(Ne)stvarni život Europe postaje sve vidljiviji kroz medijske obrasce koji oblikuju percepciju stvarnosti i određuju tko je „pozitivac“, a tko „negativac“ u suvremenom Zapadu. U tom simboličkom prostoru Europljani su često prikazani kao prijetnja, dok progresivni narativi brišu stvarne izazove koji potresaju kontinent.
(Ne)stvarni život Europe
Ako vas zanimaju špijunski trileri možete primijetiti šprancu. Pažnju vam privuče početak. Obično vas navuku s nekim osjetljivim prikazom zločina ili terorističkoga čina nakon kojega se u slijedećoj sceni pojavi glavni protagonist, detektiv ili agent, zgodni, visoki, plavi Norvežanin (ili Šveđanin), pa će on sada, mislite vi, otkriti zločeste teroriste, obranit majku Europu… Kad li ono…ništa! Ćorak! Negativac on, ili neki drugi, isto bijeli heteroseksualni muškarac. Općenito: zločesti mi: ekstremni desničari, Europljani! A ti likovi, za koje smo „zločesto i stereotipno“ na početku priče zbog njihova porijekla ili vjere ili boje kože, mislili da su ubojice i teroristi, a nisu, ispostavi se da su dobri Arapi, Istočnjaci, Afrikanci itd.
Uglavnom neeuropski narodi, kojih nedvojbeno ima dobrih, ali ovdje ispadne da su jedino pripadnici neeuropskih nacija i ne kršćanskih vjera, pozitivci. Ah da, ima i nas pozitivaca, ali moramo imati muža ili ženu crne ili žute rase. Tek tada i time, kada smo na svojoj koži osjetili, ili primili nešto druge boje, ili druge vjere, dokazujemo svoju dobrotu u virtualnome, pa i u stvarnome, svijetu.
Kada te serije prevedemo na naš „zajednički“ jezik, onda protagonist svoju progresivnu dobrotu dokazuje brakom ili vezom sa Srbima i istospolnim partnerima. Odnosno, obrnuto. Teret dokaza je na velikoj većini Hrvata koji moraju dokazivati da su pozitivni likovi jer nemaju taj neoboriv dokaz dobrote u svome životopisu kao što to ima Severina. I ne samo ona, nego vagoni drugih cajki i cajkaša, pa bilo oni pisci, glumci ili pevaljke; jednim imenom: beogradske cajke!
Zoran M. i Zohran M.
Većina cajkaša, samozvanih progresivnih ljevičara, negira državne sustave kojima se lažima obraćaju. Lažima ih modeliraju po svojoj mjeri i pripremaju za nestajanje ili pretvorbu u neke nove strukture gdje će i sami biti podčinjeni potpuno stranom mentalitetu i sili koja nadire. Nije ni čudo kada se kao nevini promatrač navučete na svenazočne mainstream medijske tvornice laži, portale, serije i filmove.
U tome svijetu, pozitivci nikako ne mogu biti bijeli heteroseksualni kršćani. Navučeni tako na virtualni svijet, Newyorčani dobiše svoga protagonistu u stvarnome svijetu; pozitivca Zohrana Mamdanija. On im igra gradonačelničku ulogu slijedeće 4 godine. Mlad, neobrazovan i antiamerikanac. Tomašević i Bojan naši su Zohrani.
Mladi, neobrazovani, antihrvati. Rušitelji državnosti, sustava, institucija i vrijednosti. Mamdani se u wokerskome stilu izjasnio za rušenje spomenika kulturne baštine građana New Yorka, i postade gradonačelnik. Bojan se slično goropadio aktivistički, zavodio virtualne maloljetnice, davao nacističke izjave protiv Židova i Hrvata, građana Splita, i postade dogradonačelnik. Tomašević prije i poslije, javno je isticao svoje komunalno viđenje srpskoga sveta nauštrb, većini Hrvata, građana Zagreba… I? Postade gradonačelnik?! Pokazali su oni još štošta lošega, ali ne stane ovdje.
Ukratko: wokersko- neokomunistički totalitarizam! Razina su kotarskih komesara, ali se prostorno šire kao gljive iz serije „The Last of Us“. Nakon što su ih društvene mreže stvorile, postaje to terenski, fizički opipljiva stvarnost. Ta se stvarnost obije o glavu svima. I budaletinama koji su im dali glas i onima drugima koji nisu. Uzgred, da napomenem, za one koji žele znati više: Naš je Zoran M. neka vrsta Zohrana M. (Bojana i Tomaševića), za starije.
Svi zajedno imaju odlično PR iskustvo zahvaljujući ne samo društvenim mrežama nego njihovim raznim drugim i mnogobrojnim medijima. Dok je ljevica osigurala medijsku globalnu premoć, desnica ostaje na Vi s medijima i promidžbom.
Ljevičari i četnici
Ljevica je godinama maza svojih roditelja; ljevičarskih medija. Naravno da postoji mogućnost da se uzgoji karakter, ne samo nesposoban za život, nego i monstrum. I to se dogodilo.
Uz svu globalnu monstruoznost ljevice mi imamo endemski začin: sluganstvo Beogradskome četnikovanju. Nakon ovih događaja u Splitu i Zagrebu, jasnija je špranca djelovanja. Ukoliko beogradska služinčad ne osmisli sam početak događaja, onda definitivno kontrolira posljedicu. Kontroliraju društveni narativ, opis i poziciju konkretnih zbivanja u društvu. Pri tome mijenjaju riječi i pravila.
Nakon događaja, kroz sinkronizirane komesarske direktive, počinje odgoj i ponižavanje hrvatskoga naroda. Portali i novinske naslovnice nalikuju ko jaje jajetu, srbijanskima. Običan, možda malo nepromišljen protest protiv velikosrpskih, debelo osmišljenih provokacija; tzv. srpske kulture u Splitu, medijski postaje neviđen nasilnički čin.
Četnik Dejan Medaković postaje „nespretan izbor“ za temu zagrebačke izložbe. Momci koji su ustali protiv sporne izložbe postaju zamaskirani kriminalci iliti crne ustaše. Eventualno prekršajno djelo postaje nedvojbeni kazneni progon. Dvadeset do četrdeset tisuća okupljenih na splitskoj Rivi postaje dvije tisuće.
Simbol cijele Hrvatske Vukovar sužava se samo na Vukovar, a izražavanje pijeteta za sve žrtve rata dobiva samo mjesec studeni????!!! Iz čega proizlazi da je srpska manjina dobila svih 12 mjeseci, ali ne studeni u Vukovaru. Srbi, kako Plenković reče na Interliberu, mogu folklorirati bilo gdje, i bilo kada, pa i u studenome, pa i u Splitu, ali eto nemojte molim vas baš u studenome u Vukovaru. Kao da se Vukovar svojom značenjem ne tiče građana Splita, pa tako i cijele Hrvatske???!!!! Sramota!
Trump i Orban
Ono što je velikosrpsko megalomansko divljanje pomiješano s wokerskim u nas, to je sveukupna wokerska promigrantska politika na Zapadu. Oni, kao i naša velikosrpska kvazi ljevica, isto tako ne znaju stati.
U nekim slučajevima tada dolazi do pobjede likova kao što su Trump i Orban. Potpuno razumljivo. Kada dođe do toga da Trump brani ženska prava bolje negoli Lana, Rada i njihova braća po oružju sa Zapada, gdje im je transrodno mlaćenje žena prioritet, ako ste normalan Amerikanac, zaokružujete Trumpa. Jer, suprotna opcija ugrožava vaša, ne samo ženska, nego nacionalna i sva druga identitetska prava i vrijednosti.
Na kraju, kad se sve zbroji, Trump je, sve takav nepouzdan i razuzdan, sigurniji od bilo kakvog lika kojega nudi rušilačka megalomanska ljevica. Isto tako vrijedi za Orbana i Mađare. Glede Hrvata, treba imati na umu da i jedan i drugi, a posebno kada se nađu zajedno, nisu nikakva garancija sigurnosti za našu Hrvatsku.
Mislim na nedavnu situaciju kada je Orban posjetio SAD te skuhao Trumpa za još jednu godinu ruske nafte. Ne treba biti nekakav stručnjak, treba se samo prisjetiti nekih stvari iz nedavne prošlosti: Recimo Kolinde i LNGa, i njene inicijative Tri mora. Potom se treba prisjetiti Plenkovićeva odugovlačenja izglasavanja lex LNG-a da ne bi pokvario svoj odnos s Merkeličinom Njemačkom, energetski ovisnoj o Rusima. Danas, promjenom okolnosti, kako Andrej lijepo priča, ispada da ga je sam osmislio i izgradio.
Treba dodati i činjenicu da su glede ruskih energetskih interesa, jedina konstanta Milanović i SDP. Na SDP ovo ležanje pred bagere koji su gradili hrvatsku energetsku neovisnost i glasovanje protiv LNG-a, sada se nastavljaju Milanovićeve kontinuirano proruske izjave. Tajkunsko muljanje s ruskim kapitalom, a koje se opet povezuje s proizvodnjom desničarskih strančica, savršeno se poklapa s ljevičarskim pobjedama na izborima.
Kada Milanović osvaja prvi mandat, blentava desnica u kampanji instalira Škoru, nasrće, kao i bratska im ljevica, najprljavijim sredstvima na Kolindu, te uz pomoć, piškit ću kakit ću Plenkovića, zajedno dovode Milanovića na vlast. Njegov drugi mandat, uz neke nevažne različitosti, opet osigurava ista neslužbena koalicija. Kada iz svih tih puzzli pokušate složiti logičan mozaik koji bi se zvao: interes Hrvatske, teško da vam neće nedostajati najvažnija i najveća puzzla: političar Tuđmanova kova.
Nina i Alisa
Nedavno mi je jedna umirovljena učiteljica u razgovoru rekla da od kad je Tuđmana i HDZa, ona uvijek daje glas HDZu. Nastavlja pri tom: „Na čelu HDZa može biti malo gori, malo bolji, bezveznjak malo veći, malo manji, ovakav, onakav, ali činjenica je da i od najgoreg HDZ-ovca na čelu, nema boljeg izbora izvan HDZ-a.“
Zaista, Plenković je i ovom reakcijom nakon splitskoga incidenta, još više nagomilao niz koji se sastoji od bezveznjačkih postupaka s ciljem ulizivačine ljevičarskoj sceni i njihovim medijima, a od kojih baš i nema koristi na izborima. Ali, kad sve zbrojimo nameće se pitanje (na kojega učiteljica u mirovini zna odgovor): Kome s „naše desne“ strane, a da nije tek kotačić u dovođenju opasnosti na vlast (ekstremne ljevice s proruskim i antihrvatskim djelovanjem po direktivi Beograda), dati glas?
Za sada, kad nema izbora na vidiku, bar bi bila kozmetička Andrejeva gesta da promijeni dugogodišnju ministricu kulture, najvažniju kariku hranidbenoga lanca hrvatskih četnika, Ninu Obuljen. Stvarno djelovanje očitovalo bi se u promjeni nekih akata da u okviru njih, financiranje srpskih kulturnih projekata(onih formalno i neformalno vezanih za srbovanje), bude zaista financiranje kulturnih projekata, a ne financiranje ciljeva Velike Srbije.
Ministrica kulture ne bi smjela poput nasumce odabranih anketiranih prolaznika, sva u čudu čuđenjem ispratiti svaku moguću četničku provokaciju i njihovo djelovanje. Kao, nije njen posao, pa nam u svome bisernome komentaru niti otkriva uzroke četničkih divljanja, niti najavljuje protudjelovanje, a kamoli saniranje posljedica.
Neka buduća Nina ne može izgledati zamlaćeno poput Alise u zemlji čudesa kao ova sada, te svaki puta u čudu čuđenjem komentirati okolnosti koje ju zadese: Gle kako je mali (od 3,2%), odjednom postao veliki(100%) ???!!! Taj nestvarno stvarni: Alisin srpski svet!!!
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik