Pratite nas

Komentar

Kako bi Nijemac glasovao, da ga pošalju na izbore u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Hrvatskoj predstoje sudbonosni izbori. Opet. Poučeni katastrofalnom ostavštinom kukuriku vlasti od 2011. do 2015., u kojoj su se svi negativni trendovi, od zapošljavanja preko javnog duga do iseljavanja i ozračja u društvu bitno pogoršali i doveli Hrvatsku na dno europskih ljestvica, hrvatski birači imaju opet prigodu da izaberu najnoviji novi put.

dr. Josip Stjepandić

Piše: dr. Josip Stjepandić

Ali koji? Ponuda je velika: izbor treba načiniti između čak 177 lista (iako sve ne nastupaju u svakoj izbornoj jedinici). Sve nešto obećavaju. Sve imaju (makar poneke) ljude od znanja i ugleda u svojim redovima.

Možda bi poučno bilo iskustvo tipičnog njemačkoga birača. Ako zanemarimo rijetke ekscese, njemačke vlade vladaju u pravilu dva mandata (najprije ih izaberu, pa nakon 4 godine potvrde), a predsjednici najjačih stranaka drže svoj položaj i dulje. Vlade se sastavljaju tako da se stvori stabilna parlamentarna većina s najmanje desetak zastupnika preko polovice. Kad se jednom formira, vlada vlada, manje ili više uspješno.

Kako je Njemačka u većini disciplina znatno ispred Hrvatske, pokušajmo zamisliti kako bi se tipični njemački birač, recimo Hans Müller, ponašao u Hrvatskoj.

Izborni sustavi su slični. U obje zemlje postoji prag od 5% glasova, koji se mora prijeći, da bi lista ušla u parlament. Isto tako postoji preferencijalno glasovanje, kojim se bira osoba, a ne lista. Najveća razlika je u tome da je cijela Njemačka jedna izborna jedinica, dok ih je u Hrvatskoj deset, uz dvije posebne. Stoga ne bi bilo za očekivati da bi se naš Hans skroz izgubio u hrvatskome izbornom sustavu.

Prvo pitanje koje bi si Hans postavio bilo bi da li uopće izaći na izbore. Kao i u Hrvatskoj, u Njemačkoj nema izborne obveze, što dovodi do izlaznosti od 55 do 70 posto. Hans bi se sigurno premišljao. Kad bi mu se pak reklo da se od godine 2000. stalno ponavljaju optužbe o prijevarama na izborima u korist Partije, a da su indicije bile očite na prošlim izborima kad u izbornoj noći oporbi u nekim izbornim jedinicama praktički nisu pribrojani nikakvi glasovi, onda bi naš Hans jamačno čvrsto odlučio (Hrvati počujte!) da sam odluči o sudbini svoje Hrvatske, te da mu nije niti na kraj pameti da bi Partija na bilo koji način mogla dobiti njegov glas.

Većina Hrvata na žalost ne zna da je nakon njemačkoga ujedinjenja Njemačka preuzela i više stotina tisuća manje-više tvrdokornih komunista i s njima napravila kratak postupak. Oko jedan posto stanovništva (150 tisuća ljudi) bilo je doživotno pometeno iz javnih službi (uprava, sudstvo, policija, školstvo, državne tvrtke itd). Nakon toga kazneni progon više nije bilo potreban, osim u najtežim slučajevima. Komunisti (zovu se: LEVICA) su u međuvremenu malo digli glavu, ali političku ulogu igraju samo na lokalnoj I regionalnoj razini među onima koji jos žale za sovjetskim gospodarima.

Znači: Hans ni u snu ne bi birao Partiju, niti njezinu koaliciju. Becnu Vesnu niti preferencijalno, jer Hans ne voli ljude s prevelikim, nerealnim ambicijama.

Tipičan njemački birač ne bira na temelju obećanja, nego očekivanja prema strankama. Prema malim strankama na državnoj razini vrlo je skeptičan. Ako bi takve došle na vlast, kako bi uopće popunile mjesta u vlasti, kad nemaju znatnu stranačku infrastrukturu? Svaka sličnost s hrvatskom strankom kodnoga imena ĆUPRIJA posve je slučajna. Zajamčeno njihovim potpisima kod javnog bilježnika!

Dobro, ako Narodna fronta (Partija i sateliti) ne dolazi u obzir, kako će se Hans snaći među preostalih 176 lista? Hans bi jamačno krenuo od najveće, pa ako tamo ne nađe nekoga, kome bi dao svoj preferencijalni glas, promatrao bi alternative.

Kao tipičan Nijemac, Hans bi prošao sve izborne jednice, promotrio kandidate i na koncu dao svoj glas. Pođimo redom.

U prvoj izbornoj jedinici, u kojoj u znatnome broju žive potomci “osloboditelja” iz 1945, koji su za sebe “oslobodili” kuće i stanove, najveća stranka poslala je mješovit tim. Hansu bi jamačno negativno upalo u oči da je predsjednik Sabora tek na četvrtome mjestu, pa bi mu sigurno dao svoj preferencijalni glas, pogotovo kad bi se malo raspitao o osobi. Alternativa bi bila istražiteljica komunističkih zločina Bruna Esih, koja se nalazi na jedanaestome mjestu. Nije isključeno da bi birao prvoplasiranog Plenkovića, na temelju njegova djelovanja u Brislu i okolici.

Kod samog pogleda na drugu izbornu jedinicu, Hansu bi poskočilo srce. Kao svaki Nijemac, i on voli odrešite, temeljite ljude, predane poslu i obitelji. Na trećem mjestu (zašto tek na trećem?) liste HDZ-a našao bi najboljeg i najpopularnijeg ministra, te prvog stvarnog kandidata HDZ-a Dr. Zlatka Hasanbegovića, te njemu dao svoj preferencijalni glas. Kad bi došao so posljednjeg, četrnaestog mjesta, možda bi kratko razmislio da svoj glas ipak dade velikome borcu (i to Nijemci vole) Milijanu Brkiću, ali mislim da bi ostao pri prvotnome izboru.

U trećoj izbornoj jedinici bi se jadni Hans potpuno izgubio, pa bi vjerojatno birao listu HDZ-a, iako je na njoj i fašizator Darko Horvat. Da glas ne pripadne Partiji!

U četvrtoj izbornoj jedinici bi se Hans brzo i lako odlučio te preferencijalni glas dao Miroslavu Tuđmanu, više zbog mudrosti i smirenosti, a manje zbog imena. Ako bi počeo razmišljati o alternativama, onda bi promatrao listu POMAK, te njezinu nositeljicu Nadu Prkaćin.

Potom bi Hans ušao u dvojbe, da li da u petoj izbornoj jedinici svoj glas dade prvoplasiranome izvrsnome ministru financija Zdravku Mariću ili Stevi Culeju na začelju. Kao prijatelj boraca i obespravljenih  na koncu se odlučuje za hrvatskoga branitelja Culeja.

U šestoj jedinici opet zaplet. Hans je u dvojbi, da li je HDZ dobar izbor, jer listu strašno ruži fašizator dr. Drago Prgomet na trećem mjestu. Ipak, odlučuje se dati preferencijalni glas prvoplairanome dr. Goranu Mariću, cijeneći njegovu ustrajnost u istraživanju financijskih nepravilnosti. Kad bi počeo tražiti alternative, onda bi to bio dr. Tomislav Sunić, drugoplasirani na listi POMAK.

Sljedeca, sedma izborna jedinici donosi težak izbor: Stier, Jelić ili Medved. Hans se odlučuje za ministra za branitelje (netko se mora i za njih brinuti, zar ne?).

U osmoj jedinici opet lagan izbor: dr. Ivan Kirin kao stručnjak i domoljub dobija preferencijalni glas.

Slično i u devetoj jedinici: Željko Dilber, na počasnome četrnaestome mjestu.

U desetoj izbornoj jedinici opet jako težak izbor. Hans bira dr. Gorana Dodiga, cijeneći njegovo sveukupno djelovanje od Hrvatskog proljeća do danas.

U jedanaestoj izbornoj jedinici izbor pada na generala Željka Glasnovića, na temelju njegova predanog rada u prošlom sazivu Sabora, te njegovih javnih istupa i zalaganja za lustraciju. Kao da je sabornički zanat pekao u Njemačkoj!

dr. Josip Stjepandić

Kad bi recimo dva milijuna hrvatskih birača biralo ovako kako bi birao Hans, onda bi Partija bila svedena na dimenziju zanovijetala u Saboru sa šačicom zastupnika. Zamislimo samo druga Nerona, becnu Vesnu te drugarce i drugove skojevce u posljednjem redu sabornice!? Samo zbog takve predodžbe svaki odgovorni hrvatski birač morao bi izaći na izbore!

Zato je Hans birao toliko branitelja, u nadi da će se oni i dalje boriti kako najbolje znaju.

Nakon ovih izbora nitko se ne smije žaliti da je izborni zakon nepravedan ili da je ponuda na izbornim listama preslaba. Tko ne znade kako, neka pita Hansa.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

VOLE SVOJATATI HRVATSKO

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj se zna o pokušajima negiranja hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj na primjeru Bokeljske mornarice. Ono što je posebno zanimljivo je što tu posebno mjesto ima novi admiral Bokeljske mornatice Anton Sbutega. Svojevremeno je prof. Đuro Vidmarović upozorio kako Sbutega, još dok je bio veleposlanik Crne Gore, piše članak o izložbi u kojoj je Crna Gora bila predstavljena uglavnom hrvatskom kulturnom baštinom iz Boke, i uopće nije spomenuo riječ Hrvat (7. prosinca 2010. Crna Gora je predstavila u Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu. Izložba je priređena u Venecijanskoj biblioteci «Marciana», pod naslovom „Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture”).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7396-crnogorizacija-kulturne-batine-hrvata-u-boki-kotorskoj.html

Problem im je što danas u Crnoj Gori postoji Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore koje pokušava zaštititi i Hrvate i hrvatsku kulturnu baštinu u Crnoj Gori. Zato su – logično – došli na udar admirala koji negira hrvatstvo Bokeljskoj mornarici.

Kako mu je odgovorio predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća g. Zvonimir Deković pogledajte u članku: Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

https://kamenjar.com/bokeljska-mornarica-je-i-bastina-pripadnika-hrvatske-manjine-u-crnoj-gori/

Meni je u lijepom sjećanju jedan odgovor g. Dekovića kada sam ga pitao može li pomoći oko posjete iz jedne zagrebačke osnovne škole Boki. Odgovorio je:

Poštovani akademiče,

zar sumnjate? Svakome iz RH sam na raspolaganju ,a naročito djeci i njihovim odgojiteljima. Slobodno dajte moje kontakte.

Jednostavno,uživam u osjećaju pripadnosti hrvatskom narodu. 

Bratski iz Boke, Zvonimir.

Nadam se da će u RH još više podržati rad takvog našeg čovjeka. Zapravo me je njegov odgovor negatoru hrvatstva Bokeljske mornarice podsjetio na jednog drugog hrvatskog velikana na kojega nas je podsjetio tekst u najnovijem broju Hrvatskog tjednika (14. veljače 2019.): Jedan od zaboravljenih hrvatskih velikana – Luka BRAJNOVIĆ (1919.-2019.) pjesnik, književnik, novinar, prevodilac, urednik i sveučilišni profesor na sveučilištu Navarra u Pamploni.

U mojoj knjizi „Borba za Boku kotorsku“ dao sam tri svoja teksta o ovom hrvatsko velikanu:

Prvi je  Prof. dr. Luka Brajnović – ponos Boke kotorske i HrvatskeDom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 151; Večernji list (inozemno izdanje), 21. travnja 1997.

Drugi je moj intervju s njim: Luka Brajnović:  Ponosan sam što sam Hrvat iz BokeHrvatsko slovo, 25. travnja 1997.

Treći je posebno zanimljiv kada već imamo negiranje hrvatstva Bokeljske mornarice, jer pokazuje kako su i Srbi i Crnogorci svojatali ovog hrvatskog velikana. Evo tog teksta:

 

Velikosrbi svojataju i po Španjolskoj

 

Kulturni Obzor, Večernji list 11. siječnja 1998.

 

Dobio sam dva pisma iz Boke s kopijom članka: “ ‘Pobjeda’ saznaje: Uručena nagrada ‘Luka Brajnović’ – Nagradu dobio i poznati španski novinar Miguel Delibes iz španskog grada Valadolida”. Karakteristična je prva rečenica ovog teksta: “ ‘Pobjeda’ je nedavno pisala da je u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime Crnogorca Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamploni.” Također sam iz Njemačke dobio pismo velikog hrvatskog pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka s člankom iz lista “Evropske Novosti” (uredništvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. X. 1997.: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”.  Tako je na primjeru prof. Luke Brajnovića zorno pokazano koliko je ogroman velikosrpski kompleks hrvatske kulturne baštine. Četristo godina pod turskom vlašću znači za njih i 400 godina bez kulturnog stvaranja – bez baštine, pa taj nedostatak pokušavaju nadoknaditi otimajući hrvatsku kulturnu baštinu. Tako prisvajaju ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske. A profesor Brajnović jest Hrvat iz Boke kotorske.

Dobro je poznata činjenica kako su tijekom Drugog svjetskog rata svi partizanski dokumenti i organizacije koje su se odnosile na Boku kotorsku i Crnu Goru govorili o Crnoj Gori i Boki kotorskoj. To se mijenja na kraju rata: ono “Boka kotorska”  se jednostavno briše i ostaje samo Crna Gora, da bismo već na popisu iz 1948. godine imali velike pritiske da se sve pučanstvo takve Crne Gore deklarira kao – Crnogorci. Mnogi hrvatski komunisti to su – po partijskoj direktivi – naprasno i postali. Slično je bilo i s ogromnom hrvatskom kulturnom baštinom Boke kotorske. Malo po malo sve je, isto tako naprasno, postajalo crnogorsko. Kotorsko kazalište ili Srednju muzičku školu bi jednostavno premjestili u Titograd. Sjetimo se također televizijske emisije: Crnogorska kulturna baština: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Nju nisu mogli premjestiti, pa bi je kao i svu drugu hrvatsku baštinu jednostavno proglasili crnogorskom baštinom. A mi bi Hrvati bili šovinisti jer ne želimo priznati da smo – u stvari – Crnogorci. Neki su to naprasno i postali, a za mnoge je “spas” bilo – jugoslavenstvo. U Srboslaviji, kakva je bila tadašnja država, niotkuda nisi mogao očekivati pomoć. Jedino što nam je preostalo bilo je našaliti se na vlastiti račun. Govorili bi: “Sve nam uzeše. Samo neće generala Moškova.”

 

“Naš čovek”

Naravno, general Moškov je simbolizirao sve one Hrvate iz Boke koji su se borili za NDH ili su kao takvi u drugoj Jugoslaviji predstavljani. Za takve su važila i tri brata Brajnović: jedan je, kao hrvatski vojnik, položio svoj život na oltar domovine, drugog, don Iva Brajnovića su prvo partizani pokušali ubiti u njegovoj župnoj crkvi u Škaljarima, da bi ga ubili u Dubrovniku na otoku Daksi, a treći, Luka Brajnović, urednik časopisa “Luč” (1939.-1942.), te glavni i odgovorni urednik tjednika “Hrvatska straža” (1941.-1944.) je 1945. napustio Hrvatsku i tako spasio svoj život. Upravo Luka Brajnović je “krivac” što se u najnovije vrijeme pokazalo kako ona tvrdnja iz naše šale “Samo neće generala Moškova” nije točna. Međunarodna nagrada za novinarstvo nosi njegovo ime! Preveliki zalogaj za velikosrpsku politiku gladnu hrvatske kulturne baštine.

Poznato je kako su svi ti naši ljudi koju su surađivali s hrvatskim emigrantskim tiskom bili u Jugoslaviji proglašavani “ustašama”, kao što je uostalom i sam taj tisak bio “ustaški”. A prof. Brajnović je surađivao s Hrvatskom revijom, Našom nadom, Hrvatskom državom i drugim emigrantskim hrvatskim publikacijama. Bio je prijatelj sarajevskoga nadbiskupa Šarića, koji se poslije rata sklonio u Madrid. S nadbiskupom je i izdao popravljeno izdanje Svetoga pisma za Hrvate u emigraciji. Prof. Brajnović je i pjesnik. O mučeničkoj smrti hrvatskih domoljuba na Daksi, među kojima je bio i njegov brat, prof. Brajnović je napisao slijedeću pjesmu:

Daksa 1944.

 

Crno je jugo stišalo pluton

i vrisak koralne himne mira.

Nad otokom prijeti se nebo i kiša

slaveći pijanstvo krvava kumira.

 

Jesenjski zapad, crven, vapi u visine

i dotiče kroz oluju Jadran plavi

i dvadeset i četiri leša

i, uz njih, krvave mrlje na travi.

 

“Evropske Novosti” istina kažu kako je Luka Brajnović diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne spominju njegov rad u domovini, niti u emigraciji. Jer to bi zaista onda bio čudan neki “njihov čovek”. Oni jednostavno kažu: “Saznajemo da je (…) rođen ovde 1919. godine i da od 1956. živi i radi u Španiji.” U daljem tekstu oni će ustvrditi i slijedeće: “Pre neku godinu posetio je ‘nevestu Jadrana’, pomagao je svojima za vreme izolacije naše zemlje i sankcija protiv kojih se bunio.” Vjerovali ili ne!

 

Kompleks baštine

Valjda ne treba ni spomenuti kako je on, kao i njegove kćeri, koje su također novinarke, upravo radio na širenju istine o Hrvatskoj i srpskoj agresiji  na nju tijekom Domovinskog rata. O tome nam je pričao prošle godine, a i tiskano je u nizu intervjua, kada je, iako teško bolestan, posjetio Zagreb, i kada je primio Spomen-medalju Sveučilišta u Zagrebu. Istina je da je prof. Brajnović 1989. godine zaista po prvi put poslije Drugog svjetskog rata posjetio Hrvatsku i Boku kotorsku. Iako državljanin Španjolske i sveučilišni profesor, ipak je došao, kako nam je rekao – sa strahom. Vjerojatno svjestan kako je možda i njegov brat don Ivo bio ubijen više zbog rada prof. Brajnovića u spomenutim hrvatskim novinama, nego zbog nekakve svoje krivnje. Tekst u (srpskim) “Evropskim Novostima” završava riječima “časnih novinara, kojima je etika i moral iznad svega”. Zaista čudno shvatanje etike i morala. Ali kada znamo od koga to dolazi, i ne mora nas čuditi.  

Jedan od tih razgovora s prof. Brajnovićem imao sam i ja sam. Tiskan je u Hrvatskom Slovu od 25. travnja 1997. pod karakterističnim naslovom: “Luka Brajnović: Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”. S obzirom na crnogorsko svojatanje prof. Brajnovića navedimo samo slijedeći dio iz tog teksta: “Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesečnik “Hrvatski graničar”, koji je čitala sva mladež i preko kojega smo htjeli održati hrvatsku svijest među mladima. Već onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sačuvati naš hrvatski identitet. Zbog toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirević, brat pjesnika Frana Alfirevića, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat.”

Da ironija bude veća, ovdje govorimo o novinskim člancima u kojima Srbi i Crnogorci svojataju prof. Luku Brajnovića. A prof. Brajnović je profesor novinarske etike. Kada je bio u Zagrebu u travnju prošle godine održao je predavanje: “Novinarska deontologija”, koje je i tiskano u zadnjem broju “Hrvatske Revije”.

A kakva je poruka koja se šalje Hrvatima u Boki svojatanjem jednog uglednog Hrvata još za njegova života. Očito im se pokazuje kako su i oni Crnogorci ili Srbi i to će postati, željeli to oni ili ne! Jer ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke velikosrbi mogu prisvojiti samo kroz stvaranje Srba i Crnogoraca – katolika, jer je većina tog spomeničnog blaga u vlasništvu Katoličke crkve. A Hrvati uopće i ne mogu reagirati. Jedino u Boki kotorskoj oni nemaju nikakve svoje organizacije. Svugdje u svijetu Hrvati ih imaju – samo u Boki kotorskoj ne! Teško je i mogu imati. Jer Hrvati u Boki su naseljeni u gradovima. Za razliku od seoskog pučanstva koji dostatno mogu biti neovisni od države, s gradskim pučanstvo to nije slučaj. Oni, jednostavno rečeno, žive od plaće, a lako se može ostati bez nje. A u gradovima lakše je i izlagati ih raznim pritiscima!  Zato je njihov položaj teži od položaja drugih Hrvata bilo gdje u svijetu. I zato se oni uopće i ne čuju, niti se mogu čuti. Za njih moramo govoriti mi u Hrvatskoj. Činimo li to dovoljno?

*

Zapravo ovom tekstu prethodio je tekst: “Zašto Srbi svojataju prof. Luku Brajnovića!? Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 177, Večernji list (inozemno izdanje), 17. studenoga 1997.

U Hrvatskom tjedniku spominju riječi akademika Josipa Bratulića koji ističe kako Luka Brajnović pripada krugu žrtvovanih hrvatskih intelektualaca.

Smije li Hrvatsta žrtvovati takve intelektualce kakve želi i Srbija i Crna Gora?

Smije li Hrvatsta žrtvovati i Bokeljsku mornaricu koju želi i Srbija i Crna Gora?

Ili će još više pomoći g. Dekoviću i njegovom Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore?

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari