Pratite nas

Reagiranja

Nije Bleiburg samo livada natopljena hrvatskom krvlju

Objavljeno

na

U vrijeme kad se na sve moguće načine osporavaju zločini Titovih partizana, koji su počinjeni nakon (!) završetka II. svjetskog rata, a za koje nikada nitko nije odgovarao, dovoljno se prisjetiti onih koji su počinjeni u tzv. „marševima smrti“, od Bleiburga, pa sve do Makedonije!

Ako za bilo što ima opravdanja, za „marševe smrti“ sigurno – nema, tim prije jer su to bili jedni od najstrašnijih oblika mučenja i skupnog ubijanja, bez suda i suđenja.

Oni koji se bune protiv komemoracije u Bleiburgu, naravno, ni ne spominju duge i nepregledne kolone sačinjene od hrvatskih vojnika, žene, staraca, pa i djece.

O tome je dosad, po scenariju Ivana Aralice, jedino snimio igrani film Jakov Sedlar („Četverored“), ali to umjetničko djelo samo je jednom, nažalost, prikazano na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), iako je bilo među najgledanijima. Završilo je u „bunkeru“, valjda da „ne plaši djecu“.

Pa su, kao stoku, tjerali ljude da tjednima i mjesecima pješače. Tko nije mogao, tko je pao, odmah bi dobio – metak. Ubijalo se i najotpornije, kako bi se zastrašili oni u koloni, ali i ljudi kraj kojih su prolazili, jadni, žedni i gladni.

Mnogi su tako prevalili 500 kilometara, a neki i jednom više.
Pobjednici ili antifašisti, kako se danas nazivaju, nisu imali milosti, a ti isti danas nas uče što je pravda i pravica. U nadi da će se zaboraviti sva ta i druga zvjerstva koja su činili, oni neprestano preokreću teme, pa umjesto da se o takvim stvarima govori i piše, organiziraju znanstveni skupovi, (zašto to primjerice ne radi HAZU?), oni podmeću, a što drugo, da su Hrvati ustaše, nacisti, zločinci…
A kako je bilo na jednom od „marševa smrti“ čitamo u izvješću svjedoka:
– „Do Dravograda ophodili su nas s oprezom, jer smo još uvijek bili pod britanskom kontrolom. Međutim, čim smo prešli most na Dravogradu, započela su ubojstva. U početku ubojstva bila su pojedinačna, umirali su neki od gladi i iscrpljenosti. Osim toga, od vremena na vrijeme, partizani su upadali u našu kolonu, tukući nogama, šakama i batinama lijevo i desno, ubijajući i gazeći s konjima, sprečavajući, da svijet ne skače u virove rijeke Drave. Na nekih 15 kilometara pred Mariborom, prisilili su nas na trčanje, radi čega smo se morali osloboditi svega, što nas je smetalo, da uzmognemo trčati. Oni, koji nisu izdržali, a bilo ih je mnogo, bili su strijeljani…Od 18.000 koliko nas je bilo na početku, jedva nas je polovica stigla u Maribor!“
Drugi svjedok uz ostalo je izjavio:
– „Od početka svaki naš korak bio je obilježen krvlju zarobljenika. Stražari su pucali na skupine prema svojoj volji. Odvajali su jednog po jednog, mučili ih i, konačno, klali na očigled sviju. Kad smo izašli iz Dravograda, sve su nam uzeli, satove, odijela, cipele, a one koji nisu imali ništa, ubijali su kuglom u zatiljak. Prisustvovao sam strašnim prizorima. Nije se pravila nikakva razlika između staraca i djece, između muškaraca i žena , kojih je bilo u našoj koloni“.
Neke kolone (to dobro znaju i današnji antifašisti!) u Sloveniji su brojile i 12.000 osoba, a nakon pješačenja od 500 kilometara, do Novog Sada, ostalo ih je na životu 3.000!
Kad su te izmučene kolone, pretežno Hrvata, prolazile kroz sela, tukli su ih i pljuvali…, a kad bi im se netko smilovao i pružio nekom od njih kruha ili vode, bijedni „antifašisti“ otimali su im hranu i bacali vodu, a ne mali broj tih i takvih je i ubijen.
Bilo je slučajeva da su partizani organizirali skupine svojih simpatizera koji su trovali hranu i vodu i onda ih nudili izmučenim zarobljenicima.
Sve po zapovijedi – Josipa Broza Tita!
O tim i drugim strašnim zločinima nije se smjelo govoriti ni pisati, sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Nu, ono što je najžalosnije mnogi ni danas ne žele javno svjedočiti što su doživjeli ili prošli tijekom „marševa smrti“, tu i tamo jedino se može čuti – „i moj tata ili brat bio je također među njima“. Nevjerojatno je kakav je ostao strah od tzv. antifašista, da neki, koji su već godinama i u inozemstvu, ne usude se o tome govoriti, kao da je u Hrvatskoj još uvijek Tito i partija na vlasti.
A „marševe smrti“ partizani i komunisti organizirali su iz političkih i propagandnih razloga. Mučenjem, terorom i ubijanjem naprosto su željeli zastrašiti pučanstvo, slomiti prije svega Hrvate, koji su bili „izdajice“ jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“. Zato im nisu bili dovoljni samo „marševi“ već i sabirni logori, pretrpani zatvori…
Milovan Đilas je jednom rekao da su „Hrvati trebali umrijeti, da uzmogne živjeti Jugoslavija“, dok je Tito jednom zgodom izjavio američkim novinarima da nije mogao pustiti na slobodu kardinala Stepinca „jer bi se svi Srbi usprotivili“.

Dakle, Bleiburg je širok pojam, nije to samo ona livada natopljena hrvatskom krvlju, gdje se održavaju komemoracije, već je to gotovo čitava bivša, propala Titova Jugoslavija!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Thompson: O eventualnoj podršci nekom od predsjedničkih kandidata ću odlučiti ja, a nikako netko drugi!

Objavljeno

na

Objavio

Dragi prijatelji,

budući da se ovih dana u javnosti pojavljuju novinarski natpisi i špekulacije oko moguće Thompsonove potpore jednome od potencijalnih kandidata za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske, želimo Vam prenijeti razgovore na tu temu sa samim Thompsonom.

Naime, sam Thompson nam je rekao kako od njega nitko nije zatražio potporu niti je s bilo kim od potencijalnih kandidata ili kandidatkinja za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske o tome razgovarao.

Naglašava kako je spominjanje njegovog imena u medijima vezano za kampanju nadolazećih predsjedničkih izbora čista laž i manipulacija.

Hoće li kandidaturu objaviti netko koga Thompson zaista želi podržati i o svom mogućem angažmanu u vidu potpore takvom kandidatu ili kandidatkinji, kako nam je sam Thompson rekao, on će o tome sam odlučivati, a ne nikako netko drugi kako već sada pokušavaju raznim pritiscima i bombastičnim naslovima preko pojedinih medija.

Naravno, napominje Thompson, ako do toga i dođe, prvi koji će za to saznati ste upravo Vi, njegovi vjerni fanovi, i to preko njegovih web stranica i društvenih mreža, uostalom kao i uvijek do sada.

Management Marko Perković Thompson

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Šerbedžiji uručili nagradu za ‘hrvatsko životno kulturno dezerterstvo’!

Objavljeno

na

U Zagrebu su (i pred tv publikom) svečano uručene najviše hrvatske nagrade za kulturu i umjetnost – Vladimir Nazor, kojeg se „nitko“ više ne sjeća da je bio prvi predsjednik hrvatskog Sabora (u vrijeme kad su na tisuće ljudi i uz njegov blagoslov kao Titova vjernog političara!) završavali ni krivi ni dužni na Golom Otoku ili pak u Lepoglavi, a mnogi su i ubijeni, prije svih nevini – Hrvati.

U dvorani Arhiva RH, gdje se održavala svečanost, sjedili su brojni hrvatski kulturni djelatnici. Kad je ministrica kulture RH uručila ovu nagradu jugoslavenskom filmskom djelatniku Radi Šerbedžiji, i to za  „životno djelo“ dvorana kao da je „pala u trans“. Svi su gromoglasnim pljeskom pozdravili velikog umjetnika, koji je ovo priznanje „posvetio i svim svojim suradnicima u pokrajini“! (Ni ovog puta nije mogao izgovoriti riječ – Hrvatska.)

Obzirom da je na početku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata otišao (dezertirao) iz Hrvatske, nitko se od tamo „hrvatskih kulturnih veličina“ nije upitao: zbog čega je zapravo dobio ovo veliko hrvatsko priznanje?

Možda za „kulturnu okupaciju“ Brijuna?

Nu, ništa manje nazočni nisu pljeskali ni dobitnicima godišnjih nagrada Vladimir Nazor, kao primjerice redatelju Krešimiru Dolenčiću (valjda zato što je navodno svojedobno „isključio“ mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu na Trgu bana Jelačića?) i redatelju dokumentarnog filma „Srbenka“ Nebojši Slijepčeviću, u kojem se autor pita: Što znači danas odrasti u Hrvatskoj, a da nisi Hrvat? Inače, ovaj jadni filmski uradak prati sudbinu obitelji Zec, čiju mučnu sudbinu je na kazališne daske  postavio, (u  stilu- „svi“ Hrvati su zločinci!),  a tko drugi nego bivši dečko Danijele Trbović- Oliver Frljić.

Naravno da svi osuđujemo bilo kakav zločin, osobito nad djecom, ali ni taj redatelj ni taj Frljić nikada se nisu upitali- što je s preko 400 hrvatskih dječaka i djevojčica ubijenih od srpskih i inih agresora u Domovinskome ratu?

I ovom prilikom čula se kritika zašto do danas HRT nije prikazao „Srbenku“, ali ne i smrt nevine hrvatske djece.

Da je netko napravio dokumentarni film ili kazališnu predstavu o zločinima nad hrvatskom djecom u vrijeme rata, taj vjerojatno ne bi mogao ni u dvoranu, a kamoli dobiti neko veliko kulturno priznanje.

Jednom riječju, sramotno je što je najveća nagrada za kulturu i umjetnost ove godine (i to za životno djelo!) pripala Šerbedžiji, a još je sramotnije što su hrvatski kulturni djelatnici to priznanje umjesto kritikama popratili velikim pljeskom!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari