Pratite nas

Kolumne

Todorić je “mrtav” – živio Roglić!

Objavljeno

na

Malo će kojem pojedincu konzervativnog i narodnjačkog svjetonazora, bio on aktivist, kolumnist, komentator tekstova ili samo pasivni promatrač društvenih zbivanja, promaknuti kako su vodeći mediji u Hrvatskoj pristrani, bolje rečeno jednostrani. Jednostrani su, ali i uporni u nametanju novih vrijednosti Hrvatima, u pravilu suprotnih onim tradicionalnima. Iako su takva zapažanja često popraćena čuđenjem konzervativaca, čini se da se ipak ne radi o nekom epohalnom otkriću. Tim je začudnija njihova reakcija kad se taj medijski vučji čopor, kako ga slikovito naziva legendarni admiral Domazet Lošo, obruši na pojedinca kojeg je prethodno izdvojio na čistinu. Dobar dio konzervativaca tada biva suzdržan. I ne samo da zašute kad se žrtva nađe izranjavana vučjima ugrizima, nego se, pomalo neočekivano, nemali broj njih pridružuje vucima dodatno cipelareći napadnutog, dok se ovaj na podu previja od bolova. Izgleda da ono što je još u nedavnoj prošlosti bilo jasno svakome seljaku bez škole – a to je da kad tvoj osvjedočeni neprijatelj nekog gadi, mora da taj i nije sasvim loš – današnjim, obrazovanjem i medijskim utjecajem opterećenim ljudima nekako teže dopire do svijesti. Ne ulazeći u moguće uzroke te pojave teško se oteti dojmu da vrhuška konzervativne društvene scene, po prirodi stvari i njezini sljedbenici, iz nekog razloga olako prihvaćaju ljevičarske milozvučne ispraznice poput transparentnosti, pravednosti, jednakih uvjeta za sve i nezaobilaznog kritičkog mišljenja, te kompletnu prateću terminologiju, predvođenu neizostavnim “govorom mržnje”. Sve su to spremni dosljedno, bez grama popusta, primijeniti na onoga kojeg je vučji čopor izdvojio i glođe ga na živo. A kad izgriženi konačno poklekne, obrušit će se na njega prekomjernim kanonadama naknadne pameti. Da se čovjek zapita trebaju li nam uopće “njihovi” kraj takvih “naših”? Trebali ili ne, “njihovih” nam ionako ne manjka, a uz to su i prilično dobro raspoređeni. Dodatna pomoć im zacijelo nije prijeko potrebna, osim možda onako za zabavu.

Koža Ivice Todorića dosad nije bila izložena radu očnjaka vučjeg čopora ni u približnoj mjeri poput one Tomislava Karamarka ili Zdravka Mamića. Pošteđen je toga, jer je prihvatio svojevrsni ugovor s đavlom – ulogu najvećeg oglašivača u vodećim medijima. Unatoč tome, i površni će promatrač primijetiti da Todorić nije tretiran jednako u usporedbi s ostalim pobjednicima tranzicije, poput Branka Roglića, Emila Tedeschija, Gorana Štroka i Danka Končara. Dok je potonji četverac uglavnom medijski glorificiran (u njihovu slučaju hrabrih, neovisnih istraživača koji bi im propitkivali boju prvog zarađenog milijuna nema ni za lijeka, a još se manje potanko istražuje kako su svoje poslovno carstvo gradili), Todorić je ipak iz nekog razloga sve vrijeme bio pod lupom. Za razliku od većine tajkuna, široj javnosti jedva poznatih ili skroz nepoznatih, on je nekako postao sinonimom za hrvatskog tajkuna, poput kaladonta za pastu za zube. Takva slika strpljivo je građena i mimo njegove volje, još od devedesetih kad se pojavljivao u ulozi ortaka Miroslavu Kutli u bradatim vicevima na temu pretjerane rastrošnosti uslijed naglog bogaćenja, sve do najnovijih vremena kad je poslužio kao obrazac za dokumentarac. Unatoč urednom plaćanju medijskog reketa (zlobnici bi kazali urednijem od plaćanja poreza) i vještom balansiranju između vodećih političkih opcija, uradak “Gazda” medijski nije nimalo sramežljivo promoviran. Možda ne baš onako napadno kao Grlićev “Ustav Republike Hrvatske”, ali dovoljno da svi za njega znaju.

Korijeni nepovjerenja prema najvećem oglašivaču moguće leže u tome što se, prema kazivanju Ante Glibote, Ivica Todorić još kao mladić provozao popularnom “bubom” gotovo cijelom Bosnom i Hercegovinom – i to ne baš običnom “bubom”, nego urešenom hrvatskim grbom posred haube. A sigurno mu nije previše pomoglo ni to što je svojedobno bio rado viđen gost u društvu predsjednika Tuđmana. Ipak, do potpunijeg ćemo odgovora doći usporedimo li lik mu i djelo s onim Branka Roglića koji se nedavno predstavio “Brojem 2”, odmah iza Todorića.

Srž razlike između “Broja 1” u padu i “Broja 2” u usponu najbolje je pred koju godinu opisao sam Roglić odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića bi li ulagao u bivše poljoprivredno-industrijske kombinate – PIK-ove. Ponosni vlasnik tvrtke ORBICO, najvećeg distributera u ovom dijelu Europe, što nije drugo nego uljepšani naziv za uvoznika, odbio je i primisao na takvu mogućnost – gotovo s gnušanjem, čak ni za jednu kunu i oprost pola poreznog duga. Nasuprot tome, Ivica Todorić je bio spreman prihvatiti rizik i stvarati radna mjesta u Hrvatskoj, k tome još u proizvodnji, u strateški osjetljivom području Slavonije i Baranje. Razbudio je u komunizmu usnule divove uvodeći suvremenu tehnologiju, a širenjem maloprodajnog lanca osigurao je proizvodima hrvatske prerađivačke industrije istaknutu tržišnu poziciju i izvan granica Hrvatske, bivajući tako motorom pozitivne bilance u robnoj razmjeni sa zemljama u okruženju, dočim je Branko Roglić istodobno postajao lokomotivom uvoza. Dok su Todorićeve aktivnosti otvarale proizvođačka radna mjesta i u Hrvatskoj, Roglićevi su poslovni interesi usmjereni na očuvanje radnih mjesta u inozemstvu, eliminaciju zatečene domaće konkurencije i gušenje nove u korijenu. A za društvo, u kojem su uvoznici roba uglednici, a proizvođači i izvoznici sumnjivci i smutljivci, posve je logično i prirodno da znatno više roba uvozi nego izvozi. Slijedno tome, takvo je društvo samo sebe osudilo izvoziti ljude, i to one najbolje.

Početci nastajanja poslovnih carstava “Brojeva 1 i 2” još zornije objašnjavaju razlike u njihovim sklonostima i senzibilitetima. Todorić je krenuo u poduzetništvo još kao mladić pokrenuvši obiteljski posao sa cvijećem, dočim je Roglić silom prilika morao u tajkune sredinom osamdesetih, kao pitomac crvene menadžerske “akademije” u klasi Vanjke Špiljka. Odabran je u svojim srednjim četrdesetima u vrijeme kad je vodećim komunističkim strukturama postalo jasno da se njihovu raju u kojem su predstavljali avangardu pregalaca socijalističkog samoupravnog rada neminovno bliži kraj. Mijenjala se globalna paradigma, ali srećom po njih i ta nova je zahtijevala ljude posebnog kova (ali i porijekla) koji će morati odvažno preuzeti odgovornost, a uskoro i vlasništvo nad narodnim bogatstvom, barem njegovim perspektivnim dijelom. U toj travestiji Roglić će se prometnuti u nekog čudnovatog hibrida Bude Lončara i Georgea Sorosa dijeleći s dotičnima svjetonazor propisan globalnom agendom, ali i neizmjernu “ljubav” prema Hrvatskoj. S njom u paketu i alergiju prema najmanjoj naznaci hrvatskog nacionalizma (a hrvatski grb na “bubi” početkom sedamdesetih ravan je u najmanju ruku natpisu “Za dom spremni” danas, ako ne i nečem gorem što se ne usuđujemo ni pomisliti, a kamoli napisati). Distributer stranih roba tako je postao i distributerom (na)stranih ideja. Stoga i ne čudi što ga tako posvema podobnog u javnosti bije glas dobrodušnog mecene i ljubitelja umjetnosti.

S druge strane, neoprezni se Todorić u vrijeme kampanje vezane uz referendum o braku usudio u svojim trgovačkim centrima ustupiti prostor za promociju udruzi “U ime obitelji”. Njegov inozemni konkurent Lidl, na čijim je policama teže naići na hrvatski artikl nego u HTV-ovu kvizu Potjera na pitanje o Domovinskom ratu, uskratio je marketinšku suradnju hrvatskoj atletskoj zvijezdi Blanki Vlašić baš nekako u vrijeme kad je ona javno podržala stav UIO našavši se na udaru lokalnih LBGT filijala. Malo je tad smjernih katolika i domoljuba lupilo šakom o stol i reklo – Lidl, mene više ne buš videl!

Naprotiv, s vremenom ih se sve više rogušilo na Todorićev maloprodajni lanac, jer, eto, pričalo se sve glasnije i češće kako “Gazda” ne plaća robu na vrijeme i uništava jadne, male dobavljače. Malo tko se pri tom pitao zbog čega ti dobavljači, kad su već tako diskriminirani, ne nude svoju robu nekom drugom tko bi im dao povoljnije uvjete. Bi li im tko uopće bio spreman jamčiti obujam robe na policama poput Todorićevog maloprodajnog lanca? I zato oni koji se vesele mogućoj propasti ili drastičnom smanjenju tržišnog udjela Konzuma, neka razmisle hoće li lanci koji će zauzeti taj tržišni prostor početi uzimati robu od domaćih dobavljača, bili veliki ili mali, ili nastaviti suradnju s partnerima smještenim, mahom, na inozemnoj adresi. Nije tako teško naslutiti da bi tada domaća prerađivačka industrija uslijed gubitka distribucijskog kanala bila prinuđena smanjiti opseg proizvodnje. A manja proizvodnja, elementarna logika to govori, zahtijeva i manje proizvođača. Branka Roglića to ne brine. Naime, prostor za proizvode koje on distribuira mogao bi se u slučaju propasti Agrokora samo još povećati.

Međutim, u jednom trenutku, ne tako davno, pojavila se prijeteća sjena nad njegovim aktivnostima, kako poslovnim, tako i društvenim. Našao se, naime, čovjek koji je uočio pogubnost ovakvog gospodarskog ozračja za hrvatske nacionalne interese i nagovijestio obračun s uvozničkim lobijem, uz što je spomenuo i od toga neodvojivo pitanje lustracije. Roglić je poruku ozbiljno shvatio stvorivši nekonvencionalnu političku instant tvorbu koja će kontrolirati, a potom i eliminirati neželjenog uljeza. Kasnije će se pokazati – ne samo njega, nego više njih! Politički odvjetak Orbica je osmišljen tako da djeluje novo i svidi se povodljivom dijelu biračkog tijela uljezove stranke. Pri tom je prikazivan papskijim od (ovog) pape uz nesebičnu pripomoć krugova povezanih s Katoličkom crkvom pa i unutar nje same. Upravo onih krugova u njenim njedrima čije gmizanje mnoge neodoljivo podsjeća na ono udbaške guje.

Osim simboličnih novčanih sredstava koje je donirao ovom projektu, krug oko Roglića osigurao je svojim štićenicima privilegiran položaj u medijskom prostoru ali i drugu prateću infrastrukturu poput naglog uzleta u anketama. Ubrzo, Roglić hini raskid veze s vlastitom tvorbom koristeći kao izliku neuspjeli manevar još jednog njegovog gojenca, Drage Prgometa, koji je imao zadatak privesti je Zoranu Milanoviću, a što ga je, navodno, silno rastužilo.

Ipak, daljnji razvoj događaja pokazao je da je družina sklepana od provincijalnih naturščika, unatoč tome što je Roglića duboko “razočarala” kreiravši vlast s HDZ-om, nekim slučajem počela redom ispunjavati njegove ciljeve. Najprije je uklonila Tomislava Karamarka koji se jedini na političkoj sceni drznuo povući pitanje povlaštenog položaja uvozničkog lobija. Potom je jovanovićevski kundakom nasrnula na hrvatski nogomet i natjerala na povlačenje Zdravka Mamića, vodećeg hrvatskog proizvođača i izvoznika koji se natječe i stvara u području pod nemogućim natjecateljskim uvjetima, znatno nepovoljnijim i od onih Todorićevog Agrokora. Konačno, red je došao i na Ivicu Todorića, još jednog koji se previše trsi oko hrvatske proizvodnje i izvoza.

Već u samom začetku afere “Agrokor”, kad su zbog osjetljivosti situacije odgovorni i dobronamjerni šutjeli, Božo Petrov je, s pozicije formalno drugog čovjeka u državi, već presudio kako Ivica Todorić kao vlasnik i upravljač snosi svu odgovornost naglašavajući kako on više ne smije upravljati tvrtkom koju je stvorio. Uslijedio je filigranski dupli pas Petrova i Roglića izveden u jednome danu. Najprije je predsjednik Sabora Petrov, prerušen u istoimenog građanina, podnio kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića nadovezujući se na izjavu ruskog bankara. Zatim je Branko Roglić, iako vlasnik relativno malog udjela u dugu Agrokora, spremno dočekao asistenciju i pretvorio je u zgoditak dolivši ulje na vatru aktiviranjem zadužnice. Time je dao znak ostalim vjerovnicima da stampedo može početi.

Poslije toga bilo je samo pitanje vremena kad će Ivica Todorić prema već ustaljenom obrascu biti proglašen otmičarom. Onako kako su najprije hrvatska Vlada, a potom i stranka HDZ postale taocem jednog čovjeka – Karamarka, pa hrvatski nogomet talac “huligana u loži” – Mamića, tako i sad cijeli hrvatski gospodarski sustav postaje Todorićevim taocem.

Tako se polako okončava rušenje još jednog starog hrasta koji se našao na Roglićevu putu da najprije ostane “Broj 2”, a potom i postane “Broj 1”. Kako to obično biva, radove su, okuženi duhom ideologa razvaline, izveli oni koji ne znaju ništa stvarati, nego samo rušiti – i građevine i graditelje. Sve to, naravno, pod firmom nepokolebljive borbe za nacionalne interese. Hm … da, naravno, … samo za čije?

Nakon svega će još nadobudni čuvari pečata uvozničkog lobija, stojeći postojano na braniku tuđih nacionalnih interesa, ostati u vječnom strahu od velikana koje su (s)rušili. Pa nakon svega kažu da još vrebaju i prijete povratkom. I dalje su tu negdje, i dalje povlače konce iz sjene – i Karamarko i Mamić, pa će tako sada valjda i Todorić.

I što bi drugo oni kojima je zaista stalo do HRVATSKIH nacionalnih interesa na to imali reći, nego – iz njihovih usta u Božje uši!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari