Pratite nas

Komentar

Kako bi Nijemac glasovao, da ga pošalju na izbore u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Hrvatskoj predstoje sudbonosni izbori. Opet. Poučeni katastrofalnom ostavštinom kukuriku vlasti od 2011. do 2015., u kojoj su se svi negativni trendovi, od zapošljavanja preko javnog duga do iseljavanja i ozračja u društvu bitno pogoršali i doveli Hrvatsku na dno europskih ljestvica, hrvatski birači imaju opet prigodu da izaberu najnoviji novi put.

dr. Josip Stjepandić

Piše: dr. Josip Stjepandić

Ali koji? Ponuda je velika: izbor treba načiniti između čak 177 lista (iako sve ne nastupaju u svakoj izbornoj jedinici). Sve nešto obećavaju. Sve imaju (makar poneke) ljude od znanja i ugleda u svojim redovima.

Možda bi poučno bilo iskustvo tipičnog njemačkoga birača. Ako zanemarimo rijetke ekscese, njemačke vlade vladaju u pravilu dva mandata (najprije ih izaberu, pa nakon 4 godine potvrde), a predsjednici najjačih stranaka drže svoj položaj i dulje. Vlade se sastavljaju tako da se stvori stabilna parlamentarna većina s najmanje desetak zastupnika preko polovice. Kad se jednom formira, vlada vlada, manje ili više uspješno.

Kako je Njemačka u većini disciplina znatno ispred Hrvatske, pokušajmo zamisliti kako bi se tipični njemački birač, recimo Hans Müller, ponašao u Hrvatskoj.

Izborni sustavi su slični. U obje zemlje postoji prag od 5% glasova, koji se mora prijeći, da bi lista ušla u parlament. Isto tako postoji preferencijalno glasovanje, kojim se bira osoba, a ne lista. Najveća razlika je u tome da je cijela Njemačka jedna izborna jedinica, dok ih je u Hrvatskoj deset, uz dvije posebne. Stoga ne bi bilo za očekivati da bi se naš Hans skroz izgubio u hrvatskome izbornom sustavu.

Prvo pitanje koje bi si Hans postavio bilo bi da li uopće izaći na izbore. Kao i u Hrvatskoj, u Njemačkoj nema izborne obveze, što dovodi do izlaznosti od 55 do 70 posto. Hans bi se sigurno premišljao. Kad bi mu se pak reklo da se od godine 2000. stalno ponavljaju optužbe o prijevarama na izborima u korist Partije, a da su indicije bile očite na prošlim izborima kad u izbornoj noći oporbi u nekim izbornim jedinicama praktički nisu pribrojani nikakvi glasovi, onda bi naš Hans jamačno čvrsto odlučio (Hrvati počujte!) da sam odluči o sudbini svoje Hrvatske, te da mu nije niti na kraj pameti da bi Partija na bilo koji način mogla dobiti njegov glas.

Većina Hrvata na žalost ne zna da je nakon njemačkoga ujedinjenja Njemačka preuzela i više stotina tisuća manje-više tvrdokornih komunista i s njima napravila kratak postupak. Oko jedan posto stanovništva (150 tisuća ljudi) bilo je doživotno pometeno iz javnih službi (uprava, sudstvo, policija, školstvo, državne tvrtke itd). Nakon toga kazneni progon više nije bilo potreban, osim u najtežim slučajevima. Komunisti (zovu se: LEVICA) su u međuvremenu malo digli glavu, ali političku ulogu igraju samo na lokalnoj I regionalnoj razini među onima koji jos žale za sovjetskim gospodarima.

Znači: Hans ni u snu ne bi birao Partiju, niti njezinu koaliciju. Becnu Vesnu niti preferencijalno, jer Hans ne voli ljude s prevelikim, nerealnim ambicijama.

Tipičan njemački birač ne bira na temelju obećanja, nego očekivanja prema strankama. Prema malim strankama na državnoj razini vrlo je skeptičan. Ako bi takve došle na vlast, kako bi uopće popunile mjesta u vlasti, kad nemaju znatnu stranačku infrastrukturu? Svaka sličnost s hrvatskom strankom kodnoga imena ĆUPRIJA posve je slučajna. Zajamčeno njihovim potpisima kod javnog bilježnika!

Dobro, ako Narodna fronta (Partija i sateliti) ne dolazi u obzir, kako će se Hans snaći među preostalih 176 lista? Hans bi jamačno krenuo od najveće, pa ako tamo ne nađe nekoga, kome bi dao svoj preferencijalni glas, promatrao bi alternative.

Kao tipičan Nijemac, Hans bi prošao sve izborne jednice, promotrio kandidate i na koncu dao svoj glas. Pođimo redom.

U prvoj izbornoj jedinici, u kojoj u znatnome broju žive potomci “osloboditelja” iz 1945, koji su za sebe “oslobodili” kuće i stanove, najveća stranka poslala je mješovit tim. Hansu bi jamačno negativno upalo u oči da je predsjednik Sabora tek na četvrtome mjestu, pa bi mu sigurno dao svoj preferencijalni glas, pogotovo kad bi se malo raspitao o osobi. Alternativa bi bila istražiteljica komunističkih zločina Bruna Esih, koja se nalazi na jedanaestome mjestu. Nije isključeno da bi birao prvoplasiranog Plenkovića, na temelju njegova djelovanja u Brislu i okolici.

Kod samog pogleda na drugu izbornu jedinicu, Hansu bi poskočilo srce. Kao svaki Nijemac, i on voli odrešite, temeljite ljude, predane poslu i obitelji. Na trećem mjestu (zašto tek na trećem?) liste HDZ-a našao bi najboljeg i najpopularnijeg ministra, te prvog stvarnog kandidata HDZ-a Dr. Zlatka Hasanbegovića, te njemu dao svoj preferencijalni glas. Kad bi došao so posljednjeg, četrnaestog mjesta, možda bi kratko razmislio da svoj glas ipak dade velikome borcu (i to Nijemci vole) Milijanu Brkiću, ali mislim da bi ostao pri prvotnome izboru.

U trećoj izbornoj jedinici bi se jadni Hans potpuno izgubio, pa bi vjerojatno birao listu HDZ-a, iako je na njoj i fašizator Darko Horvat. Da glas ne pripadne Partiji!

U četvrtoj izbornoj jedinici bi se Hans brzo i lako odlučio te preferencijalni glas dao Miroslavu Tuđmanu, više zbog mudrosti i smirenosti, a manje zbog imena. Ako bi počeo razmišljati o alternativama, onda bi promatrao listu POMAK, te njezinu nositeljicu Nadu Prkaćin.

Potom bi Hans ušao u dvojbe, da li da u petoj izbornoj jedinici svoj glas dade prvoplasiranome izvrsnome ministru financija Zdravku Mariću ili Stevi Culeju na začelju. Kao prijatelj boraca i obespravljenih  na koncu se odlučuje za hrvatskoga branitelja Culeja.

U šestoj jedinici opet zaplet. Hans je u dvojbi, da li je HDZ dobar izbor, jer listu strašno ruži fašizator dr. Drago Prgomet na trećem mjestu. Ipak, odlučuje se dati preferencijalni glas prvoplairanome dr. Goranu Mariću, cijeneći njegovu ustrajnost u istraživanju financijskih nepravilnosti. Kad bi počeo tražiti alternative, onda bi to bio dr. Tomislav Sunić, drugoplasirani na listi POMAK.

Sljedeca, sedma izborna jedinici donosi težak izbor: Stier, Jelić ili Medved. Hans se odlučuje za ministra za branitelje (netko se mora i za njih brinuti, zar ne?).

U osmoj jedinici opet lagan izbor: dr. Ivan Kirin kao stručnjak i domoljub dobija preferencijalni glas.

Slično i u devetoj jedinici: Željko Dilber, na počasnome četrnaestome mjestu.

U desetoj izbornoj jedinici opet jako težak izbor. Hans bira dr. Gorana Dodiga, cijeneći njegovo sveukupno djelovanje od Hrvatskog proljeća do danas.

U jedanaestoj izbornoj jedinici izbor pada na generala Željka Glasnovića, na temelju njegova predanog rada u prošlom sazivu Sabora, te njegovih javnih istupa i zalaganja za lustraciju. Kao da je sabornički zanat pekao u Njemačkoj!

dr. Josip Stjepandić

Kad bi recimo dva milijuna hrvatskih birača biralo ovako kako bi birao Hans, onda bi Partija bila svedena na dimenziju zanovijetala u Saboru sa šačicom zastupnika. Zamislimo samo druga Nerona, becnu Vesnu te drugarce i drugove skojevce u posljednjem redu sabornice!? Samo zbog takve predodžbe svaki odgovorni hrvatski birač morao bi izaći na izbore!

Zato je Hans birao toliko branitelja, u nadi da će se oni i dalje boriti kako najbolje znaju.

Nakon ovih izbora nitko se ne smije žaliti da je izborni zakon nepravedan ili da je ponuda na izbornim listama preslaba. Tko ne znade kako, neka pita Hansa.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Silvana Oruč Ivoš o Pupovcu: Pravo je pitanje, koga on uopće zastupa?

Objavljeno

na

Objavio

“Svašta je izustio Pupovac, no kʼo zmija noge, krije stanovite činjenice – npr. da je na posljednjim izborima za Hrvatski sabor, od ukupno 138.539 birača pripadnika srpske manjine, glasovalo (prema službenim podacima DIP-a) 19.534 birača, odnosno 14,10 posto.

Dakle, čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije sudjelovalo i biralo svoje zastupnike na posebnoj listi koju predvodi Pupovac što se može tumačiti i tako da ne žele da ih zastupa Pupovac sa svojom velikosrpskom, ratnohuškačkom i rušilačkom politikom.

Jer što bi Pupovac radio kada ne bi konfrontirao većinski hrvatski narod sa srpskom manjinom u HR?!

Koja bi bila Pupovčevu svrha i uloga kada ne bi bilo tenzija?? Velika većina Srba u Hrvatskoj želi normalan i miran život kao i svi ostali građani, a Hrvatsku gledaju kao svoju Domovinu. Pupovac je taj koji to ne želi jer od čega bi živio u tom slučaju?! Pravo je pitanje, koga on uopće zastupa?”, napisala je Oruč Ivoš na Facebooku.

Milorad Pupovac: Možda je vrijeme da se o nekim stvarima počne govoriti…’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hoće li zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina ‘poremetiti međunacionalne odnose’ u Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a, Đorđe Ćurčić dao je (18. rujna o.g.) za hrvatske medije vrlo zanimljivu izjavu.

Govoreći o predstojećem mirnom prosvjedu u Vukovaru, izrazio je sumnju da će on “doprinijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa” i rekao kako to sad ovom gradu “ne treba”, te nas sve skupa poučio kako je kažnjavanje ratnih zločina posao države i da to moraju “rješavati institucije”.

Na pitanje novinara, je li istina da je u vrijeme ubijanja naših ranjenika, branitelja i civila bio na Ovčari, kratko je odgovorio kako je on o tomu “već dao izjavu” – tako da je javnost ostala uskraćena za tu informaciju.

Ja bih doista, jako želio znati je li današnji dožupan Vukovarsko-srijemske županije bio na mjestu masovnog zločina te 1991. godine, ili nije (i ako je bio što je tamo radio), dok me njegovo mišljenje o prosvjedu baš i ne zanima previše, jer stavovi Milorada Pupovca i SDSS-a su prilično jasni, a i predvidljivi.

Da sam na njegovom mjestu, a nisam tog 20 studenoga 1991. godine bio na Ovčari, ja bih bez ikakve dvojbe to potvrdio na svakom mjestu, pa i pred novinarima. Ali, da sam bio…ne znam, vjerojatno bih se ponašao slično kao Čurčić (ništa ne prejudiciram, samo glasno razmišljam).

Dakle, stav spomenutog dožupana je da će zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina dovesti do poremećaja međunacionalnih odnosa, iz čega se analogijom može izvući zaključak kako je po međunacionalne odnose najbolje da sve ostane kako je bilo do sada – odnosno, što više nekažnjenih zločinaca, to bolje za međunacionalne odnose!

Vrlo zanimljivo i reklo bi se, znakovito razmišljanje.

Ne znam zašto njega, Zorana Pusića i njihove istomišljenike “žulja” to što se od institucija hrvatske države traži da konačno poslije gotovo 27 godina započnu s odrađivanjem onoga što su odavno trebale riješiti, pogotovu ako je istina to što je Pusić izjavio jučer (17. rujna 2018.) u emisiji Studio 4 (HTV 4. Program). On je, naime, ustvrdio kako su u Vukovaru Hrvati ubijali Srbe već u lipnju 1991. godine, “dok još nije bilo rata”. Drugim riječima, da nisu Hrvati (iz čistog mira) ubijali Srbe, rata možda ne bi ni bilo – zaključujem ja, opet čistom analogijom.

To je poruka koja se može iščitati iz ovakvih tvrdnji.
Na Internetu se može pročitati (na raznim mjestima), kako je u Vukovaru “do kolovoza 1991. godine ubijeno 50-80 Srba”.

E, pa lijepo, neka istina konačno izađe na sunce! Hrvati to upravo i traže. I zato će se okupiti na mirnom prosvjedu.
Mi smo već navikli na selektivnu memoriju naših “boraca za prava srpske manjine”, pri čemu su “zaboravili” sve što se događalo u vrijeme njihovih velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj (već od veljače 1989. godine – kad još nigdje nije bilo HDZ-a!), pa u vrijeme “balvanijade”, uključujući i naoružavanje Srba diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije – već od ljeta 1990. godine (što su u brojnim slučajevima pred sudovima potvrdili sami akteri događanja).

“Zaboravili” su i ubacivanje četnika i “dobrovoljaca” iz Srbije i BiH, sva ona ubojstva iz zasjeda i s leđa (hrvatskih redarstvenika, civila, novinara), čak i to da su prisvojili tadašnju “JNA” i pod dirigentskom palicom Miloševića i Beograda krenuli u uništavanje svega što je hrvatsko. “Ne sjećaju” se ni Borova Sela i tamošnjeg pokolja, ni masovnih zločina četnika, “JNA” i njihovih “dobrovoljaca” diljem Hrvatske, naročito na vukovarsko-borovskom području. Da ne spominjemo sve što se događalo nakon pada Vukovara i počinjenja najvećeg zločina genocida i urbicida u poratnoj Europi.

Oni “ne znaju” kako žrtve zločina (pa i silovane žene) na tim područjima i danas sreću svoje mučitelje (Zoran Pusić, primjerice, “ne zna”), iako je ta stvar općepoznata, a neke od žrtava silovanja su podnosile i kaznene prijave vezano za to.

Oni, uostalom ni danas “ne znaju” točno tko je razorio Vukovar i počinio sve te strašne, masovne, neljudske zločine, pa to jednostavno prešućuju, kao da se nikad nije dogodilo! Ali zato znaju da su tamo “Hrvati započeli rat”. Takve perverzije i izvrtanja istine normalan ljudski razum ne može prihvatiti. To je podlo, prljavo, monstruozno.

Naravno, danas je jako teško dokazati mnoge stvari koje su se događale prije 27 i više godina, pa i počinjeni zločini (svjedoka je sve manje, arhivi bivše “JNA” nisu otvoreni, Srbija krije podatke o nestalima i štiti ratne zločince, pitanje je koliko je preživjelim žrtvama ostalo snage za sudske procese i dokazivanje istine), ali tragično je to što je najveći broj zločinaca ostao neoptužen i nekažnjen i s time se Vukovarci pomiriti ne mogu!

Vukovarci se pomiriti ne mogu i s mnogim drugim stvarima. S lažnim popisom stanovništva na temelju kojega se Vukovarcima nasilno nameće ćirilica.
Dragi građani Hrvatske, znate li ijednu zemlju koja dopušta da u državnim službama – čak u policiji i Državnom odvjetništvu rade oni koji radno vrijeme provode u jednoj, a žive u drugoj zemlji?

Ako ne znate, dođite u Vukovar. Mirna reintegracija iskorištena je kako bi Srbi u istočnoj Slavoniji zadržali svoj privilegirani položaj. A jedna od fatalnih pogrješki hrvatske države je ta što je srljajući u “mirnu reintegraciju” prihvatila nametnuti Erdutski sporazum – takav kakav jeste.

Dožupanu Ćurčiću treba zahvaliti na njegovoj “mudroj” opasci vezano za rad državnih institucija i podsjetiti ga kako se mirni prosvjed u Vukovaru i organizira upravo zato što institucije ništa ili gotovo ništa nisu poduzele u proteklih 27 godina.

Ja vjerujem i znam da bi njemu, Zoranu Pusiću, Miloradu Pupovcu, Radu Leskovcu, Vojislavu Stanimiroviću, Čedomiru Višnjiću, Ratku Gajici i mnogim drugima itekako odgovaralo da te institucije “rade” kao i do sada, ali eto, žrtvama ratnih zločina to ne odgovara.

Čitam tu i tamo, kako se SDSS javno pita (ljudi su u dilemi – a možda i “uplašeni”, opet “ugroženi”, tko zna!?), hoće li to biti zahtjevi za kažnjavanjem svih zločina ili će se ići po nekom nacionalnom ključu, pa ih treba umiriti i ponoviti po stoti put ono što već jako dobro znaju (ali se kao i obično prave nevješti):
Mirnim prosvjedom u Vukovaru traži se ubrzani rad na procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali počinitelji ili žrtve.
Ako će to izazvati poremećaj nacionalnih odnosa, neka izazove!

I ovako nisu bili bogzna kakvi. Na trulim temeljima se kuća ne gradi. Bez istine i pravde nema skladnog života nigdje, pa ni u Vukovaru, gradu mučeniku i heroju koji je prošao krvavu golgotu kao ni jedan drugi grad u Europi u posljednje 72 godine.

U SDSS-u bi konačno trebali shvatiti jednu prostu istinu: nije krivnja na onima koji traže kažnjavanje zločina, nego na zločincima koji su ih činili!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari