Pratite nas

Kolumne

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Na snimci se jasno vidi kako baš on nakon što je ta pjesma otpjevana traži da se još jednom otpjeva! Po informacijama s društvenih mreža, snimka je nastala u Chicagu, mjestu gdje djeluje snažna utvrda četničke emigracije i mjestu u kojem je pop Đuić i umro, piše Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

Čelnik SPC-a u Hrvatskoj pjeva četničke pjesme u slavu vojvodi Đuiću!

mitrpolit-porfirijeUredništvo portala Sloboda.hr došlo je u posjed nesvakidašnjeg materijala koji se mahnito proširio društvenim mrežama. Naime, na video snimci koju objavljuje taj portal jasno se vidi mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije kako u jednom društvu gromko pjeva četničke pjesme posvećene četničkom vojvodi Đuiću! Dapače! Na snimci se jasno vidi kako baš on nakon što je ta pjesma otpjevana traži da se još jednom otpjeva! Po informacijama s društvenih mreža, snimka je nastala u Chicagu, mjestu gdje djeluje snažna utvrda četničke emigracije i mjestu u kojem je pop Đuić i umro. Ovako otvorena četnička nastrojenost prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj skandal je prvog reda, i ako imamo i natruhe prave države netko bi morao reagirati. Javio se odmah i sam Porfirije sa svojim objašnjenjem. Uopće ne negirajući da je bio u društvu u kojem su se pjevale pjesme kojima se veličalo četničkog koljača, ne negirajući da je i sam pjevao (iako on tvrdi kako je „u jednom trenutku zašutio“?!) već se braneći tezom da je snimka stara tri-četiri godine, da je već godinama na You Tubeu i da je sad izvučena jer radikalni srpski krugovi nisu zadovoljni njegovom izjavom kojom kritizira Šešeljevo paljenje hrvatske zastave! Fantastično!

Nije, dakle, problem da je on pjevao četničke pjesme, nije problem da krema SPC-a pjeva četničke pjesme, nego je problem u tome što je ta snimka izvučena kako bi se njega kompromitiralo zbog izjave o Šešelju! Samo Srbi mogu imati tu filozofiju! I Stipe Mesić, koji je tvrdio da nije pjevao ustaške pjesme nego je samo otvarao usta! I nikad više se nijedan medij toga nije dotaknuo, niti ta Mesićeva epizoda smeta antifašističku ligu! Ako si na njihovoj strani danas, sve ti je oprošteno, to je poruka! Zamislimo sad da neki hrvatski biskup pjeva „Juru i Bobana“, zamislite vijesti državne televizije, zamislite naslovne stranice novina i uopće reakciju društvenih mreža!

bal-vampira-na-pilselovom-rodendanu-intimno-druzenje-prijatelja-josipovica-mitropolita-porfirija-patera-kuzmica-i-tzv-novinara-rasete-jakovcica-i-pofuka-152Zamislite da je on rekao kako mu je to podmetnuto, jer da je u osnovi demokrat kojeg njegovi radikali zapravo preziru jer je čovjek ekumene i dijaloga svake vrste! Ili da je hrvatski biskup rekao kako je on tu samo otvarao usta! Jergović, Tomić i Dežulović bi danima pisali tekstove koji bi curili sa njihovih kompjutera kao s pokvarenog printera! Ali, kad Mesić veli da je samo otvarao usta ili kad mitropolit zagrebačko-ljubljanski kaže da mu je netko smjestio s tom snimkom ne negirajući njenu autentičnost, počinje medijska partijska omerta! I zato nakon objave ove snimke u Hrvatskoj vlada apsolutni muk! Ima li medija u ovoj zemlji koji možda ima snage pitati Ivu Josipovića i Milorada Pupovca, koji su u iznimnim odnosima s mitropolitom Porfirijem, za komentar ovog skandala? Zašto šuti Katolička crkva u Hrvatskoj? Stotinu je pitanja i niti jednog odgovora u ovoj državi koja države nema…

Je li moguće da je Hajdaš Dončić pristao da država bude jamac za francuska ulaganja na Plesu?

siniša hajdaš dončić 1Danima se po medijima vrtjela priča o tome da li je ipak država bila jamac za francuska ulaganja u zagrebačku zračnu luku na Plesu, a drčni ministar Hajdaš Dončić je danima demantirao sve takve navodne medijske spekulacije. I sve bi vjerojatno završilo vrlo balkanski (Bože, koliko su nas puta ovako već prevarili?) da nismo ušli u Europsku uniju i da naš državni proračun i kapitalne investicije ne prati EU. Naime, po metodologiji Eurostata, dakle Europske agencije za ovu statistiku, svaka investicija u kojoj je država pretežiti jamac smatra se državnim poslom, a kako taj posao nije realiziran piše se kao deficit proračuna! Upravo je to Hajdaš Dončić demantirao! Nakon konzultacija iz Bruxellesa mi prvi put imamo pred sobom pravu istinu. Dakle, posao s Francuzima glede širenja Zračne luke Zagreb, koji je nama zahvaljujući medijima kakve imamo prezentiran kao upravo fantastično ulaganje bez državnih obveza, zapravo je posao javno-privatnog partnerstva. To je investicija za koju je podignut kredit i, kako je većina rizika po europskoj metodologiji na hrvatskoj strani, taj se posao tretira kao trošak države! A radi se o investiciji od 330 milijuna eura! I još smo stranom partneru dali niz povlastica! Tako to radi ministar Hajdaš Dončić! Država je preuzela čitav niz rizika, cijeli projekt uopće ne sadrži novu pistu – što je skandal sam po sebi jer za širenje zračne luke nije dovoljno napraviti novi terminal i prateći hotel, već i pistu koja bi trebala biti ključni dio projekta ako se Zračna luka Zagreb misli širiti! Ministar Hajdaš Dončić je zapravo cijelo vrijeme petljao i lagao, tvrdeći eksplicitno da jamstva na ovu koncesiju neće povećati javni dug. Gdje je sad ona onako visoko podignuta Milanovićeva letvica moralnog i odgovornost za ponašanje njegove vlade? Ima li u ovoj zemlji nadležnih službi koje će sada pročešljati te ugovore?

Milanović je kao pravi tiranin naredio da se vojna parada organizira na Jarunu, kako mu ne bi zviždali u Kninu!

Nakon svih mogućih medijskih upravo monstruoznih laži iz Ureda Predsjednice je priopćeno da ona nikad nije dala nikakav pristanak da se svečana 20. godišnjica veličanstvene Oluje slavi u Zagrebu i u Kninu. Dakle, mediji su nas danima lagali tvrdeći da je to dogovor Banskih dvora i Pantovčaka. Ispostavilo se da je Milanović donio odluku i da je tu odluku poslao u proceduru! Odluku da se po prvi put odvojeno slavi Oluja – i to na 20. godišnjicu te veličanstvene akcije! Pritom uopće nije konzultirao predsjednicu države! Nego je preko medija puštena laž da su na sjednici Vijeća za obranu došli do ovog dogovora! No, na toj sjednici se o tome uopće nije službeno razgovaralo, tvrde na Pantovčaku! Kuloari tvrde da se u stanci te sjednice kuloarski neslužbeno o toj temi razgovaralo – i da je to sve! Da ga pokuša privesti razumu, predsjednica je predložila da se formira jedan državni odbor sastavljen od svih parlamentarnih stranaka, predstavnika branitelja i Hrvatske vojske koji bi onda zauzeli neki konačan zajednički stav da se ne ide u ovakvu podjelu, ali nema odgovora. Milanović je odlučio putinovski vladati Hrvatskom i izgleda da jedino sluša američkog medijskog stručnjaka koji svaku odluku mjeri samo po tome koristi li ona ili šteti premjeru osobno u predizbornoj godini. U toj matematici Hrvatske nema! Dakle, ako se procjenjuje da će mu i ove godine zviždati u Kninu, Milanović će radije ići na dodatnu podjelu u hrvatskom društvu i organizirati paradu u Zagrebu i polaganje vijenaca u Kninu, kako bi izbjegao neugodnu situaciju! Što je još kadar napraviti da sačuva vlast? I kakav je to savjetnik koji ga savjetuje da sakrije sramotu za koju već sada svi znaju? I kakva je to vlast koja bježi od Knina?

U udžbenicima povijesti i Domovinski rat napokon će se tretirati kako dolikuje!

Očito s obzirom na činjenicu da je ovo ipak izborna godina, vlast je pristala na HDZ-ov prijedlog da se napravi novi kurikulum povijesti za osnovne i srednje škole te da se Domovinski rat napokon počne tretirati kako to i dolikuje. Doduše, radna skupina počet će raditi tek početkom rujna, dakle promjene se mogu očekivati tek iduće godine jer je javna rasprava predviđena za početak iduće godine. Naime, po dosadašnjem programu Domovinski rat se u školama obrađuje samo u osmom razredu Osnovne škole i samo u četvrtom razredu Srednje škole. U udžbeniku Školske knjige temi Domovinskog rata posvećeno je 14 od 248 stranica, a u udžbeniku izdavača „Alfa“ toj je temi posvećeno 17 od 230 stranica! I sad se mi čudimo da mladi naraštaji nemaju pojma o Domovinskom ratu!

[ad id=”68099″]

No, to nije samo greška ove vlasti, ako ćemo biti pošteni. Godinama je Sanaderov HDZ bio na vlasti, a ministar znanosti bio je gosp. Dragan Primorac pa niti su djeca išla u Vukovar, kako je bilo najavljeno, niti su ovi udžbenici bili bolji. A Primorac je nastupao kao tobože desni kandidat na predsjedničkim izborima! Kakva perverzija! Dakle, zbog predizbornih ili tko zna kakvih razloga stvar se ipak pokrenula i sada ćemo dobiti izmijenjene povijesne udžbenike. No, na samu najavu toga, kao i najavu ministra Matića da će se organizirati da djeca idu jednom godišnje u posjet Vukovaru (sad se toga sjetio kad mu je kraj mandata!) oglasio se povjesničar Tvrtko Jakovina, koji tvrdi da je „tema Domovinskog rata obrađena korektno i dovoljno detaljno u udžbenicima“. I tu počinje hrvatski verbalni građanski rat! Tu počinje istina da nama za brojne naše probleme nisu krivi ni Talijani, ni Austrijanci, ti Turci, ni Srbi, nego smo sami sebi najveći problem. Bojim se da samo čovjek koji je operiran od nacionalnih relacija može tvrditi da je Domovinski rat u udžbenicima obrađen „korektno i dovoljno detaljno“, ako ispred sebe imamo statistiku da tri od četiri udžbenika povijesti za Osnovnu školu uopće ne spominju Domovinski rat. A da pritom od dva udžbenika koji taj pojam spominju jedan to radi na 14 od 248 stranica, a drugi na 17 od 230 stranica! I to tvrdi povjesničar! I to tvrdi perjanica ljevice u povjesničarskoj struci! Kamo mi možemo s tim kadrovima, kamo mi možemo s tom logikom, kuda mi idemo s ovakvim prijeporima? I kad nekome takvom kažete da hrvatsku državu ne voli, ne treba, ne razumije, da je na njene vrijednosti, pojmove i osnovne relacije emocionalno posve ravnodušan, onda ispada da se radi o etiketiranju. Što mladost o modernoj hrvatskoj povijesti može naučiti od profesora koji ovako gleda na Domovinski rat?

Jakovina, obožavatelj maršala, nikad nam ne otkri tajnu da je Tito 1958. dao srušiti most na Mljetu kako bi njegova jahta stigla do samostana!

Mediji izvješćuju da će pedeset sedam godina nakon što je JNA srušio Veliki most, kojim su bile povezane dvije obale Velikog jezera u nacionalnom parku Mljet, sada biti ponovo sagrađen. No, samo poneki mediji ističu da je Veliki most srušen 1958. kako bi Josip Broz Tito jahtom doplovio do otočića Sveta Marija i posjetio tamošnji samostan! Od tada se komunikacija između dviju obala odvija samo preko malog mostića, što je s obzirom na veličinu jezera neopisivi problem već godinama. Most će biti dugačak nešto manje od 20 metara, a ova Titova svinjarija danas nas stoji 2,5 milijuna kuna i novac je već osiguran. No, zanimljivo je da nikada nijedan povjesničar jednog retka o tome nije napisao. Zamislite kako i koliko bi se o tome pisalo da je ovo napravio dr. Franjo Tuđman!

Šećer za kraj mandata: Vlada uzela 70 milijuna eura kredita, a još ne zna na što će utrošiti 50 milijuna!

Hrvatska je u rujnu prošle godine zatražila kredit od Svjetske banke, koji je sada i dobila, s tim da je po planiranim projektima taj projekt pokriven s 20 milijuna eura, a za ostalih 50 milijuna eura Vlada uopće nema plan u što će ih utrošiti. Kredit je podignut za reforme socijalne zaštite, dakle u resoru Milanke Opačić, projekti koji su planirani stoje 20 milijuna eura, a za ostatak se doista ne zna što će s tim novcem raditi?! Jutarnji list je objavio kraći razgovor s Hrvojem Sadarićem, pomoćnikom ministrice socijalne politike i voditeljem zajma Svjetske banke, koji otkriva neviđeni dilentatizam ove vlasti. Dakle, pomoćnik ministrice najprije ističe da se radi o „bonusu, nagradi za ostvarene rezultate, te da taj novac ide u riznicu Ministarstva financija“. Na upit novinara radi li se onda o besplatnim i nepovratnim sredstvima, pomoćnik Milanke Opačić kao oparen skače i viče „ne, to je dio kredita“. Novinar, dakle, pita je li to novac koji moramo vratiti s kamatama, a pomoćnik ministrice odgovara: “Da, naravno!“. Na upit kako onda kredit naziva bonusom, dobiva se nerazumljiv odgovor! A onda na detaljnija pitanja dobivamo jasan odgovor kako „novac ide izravno u riznicu Ministarstva financija i da će se koristiti za projekte za koje nemamo osigurana sredstva…“. Koje projekte? „Oni zasad nisu definirani“, reći će na kraju pomoćnik Milanke Opačić. Dakle, došli smo do samog dna s najnesposobnijom vladom koju smo ikad imali! Dižu kredit, kredit koji ćemo svi vraćati do 2038., a da uopće nemaju pojma u što će novac utrošiti! Laku noć Hrvatska!

Rusija izbacuje Mc Donalds i uvodi nacionalne restorane brze hrane!

Rusija, kako izvješćuju portali i hrvatski mediji, pokreće jedan od najvećih poduzetničkih programa – uvođenje lanca isključivo ruskih fast food restorana i kafića koji neće biti konkurencija nego, kako sada stvari stoje, alternativa postojećim zapadnim brendovima koji su preplavili Rusiju. Ideja je prezentirana ruskom predsjedniku Putinu i on je njome oduševljen. Predlaže se da se ruski lanac tih restorana zove „Jedimo doma“, a bit će osnovan na tradiciji ruske kuhinje i uz uvjet da proizvodi budu samo iz ruskih vrtova kako bi se pomoglo domaćoj prehrambenoj industriji. U tom smislu već se planira otvaranje nekoliko tvornica hrane kako bi se spomenuti lanac mogao opskrbljivati. Čini se da tu stvar neće stati. Javljaju se i ideje da se, umjesto američkog, pokrene ruski Playboy…

>>BUJICA (VIDEO): General Marko Lukić: Branko Grčić je bio na četničkim barikadama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dujmović: Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj nema vlasti bez HDZ-a!

Objavljeno

na

Objavio

Na povijesne promjene u hrvatskom političkom životu koje su već de facto nastupile, prvi žig će, pobijedi li izgledni favorit Andrej Plenković, po svoj prilici sjevnuti na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Drugi, ključni štambilj, dobit će te promjene na jesen, na parlamentarnim izborima i to će u odnosu na dosadašnjih 30 godina hrvatske samostalnosti uistinu biti dramatični iskorak. Do sada neviđen. Taj iskorak u prvom redu unosi svojevrsni red na hrvatsku parlamentarnu scenu, jer se HDZ iz pokreta pretvara u stranku i to stranku centra. Definitivno! Piše Tihomir Dujmović u kolumni za portal Direktno.hr.

Ona će dakako imati svoje neimenovano lijevo i desno krilo, ali to više neće biti Tuđmanova stranka nastala na zasadama starčevičanstva, radićevštine i pozitivnih tekovina hrvatske ljevice. Plenkovićevom pobjedom to će sutra postati stranka centra, sa stanovitim nježnim simpatijama spram desnog centra, no, to će biti stranka koja će svoj krajnji desni dio dragovoljno izručiti u ruke Miroslava Škore. To je samo srce promjena koje se već naziru. Što god tko mislio o Škori, njegovim mrljama iz prošlosti, te neizravnoj, ali neupitnoj pomoći Zoranu Milanoviću, Škoro postaje lider desnice i kako povijest pokazuje, to bi mogao biti jedini čovjek koji uistinu može ujediniti rakovu djece hrvatske političke desnice. Uspije li u tome, zauzet će dragocjeno mjesto na policama hrvatske političke povijesti! Jer, to u ovih 30 godina nikad nikome nije uspjelo. No, krenimo redom.

Da je bilo važno i nužno, promidžbeno gotovo neizostavno, dati jasnu i glasnu potporu aktualnom lideru HDZ-a i to baš u Dalmaciji i njenom naglašeno nacionalnom županijskom zaleđu, tom srcu stranke koja nije ni ovaj put izdala, to se može razumijeti. Potpora koju su dakle iskazali čelnici županijskog HDZ-a kandidaturi Andreja Plenkovića, iz više je razloga razumljiva. Ali, da sad svaka županijska organizacija kao da je prozvana, ovako, upravo infantilno, daje potporu “voljenom vođi” neukusno je Anno domino 2020! Nepotrebno! Pretjerano! Možda propagandistički snažno, ali brate, 2020. godine  u prvom redu nepotrebno. Pa onda te boljševičke teze da se “Plenkovića očito želi srušiti”. Čekajte, pa to su demokratski izbori u kojima jednom čovjeku istječe mandat! Kako se moguća promjena nakon isteka mandata može zvati “rušenje”? Kakvo rušenje? O čemu govorite? Dakle, 40 godina nakon Titove smrti mi ovdje u jeku legitimnih, normalnih, kalendarski uvjetovanih izbora, u trenutku dakle demokratskih izbora u jednoj stranci, baratamo pojmovima “rušenja” onoga kome je mandat istekao! Jezivo! A onda abecednim redom županijska vodstva javno izriču odanost svom lideru! Čemu to? Kome to treba? Zar se u ovoj praksi ne osjeća zadah komunizma?

Nitko ne zna kakve se sve bitke spremaju u kuhinjama “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”, uostalom, Milijan Brkić kao svojevrsna ikona stranačke desnice, još se nije očitovao, no sve što se do danas može vidjeti sugerira da Plenkovićeva oporba nema snage. Ni snage ni lidera ni, ako hoćete, petlje. U ovom trenutku, molim! Imamo ispred sebe još dosta vremena, ali ništa ne ukazuje na promjenu. Bude li tome tako kako sad stvari stoje, HDZ uistinu postaje stranka centra, sa stanovitim ustupcima svojoj, sad već mahom  folklornoj desnici i to vam je kao žrtva figure u šahu. Na početku gubiš, da bi kasnije dobio! Na prvu loptu silno se gubi tom promjenom, ali na kraju bitke se broje mrtvi i ranjeni. I uistinu, tako gledajući, a pogotovo gledajući iz perspektive Škorinog rezultata, HDZ se, tu govorimo o desnici, povlači na “rezervne položaje”. Po prvi put! I to je šok! No, Plenković neće moći u cijelosti odustati od desne dimenzije, jer bi to bilo čisto političko samoubojstvo. Osim toga, ovo što sada Plenković radi uz stanovite dodatne deformacije, nije nešto što već nismo vidjeli u HDZ-u. Od kada je Tuđman umro, a Pašalić nije uspio ne samo pobijediti, negoli niti uskrisiti svoj “Blok” kao veliku desnicu, a ne zaboravimo u svakom selu je imao “svog” čovjeka, HDZ je pokazao što se zapravo krije u utrobi stranke s 220.000 glasova.

Pobjedom Ive Sanadera i porazom Ivića Pašalića, HDZ-ov brod se već tada nezaustavljivo nagnuo lijevo. Mi smo u ideološkom smislu sa Sanaderom doživjeli more iznenađenja, od toga da smo iz državne pričuve pomagali “Feral Tribuneu”, do toga da je Stanimirović došao na vlast! I sve se to otrpjelo i opet se za Sanadera glasovalo! Jer se više cijenio put i ulazak prema Uniji, negoli ovakvi ideološki ispadi. Uostalom, Titov brod u riječkoj luci je nota bene legalizirao Sanaderov ministar kulture proglasivši ga kulturnim dobrom! To da su ustaške insignije protuzakonite, ali ne i komunističke, nije izmislio Plenković, nego je u zakon uvrstio Ivo Sanader, odnosno njegova vlast! I kad danas Plenković sa čuđenjem pita, a gdje sam ja to skrenuo ulijevo, kako god to pitanje zvučalo neiskreno, gledajući iz perspektive dva Sanaderova mandata i svega što se ideološki tamo događalo, njegovo je pitanje razumljivo. Nije li uostalom i Tuđman u svim svojim Vladama imao 70-75 posto tehnomenadžera kako smo tepali ljevici i maksimalno 25 posto desničara?

Nisu li samo Šušak i Hebrang u prvoj Vladi bili ljudi koji jednog jedinog dana nisu bili u partiji? Je li ikad bilo punog ideološkog ravnovjesja u Tuđmanovim HDZ-ovim vladama? On je tome davao ton, to je jasno, ali strukture je zapunjavao kadrovski odabir u omjeru cca 75:25 posto u korist ljevice zar ne? Nisu li, da ne idem dalje, gotovo svi suci Ustavnog i Vrhovnog suda u Tuđmanovo doba bili bivši članovi partije? Pa nije Mirka Galića, Pupovac doveo na HTV, nego Tuđman! Onda dolazi Račan i čisti zadnje džepove otpora. I evo nas kod Ive Sanadera. Koji koalira sa SDSS-om, 15 godina prije Plenkovića, dakle kad su rane bile još krvavije. Pa je Sanader izabran i u drugom mandatu zar ne? Pa ide taj drugi mandat, a tu je i mandat Jadranke Kosor. Koja je izabrana aklamacijom! Kao Josip Broz 1946. godine! U njenom vaktu, u njenom mandatu, smo sagradili spomenik u Srbu i dopustili da jedan časni hrvatski general umre u zatvoru, premda se znalo da s obzirom na zdravstveno stanje ne može izdržati u ćeliji bez klime na 40 stupnjeva Celzijusa. Pa nije tad na vlasti bio Milan Martić!

Što je kadrovski novo u Plenkovićevoj politici? Pogledajte Karamarkove ministre i pogledajte Plenkovićeve ministre. Gotovo su sva imena ista, osim imena Zlatka Hasanbegovića i još par ljudi ako se ne varam, zar ne? Istanbulska? Odite na internet, pa ćete vidjeti kako pet godina ranije HDZ na čelu s gospođom Mađerić, ali i gospodinom Mirom Kovačem afirmativno, da ne velim vatreno, govori o uvođenju Istanbulske deklaracije. Žurim reći kako nema sumnje da je Plenković taj brod nakrenuo na lijevo, ali nipošto onako dramatično kako to izgleda iz medijskih analiza. Tim analizama nedostaje –analiza! Taj brod je naime odavno, u prvom redu od Tuđmanove smrti, ozbiljno nakrivljen na lijevo. Plenković je tu još dodatno stisnuo gas, ali on sad zapravo legalizira 20 godina prošlosti, stvari zove pravim imenom i jer je zadnjih 20 godina ovako izgledalo, a članstvo je redovito stajalo uz elitu i Sanaderovu i Kosoričinu, po meni je Plenkovićeva pobjeda na unutarstranačkim izborima nezaustavljiva. Jer, HDZ, u zadnjih 20 godina suštinski nije drugačiji negoli danas. Ponavljam: ako Ivić Pašalić nije uspio, onda je uistinu nerealno očekivati da će promjene bilo kada, bilo tko drugi uspješno inicirati u tom smjeru. Jer, nitko nije imao onu snagu koju je na terenu imao Pašalić i nije uspio!

Desni su digli ruku i za Sanadera i za Kosor, a dobar dio i za Mesića

Plenkovićeva sadašnja žrtva figure čitat će se kao izdaja krajnjeg desnog krila stranke, ali težina te krajnje desnice na terenu i u stranci je marginalna i odatle ta lakoća Plenkovićevog strateškog poteza. Ono gdje on eventualno može doživjeti neugodna iznenađenja jest teren, jer HDZ-ovo biračko tijelo, obični birači na terenu, u pravilu jesu desno orijentirati. No sve tako desno orijentirati, digli su ruku i za Sanadera i za Jadranku Kosor! Dobar dio njih i za Mesića kao predsjednika, jer kako bi Mesić pobijedio Budišu, ako ne glasovima HDZ-a?! Tko bi mu inače donio onaj broj glasova? Gledajući HDZ zadnjih 20 godina, analizirajući temeljito Tuđmanov, a pogotovo post Tuđmanov HDZ,  Plenković je zacijelo uvidio da je Tuđman ljevici u stranci radio bitno veće ustupke negoli desnici. O Tuđmanovim nasljednicima da ne govorimo! I sve je to prolazilo.

Nema osobitog razloga da ne prođe još jednom, jer je evidentno da uz sav desni folklor, HDZ-ovi birači cijene čitav niz drugih relacija. Stabilnost države i vlasti, gospodarske relacije, ali i vanjskopolitičke dosege. To je primjerice Sanaderu donijelo drugi mandat. Unatoč svim mogućim ideološkim krivudanjima! Pozicionirajući stranku na samom centru, Plenković misli da je došao na sanjani položaj: bez nas u zemlji nema vlasti, ali baš nikakve! I to je točno! Pitanje je jedino, koliko će izgubiti time da je vojsku povukao s krajnje desnice, gdje je Škoro ušao bez ispaljenog metka. Plenkovićeva matematika očito govori da Škorin maksimum ne može biti više od 20 zastupnika, realno vjerojatno očekuje i manje, a koliko god dobio on i ne može drugo negoli koalirati s HDZ-om. Još kad je Škoro rekao da sa SDP-om i HSS-om koalicija ne dolazi u obzir, bilo je jasno da dragovoljno ide u dvore “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”. To bi značilo da je pred nama koalicija centra i desnice, nota bene, na dobrobit svih domoljuba i stoga i ovaj moj početnički optimizam, jer tu koaliciju unaprijed pozdravljam kao najbolje rješenje za zemlju. Naime, ako smo sada povijesno po prvi put odredili da je HDZ centar, a da je desnica-desnica, onda smo definirali i buduće koalicije barem sljedeća dva mandata. Pogotovo ako se sjetimo da su Škoro i Kolinda zajedno dobili 52 posto glasova! Jer, Plenkovićeva  izborna baza, ne samo da očekuje koaliciju sa Škorom, nego je za HDZ u toj koaliciji, izgledan i bitno veći dio kolača s desnicom, čiji limit zacijelo ne prelazi 20-tak zastupnika.

U riječ, ako smo sada dobili novi HDZ na centru i jasno definiranu desnicu, mi smo zapravo dobili potpuno novu konstrukciju hrvatske političke zgrade! Koja  iz ukupne domoljubne hrvatske perspektive uopće ne mora biti loša. U prijevodu, više nema foliranja! Kako će se ta vlast konstituirati, kako složiti zajednički program, kako pomiriti nepomirljivo, tih odgovora sada nema, al će te važne odgovore ubrzati adrenalin vlasti. S druge strane, ova nova arhitektura parlamentarne scene, stavlja u  zavisan položaj i ljevicu. Ako se HDZ prostre po centru, u Hrvatskoj je gotovo nemoguća samostalna vlast ljevice! I tu se krije najveća moguća dobitna formula Plenkovićevih promjena!U tom smislu Plenkovićeva matematika kako god ideološki izgledala suspektnom, Hrvatskoj,  a i HDZ-u donosi zapravo benefite. Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj dakle, nema vlasti bez HDZ-a! S tom matematikom na ustima HDZ-ovi birači će ostati disciplinirani i na jesen i Plenković to savršeno razumije.

Pred pravim izazovima se zapravo nalazi Miroslav Škoro. U mudrom intervjuu Večernjem listu, on govoreći o meritumu aktualnih problema, lukavo govori tobože o “nomotehničkim stvarima”. A govorimo zapravo o formiranju listi što je trajno srce problema na desnici. Kako složiti listu desnih lidera, kako podijeliti buduće funkcije i nezanemarivu količinu novca koja dolazi s vlašću? Naime, za svaki mandat, za svakog zastupnika, Sabor isplaćuje strankama oko 30 tisuća kuna mjesečno. Dakle, 50 tisuća eura godišnje. Imate li 20 zastupnika dobijete godišnje milijun eura! Za četiri  godine cca 30 milijuna kuna! Ako svi idu na listu Miroslava Škore kako je najavljeno, dobiti će onoliko koliko im on udjeli, bazično sve ide njemu, ali, ako stranke idu sa svojim imenom na njegovu listu, novac ide u dobroj mjeri, primarno, njima. To vam je tzv. nomotehničko pitanje!

To se sad dakle tretira kao “nomotehnički problem”, no to je sve samo ne nomotehnički problem. To je jedan od problema, drugi problem je taština i smjer u kojem će Škorina lista ići. Hoće li prevagu dobiti Most ili Zekanović i Hasanbegović? U svakom slučaju pred Škorom je veliki posao , tim prije što će se taj posao po važnosti i političkoj dramaturgiji protegnuti i na iduću godinu kad su lokalni izbori. Ta dinamika izbornih ciklusa otvara pitanje tko će primjerice biti Škorin kandidat za gradonačelnika Zagreba? Hasanbegović kako se nagađa ili ipak netko drugi? Sve u svemu, kako sam rekao na početku, pred nama je posve nova arhitektura hrvatske političke scene, arhitektura koja sad dobiva  nove konture i bude li elementarne pameti, domoljubna opcija može mirno spavati. Prevladaju li politički hormoni, iracionalizam i bolesna taština, politička budućnost u Hrvatskoj se smiješi SDP-u. Ima li bar sad svijesti, pameti i odgovornosti na centru i desnici? Za sada jasnog odgovora nema.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari