Čovjek se ne rijetko nađe u ozbiljnoj dilemi i pred pitanjem: Kako voditi dijalog s nekim tko je spreman braniti i opravdavati zločin? O čemu raspravljati s apologetima masovnih zločina, s onima koji su bez trunke srama, empatije, ljudskog osjećaja i odgovornosti prema istini pripravni otvarati stare rane i ponovno ubijati odavno usmrćene žrtve, a njihovim potomcima iznova zadavati bol i nanositi nepravdu?
Jesu li to ljudi?
Jesu li oni koji opravdavaju užasni zločin nad fratrima u Širokom Brijegu i ponavljaju već tisuću puta činjenicama opovrgnute laži o tomu kako su “bili naoružani i pružali otpor”, ljudi?
Jesu li ljudi oni koji pravdaju Hudu i druge jame u koje su partizani zazidali desetke tisuća ratnih zarobljenika, žena, djece, staraca, nedoraslih djevojčica čije pletenice i danas izazivaju jezu i ostavili ih tako vezane žicom, da u tami i bez zraka danima umiru u agoniji?
Jesu li to ljudi?
Jesu li ljudi oni koji se dive partizanskim krvolocima što su pobili preko 570.000 Hrvata, poslije svršetka rata i bez suda i žale za tim što nisu “završili posao”?
Jesu li to ljudi?
Ne, to ne mogu biti ljudi. Kako god se zvali i koju god poziciju u društvu zauzimali, to nisu ljudi.
Ljudi su bića koja imaju razum i osjećaje i to ih odvaja od svih drugih živih stvorova.
Elementarna ljudska pristojnost i savjest nalažu poštivanje svake žrtve i uvažavanje svačije boli. To bi trebalo biti nešto što je dio civilizacijskog dosega i nema nikakve veze s vjerom, političkim uvjerenjem, nacijom, rasom, podrijetlom…
Ubiti bilo koga bez dokazane krivnje i k tomu izvan ratnih okolnosti je zločin – bio on ustaša, domobran, partizan, talijanski fašist, četnik ili SS-ovac. Još je veći zločin ubiti ženu, dijete ili nemoćnog starca/staricu koji ni teorijski ne mogu snositi nikakvu krivnju kao mogući počinitelji zločina.
Mi se u Hrvatskoj srećemo s neshvatljivim stupnjem tolerancije na mržnju i ponovnom viktimizacijom žrtava i njihovih potomaka koja dolazi iz ljevičarskih i neoliberalnih krugova, pogotovu od samozvanih “antifašista” – među kojima kolo vode dvojica bivših predsjednika države i aktualni potpredsjednik Sabora!
Zar izjave poput onih da su na Bleiburgu i Križnom putu “ubijani samo oni koji su bili zločinci”, kako su “fratri na Širokom Brijegu bili legitiman vojni cilj” ili javno žaljenje zbog toga “što partizani u svibnju 1945. godine nisu završili posao” ne zaslužuju javnu osudu?
Zar stotine tisuća žrtava čije su kosti razasute u preko 1.400 masovnih grobnica diljem Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine nemaju pravo na dostojanstven pokop i miran počinak niti danas, 74 godine nakon što su umorene? Imaju li potomci ovih žrtava pravo biti pošteđeni uvreda i opskurnih, prljavih propagandnih laži koje dolaze iz usta “antifašista”?
Tko to ima moralnoga ili zakonskog osnova zapriječiti bilo kojoj žrtvi pravo na grob, na svetu Misu, na spomen i sjećanje?
Koji to ideološki kriterij može biti jači od državnih i moralnih (ljudskih) zakona?
Hoće li nama i dalje ideološki sljedbenici Momčila Đujića, Sime Dubajića, Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, Josipa Broza, Jovana Vukotića, Jove Kapičića, Slobodana Penezića Krcuna i drugih krvnika određivati mjeru slobode i moralni kodeks kojega se trebamo držati?
Što je s onim silnim rezolucijama i preporukama europskih institucija o potrebi osude komunističkog totalitarnog režima? Ljevičari se diče svojim “europejstvom” i nas podučavaju “slobodi”, “demokraciji” i “europskim vrijednostima”, a šute o tim temama kao zaliveni. I iz petnih žila brane Tita, Partiju i masovne partizanske zločine. Europa i njezine vrijednosti postoje samo kad idu njima u korist, u svim drugim slučajevima ne.
Simo Dubajić, četnik-partizan ispao je na kraju pošteniji od svih naših “antifašista” čije provokacije slušamo i čitamo iz dana u dan. On je barem priznao svoja zlodjela kad se približio kraju životnog puta. Nije se pokajao, ali priznao jeste. I detaljno je opisao kako su danonoćno ubijali na desetke tisuća Hrvata, a potom odlazili na pijanke i dobivali zaslužene nagrade. Sve u režiji svoje Partije i starijih drugova koji su organizirali pokolje.
Oni koji se danas u Hrvatskoj kriju iza “antifašizma” ne priznaju zločine svojih očeva i ideoloških predšasnika iako se radi o najgorim zlodjelima koja su ikad počinjena na ovim prostorima.
To je uostalom, odlika ljevičara od kad postoje. Oni nikad ne priznaju svoje grijehe. Kao što ih nije htio priznati niti razbojnik razapet lijevo od Krista.
Zlatko Pinter/Kamenjar.com