Pratite nas

Herceg Bosna

Nekažnjeni muslimanski zločin nad Hrvatima u Hudutskom 16. rujna 1993.

Objavljeno

na

Dva dana poslije stravičnog masakra nad Hrvatima u Uzdolu (14. rujna 1993.) kad su musimanski zločinci upali u selo rano ujutro dok su žitelji spavali (ubijena ukupno 41 osoba – 29 civila i 12 pripadnika HVO-a) a čija su tijela pronađena u spaljenim kućama, uslijedio je zločin u Hudutskom, gdje su ubijena 22 zarobljena Hrvata, pripadnika HVO-a.

Nakon što su napadajući neusporedivo jačim snagama crte obrane HVO-a doveli hrvatske branitelje u okruženje i potom (16. rujna) probili liniju, muslimani su zarobili 25 vojnika, od koji su trojicu odveli u zloglasni logor „Muzej“ u Jablanici, a ostale strijeljali. Bila je to teška povreda međunarodnog ratnog prava i Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima u ratnom sukobu u kojemu su muslimanske snage ne birajući sredstva, surovo i nesmiljeno etnički čistili hrvatska područja.

Logor „Muzej“ bio je jedan od ukupno 331 logora što su ih tijekom sukoba s Hrvatima držali muslimani i prema mnogim svjedočenjima i činjenicama najgori od svih. Kroz njega je prošlo oko 800 Hrvata, dok je ukupno u logore bilo zatvoreno 14.450 Hrvata, od čega 4.000 pripadnika HVO-a, dok su ostalo civili.

Napadna djelovanja muslimanskih snaga odvijala su se u sklopu operacije „Neretva ’93“ kojom je zapovijedao Sefer Halilović, a cilj joj je bio ovladavanje dolinom Neretve i izbijanje na Jadransko more. Da bi postigli taj strateški cilj, oni su sve do jesen 1994. godine nastojali uništiti HVO i etnički očistiti hrvatske prostore.

Operaciju „Neretva ’93“ poduzeli su u koordinaciji s agresorskim srpskim snagama u „Republici Srpskoj“ i „Republici Srpskoj Krajini“ (okupirana područja BiH i Republike Hrvatske). Srbima je dobro došao sukob između dojučerašnjih saveznika i njihovo međusobno iscrpljivanje, budući da im je to olakšavalo ostvarivanje vlastitih ciljeva.

Pošto su sva ta ratna djelovanja „Armije BiH“ pratili okrutni masovni zločini nad vojnicima i civilima – pri čemu nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci – muslimani su lažirali datum početka ove operacije i pomaknuli ga za nekoliko dana poslije.

Operacija „Neretva ’93“ započela je 4. rujna 1993. godine napadom na Vrde (Vrdi se nalaze na obroncima Čabulje i nazivaju se „sjevernim vratima Mostara“), a muslimanske snage su krenule u ofenzivu protiv Hrvata nakon teških poraza od Srba. U to vrijeme (krajem ljeta 1993. godine), muslimani su (budući da nisu obranili ništa) bili „stisnuti“ na oko 15% teritorija BiH koji nije napadao nitko, te potisnuti iz Bosanske Posavine i istočne Bosne.

U pokušajima osvajanja većeg životnog prostora, a u nemogućnosti upuštanja u borbu sa srpskim snagama, krenuli su u agresiju na hrvatska područja s namjerom uništenja 5 do 6 puta malobrojnijeg HVO-a, i to je najkraća i najtočnija definicija uzroka ratnog sukoba između muslimana i Hrvata u BiH.

Okrutnost koju su u svojim pohodima prakticirale muslimanske snage („Armija BiH“ i njihovi suborci mudžahedini od kojih je dobar dio bio uključen u redove vojske) dovodila je hrvatsko pučanstvo u stanje panike, a brojni masakri (Uzdol, Grabovica, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Lužani, Dusina, Orlište, Sušanj, Trusina, Grm, Miletići, Čukle, Krpeljići, Maljina, Vitez, Kraljeva Sutjeska, Drenovik, Slapnica, Busovačke Staje, Ljubinci, Doljani, Bugojno, Kiseljak, Zabilje, Vrbica, Kopljari, Vareš, Fojnica, Konjic itd.) uzrokovali su masovna iseljavanja. Nije nevažno napomenuti kako su ti zločini bili provođeni planski, kao dio strategije etničkog čišćenja, s nakanom da se preživjele civile i branitelje izloži takvim traumama da se više nikad ne požele vratiti na svoja ognjišta. Zatiranje hrvatskih sela provođeno je planski i sustavno, „tako da ni kokoš ne ostane živa“ – kako je to svojim ljudima zapovjedio Nihad Bojadžić u napadu na Trusinu kod Konjica (16. travnja 1993. godine, kad je u tom selu ubijeno 22 Hrvata – 18 civila i 4 pripadnika HVO-a).

Ritualna odsijecanja glava – pri čemu se ne rijetko tjeralo obitelj, srodnike ili bliske prijatelje da ljube glave dekapitiranih žrtava, klanja, spaljivanja u kućama ili stajama, odsijecanja dijelova tijela, raznovrsna mučenja, surove egzekucije ne samo nad zarobljenim vojnicima i ranjenicima nego i nad ženama, djecom i starcima, to su bile metode „oslobodilačkog“ rata što su ga vodili Alija Izetbegović, Sefer Halilović, Atif Dudaković, Enver Buza, Zulfikar Ališpago, Nihad Bojadžić i drugi vojni zapovjednici u suradnji s mudžahedinima – teroristima i profesionalnim ubojicama koje su predvodili u svijetu poznati islamski fanatici (Abu Hamza, Abu Nidal, Maktouf Abdiladhim itd., itd.). Tisuće radikalnih islamista čiji se cilj (stvaranja prve islamske države u Europi) poklapao s istim nastojanjima Alije Izetbegovića i njegovih suradnika, došlo je u BiH pod okriljem međunarodnih humanitarnih organizacija i s njihovim iskaznicama i dokumentima, tako da ih zemlje kroz koje su prolazili (uključujući i Hrvatsku) nisu mogle zaustavljati i sprječavati u kretanju.

Posljedice muslimanske agresije na hrvatska područja (jer, taj se sukob odvijao na 95% prostora koji je u svim dotadašnjim razgraničenjima u sklopu donošenja međunarodnih mirovnih planova pripadao Hrvatima) bile su vrlo teške i od njih se naš narod u susjednoj BiH još uvijek nije oporavio.

Ubijeno je 1606 Hrvata (1088 civila i 518 vojnika HVO-a), protjerano oko 150.000 (tri puta više od broja muslimana – „Bošnjaka“ koji su napustili svoja mjesta prebivališta u vrijeme trajanja ratnog sukoba s Hrvatima), a sama struktura žrtava u kojoj su hrvatske civilne žrtve gotovo dvostruko brojnije od vojnih, govori o naravi tog rata i njegovim stvarnim ciljevima.

Zločini na ramsko-prozorskom i jablaničkom području, pa i u Hudutskom, samo su, nažalost, kockica u mozaiku paklenih muslimanskih planova koji su nakon svih osvajačkih operacija i počinjenja masovnih sadističkih masakra svojom propagandom od sebe stvorili žrtvu i svijetu se prikazali kao „nedužni“ i potpuno „nevini“, iako je potpuno bjelodano i jasno da su u mnogim slučajevima činili veća zvjerstva nego srpski agresor – u najvećem dijelu prema Hrvatima, a potom i u odnosu na Srbe. Na kraju, što reći o vojsci koja je u međusobnim sukobima bez milosti ubijala i pripadnike vlastitog naroda (u obračunu s Fikretom Abdićem i njegovom „Republikom Zapadna Bosna“), pri čemu su (o čemu postoje autentične video-snimke) strijeljali svoje zarobljene sunarodnjake, palili im kuće i protjerivali civile jednako kako su to činili s Hrvatima.

Nekažnjavanje tih zločina i promatranje muslimana – „Bošnjaka“ kao jedinih žrtava u ratnom sukobu u BiH, velika je nepravda i produkt iskrivljene i konstruirane povijesti utemeljene na lažima, krivotvorinama i obmanama.

Sve se zna i do istine nije teško doći.

Izostavimo li čak i ekspertize što ih je u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992. – 1994. (Zagreb, 2004.) iznio američki vojni stručnjak Charles R. Shrader, pa i sve ono što su o tom sukobu i zločinima u njemu pisali novinar Esad Hećimović (Garibi – Mudžahedini u BiH 1992-1999.; Beograd, 2009.), Ivica Mlivončić (Zločin s pečatom, Mostar, 2004.) i mnogi drugi autori i uzmemo li u razmatranje dokaze koji potječu iz samih muslimanskih izvora (pa i knjigu Sefera Halilovića Lukava strategija, Sarajevo, 1997.), vrlo je lako rekonstruirati ovu krvavu ratnu epizodu i utvrditi njezine stvarne uzroke, tijek i posljedice.

Optuživati Hrvate koji su u svojim enklavama bili u potpunom okruženju (ne rijetko pritisnuti s jedne strane Srbima a s druge muslimanima) za izazivanje sukoba i „agresiju“ na bilo koga u BiH je suludo i to jako dobro znaju čak i oni koji danas po nalogu Bakira Izetbegovića i njegovih suradnika nastavljaju s bezočnim krivotvorenjem prošlosti. Hrvati su kao najmalobrojniji narod (sa 17, 38% udjela u ukupnom stanovništvu prema popisu iz 1991. godine) ipak optuženi od MKSJ u Den Haagu za udruživanje u „zločinački pothvat“ i pokušaj „etničkog čišćenja dijelova BiH s muslimanskom većinom“ što je ravno apsurdu i protivi se ne samo činjenicama nego i zdravom razumu. Optužbe za podjelu BiH i „hrvatsku agresiju“ na ovu zemlju jednako su perverzne i nemaju ničega zajedničkog s istinom.

Kad zapovjednik muslimanske vojske (u ovom slučaju Sefer Halilović) u svojoj knjizi podastre dokaze o tomu kako je Alija Izetbegović vodio tajne pregovore s Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH (odnosno zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak) u namjeri stvaranja kompaktne muslimanske države mimo znanja Hrvata i na njihovu štetu i sam izrijekom (u bezbroj navrata) potvrdi da je politika Izetbegovića bila dvolična i zaplotnjačka a on sam okružen ljudima bez ikakvih moralnih skrupula (koji su čak uz njegovo znanje formirali posebnu zločinačku skupinu – „Ševe“ – kako bi se obračunavali međusobno i po nalozima Beograda opstruirali obranu Sarajeva i BiH) i stavi li se sve to u korelaciju s drugim dokazima i činjenicama (kojih je bezbroj), malo što može ostati nejasno i nedorečeno. Alija Izetbegović je oko sebe stvorio zločinačko-kriminalnu organizaciju koja se među ostalim enormno bogatila na krvi vlastitog naroda, pa stoga nije ni malo čudno da nikakvih obzira nisu imali prema drugima, u prvom redu Hrvatima, a potom i Srbima.

Hrvati Uzdola, Grabovice, Hudutskog, Križančeva Sela, Trusine, Jajca, Viteza, Bugojna, Konjica i svih drugih mjesta u kojima su nad njima počinjeni okrutni zločini s ciljem potpunog i trajnog uklanjanja s područja na kojima stoljećima žive kao autohtoni narod, još uvijek čekaju pravdu do koje niti svijetu niti onima koji sjede u Sarajevu nije stalo.

I ovoga rujna obilježavaju se tužne obljetnice, moli se, pale se svijeće za žrtve…Ostaje samo sjećanje i spoznaja da ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti, utoliko prije što su u pitanju nekažnjeni i neokajani zločini.

Danas kad islamski radikalizam u BiH ponovno diže glavu i jasno iskazuje namjere islamizacije Federacije i svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu, naša je obveza čvrsto i bez popuštanja stati u obranu vlastite konstitutivnosti, suverenosti i pune ravnopravnosti – jer to je uvjet našeg opstanka i budućnosti.

Okrenimo se ponekad unatrag i pogledajmo kroz što je sve prošao naš hrvatski kršćanski puk – od vremena osmanlijskih osvajanja kad je branio ostatke ostataka svojih zemalja do polovice 90-ih godina prošlog stoljeća – i pronađimo snage i danas za obranu prava na vlastito postojanje na pradjedovskim ognjištima.

Nema skuplje riječi od slobode niti žrtve koju za nju nije vrijedno podnijeti.

Čovjek je od Boga stvoren kao slobodno biće i to vrijedi i za nas Hrvate.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kiseljak: Obilježena 26. obljetnica osnutka 3. GB HVO-a ‘Jastrebovi’

Objavljeno

na

Objavio

Nemjerljiv je doprinos „Jastrebova“ u obrani hrvatskog naroda u BiH

Polaganjem vijenaca pred Spomen obilježjem Mati Lučiću Maturici u vojarni u Kiseljaku koja nosi ime ovog jednog od heroja obrane Lepeničke doline, misom zadušnicom u kapelici sv. Martina u krugu vojarne te Svečanom akademijom i druženjem bivših pripadnika, u Kiseljaku je danas obilježena 26. obljetnica osnutka 3. Gardijske motorizirane brigade HVO-a „Jastrebovi“.

I ove godine svečanost koju je organizirala 1. pješačka (gardijska) pukovnija, postrojba Oružanih snaga koja baštini tradiciju s HVO-a , okupila je brojne „Jastrebove“ i ratne zapovjednike HVO-a predvođene generalima Stankom Soptom i Ilijom Nakićem, predstavnike Udruga proizašlih iz Domovinskog rata ali i mnoštvo gostiju iz cijele BiH i Hrvatske na čelu s vojnim izaslanikom brigadirom Marinom Gregorovićem.

Svečanostima u povodu 26. obljetnice utemeljenja 3.GB „Jastrebovi“ nazočili su i brojni dužnosnici HDZ BiH na svim razinama vlasti počevši od načelnika Općina Kiseljak i Kreševo Mladena Mišurića Ramljaka i Renata Pejaka do ministara i dužnosnika HDZ BiH u zakonodavnpj i izvšnoj vlasti Županije Središnja Bosna, Federacije BiH i BiH.

Predvodeći misu zadušnicu u prepunoj kapelici sv. Martina u krugu vojarne „Mato Lučić Maturica“ u Kiseljaku, uz sudjelovanje brojnih svećenika Kreševskog dekanata, mons. Tomo Vukšić, vojni biskup BiH vjernike je pozvao da svakim danom nadograđuju slobodu za koju se se izborili hrvatski branitelji, među kojima su mnogi pripadnici 3. GB „Jastrebovi“.

Na svečanoj akademiji o okkolnostima nastanka Brigade govorio je bojnik Ilija Miličević, zapovjednik 2. pješačke bojne 5. pješačke brigade. S još tri Gardijske brigade HVO-a, Jastrebovi su bili i okosnica obrane Hrvata u BiH.

Prigodnim govorom okupljenima se na Svečanoj akademiji obratio i brigadir Martin Pažin, zapovjednik 1. pješačke (gardijske) pukovnije Oružanih snaga BiH.

Naglasio je pri tom kako su profesionalnim pristupom u ustroju, pripadnici 3. GB Jastrebovi, postrojbe osnovane u siječnju 1994 godine polučili su blistave rezultate na bojišnicama diljem središnje Bosne ali i u vojno- redatstvenim operacijama Hrvatske vojske i HVO-a tijekom 1994. i 1995, godine, od Maestrala i Južnog Poteza do Bljeska i Oluje.

U ime Operativnog zapovjedništva Oružanih snaga BiH čestitku bivšim pripadnicima Brigade uputio je i brigadni general Tomo Kolenda, zamjenik zapovjednika Operativnog zapovjedništva OS BiH.

Svečanu akademiju nastupom je uveličao Vojni orekstar OS BiH dok je pjesmu posvećenu svim hrvatskim braniteljima odrecitirao njezin autor narednik Goran Totić, pripadnik 2. pješačke bojne.

3. Gradijska motorizirana brigada „Jastrebovi“ istaknuo je i ove godine, utemeljena je u najtežem trenutku kada je agresija na hrvatske prostore u BiH bila na vrhuncu, a hrvatski teritorij u središnjoj Bosni podijeljen na enklave te odvojen od Hercegovine i Posavine.

Uz bogato ratno iskustvo i profesionalan pristup, pripadnici Brigade dali su ogroman doprinos obrani i stvaranju BiH. Tradiciju ove postrojbe, ratno iskustvo i profesionalnost bivši pripadnici unijeli su i u potrojbe Oružanih snaga BiH čiji su sastavni dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Vitezu obilježena 26. godišnjica stradanja Hrvata u Buhinim Kućama

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Centralna.ba

Polaganjem cvijeća na spomen-obilježju i služenjem mise na groblju Topala, u Vitezu je u četvrtak je obilježena 26. obljetnica stradanja Hrvata u naselju Buhine Kuće, javlja Hrvatski Medijski Servis.

Zločin nad hrvatskim braniteljima i civilima u selu Buhine kuće nadomak Viteza 9. siječnja 1994. godine počinile su postrojbe Armije RBiH i taj se datum smatra jednim od presudih za opstanak Hrvata u tom dijelu BiH koje su snage Armije RBiH pod opsadom držale godinu dana. Zločin u Buhinim kućama dogodio se svega nekoliko dana nakon zločina u Križančevom selu, također kod Viteza, kada je počinjen zločin nad 64 Hrvata u Križančevu selo, najvećem stratištu Hrvata u BiH.

Tijekom ratnih sukoba između Armije RBiH i HVO-a, 9. siječnja 1994. godine u Buhinim Kućama, Armija BiH iskoristila gustu maglu i u napadu probila crtu obrane Viteške brigade HVO-a u Buhinim kućama te presjekla prometnicu Vitez – Busovača. U Buhinim kućama postrojbe A BiH pobile su tada 27 hrvatskih civila i vojnika. U pet ujutro počeo je napad na Buhine kuće iza kojeg su ostale masakrirana žene, starci, ranjena djeca i unakažena tijela zarobljenih vojnika HVO-a koje su vezali žicom. Zapaljeno je i desetak kuća i gospodarskih objekata u vlasništvu Hrvata tog sela. Najmlađa žrtva pokolja je dvogodišnji dječak Danijel Grbavac. Hrvatski branitelji su zarobljeni i masakrirani. Identifikacija izvršena mjesec dana kasnije u Vitezu, u veljači 1994. godine, najbolje govori o kakvim se krvnicima radilo budući da su tijela hrvatskih branitelja izrezana i motornom pilom na dva tijela, poput onog ubijenog Marka Buhića.

Napadne operacije ABiH u Srednjoj Bosni počele su sredinom siječnja 1993. a nastavile su se do travnja 1994. godine odnosno do potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Posljedica tih operacija je etničko čišćenje Hrvata iz Srednje Bosne, ukupno je izbjeglo i protjerano 152.950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba, od toga 121 dijete, a ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO čime dolazimo 1695 ubijenih hrvatskih civila i vojnika prema dostupnoj historiografskoj dokumentaciji.

Postupci vođeni protiv zapovjednika Armije RBiH pred Haškim tribunalom nisu rasvijetlili zločin nad Buhinim kućama. Optužnica protiv zapovjednika OG Bosanska Krajina, generala Mehmeda Alagića je sadržavala i Buhine kuće, međutim, Alagić je preminuo i time je kazneni postupak okončan. Pred Sudom BiH ni nakon 26 godina nitko nije odgovarao za ovaj zločin.

Tom prigodom u organizaciji Udruge Specijalne policije središnje Bosne “Munje” u suradnji sa ostalim braniteljskim udrugama u motelu Bor održan je okrugli stol na temu “Nekažnjeni zločini nad Hrvatima središnje Bosne od strane tzv. Armije BiH”.

Na okruglom stolu govorili su izaslanik Ministra obrane Republike Hrvatske Zdravko Vladanović, Željko Raguž ravnatelj hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, general i zapovjednik odbrane Središnje Bosne Ilija Nakić, te Ilija Milić predsjednik udruge Specijalne policije Munje./M. L./HMS/

9. siječnja 1994. Buhine Kuće – Posljednji pokušaj ABiH da porazi Hrvate središnje Bosne

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari