Pucnjava po gradovima – primitivizam i teror manjine nad većinom

Neki kažu da je Bog rasporedio primitivce poput kukolja u žitu, tako da nigdje nisu u većini, ali ih uvijek ima. U svakom narodu, u svakoj sredini, gradu, selu.

Naravno, negdje ih ima više, negdje manje i teško je to odvagnuti, mada bi se dalo govoriti o ovom fenomenu i u daleko širem kontekstu. No, nije mi namjera otvarati bilo kakve sociološke rasprave, pa bih se usmjerio na život naš svagdanji, točnije, razdoblje druge polovice prosinca kad idemo u susret Božiću i Novoj Godini. I ograničio bih se na svoj grad, mjesto u kojemu živim. Zato što sam više nego uvjeren da sličnih pojava ima u većini drugih mjesta u Hrvatskoj.

Gradić od oko 15.000 stanovnika, među ostalim znakovit i po tomu što u svome nazivu ima imenicu „selo“ (Grad Dugo Selo), što nekima djeluje pomalo neuobičajeno, ali meni osobno je čak simpatično. Možda zato što sam dijete sa sela i stoga što doista mislim da su podjele na „građane“ i „seljake“ kod nas u Hrvatskoj stvar prošlosti.

Grad Dugo Selo poznat je među ostalim i po tomu što je već desetljećima na nacionalnoj razini u samome vrhu po priljevu stanovništva, prometu (broju putnika) koji ostvari preko svoga željezničkog kolodvora i što je najvažnije, zauzima jedno od prva dva mjesta po vitalnom indeksu (odnos broja rođenja prema evidentiranim smrtnim slučajevima u promatranom razdoblju).

I tu bih stao, jer ne želim da tko pomisli kako ispod žita vodim kampanju u korist gradske uprave ili gradonačelnika. Uostalom, spomenuti pozitivni trendovi ionako nemaju veze s garniturama koje su na vlasti, nego su ponajprije rezultat prirodnih i zemljopisnih datosti.

Najkraće rečeno, Dugo Selo je grad u kojemu je prilično ugodno živjeti. Dovoljno daleko od Zagreba da čovjek nije izložen gužvama koje su tamo uobičajene i dovoljno blizu metropole da se može (ako želi i ima sklonosti i mogućnosti) uključiti u njezin društveni, poslovni ili kulturno-zabavni život.

Koliko vidim i znam i većina nas koji nismo domicilno stanovništvo nego doseljenici iz 90-ih (ili kasnijih) godina, prihvatili smo ovaj grad kao svoj, što je također pozitivno. Gradski kvartovi su u većini uređeni, s krasnim zgradama, kućama i okućnicama.

No, ima onih koji se uvijek pobrinu da ne bude sve idilično, bajno i krasno. I to na prilično slikovit i znakovit način: primjerice, time što oštećuju prometne znakove, zapišavaju ili prevrću betonske žardinjere za cvijeće postavljene uz nogostupe, vrše veliku nuždu tamo gdje to normalan i civiliziran čovjek nikad ne bi, dovlače i razbacuju ostatke životinjskih lešina (posebice nakon klanja svinja, janjaca ili teladi) po obližnjoj šumi (zelenom pojasu) koja se nalazi u samoj gradskoj jezgri (Starjak, Kontesin put), teroriziraju susjede turbo-folk numerama (na razglas ili navrtanjem auto radija „do daske“) itd., itd. Dalo bi se tu navesti još koječega, ali mislim da su te stvari manje-više svojstvene svim našim sredinama, pa ne znam koliko ima svrhe ići u detalje.

No, ono o čemu sam htio progovoriti, jeste naše ponašanje (kad kažem „naše“, mislim da stanovnike Dugog Sela), u vrijeme Božića i Nove Godine, prihvaćajući onu staru mudrost da „najprije treba počistiti pred svojim vratima“.

Nacionalna struktura grada Dugog Sela je takva da u njemu živi preko 95% Hrvata, od kojih su ogromna većina katoličke vjeroispovijesti. Crkve su uvijek za blagdane pune, posebice za Božić, Uskrs, Veliku Gospu i to daje posebno svečano ozračje. Tako je, naravno i u vrijeme Svete Mise „polnoćke“ – za Božić.

I jedino što (po mome mišljenju) kvari ugođaj božićnog blagdana, jeste neumjerena pucnjava koja započinje obično već oko 20 prosinca i traje kroz sljedeća dva tjedna.

Tako je bilo i ove godine.

Već 21. prosinca (tijekom dana) započelo je uobičajeno „slavlje“ ljubitelja pirotehnike uz neumjerenu pucnjavu pogotovu u večernjim satima, usprkos tomu što je preko svih sredstava javnog priopćavanja obnarodovano kako je uporaba iste dopuštena od 27. prosinca do 1. siječnja i to samo pirotehnike prve i druge kategorije, uz zaprijećene visoke novčane kazne za nepridržavanje tog roka, kao i nepoštivanje kategorije rabljenih eksplozivnih sredstava.

Na kraju, kakvi smo mi to kršćani i katolici, ako Božić narušavamo neumjerenom pucnjavom, na tako prostački i primitivan način? Nije li Božić u cijelom kršćanskom svijetu blagdan mira i ljubavi, dana kad se obitelji okupljaju oko stolova u zajedničkoj molitvi i slavljenju rođenja Spasitelja?

Po prvi put u životu (u Dugom Selu živim već više od 26 godina) odlučim reagirati na ovo očito kršenje propisanih zakonskih normi glede uporabe pirotehnike i tog 21. prosinca 2017. godine nazovem telefonom dežurnog policijskog službenika. Uslijedio je vrlo zanimljiv razgovor.

Nakon što sam se predstavio i rekao iz kojega dijela grada zovem, kažem mu:

-Poštovani gospodine, ovdje kod nas u kvartu neki već slave Novu Godinu, iako je tek 21. prosinca i to tako da na javne površine bacaju sva raspoloživa pirotehnička sredstva, uključujući i ona nedozvoljena, odnosno treće kategorije.

-Eeee, jeee, gospon, to vam je tak. Bute se malo strpili, navek vam je to tak pred Božić i Novu Godinu…Oni to kupiju negdi i tak… – veli mi ravnodušno dežurni policajac.

Nastojim biti uljudan i smiren i podsjećam ga:

-Gospodine, ne ulazim u to tko, gdje,  kad i što kupuje, ali koliko ja znam, ovdje se radi o očitom kršenju zakona. Prije svega, ne poštuje se rok koji je dopušten za uporabu pirotehnike, drugo, koriste se eksplozivna sredstva treće kategorije koja su zabranjena.

-Eeee, jeee, eto…ljudi se ne drže toga i to vam je tak… – opet će on.

Ne odustajem i opet ga podsjećam da niti jedan građanin nema pravo kršiti zakon a da policija ne poduzme ništa. I čovjek mi obećava na kraju da će prvom prilikom uputiti u moj kvart „dečke koji buju proverili kaj se to dela tam“.

I to je bilo to.

Ljubazno zahvalim i s gorkim smiješkom na usnama kažem supruzi da neću više nikad zvati, jer mi ti razgovori dižu tlak.

Ne znam je li „gospon“ poslao ophodnju, ali pucnjava je iz sata u sat i iz dana u dan bila sve učestalija i jača.

Naravno, ne mislim tu na dječje petarde i vatromete – protiv čega nemam ništa, ali bacalo se sve što se stiglo, pa i „topovske udare“. Naravno, bez ikakvih posljedica, ili barem ja nikad nisam čuo da je itko kažnjen.

Velika većina nas koji nismo skloni takvom načinu zabave, proteklih 10-12 dana (kao i svake godine u ovo vrijeme), trpimo orgijanje za pucnjavu raspoloženih primitivaca. Zavlačimo se u kuće, šutimo, smirujemo djecu i kućne ljubimce, pijemo Normabele (mi i kućni ljubimci, jer djeci ih ne smijemo davati) – umjesto da kao normalni i civilizirani ljudi u miru i veselju provedemo blagdan Božića i Nove Godine.

Pitam se, je li to normalno i mora li većina nas doista u nedogled, iz godine u godinu trpjeti teror 200-300 nasilnika!?

Kad će se konačno nešto poduzeti po tom pitanju!?

Je li pravo skupine primitivaca da svojom neumjerenom pucnjavom maltretira sve ostale, VEĆE I VAŽNIJE OD PRAVA VEĆINE GRAĐANA NA MIR?

U našem gradu (kao i u svim drugim gradovima u Hrvatskoj) žive djeca, starci, bolesni i nemoćni, invalidi koji su vezani za kuću i nemaju kud.

I moramo li svi mi trpjeti taj teror? Imamo li pravo na zaštitu?

Ako se nema obzira prema životinjama (psima, mačkama), može li se osigurati mir nama građanima, poglavito djeci, starcima, bolesnima?

Možda je vrijeme da utemeljimo društvo za zaštitu ljudi?

U krajnjem slučaju, da ovo svedemo na razinu funkcioniranja pravne države i upitamo se: MOŽE LI SE U OVOJ ZEMLJI OSIGURATI POŠTIVANJE ZAKONA, pa i po pitanju javnog reda i mira i pridržavanja propisanih normi koje DOISTA obvezuju građane?

Volio bih da mi netko od nadležnih iz MUP-a RH odgovori na ovo pitanje. Meni i hrvatskoj javnosti.

Dan poslije, krajolik u mome gradu djeluje jadno i žalosno. Svuda unaokolo razbacani ostaci iskorištene pirotehnike, koje, naravno, nitko ne kupi – po ulicama, parkovima, šumi – odbačena ambalaža od sokova, pive, vina, papiri od hamburgera, bureka…tragovi povraćanja onih koji su pretjerali s jelom i pićem, najlonske vrećice, dijelovi novogodišnjih ukrasa itd., itd. Dođe mi žao jadnih radnika iz komunalnog koji će se dobro pomučiti dok ne pospreme taj krš.

Sretna vam Nova Godina Hrvati!

Ja ovom prigodom neću moralizirati i postavljati pitanje naše međusobne solidarnosti. U državi u kojoj se kuka kako „građani kopaju po kontejnerima“ i „gladuju“, milijuni kuna se svake godine bace na pirotehniku – u konačnici na uznemiravanje građana. Koliko se obroka za ljude u potrebi moglo pripremiti od tog novca? Jesu li primitivci koji svojom pucnjavom ne daju mira normalnim građanima svjesni te činjenice? Od njih naravno, ne očekujem nikakav glas savjesti, ali, IMAMO LI GA MI OSTALI?

Koliko čujem od prijatelja, prekomjerne pucnjave iz svega i svačega bilo je i u Zagrebu.

Uvijek me „zadivi“ besprijekorno policijsko osiguranje, primjerice, „Zagreb Pride-a“ i promptno privođenje građana koji svojim transparentima ili riječima „povrijede“ osjećanja ove povlaštene skupine našeg društva. Ja znam da se naš katolički Božić ne može stavljati u istu ravan s takvim manifestacijama koje su „od vitalne važnosti“ za „prosperitet“ i „demokraciju“ hrvatske države, ali ne mogu se oteti dojmu, da bi i daleko manji angažman hrvatske policije na osiguranju mira i reda u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana život u Zagrebačkoj županiji u te dane učinio podnošljivijim.

Siguran sam da trgovačka mafija koja uvozi i prodaje nedopuštenu pirotehniku ima veze u institucijama države i politici – jer da nije tako, netko bi im stao na kraj i ta se eksplozivna sredstva ne bi mogla prenijeti preko granice niti masovno prodavati po Hrvatskoj. Znam i to da država od prodaje ubojitih pirotehničkih sredstava ubire pozamašnu svotu na ime PDV-a. Svojevrsni je apsurd i to da se dopušta prodaja onih sredstava koja su „zabranjena“ za uporabu!

Ali, je li netko izračunao, koliko našu državu i društvo koštaju stotine slučajeva ozljeđivanja tim sredstvima godišnje i kakve sve to, dugoročno gledajući, ima posljedice po sve nas, na koncu po one koji stradavaju od toga i njihove obitelji?

Svima kojima se čini da sam u ovom tekstu bio previše kritičan, toplo preporučujem da pogledaju fotografije uznemirujućeg sadržaja koje pokazuju što od ljudske šake desetogodišnjeg djeteta može napraviti topovski udar – jedno od eksplozivnih sredstava koje se kod nas slobodno i neograničeno prodaje i koristi:

https://sites.google.com/site/sigurnadjeca/rizici-ozljeda/pucnjava-i-eksplozija/djeca-od-4-do-8-godina-ozlijedena-u-pucnjavi-ili-eksploziji/ozljede-od-petardi-uznemirujuce-slike

Zlatko Pinter/Kamenjar.com