Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Svi putevi vode u Marrākeš

Objavljeno

na

Nakon što je u kolovozu hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović “sa zadovoljstvom” prihvatila poziv glavnog tajnika UN-a da 10. i 11. prosinca sudjeluje na konferenciji u Marrākešu, gdje će se usvojiti dokument Globalni dogovor za sigurnu, urednu i propisnu migraciju, ovoga tjedna se ipak predomislila i došla u izravan sukob s premijerom Plenkovićem.

Profiliraju se tako do kraja različite vanjskopolitičke orijentacije, predsjedničina američka, premijerova briselska, a nakon Putinovog odlikovanja Bandiću, uz odranije s ruskom energetikom povezane kružoke, i treća, moskovska struja. Nakon Trumpove pobjede SAD definitivno izlazi iz globalističke mreže, čiji sada najveći podržavatelj ostaje EU, točnije Njemačka.

Svjedočimo globalnom sukobu u kojem s jedne strane stoje suverenisti, koji smatraju kako je nacionalna država najbolji okvir za razvoj demokracije, ostvarenje blagostanja, sigurnosti i zaštite ljudskih prava te kako polugama vlasti trebaju upravljati ljudi koji su izabrani od građana.

S druge strane su globalisti, koji podržavaju proces prenošenja težišta moći i odlučivanja na birokratske nadnacionalne strukture bez demokratskog legitimiteta, od UN-a, EU, silnih agencija, globalnih NGO-a isprepletenih s multinacionalnim kompanijama i njihovim interesima, pri čemu je sve veći upliv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome.

Pored, često i iznad, nacionalnih zakonodavstava množe se konvencije, deklaracije, kompakti, agende, regule, protokoli, međunarodni forumi. SAD-e je danas najjača država koja se protivi globalističkoj agendi. Sudeći po rezultatima midterma, Trumpu je gotovo izvjesna pobjeda za dvije godine. Sada ima i novu izliku ako do kraja mandata nešto od obećanja i ne provede – onemogućili su ga demokrati u Kongresu, piše Nino Raspudić / Večernji list

Predsjednica je odustala od puta u Marrākeš jer je SAD-e protiv “kompakta”. Pridružile su se Mađarska, Austrija, a sada naznake odbijanja globalnog sporazuma o migracijama dolaze i iz Slovenije, Češke, Poljske, Italije.

Što stoji u famoznom “kompaktu” i otkud to protivljenje nekoliko ozbiljnih zemalja? Zavidim svakome tko nije pročitao taj dokument. Nije preopširan, obuhvaća trideset stranica, ali je napisan na drvenom, pojednostavljenom engleskom birokratskog globalnog novogovora.

Čitatelj se mora probijati kroz šumu ispraznih frazetina dok ne dođe do par grmova u kojima možda leži zec. Kao što se i u samom tekstu navodi, taj dokument je pravno neobvezujuću. Pa čemu onda tolika pompa, globalno okupljanje u Maroku i svečano potpisivanje?

Drugo, tekst neprestano upućuje na prethodne dokumente, Njujoršku deklaraciju o izbjeglicama i migrantima, Agendu 2030 za održivi razvoj te Akcijsku agendu iz Adis Abebe, čime se stvara interpretativni labirint, jer i oni upućuju na buduće.

U vodećim načelima autori dokumenta ističu: “Migracija je bila dio ljudskog iskustva kroz povijest i prepoznajemo da je to izvor prosperiteta, inovativnosti i održivog razvoja u globaliziranom svijetu” (prijevod je moj). Zauzimaju dakle, apriorni i isključivo pozitivan stav prema tom fenomenu. Argumente za to u mnogim slučajevima nije teško naći, ali jednako tako postoje i brojni drugi konteksti u kojima migracija, pogotovo ilegalna, nije izvor prosperiteta, inovativnosti, a pogotovo famoznog “održivog razvoja”.

Uz pojednostavljenu, isključivo pozitivnu sliku učinaka migracije, drugi temeljni problem dokumenta je pretpostavka da sve zemlje svijeta imaju po tom pitanju jednaku odgovornosti i istu korist: “Presudno je da nas izazovi i prilike međunarodne migracije sjedinjuju, umjesto da nas dijele.

Ovaj Globalni sporazum utvrđuje naše zajedničko razumijevanje, dijeljenje odgovornosti i jedinstvo svrhe vezano uz migracije, što čini posao za sve.” Nisu isti interesi i odgovornosti različitih država. Nije ista odgovornost Francuske i Engleske ili Hrvatske i Slovačke.

Ako Njemačka treba, primjerice, tri milijuna manualnih radnika u sljedećih pet godina, to možda ne vrijedi i za neke druge zemlje. Potpisnice dokumenta se de facto obvezuju na propagandu po tom pitanju: “Mi također moramo omogućiti svim našim građanima pristup objektivnim, na dokazima utemeljenim, jasnim informacijama o prednostima i izazovima migracije, s ciljem raspršivanja zavaravajućih pripovijesti koje stvaraju negativne percepcije migranata.” Antipod “prednostima” nisu “mane” ili “nedostaci” ili “negativnosti”, već “izazovi”.

Gdje je obveza istinitog i objektivnog izvještavanja? Je li teoretski moguće u nekim kontekstima da “objektivne, dokazima utemeljene informacije” mogu stvoriti i negativnu percepciju migranata?

Jednostrana, propagandna tendencija višestruko je potvrđena u tom dokumentu koji, među ostalim, nalaže kako treba “prikupiti, analizirati i koristiti podatke o učincima i koristima migracije, kao i doprinosu migranata i dijaspora održivom razvoju”. Treba napomenuti da ovaj “dogovor” ne govori o izbjeglicama, na koje se odnose drugi dokumenti, već o migrantima, pri čemu zamagljuje granicu između legalnih i nelegalnih.

“Primjenom Globalnog sporazuma osiguravamo učinkovito poštivanje, zaštitu i ispunjavanje ljudskih prava svih migranata, bez obzira na njihov migrantski status, u svim fazama migracijskog ciklusa.”

U nastavku dokument na istom tragu nalaže: “obvezujemo se primijeniti politike upravljanja granicama koje poštuju nacionalnu suverenost, vladavinu zakona, obveze prema međunarodnom pravu, ljudska prava svih migranata, bez obzira na migrantski status” te dodaje kako treba “uspostaviti sveobuhvatne politike i razvijati partnerstva koja će opskrbiti migrante u situaciji ranjivosti, bez obzira na njihov status migracije”.

Sporazum nalaže da se migrantima osigura “pristup javnoj ili dostupnoj neovisnoj pravnoj pomoći, kako bi se osiguralo da su svi migranti posvuda priznati kao osobe pred zakonom”. Dobra vijest za ministra zdravstva je da u sporazumu stoji i kako treba “ugraditi zdravstvene potrebe migranata u nacionalne i lokalne zdravstvene politike i planove”.

Potiče se legaliziranje ilegalnih migranata: “Razviti dostupne i prikladne postupke koji olakšavaju prijelaz iz jednog statusa u drugi i informiraju migranta o njihovim pravima i obvezama kako bi spriječili migrante da zapadnu u neregularan status u odredišnoj zemlji”, te još jasnije: “nadograditi postojeće prakse kako bi se migrantima u neregularnom statusu omogućio pristup pojedinačnoj procjeni koja bi mogla dovesti do redovitog statusa, od slučaja do slučaja i uz jasne i transparentne kriterije”.

Osim što je zamagljena granica između legalnih migranata i ilegalnih koji provaljuju silom, nejasno je što sve potpada pod ljudska prava? Ide se na sprječavanje kolektivnog protjerivanja: “Razviti postupke i sporazume o traženju i spašavanju migranata s primarnim ciljem zaštite prava migranata na život, koji podržavaju zabranu kolektivnog protjerivanja, jamči pravodobni postupak i pojedinačne procjene”. Koliko vremena i osoblja treba, primjerice, u Bihaću da pojedinačno procjeni deset tisuća ljudi?

Dvije su glavne sive zone koje otvara ovaj sporazum, a koje obvezuju zemlje da ilegalne migrante prihvate kao legalne. Jedna se odnosi na djecu bez pratnje roditelja kao prvi, a potom spajanje obitelji kao drugi korak, a druga na migrante koji su kao žrtve krijumčara ljudi ilegalno uvedeni u zemlju, a koje bi onda, iz nekog razloga, trebalo “legalizirati”.

“Zaštitite i poštujte prava i najbolje interese djeteta u svakom trenutku, bez obzira na njihov status migracije”. Ova odredba može potaknuti ilegalno ubacivanje djece, za kojima bi onda principom spajanja obitelji imigrirali i odrasli. Kod bespomoćne, male djece, sva skrb je nesporna no koliko je takvih?

Boris Havel s FPZ-a nedavno je iznio podatak iz Švedske u koju je 2015. uselilo 153.000 ljudi, mahom s Bliskog istoga i Afrike. Od toga se njih više od 33.000 tisuće prijavilo kao malodobna djeca bez pratnje roditelja. Kada su se, kod nekih sumnjivih slučajeva, napravila medicinska istraživanja te “djece”, ispostavilo se da je 83% testiranih ima više od 18 godina.

“Nadalje, obvezujemo se da migranti ne budu odgovorni za kazneni progon zbog činjenice da su bili predmet krijumčarenja, bez obzira na potencijalni progon za druga kršenja nacionalnog prava.

Također se obvezujemo identificirati krijumčarene migrante kako bismo zaštitili njihova ljudska prava”. U nastavku i: “Primijenite mjere koje se odnose na posebne ranjivosti žena, muškaraca, djevojaka i dječaka, bez obzira na njihov status migracije, koji su postali ili su u opasnosti da postanu žrtve trgovine ljudima i druge oblike eksploatacije olakšavajući pristup pravdi i sigurno izvještavanje bez strahu od pritvora, deportacije ili kazne.”

Štoviše, treba “osigurati migrantima koji su postali žrtvom trgovanja ljudima zaštitu i pomoć, kao što su mjere za fizičko, psihološko i socijalno oporavak, kao i mjere koje im omogućuju da u odgovarajućim slučajevima ostanu u privremenoj zemlji, privremeno ili trajno”.

Orvelovski dio vreba pri kraju dokumenta i nalaže: “promicati neovisno, objektivno i kvalitetno izvješćivanje medijskih kuća, uključujući internetske informacije, uz senzibiliziranje i edukaciju medijskih djelatnika o pitanjima i terminologiji vezanim za migracije, ulaganje u etičke standarde izvješćivanja i oglašavanje te zaustavljanje dodjele javnih sredstava ili materijalne potpore medijima koji sustavno promiču netrpeljivost, ksenofobiju, rasizam i druge oblike diskriminaciju prema migrantima, uz puno poštivanje slobode medija”.

Dakle, uz puno poštivanje slobode medija kontrolirat ćemo i gušiti po tom pitanju nepoćudne medije. Baš me zanima tko će na koncu otići u Marrākeš potpisati ovu podvalu.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

 

 

 

Raspudić: Koliko Pakistanaca može Europa primiti? Kad ćemo dići granicu? Kad uđe još 10 milijuna?

 

 

Nino Raspudić: Maženje poskoka i vabljenje migranata

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari