Pratite nas

Kolumne

Prozirna demagogija i cinizam Vesne Pusić

Objavljeno

na

Vesna Pusić je svakako jedna od najzaslužnijih osoba za destrukciju Hrvatske koja je na djelu od 2000 godine do danas i ona tu svoju nečasnu rabotu nastavlja i dalje – bezobzirno, drsko i bezobrazno, kao i uvijek.

Njezine ključne teze (koje ponavlja i ovih dana) mogle bi se svesti na sljedeće tvrdnje:

„Republika Hrvatska imala je 90-ih godina vlast koja je vodila pogrešnu politiku prema Bosni i Hercegovini. Presude Tribunala u Den Haagu kojom se Hrvate iz B i H osuđuje za ‘udruženi zločinački pothvat’, presude su pojedincima, a ne narodu.“

Ukratko rečeno:

1.Optužbe na račun vodećih političkih i vojnih dužnosnika Republike Hrvatske „nemaju nikakve veze s hrvatskom državom i narodom;“

2.Proglašavanje Hrvatske Zajednice Herceg Bosna „zločinačkom tvorevinom“, a borbe hrvatskog naroda u B i H protiv agresije „udruženim zločinačkim pothvatom“, također „nema nikakve veze s hrvatskim narodom u B i H“;

3.Stoga je i posljednja presuda Tribunala u Den Haagu „pravedna“ i „utemeljena“ i u njoj „nema ničega spornog“, jer tu je presuđeno „pojedincima“.

Ovakve tvrdnje i konstrukcije namijenjene su ponajprije onima koji nisu u stanju razlučiti istinu od laži ili gole činjenice od običnih demagoških i propagandnih floskula, a ne mali je broj i onih koji ih smišljeno i planski ponavljaju iako jako dobro znaju što je posrijedi – i to stoga što na toj demagogiji politički profitiraju.

Da pokušamo sažeto obrazložiti ove po svemu kontradiktorne stavove:

  1. Tko god tvrdi da optužbe na račun vodećih političkih i vojnih dužnosnika Republike Hrvatske za „agresiju na B i H“ nemaju nikakve veze s državom i vojskom na čijem su čelu bili, taj je glup, potpuno neobaviješten ili zlonamjeran.

Valjda je svakomu tko ima imalo zdravog razuma jasno, da kad se takva inkriminacija izrekne za predsjednika bilo koje države, njezina ministra obrane i načelnik Glavnog stožera

(u ovom slučaj dr Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka), to znači optužbu protiv naroda i države (u ovom slučaju hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske i Hrvatske vojske).

Republika Hrvatska bila je u to vrijeme međunarodno priznata država koja je institucije predsjednika države i svoja tijela vlasti uspostavila sukladno volji naroda izraženoj na slobodnim višestranačkim izborima, te od 22. svibnja 1992. godine i punopravna članica OUN.

Dr Tuđman je bio predsjednik HDZ-a, predsjednik države i vrhovni zapovjednik OS RH.

Može li se njega optužiti kao predsjednika HDZ-a (za „pogrešnu politiku“), a da istodobno kao predsjednik države ne bude kriv? Kako se može optužiti ministra obrane i načelnika Glavnog stožera HV, a da u isto vrijeme ne bude optužena vojska?

Optužiti dakle, državni i vojni vrh Republike Hrvatske, a u isto vrijeme tvrditi kako to nema nikakve veze s njom i hrvatskim narodom su prvorazredni cinizam i perfidija.

2. Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (kasnije HR HB) bila je uspostavljena od strane hrvatskoga naroda u B i H, u skladu s tadašnjim zakonima SFRJ, među ostalim i Zakona o općenarodnoj obrani, u vrijeme kad je hrvatski narod na prostorima na kojima živi bio izložen brutalnoj agresiji Srbije, Crne Gore, „JNA“ i paravojnih srpsko-crnogorskih formacija, u situaciji kad je došlo do faktičkog raspada te republike i to je bila PRIVREMENA administrativno-teritorijalna tvorba u čijem je statutu stajala odredba da će do njezinoga ukidanja doći čim se postigne dogovor o ustrojstvu Bosne i Hercegovine tako da ona ne bude dijelom neke buduće Jugoslavije u bilo kojemu obliku.

Opravdanost, legalitet i legitimitet Herceg Bosne, sa stručnog, pravnog stanovišta, dokazao je ustavni sudac RH Mato Arlović u svojoj knjizi Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine koja je nedavno promovirana u Hrvatskoj. (Više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/predstavljena-arloviceva-knjiga-o-herceg-bosni-1169446)

Kad je u pitanju samo djelovanje HZ HB/HR HB, ona nikad nije bila orijentirana separatistički. Uostalom, ako je bila „zločinačka tvorevina“, kako to da su onda ona i njezina vojska (HVO) ugrađeni u Daytonski sporazum kao sastavnice današnje Federacije B i H? Kako to da je međunarodna zajednica jedno vrijeme čak krojila planove o konfederacije muslimansko-hrvatskog etniteta s Republikom Hrvatskom, ako je HZ HB/HR HB bila „zločinačka tvorevina“?

3. Što se posljednje haaške presude tiče, ona je u očitoj koliziji ne samo s istinom i činjenicama, nego ponajprije  s DOKUMENTIMA I REZOLUCIJAMA SAMIH UJEDINJENIH NARODA i tijela ove organizacije, jer je u stotinama tih akata definirano TKO JE BIO AGRESOR u B i H. I Hrvati se kao agresori ne spominju niti u jednome od njih.

Optuživati najmanji narod (Hrvate) koji je glasovao na referendumu o samostalnosti za jedinstvenu B i H, od početka je branio i JEDINI PRIHVATIO SVE PONUĐENE PLANOVE  međunarodne zajednice za unutarnje uređenje B i H je drsko, podmuklo i protivno zdravom razumu. Taj narod je danas (u odnosu na predratno stanje) gotovo prepolovljen, što najbolje govori o činjenici nad kime je izvršeno etničko čišćenje.

Optuživati Republiku Hrvatsku za „agresiju na B i H“ unatoč svim činjenicama (pomoć u obrani B i H, utjecaj na tamošnje Hrvate da se na referendumu opredijele za samostalnost B i H, njezino međunarodno priznanje ove države i kontinuirano podupiranje njezine opstojnosti, zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u ratnim okolnostima itd.) ravno je apsurdu, ali je ta laž zaživjela u jednom dijelu javnog mnijenja zahvaljujući prije svega specijalnom ratu koji se protiv Hrvata u B i H i Republike Hrvatske vodi i to što je naročito porazno, čak i od većine „hrvatskih“ medija.

Dakako, nije samo Vesna Pusić „kumovala“ ovoj situaciji u kojoj smo danas. Ona je samo jedan od primjera te i takve destruktivne politike koja nam je nametana od vlasti na čijem su čelu bili Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Josipović, Ivo Sanader, Zoran Milanović, Jadranka Kosor i njihove garniture – od 2000 do 2015. godine.

Trebalo se dogoditi nešto ovako drastično kao što je nepravedna presuda ICTY-a i samoubojstvo hrvatskoga generala usred haaške sudnice, pa da sve uzađe na vidjelo, a naš se državni vrh probudi iz sna?!

Časni domoljub, vitez Herceg Bosne, general pobjedničke vojske Slobodan Praljak, dokazao je punu i jedinu pravu istinu – na haaškom Tribunalu i poduzeo sve što je jedan čovjek u stanju (pa i više od toga) – I SVE TO JE BILO UZALUD.

Presudili su birokrati i mešetari iz Den Haaga, a „porota“ koja je o tomu odlučila i logistika Tužiteljstva sjedi u Hrvatskoj i danas jednako širi istu destrukciju kojom se neprekidno bavi od 2000 godine.

Dok gledamo njihove iskežene face koje likuju nad razapinjanjem Hrvata na križ srama i rugaju se na najvulgarniji i najprizemniji način smrti jednoga hrvatskog idealista čija je jedina „krivnja“ bila ta što se nije mogao pomiriti s laži i nepravdom, skupimo hrabrosti i snage, zbijmo redove i učinimo sve da se taj nepravedni crimen s našeg naroda skine.

Ali, moramo to raditi mudro, dostojanstveno, onako kako su Hrvati uvijek u povijesti znali kad je bilo teško.

Treba stati uz našu predsjednicu i podržati je, a Vladu i Sabor natjerati zajedno s njom pokušaju ispraviti ono što su njihovi prethodnici kroz sve ove godine upropastili.

Od krivaca za sadašnje stanje ne treba očekivati nikakvo pokajanje niti to komu od nas treba.

Jer, da je u njima mrve časti, dostojanstva, morala i ljudskog poštenja, oni ne bi bili ono što jesu.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AFP

Poraz za porazom, promašaj za promašajem, iz lutanja u lutanje, nedodirljive i svemoćne kancelarke iz Istočne Njemačke, političkog mentaliteta tog njemačkog dijela, natjerali su je da ponižena i pobijeđena, poražena i potučena do nogu, počne govoriti zbogom politici. Bio je to dugo, od narod očekivani potez, žene kojoj je vlast slatka i ne daje se iz ruku, političarke koja se nikada, i nikako, nije snašla a niti prihvatila vrijednote zapadne demokracije i slobode.

Živjela je i vladala u Zapadnoj, a mislila i radila u Istočnoj Njemačkoj, za prošlost koju nikako nije mogla niti htjela ostaviti i zaboraviti. Istočnjakinja se nikako zbog toga nije snalazila u demokratskom europskom i slobodnom svijetu. Zapravo nije se ni trudila, napose od trenutka kada se, na Honeckorov način razračunavala sa političkim neposlušnicima, i kada je udarila nož u leđa velikom njemačkom i svjetskom državniku Helmutu Kohlu. I ako je samo mali dio istina onoga što pišu portali, na koji način je gurnula Kohla i njegovu obitelj na margine političkog i društvenog života, onda je to posao za neke sudove bilo u Njemačkoj ili u svijetu. Jer takva politika uvrijeda je za svakog političara, i potvrđuje staru izreku da su politika i prostitucija na istoj ravni.

Tom političkom brutalnošću ogolila je svoj totalitarni ego, ostajući vjerna politici Honeckera, uvijek nastojeći Zapadni dio Njemačke politički asimilirati u Istočni. Zbog toga se može kazati da Berlinski zid pada, i past će, tek trajnim odlaskom aktualne njemačke kancelarke, Mutti Merkel.

Na tom putu istočnoziranja ne samo zapadnog dijela Njemačke već i ostatka Europe, ustrajala je cijelo vrijeme kancelariranja dvijema Njemačkama. Silnu moć koju je osvojila, i kojom je vladala, snažno je pokazivala i demonstrirala nad malobrojnijim članicama Europske Unije.

Apsolutizam vladavine Njemačkom, i njegovo širenje na ostatak Europe bio je Merkelin , planski, početak destabiliziranja, i rušenja Europske Unije u onim njenim vrijednotama kakve su joj u okvir ugradili, i ostavili, njeni prethodnici. Merkelina demontaža Europske Unije glavni je razlog današnjeg političkog lutanja te asocijacije, pokazujući se sve nemoćnijom i nepripremljenijom za svaki problem na koji nailazi na putu ujedinjenja. Što je Frau Merkel bila okruženija sa svojim istomišljenicima i poslušnicima, a što je karakteristika vladavine svih autokrata, njemački je narod bio ušutkaniji, Europska Unija razdrmanija, nesigurnija i za mnoge nove članice upitnija.

Na vrhuncu svoje svemoći, poput njenog lidera Honeckera, s kojim je povezuju njeni i njenih roditelja mnogi skrivani mračni putevi, kancelarka udara gotovo razbijački udarac Europskoj Uniji dovodeći u pitanje njen politički opstanak. Naime u vrlo dobro razrađenom planu mirno izguruje Englesku iz europskog članstva, čime postaje najmoćnija žena svijeta.

Izguravanjem Engleske iz europske obitelji uistinu postaje nedodirljiva, svemoćna, te iznad svega bahata i gruba prema malim članicama Unije, napose onima koje su se odvažile u obrani svoga nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Kako bi ušutkala i zaustavila tu „istočnu revoluciju” unutar svoga političkog carstva, Mutti Merkel osmišlja i vrlo brzo provodi u praksu i otvoreno poziva u Njemačku milijune migrantskih islamskih ratnika. Planski ne šalje po njih zrakoplove u zemlje iz kojih ih je pozvala. Ne taj humani potez ne uklapa se u njen opasni plan rušenja, osiromašenja i destabiliziranja zemalja koje su se pokušale oduprijeti njenoj deunijarizaciji i deeuropeizaciji tisućljetnog europskog projekta Europske Unije, Ujedinjene Europe.

Po njenom u detalje razrađenom projektu bujica islamskih migranata koje je pozvala, ne pitajući svoj narod za mišljenje o toj opasnosti, imala je zadatak da na putu do dolaska na cilj u Njemačku, poruše, osiromaše, razruše križeve i crkve (Lezbos) jer se protive njihovim vjerskim osjećajima, siluju i ubijaju sve oni koji se usprotive njima i njihovoj Mutti Merkel.

Grčka, Makedonija, Srbija, BiH, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Češka, Slovačka, Italija,

kasnije Poljska, dijelom Francuska i Španjolska preplavljene su milijunskim brojem radikalni islamskih ratnika. Ratna pustoš i razrušenost ostajala je iza njih. Svaki vid obrane žrtvama te Merkeline agresije bio je zabranjen. Europa se našla pred kapitulacijom bez prava na otpor. Gotovo koordinirano u zemljama iz koji su dolazili i u koje su dolazili odvijao se progon i ubijanje kršćana. Koptski kršćani u Egiptu svakim danom, pa i ovim u kojem pokapaju svoje žrtve kršćanofobista, to potvrđuju, i na to Frau Merkel nijemo šuti, što još više povećava sumnju u dobronamjernost njene migrantske politike. Što je zemlja kroz koju su prolazili Merkelini ratnici bila opustošenija, razrušenija od migrantskog cunamija Mutti Merkel ih je raširenijih ruku dočekivala na svom feudu, i time prkosila i Njemcima koji je ušutkala.

Opasnost politike istočno njemačke kancelarke, ubrzo po dolasku na vlast shvatio je i američki predsjednik Trump. Za razliku od njene politike „prvo islamski migranti”, Trumpova državnička odgovornost se temelji na domoljubnom osjećaju i dužnosti „prvo Amerika”. A kolika je razlika između tih političko državničkih vladanja bila je vidljiva u slici kada američki predsjednik ne želi ni da se rukuje, da pruži ruku njemačkoj, i europskoj, vladarici. Bio je to početak političkog kraja nedodirljive i svemoćne Mutti Merkel. Kraja koji ulazi u finish poniženog i zaslužno sramotnog odlaska kancelarke. Može se kazati, svemoćnu kancelarku srušio je američki predsjednik Trump.

Njen odlazak podsjeća i na kraj diktatorske vladavine bivšog joj predsjednika Honeckera. Iza nje ostaje pustoš u zemljama kroz koje je prošla njena migrantska vojska, ostaje razjedinjena Njemačka i po svim šavovima popucana Europska Unija. Ostaje Bosna i Hercegovina sa desetinama tisuća migrantskih ratnika koji pljačkaju, kradu, djeci otimaju mobitele, upadaju u kuće, siluju djevojčice i žene, ubijaju i u svim egzistencijalnim dimenzijama razaraju ratom razrušenu zemlju, i osiromašuju do gladi siromašne beha narode. Ostaje ne „građanska“, kakvu je Merkel želila, već islamska Bosna i Hercegovina.

Ostaje na vrhuncu zamršenosti i neriješenosti migrantska kriza kojom je odlazeća kancelarka posijala sijeme vjerskog rata u Europi, dovodeći milijune islamskih ratnika koji nikada ne će, jer to i ne žele, prihvatiti europski mentalitet života. Po slikama koje ostavlja iza sebe „migrant Merkel“ samu je sebe uputila pred neki Međunarodni sud za mirnodopske zločine, ako ni zbog čega drugog a

ono zbog patnji djece koje migranti nose i vode sa sobom kao ključ otvaranja vrata zemalja kroz koje marširaju. Učinjen je zločin prema tisućama i tisućama nedužne djece, kao i prema svim migrantskim žrtvama na putu do dolaska k Mutti Merkel.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari