Payam Akhavan: Znam, Haaški sud nije donio pravdu hrvatskim žrtvama, ali bar je sudio Miloševiću, Karadžiću i Mladiću

[su_heading size=”20″]Razgovor: Payam Akhavan, istaknuti kanadski stručnjak za međunarodno pravo i jedan od branitelja u odvjetničkome timu generala Ante Gotovine na Haaškome sudu[/su_heading]

Približava se 6. obljetnica oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču. Vi ste bili jedan od branitelja general Gotovine. Što danas mislite o tom procesu i presudi?

Imam potpuno isti stav kao od početka slučaja kada sam prihvatio biti dio tima generala Gotovine. Razlog zbog kojega sam prihvatio biti dio njegova tima jest taj što sam pregledao sve relevantne dokaze i zaista sam vjerovao u njegovu nevinost. Bio je to vrlo dug i težak slučaj, ali kad je general Gotovina oslobođen svih optužaba, osjećaj koji sam imao bio je – pravda je zadovoljena. Danas sam sretan kad pogledam unatrag i vidim rezultate jer bi bilo vrlo žalosno da je situacija drukčija, da nije oslobođen. Zamislite kako bi bilo strašno da se dogodio takav zaplet.

Jeste li vjerovali da će suđenje biti tako teško i dugo, da će doći do svih komplikacija, od dilanja transkripata do krivotvorenja dokaza, proglašavanja živih ljudi mrtvima?

Nisam vjerovao, nisam imao ideju kako će teško biti i s kojim ćemo se problemima suočavati. Bio je to kompliciran slučaj, tužiteljstvo je manipuliralo. Bilo je zaista teško. Očekivao sam da će suđenje biti objektivno. Za mene je to bilo vrlo razočaravajuće.

Smatrate da suđenje nije bilo objektivno?

Apsolutno. Prva donesena presuda bila je pogrešna, zato se tijekom drugostupanjske presude dogodio preokret i hvala Bogu što je došlo do toga, što smo imali taj žalbeni postupak. Inače bismo ostali pri prvoj presudi koja je bila nelogična i drago mi je što su se sudci drugostupanjskoga suda složili s nama.

Tužiteljstvo je htjelo osudu Gotovine bez dokaza

Kako je moguće da je H sud godinama progonio generale oslobodilačke vojske, sudio im nevinima, dok je generale agresorske vojske ostavio na miru?

S točke gledišta međunarodnoga prava pitanje tko brani, a tko napada, nije bitno. Jedino je bitno da civili moraju biti zaštićeni. Nije važno ako su civili na jednoj ili drugoj strani konflikta. Ovdje nije bio slučaj je li operacija Oluja bila opravdana ili ne, argument tužitelja je bio da je operacija Oluja imala za cilj gađanje civila. To je bio njihov glavni motiv. Činjenica je da operacija Oluja nije napala civile, njih je Republika Srpska Krajina evakuirala ranije. Sjetimo se famoznoga brijunskoga sastanka predsjednika Franje Tuđmana gdje je bio i general Gotovina i gdje predsjednik kaže da će civili otići ako napadnemo. Nije to značilo da će oni (HV) terorizirati civile, nego da srpske vođe ne će dopustiti da srpska populacija živi u Hrvatskoj jer se to fundamentalno protivi njegovom projektu Velike Srbije gdje Srbi trebaju živjeti u jednoj zemlji. Nakon godina propagande da će Hrvati doći i ubiti njihove žene i djecu Srbi su bili preplašeni i napustili su to područje prije nego što su Hrvati stigli. Operacija Oluja bila je vojno vrlo precizno i učinkovita akcija. UN-ovi vojni promatrači Norvežani napravili su istragu odmah nakon Oluje i rekli su da je hrvatska artiljerija bila vrlo precizna. Tužiteljstvo je ignoriralo te dokaze, ignoriralo je UN-ovu istragu jer su htjeli osudu bez obzira na sve. A činjenice su bile posve drukčije. Nakon akcije Oluje ostalo je nekoliko stotina Srba, uglavnom starijih ljudi i istina je da su neki hrvatski vojnici počinili zločine, strašne stvari… U ovome ratu, i ako kažemo da je jedna strana bila agresor, a druga se branila, civili su platili cijenu.

Na obje strane…

Slažem se. Sve to nije činilo generala Gotovinu odgovornim. Zapovjednik teritorija na kojemu se vodi rat treba poduzeti sve radnje kako bi zaštitio civile. General Gotovina bio je vojni zapovjednik, znači da je bio zadužen za borbe, rat. Hrvatska nije bila okupator, ona je vraćala svoj teritorij. General Gotovina bio je vojni zapovjednik, ne predsjednik, i on je sa svojom vojskom vratio teritorij. Nakon Oluje uslijedila je operacija Maestral u BiH. Do vremena kada je Knin oslobođen, general Gotovina već je bio u Bosni u drugoj fazi bitke. Važno je naglasiti da imamo video generala Gotovine sa svim svojim vojnim zapovjednicima za stolom nakon oslobođenja Knina. Možda su očekivali da će s njima slaviti uz šampanjac, ali umjesto toga, on viče na njih govoreći što rade, zašto pljačkaju i pale, viče na njih da ne sramote vojsku, da se nismo za to borili u ratu. Zbog toga imam veliko poštovanje prema njemu. Kao vojnik, morao je ubiti i uništiti, ali u sklopu humanitarnoga prava, on istodobno mora zaštititi civile. General Gotovina branio je svoju domovinu, ali je nastojao što više poštedjeti civile.

Sjećam se nakon oslobađajuće presude kada smo putovali prema Zagrebu gdje su ga čekale okupljene mase, rekao je da se trebamo okrenuti budućnosti, ne razmišljati o prošlosti i to je oznaka velikoga heroja. Poštujem i to da se, unatoč svim iskušenjima da postane politički vođa, a što je mogao učiniti vrlo lako, okrenuo privatnome životu, rekao da želi biti s obitelji i prijateljima. General Gotovina počeo je kao moj klijent, ali je na kraju postao moj veliki prijatelj.

Što se tiče zakona, bio je nevin, dokazali smo to, ali za njega kao ljudsko biće imam krajnji respekt jer treba mnogo da bi bio oboje, dobar vojnik, ali i da bi zadržao svoju ljudskost u svemu tome. Zaista sam vidio u njemu nježnu dušu koja je bila prestrašena svim onim što je vidjela u ratu, s obje strane.

Spomenuli ste civile, kako to da haaško tužiteljstvo nije procesuiralo zločince u slučaju Vukovar, Ovčara, osim troje nevažnih? Kako to da im u tom slučaju nisu bili bitni civili? Možete li nešto reći i o tome jer ste i sami 90-ih bili u Hrvatskoj i u Vukovaru?

Kad sam došao u Hrvatsku 1992. godine, bio sam dio diplomatske misije koje je prva predložila Sud za ratne zločine. Ljudi su mislili da je to smiješno, političari su ismijavali našu ideju, govorili kako je to besmisleno jer UN nikada to nije učinio. Nismo tada mislili ni da ćemo imati Sud za ratne zločine. Danas imamo takav luksuz da govorimo što je Sud trebao ili nije trebao učiniti. I u pravu ste, Sud je trebao učiniti više i griješio je, ali činjenica da smo imali ljude poput Mladića i Karadžića na suđenju, kao i Miloševića nevjerojatna je. Sjećam se da sam viđao Miloševića, Karadžića i Mladića na mirovnim pregovorima u UN-u gdje su dočekivani s dignitetom i poštovanjem, i nisam mogao ni sanjati da ću ih jednoga dana vidjeti pred Haaškim sudom kako im se sudi za zločine. U pravu ste, sud je mogao učiniti više, griješio je, mogao je biti više učinkovit, možemo reći puno toga, ali isto tako zamislimo kakav bi svijet bio da nije bilo suda. Zamislite da je Milošević još živ i na slobodi, da Karadžić i Mladić imaju neku moć. To je isto mogao biti jedan scenarij i mnogi su to željeli. Na žalost, ne možemo donijeti pravdu mnogim ljudima. Znam da je jedan član koji je u Hrvatskom saboru govorio o svom bratu koji je ubijen i da njegov ubojica još živi u gradu. To su žalosne činjenice.

Kako je moj prijatelj iz Ruande oprostio

Imamo takve slučajeve diljem Hrvatske. Je li Vama poznato da još negdje u svijetu napadnuta država poput Hrvatske amnestira agresorske vojnike, priznaje im godine ratovanja kao radni staž, da su oni dio hrvatske Vlade ili nesmetano žive u Hrvatskoj i teroriziraju većinsko stanovništvo. Je li to normalno?

Ima nekoliko načina na koje bismo to trebali gledati. S jedne strane smatram da postoje političke stvarnosti. U nekome stadiju, u nastojanju da se završi rat i osigura stabilnost, netko mora ugoditi drugome, pokatkad teško i pronaći kompromis. Nije svatko tko se borio u ratu zločinac, ali onaj tko je ubijao i mučio civile jest ratni zločinac. Isto tako, moramo shvatiti da je nemoguće osigurati pravdu za sve ubijene. Na žalost je tako. Ne znam cijelu situaciju u Hrvatskoj i ne mogu to komentirati, ali za procesuiranje svih zločinaca trebalo bi nekoliko stoljeća. Ne govorimo o stotinu ubijenih, ovdje se radi o desetcima tisuća. Mišljenja sam da je bilo kakva pravda bolja nego nikakva. U jednome trenutku moramo razmišljati o cjelivanju, oproštenju, trebamo misliti o budućnosti za svoju djecu.

Bio sam u Ruandi, ondje je milijun ljudi ubijeno. Momu prijatelju njegov je najbolji prijatelj ubio oca. Počeo je piti, uzimati droge, pokušao učiniti samoubojstvo jer mu se zbog mržnje i tuge srušio cijeli svijet. Jednoga dana shvatio je da ne može tako živjeti. Počeo je tražiti način kako dalje i doznao je da će mu se prijatelju u Ruandi suditi za ubojstvo, otišao je u selu, došao pred cijelo selo i svoga prijatelja i rekao mu: Opraštam ti. Ljudi su mislili da je lud, pitali su ga kako mu može oprostiti, pa ubio mu je oca. Rekao im je da mu je oprostio zbog sebe jer ga je mržnja izjedala.

Razumijem bijes i tugu kad ste izgubili brata, dijete.., ali zbog sebe u jednome trenutku treba pustiti prošlost i suočiti se s njom tako da gradimo bolju budućnost za sve. Znam da je ovo jako teško i bolno . Žrtve imaju prava, imaju pravo na pravdu, oni koji su učinili loše, trebaju se ispričati i tražiti oprost, ali, na žalost, to nije uvijek moguće. U nekome trenutku moramo odlučiti kada ćemo prestati da prošlost nama upravlja. Ne kažem da ju ne trebamo pamtiti, ali se trebamo usredotočiti na gradnju bolje budućnost. Trebamo živjeti u budućnosti, nikako u prošlosti. Nemoguće je dobiti pravdu za genocid… Tu je problem.

Je li Haag nakon srbijanskih ratova protiv susjednih država 90-ih doprinio pravdi?

Mislim da jest. Kao što sam i rekao, neke ljude ne bismo ni vidjeli u Haagu, ljude poput Mladića i Karadžića. Ali to se dogodilo, bila je to velika pobjeda. Nikada nije dovoljno, uvijek se može bolje i više, ali je i ovo bila pobjeda. Iako su problemi postojali, u regiji je danas puno bolje i moramo u nekome trenutku ponovno zaliječiti rane i krenuti naprijed zbog nas samih. Vrlo je opasno ostati u prošlosti, ali svakako trebamo oprostiti zbog sebe. Ne smijemo dopustiti da nas kontroliraju oni koji su napravili strašne zločin protiv naše zemlje i naroda.

Dr. Akhavan na Haaškome sudu: Hrvatska je imala pravo protjerati srpske okupatore jer to nisu bili hrvatski državljani budući da su odbili hrvatsko državljanstvo

Poznati kanadski ekspert za međunarodno pravo dr. Payam Akhavan, inače iranskoga podrijetla, ovih je dana boravio u Hrvatskoj gdje je održao predavanje na Pravnome fakultetu u Zagrebu, u Hrvatskome saboru te u Zadru. Akhavan je doktorirao je pravo na Harvardu i kao izniman pravni stručnjak angažiran je na raznim međunarodnim pravnim sporovima. Mi u Hrvatskoj najviše ga pamtimo kao jednoga od odvjetnika u timu generala Ante Gotovine pred Haaškim sudom. U završnoj riječi dr. Akhavan je, uz ostalo, rekao da je Hrvatska imala pravo protjerati srpske agresore s okupiranog područja jer to nisu bili hrvatski državljani budući da su oni odbili prihvatiti hrvatsko državljanstvo na svome referendumu početkom 90-ih. Dr. Payam Akhavan nije skrivao zadovoljstvo što če se i tijekom ovog boravka susresti s generalom Gotovinom.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?