Pratite nas

Kolumne

Željko Dogan: Opasno kockanje s hrvatskom prošlošću i budućnošću

Objavljeno

na

Kome je u interesu potenciranje tema iz Drugoga svjetskog rata?

Žao mi je što sam mojim prilogom (”Dokle će trajati ‘naša’ antifašističko-fašistička opsesija”) objavljenim u prošli ponedjeljak, razočarao neke redovite čitatelje i komentatore na ovom portalu. Stavom da ne smijemo uporno i glupo, stalno ponavljati iste pogrješke koje su nas skupo koštale u prošlosti.

Budući me gosp. Siniša Posarić, čiji su mi komentari simpatični i kojeg zbog njegovog aktivnog domoljublja cijenim, zamolio za obrazloženje, ovim putem želim pojasniti i opravdati, koliko je god to moguće, izraženu zabrinutost zbog sve oštrijih podjela u hrvatskom društvu. I zbog čega zapravo držim da je potrebno zaustaviti ovaj trenutno eskalirajući rat (za sada samo riječima) između hrvatskih ‘antifašista’ i ‘fašista’.

Za početak, citirat ću Poslanicu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kojom se prije dvije godine (10. Svibnja 2016.) dramatično obratila naciji putem vodećih TV kanala u svezi s istim ovim problemom: “U posljednje vrijeme svjedoci smo eskalacije netolerancije, govora mržnje i veličanja propalih zločinačkih režima. Hrvatska javnost zasuta je podjelama koje razdiru hrvatsko društvo i nagrizaju temelje države. Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile”.

Treba li ovome što dodati? Zar s ovih nekoliko rečenica gospođa predsjednica nije sasvim točno predvidjela i oslikala današnju situaciju u Hrvatskoj? Nije li ispravno dijagnosticirala koliko je apsurdno za današnje vrijeme dopustiti da ideološke podjele iz II. svjetskog rata još uvijek ‘razdiru hrvatsko društvo i nagrizaju temelje države’? Činjenice o tome su neumoljive, a opasnost toliko velika da bi svako nadolijevanje ulja na tu vatru bilo neodgovorno i potencijalno vrlo opasno?

Hrvatska predsjednica nije dakle uočila i rekla ništa drugo do ono što većina običnog naroda u Domovini i iseljeništvu vidi i misli. Očito je da se karijerni hrvatski ”antifašisti’ i ‘fašisti’ moraju urazumiti ili obuzdati prije nego nas ponovo uvuku u ukleti krug međusobnih obračuna.

U Hrvatskoj još nije završio Drugi svjetski rat

Bilo bi dakle glupo i neodgovorno ignorirati lako predvidljive posljedice sve žešće (planske) polarizacije na toj osnovi i u takvoj situaciji čvrsto se zauzimati za jednu ili drugu stranu. Da je to uradila gospođa Grabar-Kitarović, kao predsjednica svih građana Hrvatske ona bi, u ionako do apsurda ispodijeljenom hrvatskom društvu, stanje učinila još gorim. Ukratko, bila bi drugi Mesić, a ne Tuđman.

Iako je predsjedničin apel bio dakle logičan potez kao odgovor na sve dublju krizu i moguće fatalne posljedice podjela u hrvatskom društvu, vidjeli smo kako se zbog toga na nju srušilo drvlje i kamenje iz oba ‘nepomirljiva’ tabora. Što to znači? To znači da u Hrvatskoj još nije završio 2. svjetski rat, da smo mentalno još u bivšoj Jugoslaviji i nismo dovoljno politički pismeni ni zreli da bi shvatili kuda nas to vodi i izbjegli ono što nam se iza brda valja. Štoviše, mi sami takvim inatom i zadrtim svađama stvaramo, umnožavamo i šaljemo sliku naše razjedinjenosti grabežljivim susjedima i ‘međunarodnoj zajednici, čime samo pojačavamo njihove apetite prema hrvatskim teritorijama i bogatstvu.

Odgovoran potez

Predsjednica je dakle učinila ono što bi svaki odgovoran predsjednik (ili državljanin) koji brine za svoj narod i državu, na njenom mjestu učinio. Pozvala je sve hrvatske političare i građane da zaustave zabrinjavajuću spiralu međusobnih podjela i ne dopuste ‘zlodusima loše prošlosti da im ukradu bolju budućnost.’ Na najbolji mogući način pokušala je stišati strasti, ukazati koliko je važno uočiti namjere profesionalnih podmetača tih podjela i uvidijeti razliku između istinskog domoljublja i ekstremističkog egzibicionizma.

Nedvojbeno je kako bi u slučaju daljnjeg zaoštravanja netrpeljivosti i masovnijeg svrstavanja naroda na jednu i drugu stranu (uz malu pomoć sa strane) ovaj sukob lako mogao eskalirati ‘na ulice, u tramvaje, na stadione’, kao što je u spomenutoj poslanici predsjednica jasno upozorila. A onda bi vrag zaista odnio šalu jer bi sve to skupa bilo teško kontrolirati. Ali, ne bi bilo teško predvidjetikako bi namtakav finale širom otvorio vrata povratku u ‘Našu regiju’.

Nikada naime ne smijemo smetnuti s uma da velikosrbi u Beogradu skupa s ‘međunarodnom zajednicom’ centara moći koji su stvarali i održavali bivše Jugoslavije, od Tuđmanove smrti, pripremaju teren i nestrpljivo čekaju upravo takav rasplet događaja u Hrvatskoj.

Utapanje u močvaru Zapadnog Balkana

Trebamo dakle skinuti tamne ustaško-partizanske naočale i pogledati istini u oči da oni koji se nikako ne mire s postojanjem samostalne i suverene hrvatske države, iza zavjese vode konspirativni rat u kojoj se Hrvatsku na sve moguće načine nastoji oslabiti i podijeliti iznutra da bi se mogla ponovo kontrolirati i izrabljivati izvana.

Mora nam biti potpuno jasno zašto nas, isto kao u 2. svjetskom ratu i nakon njega, pa opet u Domovinskom ratu i nakon njega, stalno nastoje podijeliti na dva nepomirljiva tabora – ‘antifašiste’ i’fašiste’ čiji međusobni rat ne prestaje. Zato da svoj nacionalni interes ponovno podredimo toj ideološkoj borbi i zaokupljeni njome ni ne primijetimo kako nas ispod žita sve više utapaju u regionalnu močvaru zvanu Zapadni Balkan.

Bez obzira dakle koliko je jaka argumentacija predsjednice Grabar-Kitarović da se štovanje današnje Hrvatske i služenje njenom narodu treba graditi na pobjedi u Domovinskom ratu, na današnjem, svakidašnjem životu i pogledu u budućnost, neke sile iz ‘bivšeg’ mraka ioni koji (kao korisne budale) uskaču s njima u isti vagon, Hrvatsku će stalno nastojati staviti na pogrešan kolosijek i vratiti je natrag u prošlost. U 2. svjetski rat, u Jasenovac, na Balkan.

Najgore je gledati kad im, nasjedajući na njihove notorne i perfidne provokacije, u tome nepromišljeno (veličanjem ili opravdavanjem ustaša i Pavelića), pomažu mnogi kremen domoljubi. Oni jednostavno nisu svjesni koliko time na tragičan način oštećuju današnju hrvatsku državu. Koja se zbog ‘buđenja ustaštva’ nalazi stalno kao osvijetljena meta, pod mikroskopom petokolonaša iznutra i snažnih protuhrvatskih lobija izvana. Koji jedva čekaju da se nakon svakog podmetnutog ili spontanog ‘fašističkog’ incidenta, okome na nju.

Umjetno održavanje na životu

Vidite, mi Hrvati, koji smo po dužini ropstva jedan od najnapaćenijih naroda Europe, možemo ustaški pokret i stvaranje NDH smatrati dijelom povijesne borbe za slobodu. Ali nam mora biti kristalno jasno da je za nehrvate i međunarodnu zajednicu to jednostavno fašizam. I tu se ništa ne da promijeniti. Isto tako mora nam biti jasno da se vraćanjem u prošlost 2. svjetskog rata i podjelama iz tog vremena, današnja Hrvatska nastoji iznutra oslabiti i podijeliti kako bi se izvana moglo lakše kontrolirati i izrabljivati. Zbog toga se sva politička mudrost ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena svodi na to da osjećaj bezgranične ljubavi hrvatskih domoljuba za svoju lijepu Domovinu spretno provociraju na način kako bi kod njih izazvali upravo takve reakcije zbog kojih bi nam svijet ponovo okrenuo leđa kao narodu okuženu fašizmom.

To bi razumnim Hrvatima, bez obzira koliko velik teret naslijeđa iz prošlosti nose i kakve su ideološke razlike među njima, moralo biti savršeno jasno. Jednostavno, takvim malignim podjelama i provokacijama jeftinim partizansko-ustaškim paradiranjem koja kompromitiraju današnju Hrvatsku i Hrvate, ne bi smjelo biti mjesta u jednoj demokratskoj i modernoj europskoj državi.

Svaki Hrvat koji ima zdravog mozga u glavi trebao bi se malo zamisliti i zapitati: Zašto se ‘hrvatski’ komunizam i ‘hrvatski’ fašizam, koji su nam izvana nametnuti i svaki na svoj način nanijeli nam puno zla i štete, jedino još u Hrvatskoj i među nama Hrvatima nastoje umjetno održavati u životu?

Trebaju li dakle razumni Hrvati s desna i lijeva dolijevati ulje na vatru i time pomagati podmetačima podjela da se one zaoštravaju, donoseći nove sukobe i tragediju hrvatskom narodu? Ili možda biti među sobom tolerantniji i mekši, tražeći isto ono što i predsjednica – da se naslijeđeni problemii posljedice rješavaju normalnim, demokratskim putem, uobičajnim u modernim i civiliziranim državama.

Regionalna mišolovka

Ako se zna da je ova najnovija ‘antifašistička’ histerija okamenjenih velikosrba i Jugoslavena pokrenuta s primarnim ciljem da se skine s vlasti današnja domoljubna predsjednicu, nakon što je skinuta s vlasti domoljubna Oreškovićeva vlada, onda svi oni domoljubi koji se, svjesno ili nesvjesno, priključuju toj hajci, drže ljestve onima koji je na sve moguće načine pokušavaju omalovažiti i srušiti.

A ti koji je svim silama žele srušiti jako dobro znaju da za hrvatski narod ona predstavlja moćno svjetlo nade na kraju tunela. Zato jer se bez obzira na ograničene ovlasti i svu moguću sabotažu, bori kao lavica i vuče Hrvatsku naprijed, da krene u potrebne reforme, iziđe iz krize i priključi se krugu razvijenih država srednje Europe, kojima po svemu pripada. Drugim riječima, da se izvuče iz mraka kumrovečkog i jasenovačkog, iz daljnjeg programiranog propadanja s ciljem ‘neprimjetnog’ naguravanja u lukavo postavljenu ‘novu’ regionalnu mišolovku.

Posao današnjih hrvatskih ‘antifašista’ i ‘fašista’ morao bi biti da sebe ponude ovoj Hrvatskoj i rješavanju njenih aktualnih problema. A ne da se međusobno iscrpljuju bombardirajući jedni druge svojim ‘istinama’ i troše dragocjeno vrijeme u jalovim svađama o propalim idejama i ideologijama iz 2. svjetskog rata.

To nesretno razdoblje naše povijesti treba prepustiti kvalificiranim povjesničarima i omogućiti im da slobodno, argumentirano i do kraja istraže, te jednom zauvijek znanstveno raščiste s marionetskim ekspoziturama dvaju totalitarnih režima, fašizma i komunizma na tlu Hrvatske. Jedino tako se može razlučiti istina od podvala i laži, koje velikosrbi i njihovi sponzori stalno podmeću pod nos svima, kad god se stvara slika o nama Hrvatima. Inače, svako kanonski jednostrano i ideološki iskrivljeno tumačenje tog perioda naše povijesti uvijek nam se vraća natrag kao bumerang i dovodi nas do vrtnje u krugu ‘bivših’ sukoba i podjela.

Potrebna je evolucija, a ne revolucija

Današnjoj demokratskoj Hrvatskoj potrebna je politička evolucija, a ne revolucija. Mora nam biti jasno kako će mukotrpni proces oporavka od mentalnog sakaćenja i toksičnog naslijeđa dviju Jugoslavija nataloženog u Lijepoj našoj trajati nešto duže nego kod drugih naroda koji su prošli kroz slične traume postkomunističke tranzicije. I svakako duže nego što bi mi sami to željeli. Hrvatska je specifičan slučaj jer zbog nametnutog ratnog vihora nije do kraja izvršena lustracija ključnih državnih i društvenih institucija, nego naprotiv, nakon Tuđmanove smrti i instaliranja na vlast ‘bivših’ jugokomunista i Sorošovih namjesnika, njihova dehrvatizacija. Sada bi nam se svako nepromišljeno srljanje navrat nanos da se to popravi, uz bujanje međusob nenetrpeljivosti i ekstremizama (koji se lukavo podstiču) moglo lako obiti o glavu. Kao i mnogo puta do sada.

Ovakva situacija, gdje su uspaničeni ostaci ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena, potpomognuti vodećim medijima i vanjskim mentorima u velikoj antihrvatskoj ofenzivi, zahtijeva od slobodoljubivih Hrvata, u Domovini i izvan nje, istu onakvu političku mudrost kakvu su iskazali pojedinačnim i zajedničkim primjerima tijekom Domovinskog rata. Vjera, nada i strpljenje uz pomoć kojih smo stoljećima uspjeli očuvati svoj indentitet, vrijednosti i način života ne smije nas napustiti.

Hrvatska je danas demokratska država i ne postoji način da se tako osjetljivi i kompleksni problemi rješavaju lomljenjem preko koljena, nepromišljeno i radikalno. To bezbolno i u jednom danu mogu uraditi samo politički zreli birači na demokratskim izborima. Rezultati izbora su dakle ključ svega.

Koliko će vremena uzeti da se završi proces nacionalne emanicipacije i političkog sazrijevanja hrvatskog naroda u ovakvim uvjetima, drugo je pitanje.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari