Pratite nas

Herceg Bosna

Nekažnjeni muslimanski zločin nad Hrvatima u Hudutskom 16. rujna 1993.

Objavljeno

na

Dva dana poslije stravičnog masakra nad Hrvatima u Uzdolu (14. rujna 1993.) kad su musimanski zločinci upali u selo rano ujutro dok su žitelji spavali (ubijena ukupno 41 osoba – 29 civila i 12 pripadnika HVO-a) a čija su tijela pronađena u spaljenim kućama, uslijedio je zločin u Hudutskom, gdje su ubijena 22 zarobljena Hrvata, pripadnika HVO-a.

Nakon što su napadajući neusporedivo jačim snagama crte obrane HVO-a doveli hrvatske branitelje u okruženje i potom (16. rujna) probili liniju, muslimani su zarobili 25 vojnika, od koji su trojicu odveli u zloglasni logor „Muzej“ u Jablanici, a ostale strijeljali. Bila je to teška povreda međunarodnog ratnog prava i Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima u ratnom sukobu u kojemu su muslimanske snage ne birajući sredstva, surovo i nesmiljeno etnički čistili hrvatska područja.

Logor „Muzej“ bio je jedan od ukupno 331 logora što su ih tijekom sukoba s Hrvatima držali muslimani i prema mnogim svjedočenjima i činjenicama najgori od svih. Kroz njega je prošlo oko 800 Hrvata, dok je ukupno u logore bilo zatvoreno 14.450 Hrvata, od čega 4.000 pripadnika HVO-a, dok su ostalo civili.

Napadna djelovanja muslimanskih snaga odvijala su se u sklopu operacije „Neretva ’93“ kojom je zapovijedao Sefer Halilović, a cilj joj je bio ovladavanje dolinom Neretve i izbijanje na Jadransko more. Da bi postigli taj strateški cilj, oni su sve do jesen 1994. godine nastojali uništiti HVO i etnički očistiti hrvatske prostore.

Operaciju „Neretva ’93“ poduzeli su u koordinaciji s agresorskim srpskim snagama u „Republici Srpskoj“ i „Republici Srpskoj Krajini“ (okupirana područja BiH i Republike Hrvatske). Srbima je dobro došao sukob između dojučerašnjih saveznika i njihovo međusobno iscrpljivanje, budući da im je to olakšavalo ostvarivanje vlastitih ciljeva.

Pošto su sva ta ratna djelovanja „Armije BiH“ pratili okrutni masovni zločini nad vojnicima i civilima – pri čemu nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci – muslimani su lažirali datum početka ove operacije i pomaknuli ga za nekoliko dana poslije.

Operacija „Neretva ’93“ započela je 4. rujna 1993. godine napadom na Vrde (Vrdi se nalaze na obroncima Čabulje i nazivaju se „sjevernim vratima Mostara“), a muslimanske snage su krenule u ofenzivu protiv Hrvata nakon teških poraza od Srba. U to vrijeme (krajem ljeta 1993. godine), muslimani su (budući da nisu obranili ništa) bili „stisnuti“ na oko 15% teritorija BiH koji nije napadao nitko, te potisnuti iz Bosanske Posavine i istočne Bosne.

U pokušajima osvajanja većeg životnog prostora, a u nemogućnosti upuštanja u borbu sa srpskim snagama, krenuli su u agresiju na hrvatska područja s namjerom uništenja 5 do 6 puta malobrojnijeg HVO-a, i to je najkraća i najtočnija definicija uzroka ratnog sukoba između muslimana i Hrvata u BiH.

Okrutnost koju su u svojim pohodima prakticirale muslimanske snage („Armija BiH“ i njihovi suborci mudžahedini od kojih je dobar dio bio uključen u redove vojske) dovodila je hrvatsko pučanstvo u stanje panike, a brojni masakri (Uzdol, Grabovica, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Lužani, Dusina, Orlište, Sušanj, Trusina, Grm, Miletići, Čukle, Krpeljići, Maljina, Vitez, Kraljeva Sutjeska, Drenovik, Slapnica, Busovačke Staje, Ljubinci, Doljani, Bugojno, Kiseljak, Zabilje, Vrbica, Kopljari, Vareš, Fojnica, Konjic itd.) uzrokovali su masovna iseljavanja. Nije nevažno napomenuti kako su ti zločini bili provođeni planski, kao dio strategije etničkog čišćenja, s nakanom da se preživjele civile i branitelje izloži takvim traumama da se više nikad ne požele vratiti na svoja ognjišta. Zatiranje hrvatskih sela provođeno je planski i sustavno, „tako da ni kokoš ne ostane živa“ – kako je to svojim ljudima zapovjedio Nihad Bojadžić u napadu na Trusinu kod Konjica (16. travnja 1993. godine, kad je u tom selu ubijeno 22 Hrvata – 18 civila i 4 pripadnika HVO-a).

Ritualna odsijecanja glava – pri čemu se ne rijetko tjeralo obitelj, srodnike ili bliske prijatelje da ljube glave dekapitiranih žrtava, klanja, spaljivanja u kućama ili stajama, odsijecanja dijelova tijela, raznovrsna mučenja, surove egzekucije ne samo nad zarobljenim vojnicima i ranjenicima nego i nad ženama, djecom i starcima, to su bile metode „oslobodilačkog“ rata što su ga vodili Alija Izetbegović, Sefer Halilović, Atif Dudaković, Enver Buza, Zulfikar Ališpago, Nihad Bojadžić i drugi vojni zapovjednici u suradnji s mudžahedinima – teroristima i profesionalnim ubojicama koje su predvodili u svijetu poznati islamski fanatici (Abu Hamza, Abu Nidal, Maktouf Abdiladhim itd., itd.). Tisuće radikalnih islamista čiji se cilj (stvaranja prve islamske države u Europi) poklapao s istim nastojanjima Alije Izetbegovića i njegovih suradnika, došlo je u BiH pod okriljem međunarodnih humanitarnih organizacija i s njihovim iskaznicama i dokumentima, tako da ih zemlje kroz koje su prolazili (uključujući i Hrvatsku) nisu mogle zaustavljati i sprječavati u kretanju.

Posljedice muslimanske agresije na hrvatska područja (jer, taj se sukob odvijao na 95% prostora koji je u svim dotadašnjim razgraničenjima u sklopu donošenja međunarodnih mirovnih planova pripadao Hrvatima) bile su vrlo teške i od njih se naš narod u susjednoj BiH još uvijek nije oporavio.

Ubijeno je 1606 Hrvata (1088 civila i 518 vojnika HVO-a), protjerano oko 150.000 (tri puta više od broja muslimana – „Bošnjaka“ koji su napustili svoja mjesta prebivališta u vrijeme trajanja ratnog sukoba s Hrvatima), a sama struktura žrtava u kojoj su hrvatske civilne žrtve gotovo dvostruko brojnije od vojnih, govori o naravi tog rata i njegovim stvarnim ciljevima.

Zločini na ramsko-prozorskom i jablaničkom području, pa i u Hudutskom, samo su, nažalost, kockica u mozaiku paklenih muslimanskih planova koji su nakon svih osvajačkih operacija i počinjenja masovnih sadističkih masakra svojom propagandom od sebe stvorili žrtvu i svijetu se prikazali kao „nedužni“ i potpuno „nevini“, iako je potpuno bjelodano i jasno da su u mnogim slučajevima činili veća zvjerstva nego srpski agresor – u najvećem dijelu prema Hrvatima, a potom i u odnosu na Srbe. Na kraju, što reći o vojsci koja je u međusobnim sukobima bez milosti ubijala i pripadnike vlastitog naroda (u obračunu s Fikretom Abdićem i njegovom „Republikom Zapadna Bosna“), pri čemu su (o čemu postoje autentične video-snimke) strijeljali svoje zarobljene sunarodnjake, palili im kuće i protjerivali civile jednako kako su to činili s Hrvatima.

Nekažnjavanje tih zločina i promatranje muslimana – „Bošnjaka“ kao jedinih žrtava u ratnom sukobu u BiH, velika je nepravda i produkt iskrivljene i konstruirane povijesti utemeljene na lažima, krivotvorinama i obmanama.

Sve se zna i do istine nije teško doći.

Izostavimo li čak i ekspertize što ih je u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992. – 1994. (Zagreb, 2004.) iznio američki vojni stručnjak Charles R. Shrader, pa i sve ono što su o tom sukobu i zločinima u njemu pisali novinar Esad Hećimović (Garibi – Mudžahedini u BiH 1992-1999.; Beograd, 2009.), Ivica Mlivončić (Zločin s pečatom, Mostar, 2004.) i mnogi drugi autori i uzmemo li u razmatranje dokaze koji potječu iz samih muslimanskih izvora (pa i knjigu Sefera Halilovića Lukava strategija, Sarajevo, 1997.), vrlo je lako rekonstruirati ovu krvavu ratnu epizodu i utvrditi njezine stvarne uzroke, tijek i posljedice.

Optuživati Hrvate koji su u svojim enklavama bili u potpunom okruženju (ne rijetko pritisnuti s jedne strane Srbima a s druge muslimanima) za izazivanje sukoba i „agresiju“ na bilo koga u BiH je suludo i to jako dobro znaju čak i oni koji danas po nalogu Bakira Izetbegovića i njegovih suradnika nastavljaju s bezočnim krivotvorenjem prošlosti. Hrvati su kao najmalobrojniji narod (sa 17, 38% udjela u ukupnom stanovništvu prema popisu iz 1991. godine) ipak optuženi od MKSJ u Den Haagu za udruživanje u „zločinački pothvat“ i pokušaj „etničkog čišćenja dijelova BiH s muslimanskom većinom“ što je ravno apsurdu i protivi se ne samo činjenicama nego i zdravom razumu. Optužbe za podjelu BiH i „hrvatsku agresiju“ na ovu zemlju jednako su perverzne i nemaju ničega zajedničkog s istinom.

Kad zapovjednik muslimanske vojske (u ovom slučaju Sefer Halilović) u svojoj knjizi podastre dokaze o tomu kako je Alija Izetbegović vodio tajne pregovore s Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH (odnosno zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak) u namjeri stvaranja kompaktne muslimanske države mimo znanja Hrvata i na njihovu štetu i sam izrijekom (u bezbroj navrata) potvrdi da je politika Izetbegovića bila dvolična i zaplotnjačka a on sam okružen ljudima bez ikakvih moralnih skrupula (koji su čak uz njegovo znanje formirali posebnu zločinačku skupinu – „Ševe“ – kako bi se obračunavali međusobno i po nalozima Beograda opstruirali obranu Sarajeva i BiH) i stavi li se sve to u korelaciju s drugim dokazima i činjenicama (kojih je bezbroj), malo što može ostati nejasno i nedorečeno. Alija Izetbegović je oko sebe stvorio zločinačko-kriminalnu organizaciju koja se među ostalim enormno bogatila na krvi vlastitog naroda, pa stoga nije ni malo čudno da nikakvih obzira nisu imali prema drugima, u prvom redu Hrvatima, a potom i Srbima.

Hrvati Uzdola, Grabovice, Hudutskog, Križančeva Sela, Trusine, Jajca, Viteza, Bugojna, Konjica i svih drugih mjesta u kojima su nad njima počinjeni okrutni zločini s ciljem potpunog i trajnog uklanjanja s područja na kojima stoljećima žive kao autohtoni narod, još uvijek čekaju pravdu do koje niti svijetu niti onima koji sjede u Sarajevu nije stalo.

I ovoga rujna obilježavaju se tužne obljetnice, moli se, pale se svijeće za žrtve…Ostaje samo sjećanje i spoznaja da ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti, utoliko prije što su u pitanju nekažnjeni i neokajani zločini.

Danas kad islamski radikalizam u BiH ponovno diže glavu i jasno iskazuje namjere islamizacije Federacije i svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu, naša je obveza čvrsto i bez popuštanja stati u obranu vlastite konstitutivnosti, suverenosti i pune ravnopravnosti – jer to je uvjet našeg opstanka i budućnosti.

Okrenimo se ponekad unatrag i pogledajmo kroz što je sve prošao naš hrvatski kršćanski puk – od vremena osmanlijskih osvajanja kad je branio ostatke ostataka svojih zemalja do polovice 90-ih godina prošlog stoljeća – i pronađimo snage i danas za obranu prava na vlastito postojanje na pradjedovskim ognjištima.

Nema skuplje riječi od slobode niti žrtve koju za nju nije vrijedno podnijeti.

Čovjek je od Boga stvoren kao slobodno biće i to vrijedi i za nas Hrvate.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Bitka za Mostar 1992.

Objavljeno

na

Objavio

wikiwand.com

3. travnja 1992. Mostar – HVO oslobodio Mostar od četnika, a onda su Bošnjaci u HVO-u okrenuli puške prema Hrvatima

Dana 3. travnja 1992., u popodnevnim satima, na autobusnom stajalištu u naselju Zalik preko puta Sjevernog logora, vojarne JNA, eksplodirala je cisterna. Taj događaj je označio početak rata u Mostaru.

Zaboravlja se da je najveći hercegovački grad od agresije JNA i Srba obranjen i oslobođen od Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u koju je bio uključen i veliki broj muslimana Hercegovine. Hercegovačke muslimane je naoružao i spasio HVO, kao i u Bosanskoj Posavini, a onda ih je Sarajevo nahuškalo protiv Hrvata. Godinu dana kasnije okrenuli su svoje puške prema suborcima Hrvatima.

Ovaj događaj dezorijentirao je JNA: na zapovijed generala Momčila Perišića, 7. travnja 1992. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane, koje i preuzima obranu Mostara, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika.

Od 14. travnja traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Dana 23. travnja 1992. godine, oslobođena je čapljinska vojarna, koja je tako postala prva vojarna oslobođena od srpskog agresora u ratu u Bosni i Hercegovini.

Tijekom tih borbi, srušeno je 5 zrakoplova JNA.

Od 7. travnja 1992. godine do operacije Lipanjske zore, JNA je uz potporu paravojnih jedinica hercegovačkih Srba i Crnogoraca počinila urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom Srba i JNA. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.

Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.

Bošnjaci u HVO-u okreću puške prema Hrvatima!

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do vojne izdaje, a „Samostalni mostarski bataljun“ u kojem su bili Bošnjaci napušta položaje koje HVO drži prema Srbima.

Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju.

“Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba.

Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo.

Hrvatsko vijeće obrane je zarobilo velik dio Bošnjaka iz zapadnog dijela grada Mostara te iz ostalih dijelova mostarske općine koje su bile pod kontrolom HVO-a. (Izvor: narod.hr)

Mostarska cisterna i travanj 1992.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Pomozimo našem Mostaru, srcu Herceg Bosne!

Objavljeno

na

Objavio

Istina je kako se cijeli svijet suočava s pandemijom i kako svima treba pomoći, no Mostar uistinu jest u posebnoj situaciji zbog ogromnog broja ljudi koji gravitira toj bolnici, a svi znamo kako nažalost Mostar nije prioritet u državi u kojoj se nalazi.

Molim Vas da pomognete, svatko na način na koji može, kao što vas molim i da kontaktirate druge za koje mislite da mogu pomoći. U ovakvim situacijama i vremenima, nije vrijeme za raznorazna kritiziranja i očajavanja. Kritika je dobra kada je konstruktivna, ali za vrijeme pandemija ne postoji kontruktivna kritika, postoji samo KONSTRUKTIVNA POMOĆ, ali ona neće padati s neba i može doći samo od nas. Kad se udružimo, virus će biti mačji kašalj. Naše savjesti biti će mirne. Mnogi će biti spašeni. Nemamo vremena za difuziju odgovornosti!

Herojstvo i nadljudski napori medicinskog osoblja zajedno sa zdravstvenim djelatnicima SKB-a Mostar zaslužuju da dotaknu naša srca i motiviraju nas na pomoć!

Posebno molim hrvatsku dijasporu, koja uvijek u teškim i kriznim trenucima pokaže i dokaže svoju vrijednost, da djeluje organizirano, junački i hrabro kao i dosad. (Marijan Knezović)

Apel za pomoć i upute SKM-a Mostar svima koji žele pomoći u zaštiti pacijenata i prevenciji pandemije koronavirusa covid-19

SKB Mostar ovim putem obaviještava sve one koji žele pomoći medicinskom osoblju i zdravstvenim djelatnicima, pacijenticama i pacijentima SKB-a i svima onima koji bi to mogli postati uslijed globalne pandemije koronavirusa, odnosno virusa COVID-19, da nam pomoći mogu na različite načine, zavisno o njihovim mogućnostima.

Najveća potreba SKB-a Mostar, kao i velike većine bolnica u cijelome svijetu, u ovome je trenutku medicinska oprema potrebna za prevenciju daljnjega širenja pandemije. U interesu javnosti i opće zdravstvene situacije velikog broja ljudi koji u slučaju bolesti gravitira SKB-u Mostar, priopćavamo kako smo, kao i većina svjetskih bolnica, suočeni s brojnim problemima koji otežavaju nabavku medicinske i zaštitne opreme, čak i uz najbolju volju onih koji nam se javljaju sa željom da nam pomognu i nas samih.

Oni koji mogu, te svi oni koji osjećaju da bi mogli, pomoći nam najviše mogu direktnim doniranjem medicinske opreme; prioritizirano na sljedeći način:

  1. Respiratori
  2. Zaštitne maske s certifikatom FFP3 standard EUR (ili američki N 95 standard) kao i maske s certifikatom FFP2
  3. Zaštitna odijela protiv Covid–19 (preferirano: Chemical protective coverall type 3)
  4. Maske kirurške jednokratne s gumicom, troslojne, s PVC slojem
  5. Rukavice nitrilne
  6. Medicinske kaljače
  7. Antiseptične otopine na bazi minimalno 70% alkohola
  8. Zaštitne naočale

Svjesni smo kako mnogi nisu u mogućnosti nabaviti opremu, unatoč svojim željama. Stoga smo otvoreni i za novčane donacije, koje će naš stručni tim transparentno trošiti na nabavku proizvoda koji služe za sprječavanje širenja virusa kao i liječenje oboljelih. U svrhu borbe protiv pandemije koronavirusa otvoreni su novi, namjenski računi koji su popisani na kraju teksta, i to za donacije u svim valutama (dolari, euri, hrvatske kune i druge,) a svi oni koji novac žele uplatiti kao naznaku (opis plaćanja) trebaju staviti: „KORONA-SKB.“

Popis donacija biti će objavljivan na našoj web stranici u posebnoj  kategoriji „KORONAVIRUS“ te će se javnost pravovremeno i transparentno informirati o nabavi opreme od donacija gdje se SKB Mostar u potpunosti obvezuje na transparentnost prema donatorima, medijima, cjelokupnoj javnosti kao i nadležnim institucijama.

Važno je naglasiti kako je za očekivati da će potreba za respiratorima biti povećana, te sve one koji smatraju kako mogu pomoći u nabavci respiratora, zbog obujma donacije, upućujemo da se jave direktno telefonski na broj 00387-36-336-505.

Svi oni koji imaju pouzdane informacije o mogućnosti nabavke potrebnih proizvoda, neka također budu slobodni obratiti nam se.

Ovim putem se zahvaljujemo svima koji su već pomogli rad i borbu SKB-a Mostar protiv pandemije koronavirusa, a zahvaljujemo se i svima koji će to činiti u budućnosti. Zajedno s vama, ne sumnjamo kako ćemo se izboriti sa svakim problemom, pa i s globalnom pandemijom koja pogađa i naše društvo.

Nemoguće je ne istaknuti profesionalnost, uslužnost, žrtvovanje i nadasve spremnost našega medicinskog osoblja koje iz dana u dan ulaže herojske napore, postižući zavidne rezultate, posebice u odnosu na sve poteškoće s kojima se suočavamo, prvenstveno zbog manjka opreme i povećanog obujma posla. Njima, i na ovaj način, izričemo jedno veliko „hvala,“ i nadamo se kako ćete ga izreći i vi svojom pomoći, kakva god i kolika ona bila.

PODACI ZA NAMJENSKE NOVČANE DONACIJE ZA BORBU PROTIV KORONAVIRUSA:

U DOLARIMA, EURIMA, KUNAMA I DRUGIM VALUTAMA OSIM KONVERTIBILNE MARKE:

IBAN: BA395550000047945566
PRIMATELJ: SVEUČILIŠNA KLINIČKA BOLNICA MOSTAR
ADRESA PRIMATELJA: BIJELI BRIJEG BB, MOSTAR, BiH
INSTRUKCIJE ZA PLAĆANJE: NOVA BANKA A.D. BANJA LUKA
SWIFT: NOBIBA22
OPIS PLAĆANJA: KORONA-SKB

U KONVERTIBILNIM MARKAMA:

TRANSAKCIJSKI ŽIRO RAČUN U KM: 5550000047945469
PRIMATELJ: SVEUČILIŠNA KLINIČKA BOLNICA MOSTAR
ADRESA PRIMATELJA: BIJELI BRIJEG BB, MOSTAR, BiH
OPIS PLAĆANJA: KORONA-SKB

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari