Pratite nas

Kolumne

Prozirna demagogija i cinizam Vesne Pusić

Objavljeno

na

Vesna Pusić je svakako jedna od najzaslužnijih osoba za destrukciju Hrvatske koja je na djelu od 2000 godine do danas i ona tu svoju nečasnu rabotu nastavlja i dalje – bezobzirno, drsko i bezobrazno, kao i uvijek.

Njezine ključne teze (koje ponavlja i ovih dana) mogle bi se svesti na sljedeće tvrdnje:

„Republika Hrvatska imala je 90-ih godina vlast koja je vodila pogrešnu politiku prema Bosni i Hercegovini. Presude Tribunala u Den Haagu kojom se Hrvate iz B i H osuđuje za ‘udruženi zločinački pothvat’, presude su pojedincima, a ne narodu.“

Ukratko rečeno:

1.Optužbe na račun vodećih političkih i vojnih dužnosnika Republike Hrvatske „nemaju nikakve veze s hrvatskom državom i narodom;“

2.Proglašavanje Hrvatske Zajednice Herceg Bosna „zločinačkom tvorevinom“, a borbe hrvatskog naroda u B i H protiv agresije „udruženim zločinačkim pothvatom“, također „nema nikakve veze s hrvatskim narodom u B i H“;

3.Stoga je i posljednja presuda Tribunala u Den Haagu „pravedna“ i „utemeljena“ i u njoj „nema ničega spornog“, jer tu je presuđeno „pojedincima“.

Ovakve tvrdnje i konstrukcije namijenjene su ponajprije onima koji nisu u stanju razlučiti istinu od laži ili gole činjenice od običnih demagoških i propagandnih floskula, a ne mali je broj i onih koji ih smišljeno i planski ponavljaju iako jako dobro znaju što je posrijedi – i to stoga što na toj demagogiji politički profitiraju.

Da pokušamo sažeto obrazložiti ove po svemu kontradiktorne stavove:

  1. Tko god tvrdi da optužbe na račun vodećih političkih i vojnih dužnosnika Republike Hrvatske za „agresiju na B i H“ nemaju nikakve veze s državom i vojskom na čijem su čelu bili, taj je glup, potpuno neobaviješten ili zlonamjeran.

Valjda je svakomu tko ima imalo zdravog razuma jasno, da kad se takva inkriminacija izrekne za predsjednika bilo koje države, njezina ministra obrane i načelnik Glavnog stožera

(u ovom slučaj dr Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka), to znači optužbu protiv naroda i države (u ovom slučaju hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske i Hrvatske vojske).

Republika Hrvatska bila je u to vrijeme međunarodno priznata država koja je institucije predsjednika države i svoja tijela vlasti uspostavila sukladno volji naroda izraženoj na slobodnim višestranačkim izborima, te od 22. svibnja 1992. godine i punopravna članica OUN.

Dr Tuđman je bio predsjednik HDZ-a, predsjednik države i vrhovni zapovjednik OS RH.

Može li se njega optužiti kao predsjednika HDZ-a (za „pogrešnu politiku“), a da istodobno kao predsjednik države ne bude kriv? Kako se može optužiti ministra obrane i načelnika Glavnog stožera HV, a da u isto vrijeme ne bude optužena vojska?

Optužiti dakle, državni i vojni vrh Republike Hrvatske, a u isto vrijeme tvrditi kako to nema nikakve veze s njom i hrvatskim narodom su prvorazredni cinizam i perfidija.

2. Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (kasnije HR HB) bila je uspostavljena od strane hrvatskoga naroda u B i H, u skladu s tadašnjim zakonima SFRJ, među ostalim i Zakona o općenarodnoj obrani, u vrijeme kad je hrvatski narod na prostorima na kojima živi bio izložen brutalnoj agresiji Srbije, Crne Gore, „JNA“ i paravojnih srpsko-crnogorskih formacija, u situaciji kad je došlo do faktičkog raspada te republike i to je bila PRIVREMENA administrativno-teritorijalna tvorba u čijem je statutu stajala odredba da će do njezinoga ukidanja doći čim se postigne dogovor o ustrojstvu Bosne i Hercegovine tako da ona ne bude dijelom neke buduće Jugoslavije u bilo kojemu obliku.

Opravdanost, legalitet i legitimitet Herceg Bosne, sa stručnog, pravnog stanovišta, dokazao je ustavni sudac RH Mato Arlović u svojoj knjizi Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine koja je nedavno promovirana u Hrvatskoj. (Više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/predstavljena-arloviceva-knjiga-o-herceg-bosni-1169446)

Kad je u pitanju samo djelovanje HZ HB/HR HB, ona nikad nije bila orijentirana separatistički. Uostalom, ako je bila „zločinačka tvorevina“, kako to da su onda ona i njezina vojska (HVO) ugrađeni u Daytonski sporazum kao sastavnice današnje Federacije B i H? Kako to da je međunarodna zajednica jedno vrijeme čak krojila planove o konfederacije muslimansko-hrvatskog etniteta s Republikom Hrvatskom, ako je HZ HB/HR HB bila „zločinačka tvorevina“?

3. Što se posljednje haaške presude tiče, ona je u očitoj koliziji ne samo s istinom i činjenicama, nego ponajprije  s DOKUMENTIMA I REZOLUCIJAMA SAMIH UJEDINJENIH NARODA i tijela ove organizacije, jer je u stotinama tih akata definirano TKO JE BIO AGRESOR u B i H. I Hrvati se kao agresori ne spominju niti u jednome od njih.

Optuživati najmanji narod (Hrvate) koji je glasovao na referendumu o samostalnosti za jedinstvenu B i H, od početka je branio i JEDINI PRIHVATIO SVE PONUĐENE PLANOVE  međunarodne zajednice za unutarnje uređenje B i H je drsko, podmuklo i protivno zdravom razumu. Taj narod je danas (u odnosu na predratno stanje) gotovo prepolovljen, što najbolje govori o činjenici nad kime je izvršeno etničko čišćenje.

Optuživati Republiku Hrvatsku za „agresiju na B i H“ unatoč svim činjenicama (pomoć u obrani B i H, utjecaj na tamošnje Hrvate da se na referendumu opredijele za samostalnost B i H, njezino međunarodno priznanje ove države i kontinuirano podupiranje njezine opstojnosti, zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u ratnim okolnostima itd.) ravno je apsurdu, ali je ta laž zaživjela u jednom dijelu javnog mnijenja zahvaljujući prije svega specijalnom ratu koji se protiv Hrvata u B i H i Republike Hrvatske vodi i to što je naročito porazno, čak i od većine „hrvatskih“ medija.

Dakako, nije samo Vesna Pusić „kumovala“ ovoj situaciji u kojoj smo danas. Ona je samo jedan od primjera te i takve destruktivne politike koja nam je nametana od vlasti na čijem su čelu bili Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Josipović, Ivo Sanader, Zoran Milanović, Jadranka Kosor i njihove garniture – od 2000 do 2015. godine.

Trebalo se dogoditi nešto ovako drastično kao što je nepravedna presuda ICTY-a i samoubojstvo hrvatskoga generala usred haaške sudnice, pa da sve uzađe na vidjelo, a naš se državni vrh probudi iz sna?!

Časni domoljub, vitez Herceg Bosne, general pobjedničke vojske Slobodan Praljak, dokazao je punu i jedinu pravu istinu – na haaškom Tribunalu i poduzeo sve što je jedan čovjek u stanju (pa i više od toga) – I SVE TO JE BILO UZALUD.

Presudili su birokrati i mešetari iz Den Haaga, a „porota“ koja je o tomu odlučila i logistika Tužiteljstva sjedi u Hrvatskoj i danas jednako širi istu destrukciju kojom se neprekidno bavi od 2000 godine.

Dok gledamo njihove iskežene face koje likuju nad razapinjanjem Hrvata na križ srama i rugaju se na najvulgarniji i najprizemniji način smrti jednoga hrvatskog idealista čija je jedina „krivnja“ bila ta što se nije mogao pomiriti s laži i nepravdom, skupimo hrabrosti i snage, zbijmo redove i učinimo sve da se taj nepravedni crimen s našeg naroda skine.

Ali, moramo to raditi mudro, dostojanstveno, onako kako su Hrvati uvijek u povijesti znali kad je bilo teško.

Treba stati uz našu predsjednicu i podržati je, a Vladu i Sabor natjerati zajedno s njom pokušaju ispraviti ono što su njihovi prethodnici kroz sve ove godine upropastili.

Od krivaca za sadašnje stanje ne treba očekivati nikakvo pokajanje niti to komu od nas treba.

Jer, da je u njima mrve časti, dostojanstva, morala i ljudskog poštenja, oni ne bi bili ono što jesu.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari