSW). Ni po čemu se bitnom nisu razlikovali od ostalih sunarodnjaka ili uopće australskih građana, sve do 8. veljače 1979. godine kada su u njihove kuće upale specijalne postrojbe savezne australske policije i uhitile ih.

Osumnjičeni su da spremaju veliki teroristički napad u Australiji. Taj navodni napad australskoj je policiji prijavio navodni Hrvat Vico Virkez. On je također trebao s njima sudjelovati u navodnom napadu ali se predomislio. Prema Virkezovoj dojavi šestorka (hrvatski ekstremisti/teroristi) je planirala podmetnuti bombe u glavnu razvodnu stanicu vodovoda u Sydneyu (čudno da nisu optuženi za namjeru trovanja vodovoda, kakve su bile uobičajene optužbe u komunističkoj Jugoslaviji), u kazalište, na glavni kolodvor i u lokalni jugoslavenski klub. Pokajnik Vico Virkez postao je svjedok optužbe te je imao izdvojeno suđenje. Pušten je nakon 10 mjeseci provedenih u zatvoru te se vratio u tadašnju Jugoslaviju.

Proces hrvatskoj šestorci bio je najdulji i najveći kazneni proces u povijesti Australije. Trajao je deset mjeseci, ispitano je 111 svjedoka, a transkripti sa suđenja imaju preko 5000 stranica teksta. Sudac Victor Maxwell 1981. godine osudio je svakoga člana hrvatske šestorke na 15 godina zatvora. Godinu dana kasnije žalbeni je sud potvrdio presude i kazne i zabranio žalbe Visokom sudu. Slučaj “hrvatska šestorka” činio se zatvorenim, bez obzira na brojne kontroverze, koje se naravno nisu mogle probiti do australskih medija. Obrat se dogodio deset godina kasnije. U kolovozu 1991. godine u srpskim dobrovoljačkim jedinicama iz BiH koje su ratovale na hrvatskim ratištima u Slavoniji reporter australske televizije ABC Chris Masters pronašao je ključnog svjedoka pokajnika i navodnog Hrvata Vica Virkeza. Pravo mu je ime bilo Vitomir Misimović. Bio je Srbin iz Bosanske Gradiške. Njega je jugoslavenska obavještajna služba ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća poslala u Australiju s lažnim imenom i zadatkom ubacivanja u hrvatsku zajednicu. Nakon što je obavio posao i vratio se u Jugoslaviju, od Udbe je za nagradu dobio farmu svinja. Doista odgovarajuća nagrada za opisanu svinjariju. Nakon što je reportaža objavljena na ABC-u počela je javna rehabilitacija “hrvatske šestorke” u Australiji. Pušteni su iz zatvora, ali ne uz poništenje presude donesene u montiranom procesu, ne uz ispriku i odštetu, već zbog navodnog „dobrog vladanja u zatvoru”. Australske institucije nisu i ne žele priznati što se tada zapravo dogodilo.

Ujutro 16. ožujka 1999., u Alipašinoj ulici u centru Sarajeva, nedaleko od američkog veleposlanstva odjeknula je eksplozija podmetnuta ispod službenog vozila zamjenika Ministra unutarnjih poslova Joze Leutara. Eksploziv je aktiviran dok je automobil bio u pokretu. Leutar je zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je ubrzo i preminuo, a vozač i njihov suputnik zadobili su lakše tjelesne ozljede. Od samoga početka istrage pojavili su se brojni problemi, najprije je istražni sudac pokušao udaljiti policajce Hrvate iz istrage, od njih su skrivani materijali skupljeni istragom oko igmanske grupe i sl. Alija Izetbegović je nakon atentata na Leutara izjavio: „Ovo su učinili ili naše (muslimansko-bošnjačke) budale ili hrvatski ekstremisti”. Na to je još dodao kako nikada nisu pronađene ubojice Kennedyja, Palmea i Alda Mora, aludirajući (ili nalažući) kako ni ovaj slučaj neće biti riješen. Da bi se sve još više zakompliciralo pobrinuli su se režimski sarajevski mediji, krenule su konstrukcije. Optuživani su svi oni koji su nekome od političkih moćnika smetali. Uskoro se oko cijelog slučaja eksponirao šef misije UN-a u BiH Jacques Klein, ustvrdio je kako ima dokaze i kako će krivci biti kažnjeni. Dana 6. travnja 2000. istražni sudac Kantonalnog suda u Sarajevu Idriz Kamenica potpisao je rješenje protiv šestorice Hrvata, koji su optuženi za ubojstvo Joze Leutara. Bili su to: Ivan Andabak, Dominika Ilijašević, Zoran Bašić, Željko Ćosić (koji je vozio pok. Leutara i kojem je bomba eksplodirala pod nogama), Jedinko Bajkuša i Mario Milićević. Po riječima tužiteljstva osumnjičeni su izveli ovo nedjelo kako bi srušili Federaciju BiH. Kompletna optužba se zasnivala na izjavi „zaštićenoga svjedoka” za koga je kasnije utvrđeno da je okorjeli kriminalac i liječeni duševni bolesnik. On je za svoje „svjedočenje” dobio 500.000 KM javno obećane nagrade ili dio tog novca. Zapravo, javnost nije nikada saznala tko je uzeo taj novac. Obrana optuženih je tvrdila da su Leutara usmrtili isti oni koji su postavili eksploziv za Papu i ubijali Hrvate u Travniku. Bivši ministar sigurnosti BiH Fahro Radončić više puta u medijima je ustvrdio da je Leutar ubijen po nalogu bivšeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, sina Alije Izetbegovića. U studenome 2002. Vijeće Kantonalnoga suda u Sarajevu kojim je predsjedavao sudac Salem Miso donijelo je presudu kojom su sva šestorica Hrvata oslobođena optužbe i puštena iz zatvora gdje su proveli više od godinu dana.

Vratimo se ponovno nakratko u Australiju. Tijekom 1986. godine, na jednoj od australskih radio postaja koja je bila pod snažnim utjecajem KP Australije emitirana je čitava serija dokumentarnih emisija o navodnim nacističkim zločincima koji se skrivaju u Australiji. To je potaklo osnivanje posebne istražiteljske jedinice (SIU) osnovane u sklopu Australske obavještajne agencije (ASIO) koja je trebala prikupila dokaze i otkriti nacističke ratne zločince koji su se sklonili u Australiju. Na čelu te jedinice kao zamjenik voditelja a zatim i voditelj bio je Graham Blewitt. U tih sedam godina Blewittova specijalna jedinica istraživala je 800 slučajeva navodnih nacističkih zločinaca uglavnom iz baltičkih država bivšeg SSSR-a. Rezultat tih sedam godina rada i svih istraga su tri optužna prijedloga podnesena australskom državnom odvjetništvu. Nijedan od njih nije prihvaćen, a time niti procesuiran.

Za takav sedmogodišnji rad Blewitt je nagrađen mjestom prvog operativca u uredu tužitelja u Haagu, odnosno mjestom zamjenika Glavne tužiteljice Carle del Ponte. Upravo je on imao glavnu ulogu u podizanju optužnice protiv šestorice Hrvata iz Herceg-Bosne koje je optužio za udruženi zločinački pothvat. Optužnica je nastala na isti način kao i ona u Australiji (ili ona druga u BiH). Bio je to udruženi poduhvat sigurnosno-obavještajne službe i tužiteljstva. Blewitt je zapravo i formirao prvi ured haškog tužitelja. Tamo je došao prije nego što je imenovan glavni tužitelj Richard Goldstone. S njime su u Haag došla i trojica njegovih australskih djelatnika, trojica neuspješnih i frustriranih lovaca na naciste. Za njih četvoricu je glasnogovornica glavne tužiteljice Florence Hartmann desetak godina kasnije kazala da zauzimaju ključne pozicije u tužiteljstvu i među istražiteljima te opstruiraju istragu protiv Miloševića i vrha JNA. Objavljen je i podatak da je Blewitt još prije odlaska u Haag skupljao informacije o australskim državljanima koji su se priključili obrani Hrvatske odnosno koji su po njegovi mišljenju bili “izravno uključeni u jugoslavenski genocid”. Jako ga je ljutilo što su australski sudovi odbijali pokretati postupke temeljem te njegove dokumentacije. Blewitt je i sam bio blizak Komunističkoj partiji Australije i potpuno je jasno kako je za njega komunistička Jugoslavija bila neupitna vrijednost koju je trebalo sačuvati, odnosno njezine rušitelje kazniti. Za njega su rušitelji Jugoslavije bili nacisti ili konkretnije „ustaše”. Naravno, takvo je stajalište bilo potpuno u skladu s politikom Velike Britanije i njezinih bliskih saveznica uključujući i Australiju.

Kao što znamo, Graham Blevvitt je optužnicom iz 2004. u Haag doveo treću – hrvatsku šestorku: Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Oni su optuženi, a zatim i osuđeni za svehrvatski udruženi zločinački poduhvat. Od predaje hrvatske šestorke Haškom sudu do pravomoćne presude prošlo je trinaest i pol godina. Sama je sudska rasprava trajala pet godina. Proces i prvostupanjska presuda “hrvatskoj šestorci” i prije pravomoćne presude ostvarili su velik dio političkog cilja. Već je sama optužnica legitimirala nasilne promjene Ustava BiH i Ustava FBiH kojima su Hrvati politički marginalizirani u BiH. Optužnica je legitimirala i gospodarsko uništenje Hrvata u BiH za što se „međunarodna zajednica” nije libila čak ni upada vojne sile u banke – opet temeljem lažnih i ni do danas dokazanih optužbi. Kombinacijom političkih i kaznenih progona uklonjeno je gotovo kompletno političko i vojno vodstvo Hrvata u BiH. Spriječen je povratak izbjeglih i prognanih Hrvata u BiH, a potaknuto je njihovo masovno iseljavanje.

„Međunarodna zajednica” koju predstavljaju i simboliziraju osobe poput Grahama Blewitta, Carle del Ponte, Carla Bildta, Wolfganga Petritscha, Paddya Ashdowna, Carmela Agiusa i sličnih, ima ključnu ulogu u obespravljenju, iseljavanju i pokušaju uništenja Hrvata u BiH. Njima su u tome pomagali i mnogi u Republici Hrvatskoj i u BiH. Pritom svakako treba spomenuti bivšega predsjednika Stipu Mesića, ali i ne zaboraviti sve one njegove službenike i sljedbenike koji se nisu zadovoljili tek farmom svinja poput onog lažnog svjedoka iz australske priče. Ne sumnjam u to da će svi oni naći odgovarajuće mjesto na stranicama povijesti. Ova knjiga još je jedna cigla u zidu istine o našoj teškoj, ali i slavnoj prošlosti, čestitam profesoru Miroslavu Tuđmanu, a vama svima zahvaljujem na dolasku i podršci te na očuvanju uspomene na našega prijatelja Slobodana Praljka.

dr. sc. Ivo Lučić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari