Pratite nas

Kolumne

Željko Dogan: Opasno kockanje s hrvatskom prošlošću i budućnošću

Objavljeno

na

Kome je u interesu potenciranje tema iz Drugoga svjetskog rata?

Žao mi je što sam mojim prilogom (”Dokle će trajati ‘naša’ antifašističko-fašistička opsesija”) objavljenim u prošli ponedjeljak, razočarao neke redovite čitatelje i komentatore na ovom portalu. Stavom da ne smijemo uporno i glupo, stalno ponavljati iste pogrješke koje su nas skupo koštale u prošlosti.

Budući me gosp. Siniša Posarić, čiji su mi komentari simpatični i kojeg zbog njegovog aktivnog domoljublja cijenim, zamolio za obrazloženje, ovim putem želim pojasniti i opravdati, koliko je god to moguće, izraženu zabrinutost zbog sve oštrijih podjela u hrvatskom društvu. I zbog čega zapravo držim da je potrebno zaustaviti ovaj trenutno eskalirajući rat (za sada samo riječima) između hrvatskih ‘antifašista’ i ‘fašista’.

Za početak, citirat ću Poslanicu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kojom se prije dvije godine (10. Svibnja 2016.) dramatično obratila naciji putem vodećih TV kanala u svezi s istim ovim problemom: “U posljednje vrijeme svjedoci smo eskalacije netolerancije, govora mržnje i veličanja propalih zločinačkih režima. Hrvatska javnost zasuta je podjelama koje razdiru hrvatsko društvo i nagrizaju temelje države. Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile”.

Treba li ovome što dodati? Zar s ovih nekoliko rečenica gospođa predsjednica nije sasvim točno predvidjela i oslikala današnju situaciju u Hrvatskoj? Nije li ispravno dijagnosticirala koliko je apsurdno za današnje vrijeme dopustiti da ideološke podjele iz II. svjetskog rata još uvijek ‘razdiru hrvatsko društvo i nagrizaju temelje države’? Činjenice o tome su neumoljive, a opasnost toliko velika da bi svako nadolijevanje ulja na tu vatru bilo neodgovorno i potencijalno vrlo opasno?

Hrvatska predsjednica nije dakle uočila i rekla ništa drugo do ono što većina običnog naroda u Domovini i iseljeništvu vidi i misli. Očito je da se karijerni hrvatski ”antifašisti’ i ‘fašisti’ moraju urazumiti ili obuzdati prije nego nas ponovo uvuku u ukleti krug međusobnih obračuna.

U Hrvatskoj još nije završio Drugi svjetski rat

Bilo bi dakle glupo i neodgovorno ignorirati lako predvidljive posljedice sve žešće (planske) polarizacije na toj osnovi i u takvoj situaciji čvrsto se zauzimati za jednu ili drugu stranu. Da je to uradila gospođa Grabar-Kitarović, kao predsjednica svih građana Hrvatske ona bi, u ionako do apsurda ispodijeljenom hrvatskom društvu, stanje učinila još gorim. Ukratko, bila bi drugi Mesić, a ne Tuđman.

Iako je predsjedničin apel bio dakle logičan potez kao odgovor na sve dublju krizu i moguće fatalne posljedice podjela u hrvatskom društvu, vidjeli smo kako se zbog toga na nju srušilo drvlje i kamenje iz oba ‘nepomirljiva’ tabora. Što to znači? To znači da u Hrvatskoj još nije završio 2. svjetski rat, da smo mentalno još u bivšoj Jugoslaviji i nismo dovoljno politički pismeni ni zreli da bi shvatili kuda nas to vodi i izbjegli ono što nam se iza brda valja. Štoviše, mi sami takvim inatom i zadrtim svađama stvaramo, umnožavamo i šaljemo sliku naše razjedinjenosti grabežljivim susjedima i ‘međunarodnoj zajednici, čime samo pojačavamo njihove apetite prema hrvatskim teritorijama i bogatstvu.

Odgovoran potez

Predsjednica je dakle učinila ono što bi svaki odgovoran predsjednik (ili državljanin) koji brine za svoj narod i državu, na njenom mjestu učinio. Pozvala je sve hrvatske političare i građane da zaustave zabrinjavajuću spiralu međusobnih podjela i ne dopuste ‘zlodusima loše prošlosti da im ukradu bolju budućnost.’ Na najbolji mogući način pokušala je stišati strasti, ukazati koliko je važno uočiti namjere profesionalnih podmetača tih podjela i uvidijeti razliku između istinskog domoljublja i ekstremističkog egzibicionizma.

Nedvojbeno je kako bi u slučaju daljnjeg zaoštravanja netrpeljivosti i masovnijeg svrstavanja naroda na jednu i drugu stranu (uz malu pomoć sa strane) ovaj sukob lako mogao eskalirati ‘na ulice, u tramvaje, na stadione’, kao što je u spomenutoj poslanici predsjednica jasno upozorila. A onda bi vrag zaista odnio šalu jer bi sve to skupa bilo teško kontrolirati. Ali, ne bi bilo teško predvidjetikako bi namtakav finale širom otvorio vrata povratku u ‘Našu regiju’.

Nikada naime ne smijemo smetnuti s uma da velikosrbi u Beogradu skupa s ‘međunarodnom zajednicom’ centara moći koji su stvarali i održavali bivše Jugoslavije, od Tuđmanove smrti, pripremaju teren i nestrpljivo čekaju upravo takav rasplet događaja u Hrvatskoj.

Utapanje u močvaru Zapadnog Balkana

Trebamo dakle skinuti tamne ustaško-partizanske naočale i pogledati istini u oči da oni koji se nikako ne mire s postojanjem samostalne i suverene hrvatske države, iza zavjese vode konspirativni rat u kojoj se Hrvatsku na sve moguće načine nastoji oslabiti i podijeliti iznutra da bi se mogla ponovo kontrolirati i izrabljivati izvana.

Mora nam biti potpuno jasno zašto nas, isto kao u 2. svjetskom ratu i nakon njega, pa opet u Domovinskom ratu i nakon njega, stalno nastoje podijeliti na dva nepomirljiva tabora – ‘antifašiste’ i’fašiste’ čiji međusobni rat ne prestaje. Zato da svoj nacionalni interes ponovno podredimo toj ideološkoj borbi i zaokupljeni njome ni ne primijetimo kako nas ispod žita sve više utapaju u regionalnu močvaru zvanu Zapadni Balkan.

Bez obzira dakle koliko je jaka argumentacija predsjednice Grabar-Kitarović da se štovanje današnje Hrvatske i služenje njenom narodu treba graditi na pobjedi u Domovinskom ratu, na današnjem, svakidašnjem životu i pogledu u budućnost, neke sile iz ‘bivšeg’ mraka ioni koji (kao korisne budale) uskaču s njima u isti vagon, Hrvatsku će stalno nastojati staviti na pogrešan kolosijek i vratiti je natrag u prošlost. U 2. svjetski rat, u Jasenovac, na Balkan.

Najgore je gledati kad im, nasjedajući na njihove notorne i perfidne provokacije, u tome nepromišljeno (veličanjem ili opravdavanjem ustaša i Pavelića), pomažu mnogi kremen domoljubi. Oni jednostavno nisu svjesni koliko time na tragičan način oštećuju današnju hrvatsku državu. Koja se zbog ‘buđenja ustaštva’ nalazi stalno kao osvijetljena meta, pod mikroskopom petokolonaša iznutra i snažnih protuhrvatskih lobija izvana. Koji jedva čekaju da se nakon svakog podmetnutog ili spontanog ‘fašističkog’ incidenta, okome na nju.

Umjetno održavanje na životu

Vidite, mi Hrvati, koji smo po dužini ropstva jedan od najnapaćenijih naroda Europe, možemo ustaški pokret i stvaranje NDH smatrati dijelom povijesne borbe za slobodu. Ali nam mora biti kristalno jasno da je za nehrvate i međunarodnu zajednicu to jednostavno fašizam. I tu se ništa ne da promijeniti. Isto tako mora nam biti jasno da se vraćanjem u prošlost 2. svjetskog rata i podjelama iz tog vremena, današnja Hrvatska nastoji iznutra oslabiti i podijeliti kako bi se izvana moglo lakše kontrolirati i izrabljivati. Zbog toga se sva politička mudrost ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena svodi na to da osjećaj bezgranične ljubavi hrvatskih domoljuba za svoju lijepu Domovinu spretno provociraju na način kako bi kod njih izazvali upravo takve reakcije zbog kojih bi nam svijet ponovo okrenuo leđa kao narodu okuženu fašizmom.

To bi razumnim Hrvatima, bez obzira koliko velik teret naslijeđa iz prošlosti nose i kakve su ideološke razlike među njima, moralo biti savršeno jasno. Jednostavno, takvim malignim podjelama i provokacijama jeftinim partizansko-ustaškim paradiranjem koja kompromitiraju današnju Hrvatsku i Hrvate, ne bi smjelo biti mjesta u jednoj demokratskoj i modernoj europskoj državi.

Svaki Hrvat koji ima zdravog mozga u glavi trebao bi se malo zamisliti i zapitati: Zašto se ‘hrvatski’ komunizam i ‘hrvatski’ fašizam, koji su nam izvana nametnuti i svaki na svoj način nanijeli nam puno zla i štete, jedino još u Hrvatskoj i među nama Hrvatima nastoje umjetno održavati u životu?

Trebaju li dakle razumni Hrvati s desna i lijeva dolijevati ulje na vatru i time pomagati podmetačima podjela da se one zaoštravaju, donoseći nove sukobe i tragediju hrvatskom narodu? Ili možda biti među sobom tolerantniji i mekši, tražeći isto ono što i predsjednica – da se naslijeđeni problemii posljedice rješavaju normalnim, demokratskim putem, uobičajnim u modernim i civiliziranim državama.

Regionalna mišolovka

Ako se zna da je ova najnovija ‘antifašistička’ histerija okamenjenih velikosrba i Jugoslavena pokrenuta s primarnim ciljem da se skine s vlasti današnja domoljubna predsjednicu, nakon što je skinuta s vlasti domoljubna Oreškovićeva vlada, onda svi oni domoljubi koji se, svjesno ili nesvjesno, priključuju toj hajci, drže ljestve onima koji je na sve moguće načine pokušavaju omalovažiti i srušiti.

A ti koji je svim silama žele srušiti jako dobro znaju da za hrvatski narod ona predstavlja moćno svjetlo nade na kraju tunela. Zato jer se bez obzira na ograničene ovlasti i svu moguću sabotažu, bori kao lavica i vuče Hrvatsku naprijed, da krene u potrebne reforme, iziđe iz krize i priključi se krugu razvijenih država srednje Europe, kojima po svemu pripada. Drugim riječima, da se izvuče iz mraka kumrovečkog i jasenovačkog, iz daljnjeg programiranog propadanja s ciljem ‘neprimjetnog’ naguravanja u lukavo postavljenu ‘novu’ regionalnu mišolovku.

Posao današnjih hrvatskih ‘antifašista’ i ‘fašista’ morao bi biti da sebe ponude ovoj Hrvatskoj i rješavanju njenih aktualnih problema. A ne da se međusobno iscrpljuju bombardirajući jedni druge svojim ‘istinama’ i troše dragocjeno vrijeme u jalovim svađama o propalim idejama i ideologijama iz 2. svjetskog rata.

To nesretno razdoblje naše povijesti treba prepustiti kvalificiranim povjesničarima i omogućiti im da slobodno, argumentirano i do kraja istraže, te jednom zauvijek znanstveno raščiste s marionetskim ekspoziturama dvaju totalitarnih režima, fašizma i komunizma na tlu Hrvatske. Jedino tako se može razlučiti istina od podvala i laži, koje velikosrbi i njihovi sponzori stalno podmeću pod nos svima, kad god se stvara slika o nama Hrvatima. Inače, svako kanonski jednostrano i ideološki iskrivljeno tumačenje tog perioda naše povijesti uvijek nam se vraća natrag kao bumerang i dovodi nas do vrtnje u krugu ‘bivših’ sukoba i podjela.

Potrebna je evolucija, a ne revolucija

Današnjoj demokratskoj Hrvatskoj potrebna je politička evolucija, a ne revolucija. Mora nam biti jasno kako će mukotrpni proces oporavka od mentalnog sakaćenja i toksičnog naslijeđa dviju Jugoslavija nataloženog u Lijepoj našoj trajati nešto duže nego kod drugih naroda koji su prošli kroz slične traume postkomunističke tranzicije. I svakako duže nego što bi mi sami to željeli. Hrvatska je specifičan slučaj jer zbog nametnutog ratnog vihora nije do kraja izvršena lustracija ključnih državnih i društvenih institucija, nego naprotiv, nakon Tuđmanove smrti i instaliranja na vlast ‘bivših’ jugokomunista i Sorošovih namjesnika, njihova dehrvatizacija. Sada bi nam se svako nepromišljeno srljanje navrat nanos da se to popravi, uz bujanje međusob nenetrpeljivosti i ekstremizama (koji se lukavo podstiču) moglo lako obiti o glavu. Kao i mnogo puta do sada.

Ovakva situacija, gdje su uspaničeni ostaci ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena, potpomognuti vodećim medijima i vanjskim mentorima u velikoj antihrvatskoj ofenzivi, zahtijeva od slobodoljubivih Hrvata, u Domovini i izvan nje, istu onakvu političku mudrost kakvu su iskazali pojedinačnim i zajedničkim primjerima tijekom Domovinskog rata. Vjera, nada i strpljenje uz pomoć kojih smo stoljećima uspjeli očuvati svoj indentitet, vrijednosti i način života ne smije nas napustiti.

Hrvatska je danas demokratska država i ne postoji način da se tako osjetljivi i kompleksni problemi rješavaju lomljenjem preko koljena, nepromišljeno i radikalno. To bezbolno i u jednom danu mogu uraditi samo politički zreli birači na demokratskim izborima. Rezultati izbora su dakle ključ svega.

Koliko će vremena uzeti da se završi proces nacionalne emanicipacije i političkog sazrijevanja hrvatskog naroda u ovakvim uvjetima, drugo je pitanje.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dvije najdublje fobije: kroatofobija i kršćanofobija

Objavljeno

na

Objavio

Ideologije mržnje i negacije

Fobija u psihijatriji označuje neku vrstu bolesti, odnosno bezrazložan strah od nečega, kao akrofobija, klaustrofobija, et.cet.

U sociologiji, politologiji i političkoj svakodnevnici taj pojam, osim straha, označuje netrpeljivost, odbojnost ili mržnju. U nas i u svijetu vrlo često možemo čuti optužujuće kvalifikacije poput ksenofobije ili homofobije.

Upotrebljavaju ih razne aktivističke udruge za ljudska prava, branitelji „drugih i drukčijih“ i ljudi slična nadahnuća. Ne ću kazati kako takvo što ne postoji, ali postoje još dvije snažno izražene fobije koje se malo spominju, jer onaj tko ih spominje, lako biva proglašavan nacionalistom i klerikalcom, a koje su naširoko i duboko prisutne.

Riječ je o kroatofobiji i kršćanofobiji, koje imaju svoju globalnu i svoju lokalnu dimenziju. One su međusobno povezane i uvjetovane, naročito u zemljama kakva je naša u kojima je pitanje borbe za nacionalnu slobodu usko povezano s vjerskim slobodama, a Crkva tijekom stoljeća najznačajniji branitelj i pronositelj nacionalne kulture i samosvijesti.

Antifašistička kampanja

Čak trojica zastupnika na jednoj od posljednjih sjednica Hrvatskoga sabora postavila su pitanja premijeru Andreju Plenkoviću, na koje on nije odgovorio iako je žestoko odgovarao na sva druga pitanja, o navodnoj ustašizaciji i fašizaciji zemlje.

To je samo još jedan primjer svakodnevnih tvrdnji nad kojima ostajemo začuđeni i zatečeni. Čak je i jedan češki zastupnik u Europskome parlamentu u raspravi o porastu desnoga ekstremizma apostrofirao Hrvatsku uporabivši, očito napijen vodom iz hrvatskih izvora, riječ ustašizacija.

Postoji već nekoliko antifašističkih udruga, mnoge stranke stavljaju na svoj barjak antifašizam kao polazno programsko načelo, pokrenuta je široka antifašistička kampanja, a sve to implicira snažnu prisutnost prijetećega fašizma.

Jedan grafit, jedna pjesma, jedan pozdrav, rigidno i pogrešno tumačeni, dovoljan su dokaz za tezu o fašizaciji. Slučaj gađanja limunom Milorada Pupovca, jednoga krajnje iritantnog političara, hitro je iskorišten za tvrdnje o mržnji prema Srbima i prema svim manjinama, o klerofašizmu, o konzervativnoj revoluciji, o proustaškim resentimentima, i tome slično.

Koja, kakva i gdje je ta fašizacija? Ostajemo zatečeni i začuđeni sve dok ne shvatimo kako se pri tome misli na Katoličku Crkvu, emigrante, Hercegovce, pojedine političke stranke, uključujući i onu najbrojniju, na povijest i na jezik, na Domovinski rat i branitelje, na nogometne navijače, športske reprezentacije, na koncu – na samu državu.

Racionalizacija mržnje

U vremenu prije devedesetih ta sintagma fašizam-antifašizam nije bila u tako čestoj upotrebi kao danas. Upravo je osamostaljenje države poslužilo kao detonator za eksploziju mržnje i protuhrvatskoga šovinizama koji ovdje eufemistički nazivamo kroatofobijom.

Zato, antifašistička kampanja nije ništa drugo nego racionalizacija mržnje i odbacivanja. Otuda i onaj stravični vapaj Nenada Stazića u Saboru kako na Bleiburgu posao nije solidno obavljen.

Forsiranje mitova o Jasenovcu i žrtvama Oluje ima za cilj podgrijavanje brižno njegovanih predrasuda o genocidnome narodu koji ne zaslužuje slobodu.

Republika Hrvatska izjednačuje se s NDH, čak i s nacističkom Njemačkom, Franjo Tuđman s Antom Pavelićem, Hrvatska, to je postalo posebno popularno, proglašava se neuspjelim i nelegitimnom projektom, a bivša država uljuđenom, naprednom državom u kojoj su svi bili sretni i zadovoljni.

Ovakvu poltičku filozofiju i njezine primjere lako ćemo pronaći u središnjim medijima iz pera vodećih kolumnista (Novosti, list SNV-a i ne spominjemo), u nastupima lidera ljevičarskih stranaka (SDP, IDS, Glas, HNS, Pametno) i brojnih udruga, ili pak profesora na Fakultetu političkihu znanosti i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, sve to gotovo sinkronizirano s neumrlom beogradskom velikosrpskom prijetećom politikom.

Fenomen naših dana

U nas se već godinama ulažu silni napori da se vjeronauk izbaci iz škola te da se raskinu ugovori s Vatikanom. Alojziju Stepincu u tijeku postupka proglašenja svetim osporavaju se sve zasluge i sva žrtvovanje, staje se gotovo na stranu njegovih tužitelja.

Papu Franju koristi se kao trojanskoga konja, kao veliku nada, čovjek koji je nešto različito i čak suprotno crkvenoj hijerarhiji i doktrini. Od njega se očekuje zabrana međugorskih hodočašća, športaši koji deklariraju svoju vjeru, kao Blanka Vlašić ili Željko Babić, izvrgavani se ruglu, na Filozofskome fakultetu izbila je pobuna zbog mogućnosti da studenti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta na Filozofskom mogu upisati jedan kolegij.

Kršćanofobija, o kojoj je riječ, drugi je fenomen naših dana. Kršćanstvo je (o čemu u svojoj najnovijoj knjizi Ne bojte se piše Ivan Ugrin) najprogonjenija vjera na svijetu. Dok su na Istoku kršćani izvrgnuti fizičkom nasilju i gotovo istrjebljeni, Zapad se pod motom sekularizacije i multikulturalizma nasilno odriče kršćanstva, a time vlastitih duhovnih temelja.

U uporabi su i perfidne metode kompromitacije, kao što je to fama o pedofiliji. Pedofilija se već prezentira kao opće stanje Katoličke Crkve u cijelome svijetu, otkrivaju se afere stare sedamdeset i više godina, sinkronizirano od Južne Amerike preko Europe do Australije. Među svećenstvom nekih drugih religija ta pojava još nije zabilježena!?

Zašto se to događa? Odgovor je poprilično jednostavan. Nasuprot modernim, „progresivnim vrijednostima“ profita, egoizma, hedonizma, pobačaja, eutanazije, prostitucije, homoseksualnosti, nastranosti i promiskuiteta stoji Katolička Crkva kao najgorljiviji zagovornik solidarnosti, brige o bližnjima, vjernosti, suzdržanosti, obitelji, prirodne spolnosti, života od začeća do prirodne smrti.

Svijet se budi

Negativan stav prema hrvatskoj državi i Katoličkoj Crkvi savršeno se uklapa u globalistički projekt negacije nacije kao prevladanoga povijesnog koncepta, te vjere i osobito kršćanskih vrijednosti kao zastarjelih. Može se kazati kako je kroatofobija i kršćanofobija u nas, s jedne strane, eho globalnoga liberalizma, a s druge naslijeđe jugokomunizma.

Srećom, zapadni svijet kao da se budi. U mnogim već zemljama konzervativne stranke, odnosno stranke koje svoje programe zasnivaju na suverenosti naroda i kršćanskim vrijednostima su na vlasti (Poljska, Mađarska, Italija) ili nisu više daleko od nje, kao u Njemačkoj ili Francuskoj.

Neočekivano potpora stiže iz najmoćnije zemlje svijeta i njezina predsjednika. Otuda tako silni napadi na Donalda Trumpa, a ne zbog prostitutki ili neplaćanja poreza. Otud i napadi na Orbana i Mađarsku s prijetnjama suspenzije njezina glasa u EU.

Nije to zbog ljudskih prava i sloboda, nego zato što je Orban istjerao globalnoga igrača Georga Sorosa, koji je umislio kako može novcem i „otvorenim društvom“ diktirati narodima i državama kakvu će politiku voditi i koga će birati te zato što je ograničio moć lihvarskih stranih banaka.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari