Pratite nas

Kolumne

Željko Dogan: Opasno kockanje s hrvatskom prošlošću i budućnošću

Objavljeno

na

Kome je u interesu potenciranje tema iz Drugoga svjetskog rata?

Žao mi je što sam mojim prilogom (”Dokle će trajati ‘naša’ antifašističko-fašistička opsesija”) objavljenim u prošli ponedjeljak, razočarao neke redovite čitatelje i komentatore na ovom portalu. Stavom da ne smijemo uporno i glupo, stalno ponavljati iste pogrješke koje su nas skupo koštale u prošlosti.

Budući me gosp. Siniša Posarić, čiji su mi komentari simpatični i kojeg zbog njegovog aktivnog domoljublja cijenim, zamolio za obrazloženje, ovim putem želim pojasniti i opravdati, koliko je god to moguće, izraženu zabrinutost zbog sve oštrijih podjela u hrvatskom društvu. I zbog čega zapravo držim da je potrebno zaustaviti ovaj trenutno eskalirajući rat (za sada samo riječima) između hrvatskih ‘antifašista’ i ‘fašista’.

Za početak, citirat ću Poslanicu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kojom se prije dvije godine (10. Svibnja 2016.) dramatično obratila naciji putem vodećih TV kanala u svezi s istim ovim problemom: “U posljednje vrijeme svjedoci smo eskalacije netolerancije, govora mržnje i veličanja propalih zločinačkih režima. Hrvatska javnost zasuta je podjelama koje razdiru hrvatsko društvo i nagrizaju temelje države. Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile”.

Treba li ovome što dodati? Zar s ovih nekoliko rečenica gospođa predsjednica nije sasvim točno predvidjela i oslikala današnju situaciju u Hrvatskoj? Nije li ispravno dijagnosticirala koliko je apsurdno za današnje vrijeme dopustiti da ideološke podjele iz II. svjetskog rata još uvijek ‘razdiru hrvatsko društvo i nagrizaju temelje države’? Činjenice o tome su neumoljive, a opasnost toliko velika da bi svako nadolijevanje ulja na tu vatru bilo neodgovorno i potencijalno vrlo opasno?

Hrvatska predsjednica nije dakle uočila i rekla ništa drugo do ono što većina običnog naroda u Domovini i iseljeništvu vidi i misli. Očito je da se karijerni hrvatski ”antifašisti’ i ‘fašisti’ moraju urazumiti ili obuzdati prije nego nas ponovo uvuku u ukleti krug međusobnih obračuna.

U Hrvatskoj još nije završio Drugi svjetski rat

Bilo bi dakle glupo i neodgovorno ignorirati lako predvidljive posljedice sve žešće (planske) polarizacije na toj osnovi i u takvoj situaciji čvrsto se zauzimati za jednu ili drugu stranu. Da je to uradila gospođa Grabar-Kitarović, kao predsjednica svih građana Hrvatske ona bi, u ionako do apsurda ispodijeljenom hrvatskom društvu, stanje učinila još gorim. Ukratko, bila bi drugi Mesić, a ne Tuđman.

Iako je predsjedničin apel bio dakle logičan potez kao odgovor na sve dublju krizu i moguće fatalne posljedice podjela u hrvatskom društvu, vidjeli smo kako se zbog toga na nju srušilo drvlje i kamenje iz oba ‘nepomirljiva’ tabora. Što to znači? To znači da u Hrvatskoj još nije završio 2. svjetski rat, da smo mentalno još u bivšoj Jugoslaviji i nismo dovoljno politički pismeni ni zreli da bi shvatili kuda nas to vodi i izbjegli ono što nam se iza brda valja. Štoviše, mi sami takvim inatom i zadrtim svađama stvaramo, umnožavamo i šaljemo sliku naše razjedinjenosti grabežljivim susjedima i ‘međunarodnoj zajednici, čime samo pojačavamo njihove apetite prema hrvatskim teritorijama i bogatstvu.

Odgovoran potez

Predsjednica je dakle učinila ono što bi svaki odgovoran predsjednik (ili državljanin) koji brine za svoj narod i državu, na njenom mjestu učinio. Pozvala je sve hrvatske političare i građane da zaustave zabrinjavajuću spiralu međusobnih podjela i ne dopuste ‘zlodusima loše prošlosti da im ukradu bolju budućnost.’ Na najbolji mogući način pokušala je stišati strasti, ukazati koliko je važno uočiti namjere profesionalnih podmetača tih podjela i uvidijeti razliku između istinskog domoljublja i ekstremističkog egzibicionizma.

Nedvojbeno je kako bi u slučaju daljnjeg zaoštravanja netrpeljivosti i masovnijeg svrstavanja naroda na jednu i drugu stranu (uz malu pomoć sa strane) ovaj sukob lako mogao eskalirati ‘na ulice, u tramvaje, na stadione’, kao što je u spomenutoj poslanici predsjednica jasno upozorila. A onda bi vrag zaista odnio šalu jer bi sve to skupa bilo teško kontrolirati. Ali, ne bi bilo teško predvidjetikako bi namtakav finale širom otvorio vrata povratku u ‘Našu regiju’.

Nikada naime ne smijemo smetnuti s uma da velikosrbi u Beogradu skupa s ‘međunarodnom zajednicom’ centara moći koji su stvarali i održavali bivše Jugoslavije, od Tuđmanove smrti, pripremaju teren i nestrpljivo čekaju upravo takav rasplet događaja u Hrvatskoj.

Utapanje u močvaru Zapadnog Balkana

Trebamo dakle skinuti tamne ustaško-partizanske naočale i pogledati istini u oči da oni koji se nikako ne mire s postojanjem samostalne i suverene hrvatske države, iza zavjese vode konspirativni rat u kojoj se Hrvatsku na sve moguće načine nastoji oslabiti i podijeliti iznutra da bi se mogla ponovo kontrolirati i izrabljivati izvana.

Mora nam biti potpuno jasno zašto nas, isto kao u 2. svjetskom ratu i nakon njega, pa opet u Domovinskom ratu i nakon njega, stalno nastoje podijeliti na dva nepomirljiva tabora – ‘antifašiste’ i’fašiste’ čiji međusobni rat ne prestaje. Zato da svoj nacionalni interes ponovno podredimo toj ideološkoj borbi i zaokupljeni njome ni ne primijetimo kako nas ispod žita sve više utapaju u regionalnu močvaru zvanu Zapadni Balkan.

Bez obzira dakle koliko je jaka argumentacija predsjednice Grabar-Kitarović da se štovanje današnje Hrvatske i služenje njenom narodu treba graditi na pobjedi u Domovinskom ratu, na današnjem, svakidašnjem životu i pogledu u budućnost, neke sile iz ‘bivšeg’ mraka ioni koji (kao korisne budale) uskaču s njima u isti vagon, Hrvatsku će stalno nastojati staviti na pogrešan kolosijek i vratiti je natrag u prošlost. U 2. svjetski rat, u Jasenovac, na Balkan.

Najgore je gledati kad im, nasjedajući na njihove notorne i perfidne provokacije, u tome nepromišljeno (veličanjem ili opravdavanjem ustaša i Pavelića), pomažu mnogi kremen domoljubi. Oni jednostavno nisu svjesni koliko time na tragičan način oštećuju današnju hrvatsku državu. Koja se zbog ‘buđenja ustaštva’ nalazi stalno kao osvijetljena meta, pod mikroskopom petokolonaša iznutra i snažnih protuhrvatskih lobija izvana. Koji jedva čekaju da se nakon svakog podmetnutog ili spontanog ‘fašističkog’ incidenta, okome na nju.

Umjetno održavanje na životu

Vidite, mi Hrvati, koji smo po dužini ropstva jedan od najnapaćenijih naroda Europe, možemo ustaški pokret i stvaranje NDH smatrati dijelom povijesne borbe za slobodu. Ali nam mora biti kristalno jasno da je za nehrvate i međunarodnu zajednicu to jednostavno fašizam. I tu se ništa ne da promijeniti. Isto tako mora nam biti jasno da se vraćanjem u prošlost 2. svjetskog rata i podjelama iz tog vremena, današnja Hrvatska nastoji iznutra oslabiti i podijeliti kako bi se izvana moglo lakše kontrolirati i izrabljivati. Zbog toga se sva politička mudrost ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena svodi na to da osjećaj bezgranične ljubavi hrvatskih domoljuba za svoju lijepu Domovinu spretno provociraju na način kako bi kod njih izazvali upravo takve reakcije zbog kojih bi nam svijet ponovo okrenuo leđa kao narodu okuženu fašizmom.

To bi razumnim Hrvatima, bez obzira koliko velik teret naslijeđa iz prošlosti nose i kakve su ideološke razlike među njima, moralo biti savršeno jasno. Jednostavno, takvim malignim podjelama i provokacijama jeftinim partizansko-ustaškim paradiranjem koja kompromitiraju današnju Hrvatsku i Hrvate, ne bi smjelo biti mjesta u jednoj demokratskoj i modernoj europskoj državi.

Svaki Hrvat koji ima zdravog mozga u glavi trebao bi se malo zamisliti i zapitati: Zašto se ‘hrvatski’ komunizam i ‘hrvatski’ fašizam, koji su nam izvana nametnuti i svaki na svoj način nanijeli nam puno zla i štete, jedino još u Hrvatskoj i među nama Hrvatima nastoje umjetno održavati u životu?

Trebaju li dakle razumni Hrvati s desna i lijeva dolijevati ulje na vatru i time pomagati podmetačima podjela da se one zaoštravaju, donoseći nove sukobe i tragediju hrvatskom narodu? Ili možda biti među sobom tolerantniji i mekši, tražeći isto ono što i predsjednica – da se naslijeđeni problemii posljedice rješavaju normalnim, demokratskim putem, uobičajnim u modernim i civiliziranim državama.

Regionalna mišolovka

Ako se zna da je ova najnovija ‘antifašistička’ histerija okamenjenih velikosrba i Jugoslavena pokrenuta s primarnim ciljem da se skine s vlasti današnja domoljubna predsjednicu, nakon što je skinuta s vlasti domoljubna Oreškovićeva vlada, onda svi oni domoljubi koji se, svjesno ili nesvjesno, priključuju toj hajci, drže ljestve onima koji je na sve moguće načine pokušavaju omalovažiti i srušiti.

A ti koji je svim silama žele srušiti jako dobro znaju da za hrvatski narod ona predstavlja moćno svjetlo nade na kraju tunela. Zato jer se bez obzira na ograničene ovlasti i svu moguću sabotažu, bori kao lavica i vuče Hrvatsku naprijed, da krene u potrebne reforme, iziđe iz krize i priključi se krugu razvijenih država srednje Europe, kojima po svemu pripada. Drugim riječima, da se izvuče iz mraka kumrovečkog i jasenovačkog, iz daljnjeg programiranog propadanja s ciljem ‘neprimjetnog’ naguravanja u lukavo postavljenu ‘novu’ regionalnu mišolovku.

Posao današnjih hrvatskih ‘antifašista’ i ‘fašista’ morao bi biti da sebe ponude ovoj Hrvatskoj i rješavanju njenih aktualnih problema. A ne da se međusobno iscrpljuju bombardirajući jedni druge svojim ‘istinama’ i troše dragocjeno vrijeme u jalovim svađama o propalim idejama i ideologijama iz 2. svjetskog rata.

To nesretno razdoblje naše povijesti treba prepustiti kvalificiranim povjesničarima i omogućiti im da slobodno, argumentirano i do kraja istraže, te jednom zauvijek znanstveno raščiste s marionetskim ekspoziturama dvaju totalitarnih režima, fašizma i komunizma na tlu Hrvatske. Jedino tako se može razlučiti istina od podvala i laži, koje velikosrbi i njihovi sponzori stalno podmeću pod nos svima, kad god se stvara slika o nama Hrvatima. Inače, svako kanonski jednostrano i ideološki iskrivljeno tumačenje tog perioda naše povijesti uvijek nam se vraća natrag kao bumerang i dovodi nas do vrtnje u krugu ‘bivših’ sukoba i podjela.

Potrebna je evolucija, a ne revolucija

Današnjoj demokratskoj Hrvatskoj potrebna je politička evolucija, a ne revolucija. Mora nam biti jasno kako će mukotrpni proces oporavka od mentalnog sakaćenja i toksičnog naslijeđa dviju Jugoslavija nataloženog u Lijepoj našoj trajati nešto duže nego kod drugih naroda koji su prošli kroz slične traume postkomunističke tranzicije. I svakako duže nego što bi mi sami to željeli. Hrvatska je specifičan slučaj jer zbog nametnutog ratnog vihora nije do kraja izvršena lustracija ključnih državnih i društvenih institucija, nego naprotiv, nakon Tuđmanove smrti i instaliranja na vlast ‘bivših’ jugokomunista i Sorošovih namjesnika, njihova dehrvatizacija. Sada bi nam se svako nepromišljeno srljanje navrat nanos da se to popravi, uz bujanje međusob nenetrpeljivosti i ekstremizama (koji se lukavo podstiču) moglo lako obiti o glavu. Kao i mnogo puta do sada.

Ovakva situacija, gdje su uspaničeni ostaci ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena, potpomognuti vodećim medijima i vanjskim mentorima u velikoj antihrvatskoj ofenzivi, zahtijeva od slobodoljubivih Hrvata, u Domovini i izvan nje, istu onakvu političku mudrost kakvu su iskazali pojedinačnim i zajedničkim primjerima tijekom Domovinskog rata. Vjera, nada i strpljenje uz pomoć kojih smo stoljećima uspjeli očuvati svoj indentitet, vrijednosti i način života ne smije nas napustiti.

Hrvatska je danas demokratska država i ne postoji način da se tako osjetljivi i kompleksni problemi rješavaju lomljenjem preko koljena, nepromišljeno i radikalno. To bezbolno i u jednom danu mogu uraditi samo politički zreli birači na demokratskim izborima. Rezultati izbora su dakle ključ svega.

Koliko će vremena uzeti da se završi proces nacionalne emanicipacije i političkog sazrijevanja hrvatskog naroda u ovakvim uvjetima, drugo je pitanje.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori