Connect with us

Politički rentgen

Paraobavještajna ‘sačekuša’ za Stjepana Sučića!? Tko to pakira Tomi Medvedu?

Objavljeno

on

Nakon što je državni tajnik u ministarstvu branitelja Stjepan Sučić zbog nemilog incidenta u Vukovaru dao neopozivu ostavku na svoju političku dužnost, nakon što se ispričao hrvatskoj javnosti, što se bez sumnje može nazvati moralnim i odgovornim činom, nikom normalnom pa ni meni, ne pada napamet braniti gospodina Sučića niti umanjivati njegovu etičku i moralnu odgovornost.

Državni tajnik Stjepan Sučić i ravnatelj memorijalnog centra u Vukovaru Kruno Šeremet uz prisustvo treće, za sada neidentificirane osobe, koja je navodno djelatnik SOA-e i najbliži rođak vlasnika dotičnog Puba, bili su 25 minuta iza ponoći u očitom prekršaju.

Nove epidemiološke mjere koje je tu večer u 20 sati prilično dramatično najavio Andrej Plenković u svom obraćanju Hrvaticama, Hrvatima i sugrađanima stupile su na snagu točno u ponoć, tako da ni jedan od trojice nema baš nikakvu ispriku za činjenično stanje. 25 minuta su bili u prekršaju! Jesu li koga zarazili, jesu li drastično narušili epidemiološku sliku Vukovara, u ovom trenutku nikoga ne zanima niti treba zanimati!

Kako mi ne pada napamet bilo koga braniti, isto tako mi još manje pada napamet bilo kome dodatno pakirati, čak ni samom vlasniku lokala koji čini mi se snosi najveću odgovornost što u skladu s novim epidemiološkim mjerama nije na vrijeme zamolio goste da napuste prostor i zatvorio lokal.

Radi pravde i pravednosti, sugeriram represivnom aparatu i pravosudnim tijelima Republike Hrvatske da svi oni koji su se zatekli u prekršaju snose zakonom propisane konzekvence. Ali ako stavimo sve karte na stol jednostavnom analizom i novinarskim istraživačkim radom, dolazimo do spoznaje da je neki nepoznati „cinker“ (a protiv „cinkera“ se digla cijela udružena oporba) „savjesno“ dojavio policiji da je Pub protuzakonito otvoren, a možemo opravdano sumnjati da je policijska ophodnja u kojoj su premamojim saznanjima bila dva policajca srpske nacionalnosti točno znala tko se u Pubu nalazi.

Ono što saznajem iz svojih relevantnih izvora jest činjenica da je Pub u trenutku dolaska policijske ophodnje bio zaključan, dakle formalno zatvoren, a osoblje je na kraju radnog vremena radilo obračun. Postavlja se logično pitanje je li policijska ophodnja mogla tolerirati 25 minuta prekoračenja novih, tek proglašenih  epidemioloških mjera, upozoriti nazočne u lokalu da su u prekršaju i pristojno ih zamoliti da napuste lokal, osobito u svjetlu činjenice da su bez ikakve sumnje znali tko se u lokalu nalazi?

A u Pubu su se nalazili  Vukovarci, jedan vukovarski branitelj, višestruko odlikovan svim odličjima koje u RH postoje, a drugi ravnatelj Memorijalnog centra Vukovara, otac petero djece. I jedan i drugi tijekom rata su pretrpjeli teške traume i  obiteljske gubitke, a te tragove bez ikakve sumnje i dan danas bolno nose u duši. Dakle, jesu li policajci ili „milicajci“ mogli vukovarskim stradalnicima, ne političkim dužnosnicima, „progledati kroz prste“? Naravno, mogli su, ali nisu! Nisu, jer se strogo drže zakona ko pijan plota?  Ili nisu, jer su bili na specijalnom, dobro osmišljenom zadatku ne znajući da su poslani u vrlo osjetljivu situaciju!? Sva ova pitanja za analitičare su legitimna i valja o njima razmisliti.

Po službenoj dužnosti, u skladu s pravilima postupanja pristupili su legitimiranju osoba u prekršaju što je uvijek prvi korak prema prekršajnoj prijavi. Kada počinitelji prekršaja nisu dali svoje osobne iskaznice ili ih nisu imali kraj sebe, uslijedila je procedura uhićenja iliti hapšenja s namjerom privođenja u PP Vukovar na daljnju obradu.

Vukovar je mali grad, svatko svakoga pozna i bez ikakve sumnje ophodnja je znala imena i prezimena prekršitelja i bez formalno predočenih  osobnih iskaznica. Ne postoji hrvatski branitelj, osobito ne vukovarski branitelj, koji ne bi burno reagirao kada vidi da njegovom prijatelju policajac stavlja lisice na ruke i ovdje se ne radi o nikakvoj bahatosti nego o potpuno predvidljivoj ljudskoj reakciji kada na površinu izbiju sve vukovarske traume koje su neizbrisive. Čovjek ne treba biti alkoholiziran, ni lud ni bahat da traume isplivaju na površinu i u tom trenutku afekta politička je karijera potpuno nevažna.

Sjeća li se netko nesretnog Darka Pajičića i „milicajca“ Sabadoša? Trebamo li mi danas vjerovati propagandistici Škorinih medijskih megafona? Ti isti „domoljubni“ megafoni, u slučaju Darka Pajičića kojega je Ostojin „milicajac“ Sabadoš doslovno usmrtio zbog „skrnavljenja“ ćirilične ploče na zgradi vukovarske policije i ostao nekažnjen, tada su nemilosrdno napali „abolirane četnike“ u odorama hrvatske policije, digli su međunacionalne tenzije do neviđenih razmjera prozivajući one koji rade u Hrvatskoj policiji, a na posao dolaze iz Bačke Palanke. S opravdanim gnjevom, zbog trauma kakve nosi i Sučić, ali i s neviđenom mržnjom okomili su se na policajce srpske nacionalnosti, a danas te iste „milicajce“ najmorbidinjim agitpropovskim uradcima štite od „pomahnitalog“ vukovarskog branitelja Stjepana Sučića, jer je u afektu nekom opsovao majku četničku? Ako je to uopće istina, u nekom drugom vremenu bi mu čestitali oni koji ga danas cipelare??

Čini se da je blagajna „P. bojne“ jača od bilo kakve konzistentnosti, od bilo kakvog domoljublja i svjetonazora, jer što može biti veći motiv za ovakav tip licemjerja i mediokritetstva ako ne Judini škudi u neograničenim količinama? U Vukovaru gradonačelnika Željka Saboa srpski su policajci bed gays, a u Penavinom Vukovaru su ista ta lica good gays? Nevjerojatno presvlačenje!? Pajičića je trebalo braniti od Ostojine „četničke“ milicije svim silama, a Sučića koji je od prve sekunde branio grad vlastitom krvlju treba zgaziti po nečijoj dojavi, kako mi se opravdano čini,  u klasičnoj paraobavještajnoj „sačekuši“ u kojoj je glavna meta zapravo još jedan domoljub i branitelj Tomo Medved.

Pjevač Miroslav Škoro je prvi slavodobitno uzviknu „bingo“ kao da će dekapitacijom Sučića dobiti politički „jack pot“? Vukovarski događaj je za njega slika jednog bahatog HDZ-a, a pri tom ne želi znati da ni jedan recentni  prekršitelj epidemioloških mjera u Vukovaru nije član HDZ-a. A kakvom je on HDZ-u bio vjerni sluga i čiji je on bio rektalni alpinist? Nevjerojatni su to paradoksi u Republici Hrvatskoj kada jedan pjevač koji je vatru i miris baruta Vukovara i rodnog Osijeka u Domovinskom ratu njušio s pristojne udaljenosti, danas sladostrasno sudi i politički lešinari nad istinskim junacima Domovinskog rata kakvi su Sučić i ministar Tomo Medved? Sudi nam Škoro!? Sude nam oni koji su pravomoćno osuđeni!? Sude i nazivaju najprljavijim imenima generale, branitelje Osijeka kao što je župan  Ivan Anušić, a premijera Plenkovića uspoređuju s najokorjelijim diktatorima. Apsurd! Usred te državne diktature potpuno slobodno udaraju ad hominem koga god se sjete bez ikakvog kompleksa ili odgovornosti.

I eto, konačno je pjevač došao na svoje pa je onako pobjednički još jednom potvrdio da s HDZ-om Andreja Plenkovića nikada nije bila moguća nikakva suradnja čime je zapravo priznao da je Plenkovića utjerao u jedinu moguću koaliciju. Danas „pjevač“ u koaliciji sa svojim predsjednikom  Milanovićem, Radom Borić, Radničkom frontom, Možemo i s kojekakvim „pametnim“ “Splitskim orjunašima” pljuje po koaliciji koju je sam smišljeno stvorio samo za to da ima objekt za pljuvanje na čemu misli politički profitirati. Hrvatska javnost nije nikada doznala zbog čega konkretno Škoro neće s Plenkovićevim HDZ-om? Je li Plenković-Medved HDZ bolji ili lošiji od Sanader-Škoro HDZ-a? Tko je danas u Remetincu s novih 8 godina robije? Tko je bolji za Hrvatsku? Škoro, miljenik Sanadera, ili Plenković koji u to vrijeme nije ni bio član HDZ-a? Ah da, zaboravio sam. Pa Plenković je sin „vojne lekarke“ i „udbaša“ Maria. Istina, na vratima ordinacije gospođe Plenković je pisalo „vojna lekarka“, jer u to vrijeme nije ni moglo drugačije pisati u jugoslavenskoj vojnoj bolnici, a Mario Plenković je dokazani udbaš isto onoliko koliko je Miroslav Škoro dokazani suradnik udbe!? I ja, kao autor ovog teksta, sutra ću biti notorni udbaš kojemu se Škorini propagandisti doslovno prijete zdravljem i životom, jer me ne mogu kupiti! Do jučer sam bio ustaša u Pupovčevim biltenima! Zanimljivo!?

Zamislite! Plenković je čak i „briselski ćato“, premda mi još nitko nije objasnio što to točno znači!? Je li to ono kada ćato piše Bruxellesu pa dobije 680 milijuna nepovratnih eura za obnovu Zagreba? Ili je to ono kada ćato piše i dobije 24 milijarde eura, ili 100 milijuna eura za LNG, ili  270 milijuna eura za Pelješki most. Ako ćemo sve sinove gledati po onoj „ne pada jabuka daleko od stabla“ i ne dozvoliti im da imaju vlastita politička stajališta i svjetonazor kao zreli ljudi, pa zašto onda istim naočalama ne gledamo Miloševića, potpredsjednika Hrvatske vlade, kao sina hrvatskog branitelja? Nema li po toj logici Milošević kao sin hrvatskog branitelja daleko legitimnije reference od nekoga koji je bio daleko od Hrvatske kada je najviše trebalo?

Mogli bi u nedogled postavljati slična retorička pitanja, no moramo se osvrnuti na ime i prezime koje je kao okidač pokrenulo ovu medijsku lavinu i to ne može ostati bez odgovora. Gospodin Nikola Kajkić, još uvijek predsjednik nacionalnog sindikata policije, prvi je „lešinario“ nad glavom Stjepana Sučića (https://www.vecernji.hr/vijesti/sindikat-policije-o-ispadu-drzavnog-tajnika-psovao-je-cetnicku-majku-sve-se-pokusalo-skriti-1449811), tražeći pride glavu Medveda i Plenkovića i u tu svrhu je dobio značajan prostor u mainstream medijima koji su navodno pod kontrolom Plenkovića. Iznio je pred javnost nevjerojatne konstrukcije potkrijepljene „preciznima“ podatcima iz istrage ovog vukovarskog slučaja koji još nije završen i koji je po toj logici tajan. Tko je Kajkićev obavještajac i je li u tom kontekstu prekršen zakon? Po njegovom, Sučića je trebalo baciti u tamnicu!

Javnosti je poznat sukob Kajkića i Sučića koji se još više rasplamsao od kada je Sučić imenovan na čelo Državnog ureda za zatočene i nestale . Poznato je da je Kajkić osnovao neformalno paradržavno tijelo za pronalazak nestalih i prognanih, samoinicijativno kršeći sve strategije koje su po tom pitanju donesene na nacionalnoj razini. Ono što svakako zabrinjava jest činjenica da je Kajkić u jednoj TV emisiji, javno optužio Stjepana Sučića da namjerno opstruira pronalazak nestalih, pa se u tom kontekstu ide na ruku srpskoj strani radi nekakve, valjda veleizdajničke Plenkovićeve politike pomirenja.

Poznate su notorne činjenice i danas nitko na bijelom svijetu ne dvoji da je Srbija i njihova velikosrpska politika jedini krivac za naše nestale. Notorna je činjenica da pronalazak naših nestalih nije prioritetan radi toga da se Srbiju dodatno optuži za ratne zločine, jer su već evidentno optuženi i prokazani kao jedini krivci za nestale. Pronalazak naših nestalih je prvorazredno humanitarno pitanje zbog onih koji još uvijek s boli u srcu žele zapaliti svijeću svojim najmilijima, a ima i onih koji još uvijek zadnjim tračkom nade vjeruju da su njihovi možda živi. Notorna je činjenica da bez pronalaska nestalih neće nikada doći do iskrenog pomirenja, pa su s toga optužbe Kajkića da Sučić namjerno opstruira potragu za nestalima bespredmetne. Ne mogu zamisliti morbidniju poruku ožalošćenim ljudima koji još uvijek traže svoje najmilije od ove Kajkićeve. Kada netko tako osjetljivo pitanje koristi kao mač u ranjeno srce, kada takvim izjavama s pozicije državnog službenika bez ikakvih dokaza obezvrjeđuje rad hrvatskih institucija optužbama za opstrukciju u radu na ovom osjetljivom pitanju, zapravo sam opstruira sve napore i obeshrabruje sve one koji su možda spremni kazati sve što znaju o mogućim lokalitetima masovnih grobnica.

Radikalna velikosrpska politika u Beogradu i radikalna ultra desna politika u Hrvatskoj idu ruku pod ruku i međusobno se hrane. I jednima i drugima potreban je vječni međunacionalni sukob, jer kada toga ne bi bilo i kada bi došlo do stvarne normalizacije odnosa, izgubili bi jedinu političku platformu, na kojoj svoj politički rast grade isključivo na valovima mržnje i netrpeljivosti. U Vukovaru je posijano novo sjeme mržnje između Hrvata i Hrvata i to je ono što nas treba zabrinuti.

U politici se ništa ne događa slučajno, pa sam u brojnim konzultacijama s poznatim analitičarima s velikim iskustvom došao do zaključka da je slučaj u Vukovaru vjerojatno dobro izrežirana paraobavještajna „sačekuša“ za Stjepana Sučića, s ciljem da se sruši ministar Medved i premijer Plenković. Istina je da je Stjepan Sučić dao povod da se tako nešta dogodi, pa je svjestan svoje političke i moralne odgovornosti, u maniri odgovornog političara i branitelja podnio neopozivu ostavku i ispričao se hrvatskoj javnosti. Za dobronamjerne Hrvatice i Hrvate nije potrebno ništa više, ni ništa manje!

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari