Pratite nas

ŠTO JE TO HRVATSKA ĆIRILICA I U ČEMU SE RAZLIKUJE OD SRPSKE?

Objavljeno

na

O bogatstvu hrvatske kulturne baštine nesumnjivo svjedoči i tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Uz glagoljicu i latinicu, u hrvatskoj je povijesti snažan pečat ostavila i ćirilica. No, čini se da je upravo postojanje hrvatske ćirilice mnogima danas nedovoljno poznato. O tome je za Glas Koncila progovorila viša znanstvena suradnica u Staroslavenskome institutu u Zagrebu dr. Marinka Šimić, koja na Hrvatskome katoličkom sveučilištu predaje kolegij Glagoljica i hrvatska ćirilica. Znanstveni i stručni interes dr. Šimić usmjeren je prema jeziku hrvatskoglagoljskih tekstova pisanih hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom, te jeziku i pismu srednjovjekovnih spomenika područja Hercegovine i Huma.

Hrvatska materinska riječ i na ćirilici

Pojašnjavajući na samome početku razgovora zašto je ćirilica i hrvatsko pismo, tj. što je to »hrvatska ćirilica« dr. Šimić je kazala: »Ponajprije, ćirilica je jedno od pisama na kojem se pisala hrvatska materinska riječ. To je neosporno! Druga je stvar gdje su i kada su Hrvati njome zapisivali svojim jezikom. U odnosu na latinicu, njome se čak dva-tri stoljeća ranije počela pisati hrvatska materinska riječ. Ćirilica je postojala i trajala u hrvatskoj materinskoj riječi od 11/12. do 19. pa čak i do 20. stoljeća«, protumačila je dodajući da je zapravo teško reći u kojoj hrvatskoj regiji nije bilo zapisa na hrvatskoj ćirilici. »Gledajući samo kroz prizmu crkvenih pokrajina u Hrvatskoj i to bez Bosne i Hercegovine, gdje je ćirilica neupitna, može se reći da se njome intenzivno pisalo u Dubrovačkoj, Makarskoj, Skradinskoj biskupiji i Splitskoj nadbiskupiji, sporadično pak u Zadarskoj i Ninskoj biskupiji.« »[pullquote_right]Povijesna je činjenica da su hrvatsku ćirilicu prisvajali srpski jezikoslovci, a tome smo dijelom i mi pridonijeli jer smo često izbjegavali spominjanje same riječi – ćirilica.«[/pullquote_right]

Ćirilicom se, ističe dr. Šimić, s manjim intenzitetom hrvatska riječ pisala i u Lici i Slavoniji. »Njome se pisalo čak i u Hrvatskom zagorju kod Keglevića u 16. stoljeću, kako mi je napomenuo dr. Ivan Botica. Ćirilicu su, uz glagoljicu i latinicu, u privatne i službene svrhe rabili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankopani, Zrinski, Keglevići, Petar Kružić, Nikola Jurišić… Tu su naravno i popovi glagoljaši kao i franjevci Bosne Srebrene prije njezina cijepanja u 18. stoljeću.«

O značaju ćirilice za hrvatsku povijest svjedoče i važni spomenici i djela pisana hrvatskim jezikom na ćirilici, koje dr. Šimić znakovito naziva »međašima nacionalne baštine Hrvata«. Tu su i brojni tekstovi pravnog, trgovačkog, vjerskog, diplomatskog ili privatnog karaktera, kao i nadgrobni natpisi sa stećaka te matične knjige katoličkog naroda od Bosne do Jadrana. »Smatra se da su Hrvati baštinili oba slavenska pisma istovremeno, a to potvrđuje činjenica da se na nekim natpisima prepleću oba pisma, glagoljica i ćirilica«, kazuje dr. Šimić dodajući da tomu svjedoče i mnoge bilješke u hrvatskoglagoljskim rukopisima pisane upravo ćirilicom.

Zašto bosan(č)ica?

»Valja najprije razjasniti sljedeće: ćirilica je istočnokršćansko ili grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima. Premda u većini njime pišu pravoslavni slavenski narodi, ćirilicu je prihvatio hrvatski katolički narod jer je stoljećima bio u aktivnom doticaju s bizantskom kulturom i tradicijom. To se grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima s vremenom autoriziralo u čast sv. Ćirila koji je, između ostalog, zaslužan da su Hrvati stoljećima imali liturgiju na narodnom jeziku. Indikativno je da se ćirilica u srednjoj Dalmaciji rado nazivala glagoljicom arvackim pismom. Nazivi pak bosančica ili bosanica novijeg su datuma«, tumači dr. Šimić dodajući da su se oni uobičajili u širim kulturnim krugovima tek krajem 19. stoljeća. »No, ti nazivi imaju više nedostataka. Ponajprije, ćirilica je u hrvatskoj riječi daleko rasprostranjenija od same Bosne«, pojašnjava dodajući da je »nazivom hrvatska ćirilica obuhvaćena sva ćirilična pismenost na hrvatskom jeziku.«

Pa ipak, mnogi u Hrvatskoj i danas nesumnjivo ćirilicu smatraju »srpskim pismom«. Zamoljena da pojasni razlike između srpske i hrvatske ćirilice, dr. Šimić je naglasila: »Prema koncepciji filologije 19. stoljeća, čije posljedice osjećamo do danas, sve što je pisano ćirilicom pripada srpskoj filologiji, a ono što je pisano glagoljicom hrvatskoj. U tu su zamku padali i padaju mnogi Hrvati. Povijesna je činjenica da su hrvatsku ćirilicu prisvajali srpski jezikoslovci, a tome smo dijelom i mi pridonijeli, jer smo često izbjegavali spominjanje same riječi – ćirilica. Razlika između hrvatske ćirilice i srpske ćirilice nije ništa manja nego što je između, npr. srpske i bugarske ćirilice, a katkad u nekom razdoblju i između srpske i ruske ćirilice. Primjerice, hrvatska lapidarna ćirilica, i po broju i po obliku grafema, razlikuje se od svih ćiriličkih sustava te kroz sedam ili pak osam stoljeća pokazuje svoj poseban razvoj. Ćirilica je na zapadnobalkanskom području doživjela poseban razvoj, tj. to je poseban tip grafije tzv. petrificirana dukljansko-bosanska grafija s tragovima utjecaja glagoljske grafije. Činjenica je da je ta grafija od 12. do 15. stoljeća stajala po strani od grafijske i pravopisne evolucije provođene na srpskom području. Osnovna je razlika između hrvatske i srpske ćirilice više u grafiji i pravopisu, a manje u morfologiji slova. Ipak, postoje značajne razlike: prije svega, u hrvatskoj ćirilici rano nestaje svih znakova koji su u to pismo preuzeti iz grčkog pisma ili stare crkvenoslavenske ćirilice«, tumači dr. Šimić pojasnivši da razlike postoje i u oblicima slova.

Tko se može odreći svojih pređa?

»Za razliku od glagoljice, koja je postala pravi zaštitni znak hrvatske kulture, ćirilica je još uvijek prilično zapostavljena«, upozorava dr. Šimić dodajući da »čak ni hrvatska filologija nije tom korpusu poklonila doličnu pažnju.« »Koliko je taj dio naše baštine zanemaren dovoljno govori činjenica da je važna obljetnica – 500 godina od tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige Oficij Blažene Djevice Marije i 15 molitava svete Brigite –puno skromnije proslavljena negoli primjerice slične obljetnice glagoljskih inkunabula. Razlog tomu treba tražiti u činjenici da smo ćirilicu već duže vrijeme poistovjećivali sa srpskom pismenošću. Naš je prošlogodišnji znanstveni skup, održan u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u hrvatskoj javnosti popraćen skromno. No, snažno je odjeknuo u srbijanskoj javnosti, a zbog selektivnog je pristupa određenim temama u većini označen kleptomanskim.«

No, kako na kraju razgovora upozorava dr. Šimić: »Ne smijemo zaboraviti da je to važan dio hrvatske kulturne baštine. Kao što ističe prof. dr. Mateo Žagar: ‘Spremni smo potisnuti i dio vlastita bića samo da bismo izbjegli strah od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala naša.’ Ćirilica je naša kulturna i nacionalna baština u trijadi hrvatskih pisama. I glagoljica i latinica i ćirilica podjednako su važne za hrvatsku povijest. Ćirilica pritom nimalo nije puki svjedok policentričnosti hrvatske kulture i usputna knjiška stvar, već je dokaz naših tragova da smo takvi kakvi jesmo jer su brojni naši predci upravo bili ćirilicom zapisivani u maticama koje su do početka 19. stoljeća bili katolička posebnost na našim prostorima. A postavljam protupitanje, tko se može odreći svoje vjere i svojih pređa?«

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Papin izaslanik za Međugorje formalno počeo svoju službu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Apostolski vizitator za Međugorje, nadbiskup varšavsko-praški mons. Henryk Hoser, u nedjelju je formalno počeo svoju službu u Međugorju.

Na početku svete mise koju je predvodio monsinjor Hoser pročitano je pismo pape Franje u kojem ga on imenuje posebnim izaslanikom, odnosno apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za Međugorje.

U tom je pismu Papa izrazio želju da se posveti osobita pozornost na pastoral te mu se dodjeljuju sve potrebne ovlasti.

Hercegovački provincijal fra Miljenko Šteko poželio mu je dobrodošlicu i kazao da se radi o povijesnom događaju jer na misi prisustvuje i sam apostolski nuncij u BiH te je izrazio očekivanje da će Međugorje pod vodstvom mons. Hosera “napredovati na hodočasničkom putu”.

Hoser je rekao kako je velika uloga Međugorja u zagovoru mira u svijetu i u toj zemlji.

“Istina je, svijet silno treba mir. Mir u srcu, u obitelji, mir u društvu i mir u svijetu koji svi toliko žele”.

Svrha je poslanja apostolskoga vizitatora osigurati čvrstu i trajnu pratnju župne zajednice u Međugorju te vjernika koji ondje dolaze na hodočašće.

Riječ je o isključivo pastoralnoj službi koja se nastavlja na misiju posebnoga izaslanika Svete Stolice za župu Međugorje, koja je bila povjerena mons. Hoseru u veljači prošle godine, a koju je dovršio u prethodnim mjesecima.

Mons. Hoser u medijskim je istupima čak ustvrdio kako bi prva ukazanja Gospe u Međugorju, koja su se dogodila u proljeće 1981., mogla biti priznata.

Prema tvrdnjama tada šestero djece Gospa se ukazala prvi put 24. lipnja 1981. godine. Nekima ukazanja traju do danas. Zbog svojih poruka Gospu iz Međugorja naziva se Kraljicom mira.

Sveta Stolica utemeljila je posebno povjerenstvo koje je istraživalo fenomen Gospinih ukazanja u Međugorju. Po dovršetku posla svoj su izvještaj dostavili Kongregaciji za nauk vjere.

Hoser je u kolovozu prošle godine izjavio da će “Sveti Otac najvjerojatnije priznati prva Gospina ukazanja u Međugorju”.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Na Pomenu obilježena 25. obljetnica stradanja hrvatskih branitelja

Objavljeno

na

Objavio

U organizaciji Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata općine Tomislavgrad, na Pomenu iznad Doljana danas je održan komemorativni događaj „Spomen na Pomen“, tijekom kojega je otkrivena spomen-ploča za osam hrvatskih branitelja, stradalih na jablaničkome bojištu: Josipa Mioča, Pericu Kutlešu, Franu Krištu, Marka Belića, Matu Mamića, Miću Šokčića, Antu Luketića i Željka Bogdana, piše rama-prozor.info

Spomenuta udruga je 2014. godine postavila spomen-ploču na kojoj su upisana imena hrvatskih branitelja stradalih upravo na ovome mjestu: Ljilje Zrno, Ivana Radoša, Ivana Petrovića, Martina Baćka.

Kako bi se odala počast svim hrvatskim braniteljima stradalima na ovome nekadašnjem bojištu, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata pokrenula je inicijativu za postavljanje ploče na kojoj će biti upisana imena i preostalih stradalih branitelja, kao lokaciji središnje komemoracije za sve stradale na ovoj bojišnici.

Brojna rodbina, prijatelji, suborci, ratni zapovjednici te druge osobe iz društvenog i političkog života, kako iz ratnog vremena tako i sada, okupili su se na Pomenu gdje su se na dostojanstven način, uz polaganje vijenaca i paljenje svijeća, prisjetili poginulih tomislavgradskih i ramskih hrvatskih branitelja koji su tijekom ratne 1993. godine dali svoje živote.

Polaganje vijenaca održano je 10,30 sati, nakon čega je svetu misu u 11 sati predvodio gvardijan tomislavgradskoga franjevačkoga samostana fra Sretan Ćurčić uz suslavlje župnika župe Doljani fra Ivana Pervana.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari