Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Svi putevi vode u Marrākeš

Objavljeno

na

Nakon što je u kolovozu hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović “sa zadovoljstvom” prihvatila poziv glavnog tajnika UN-a da 10. i 11. prosinca sudjeluje na konferenciji u Marrākešu, gdje će se usvojiti dokument Globalni dogovor za sigurnu, urednu i propisnu migraciju, ovoga tjedna se ipak predomislila i došla u izravan sukob s premijerom Plenkovićem.

Profiliraju se tako do kraja različite vanjskopolitičke orijentacije, predsjedničina američka, premijerova briselska, a nakon Putinovog odlikovanja Bandiću, uz odranije s ruskom energetikom povezane kružoke, i treća, moskovska struja. Nakon Trumpove pobjede SAD definitivno izlazi iz globalističke mreže, čiji sada najveći podržavatelj ostaje EU, točnije Njemačka.

Svjedočimo globalnom sukobu u kojem s jedne strane stoje suverenisti, koji smatraju kako je nacionalna država najbolji okvir za razvoj demokracije, ostvarenje blagostanja, sigurnosti i zaštite ljudskih prava te kako polugama vlasti trebaju upravljati ljudi koji su izabrani od građana.

S druge strane su globalisti, koji podržavaju proces prenošenja težišta moći i odlučivanja na birokratske nadnacionalne strukture bez demokratskog legitimiteta, od UN-a, EU, silnih agencija, globalnih NGO-a isprepletenih s multinacionalnim kompanijama i njihovim interesima, pri čemu je sve veći upliv neizabranih birokrata koji ne odgovaraju nikome.

Pored, često i iznad, nacionalnih zakonodavstava množe se konvencije, deklaracije, kompakti, agende, regule, protokoli, međunarodni forumi. SAD-e je danas najjača država koja se protivi globalističkoj agendi. Sudeći po rezultatima midterma, Trumpu je gotovo izvjesna pobjeda za dvije godine. Sada ima i novu izliku ako do kraja mandata nešto od obećanja i ne provede – onemogućili su ga demokrati u Kongresu, piše Nino Raspudić / Večernji list

Predsjednica je odustala od puta u Marrākeš jer je SAD-e protiv “kompakta”. Pridružile su se Mađarska, Austrija, a sada naznake odbijanja globalnog sporazuma o migracijama dolaze i iz Slovenije, Češke, Poljske, Italije.

Što stoji u famoznom “kompaktu” i otkud to protivljenje nekoliko ozbiljnih zemalja? Zavidim svakome tko nije pročitao taj dokument. Nije preopširan, obuhvaća trideset stranica, ali je napisan na drvenom, pojednostavljenom engleskom birokratskog globalnog novogovora.

Čitatelj se mora probijati kroz šumu ispraznih frazetina dok ne dođe do par grmova u kojima možda leži zec. Kao što se i u samom tekstu navodi, taj dokument je pravno neobvezujuću. Pa čemu onda tolika pompa, globalno okupljanje u Maroku i svečano potpisivanje?

Drugo, tekst neprestano upućuje na prethodne dokumente, Njujoršku deklaraciju o izbjeglicama i migrantima, Agendu 2030 za održivi razvoj te Akcijsku agendu iz Adis Abebe, čime se stvara interpretativni labirint, jer i oni upućuju na buduće.

U vodećim načelima autori dokumenta ističu: “Migracija je bila dio ljudskog iskustva kroz povijest i prepoznajemo da je to izvor prosperiteta, inovativnosti i održivog razvoja u globaliziranom svijetu” (prijevod je moj). Zauzimaju dakle, apriorni i isključivo pozitivan stav prema tom fenomenu. Argumente za to u mnogim slučajevima nije teško naći, ali jednako tako postoje i brojni drugi konteksti u kojima migracija, pogotovo ilegalna, nije izvor prosperiteta, inovativnosti, a pogotovo famoznog “održivog razvoja”.

Uz pojednostavljenu, isključivo pozitivnu sliku učinaka migracije, drugi temeljni problem dokumenta je pretpostavka da sve zemlje svijeta imaju po tom pitanju jednaku odgovornosti i istu korist: “Presudno je da nas izazovi i prilike međunarodne migracije sjedinjuju, umjesto da nas dijele.

Ovaj Globalni sporazum utvrđuje naše zajedničko razumijevanje, dijeljenje odgovornosti i jedinstvo svrhe vezano uz migracije, što čini posao za sve.” Nisu isti interesi i odgovornosti različitih država. Nije ista odgovornost Francuske i Engleske ili Hrvatske i Slovačke.

Ako Njemačka treba, primjerice, tri milijuna manualnih radnika u sljedećih pet godina, to možda ne vrijedi i za neke druge zemlje. Potpisnice dokumenta se de facto obvezuju na propagandu po tom pitanju: “Mi također moramo omogućiti svim našim građanima pristup objektivnim, na dokazima utemeljenim, jasnim informacijama o prednostima i izazovima migracije, s ciljem raspršivanja zavaravajućih pripovijesti koje stvaraju negativne percepcije migranata.” Antipod “prednostima” nisu “mane” ili “nedostaci” ili “negativnosti”, već “izazovi”.

Gdje je obveza istinitog i objektivnog izvještavanja? Je li teoretski moguće u nekim kontekstima da “objektivne, dokazima utemeljene informacije” mogu stvoriti i negativnu percepciju migranata?

Jednostrana, propagandna tendencija višestruko je potvrđena u tom dokumentu koji, među ostalim, nalaže kako treba “prikupiti, analizirati i koristiti podatke o učincima i koristima migracije, kao i doprinosu migranata i dijaspora održivom razvoju”. Treba napomenuti da ovaj “dogovor” ne govori o izbjeglicama, na koje se odnose drugi dokumenti, već o migrantima, pri čemu zamagljuje granicu između legalnih i nelegalnih.

“Primjenom Globalnog sporazuma osiguravamo učinkovito poštivanje, zaštitu i ispunjavanje ljudskih prava svih migranata, bez obzira na njihov migrantski status, u svim fazama migracijskog ciklusa.”

U nastavku dokument na istom tragu nalaže: “obvezujemo se primijeniti politike upravljanja granicama koje poštuju nacionalnu suverenost, vladavinu zakona, obveze prema međunarodnom pravu, ljudska prava svih migranata, bez obzira na migrantski status” te dodaje kako treba “uspostaviti sveobuhvatne politike i razvijati partnerstva koja će opskrbiti migrante u situaciji ranjivosti, bez obzira na njihov status migracije”.

Sporazum nalaže da se migrantima osigura “pristup javnoj ili dostupnoj neovisnoj pravnoj pomoći, kako bi se osiguralo da su svi migranti posvuda priznati kao osobe pred zakonom”. Dobra vijest za ministra zdravstva je da u sporazumu stoji i kako treba “ugraditi zdravstvene potrebe migranata u nacionalne i lokalne zdravstvene politike i planove”.

Potiče se legaliziranje ilegalnih migranata: “Razviti dostupne i prikladne postupke koji olakšavaju prijelaz iz jednog statusa u drugi i informiraju migranta o njihovim pravima i obvezama kako bi spriječili migrante da zapadnu u neregularan status u odredišnoj zemlji”, te još jasnije: “nadograditi postojeće prakse kako bi se migrantima u neregularnom statusu omogućio pristup pojedinačnoj procjeni koja bi mogla dovesti do redovitog statusa, od slučaja do slučaja i uz jasne i transparentne kriterije”.

Osim što je zamagljena granica između legalnih migranata i ilegalnih koji provaljuju silom, nejasno je što sve potpada pod ljudska prava? Ide se na sprječavanje kolektivnog protjerivanja: “Razviti postupke i sporazume o traženju i spašavanju migranata s primarnim ciljem zaštite prava migranata na život, koji podržavaju zabranu kolektivnog protjerivanja, jamči pravodobni postupak i pojedinačne procjene”. Koliko vremena i osoblja treba, primjerice, u Bihaću da pojedinačno procjeni deset tisuća ljudi?

Dvije su glavne sive zone koje otvara ovaj sporazum, a koje obvezuju zemlje da ilegalne migrante prihvate kao legalne. Jedna se odnosi na djecu bez pratnje roditelja kao prvi, a potom spajanje obitelji kao drugi korak, a druga na migrante koji su kao žrtve krijumčara ljudi ilegalno uvedeni u zemlju, a koje bi onda, iz nekog razloga, trebalo “legalizirati”.

“Zaštitite i poštujte prava i najbolje interese djeteta u svakom trenutku, bez obzira na njihov status migracije”. Ova odredba može potaknuti ilegalno ubacivanje djece, za kojima bi onda principom spajanja obitelji imigrirali i odrasli. Kod bespomoćne, male djece, sva skrb je nesporna no koliko je takvih?

Boris Havel s FPZ-a nedavno je iznio podatak iz Švedske u koju je 2015. uselilo 153.000 ljudi, mahom s Bliskog istoga i Afrike. Od toga se njih više od 33.000 tisuće prijavilo kao malodobna djeca bez pratnje roditelja. Kada su se, kod nekih sumnjivih slučajeva, napravila medicinska istraživanja te “djece”, ispostavilo se da je 83% testiranih ima više od 18 godina.

“Nadalje, obvezujemo se da migranti ne budu odgovorni za kazneni progon zbog činjenice da su bili predmet krijumčarenja, bez obzira na potencijalni progon za druga kršenja nacionalnog prava.

Također se obvezujemo identificirati krijumčarene migrante kako bismo zaštitili njihova ljudska prava”. U nastavku i: “Primijenite mjere koje se odnose na posebne ranjivosti žena, muškaraca, djevojaka i dječaka, bez obzira na njihov status migracije, koji su postali ili su u opasnosti da postanu žrtve trgovine ljudima i druge oblike eksploatacije olakšavajući pristup pravdi i sigurno izvještavanje bez strahu od pritvora, deportacije ili kazne.”

Štoviše, treba “osigurati migrantima koji su postali žrtvom trgovanja ljudima zaštitu i pomoć, kao što su mjere za fizičko, psihološko i socijalno oporavak, kao i mjere koje im omogućuju da u odgovarajućim slučajevima ostanu u privremenoj zemlji, privremeno ili trajno”.

Orvelovski dio vreba pri kraju dokumenta i nalaže: “promicati neovisno, objektivno i kvalitetno izvješćivanje medijskih kuća, uključujući internetske informacije, uz senzibiliziranje i edukaciju medijskih djelatnika o pitanjima i terminologiji vezanim za migracije, ulaganje u etičke standarde izvješćivanja i oglašavanje te zaustavljanje dodjele javnih sredstava ili materijalne potpore medijima koji sustavno promiču netrpeljivost, ksenofobiju, rasizam i druge oblike diskriminaciju prema migrantima, uz puno poštivanje slobode medija”.

Dakle, uz puno poštivanje slobode medija kontrolirat ćemo i gušiti po tom pitanju nepoćudne medije. Baš me zanima tko će na koncu otići u Marrākeš potpisati ovu podvalu.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

 

 

 

Raspudić: Koliko Pakistanaca može Europa primiti? Kad ćemo dići granicu? Kad uđe još 10 milijuna?

 

 

Nino Raspudić: Maženje poskoka i vabljenje migranata

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari