Pratite nas

Kolumne

Todorić je “mrtav” – živio Roglić!

Objavljeno

na

Malo će kojem pojedincu konzervativnog i narodnjačkog svjetonazora, bio on aktivist, kolumnist, komentator tekstova ili samo pasivni promatrač društvenih zbivanja, promaknuti kako su vodeći mediji u Hrvatskoj pristrani, bolje rečeno jednostrani. Jednostrani su, ali i uporni u nametanju novih vrijednosti Hrvatima, u pravilu suprotnih onim tradicionalnima. Iako su takva zapažanja često popraćena čuđenjem konzervativaca, čini se da se ipak ne radi o nekom epohalnom otkriću. Tim je začudnija njihova reakcija kad se taj medijski vučji čopor, kako ga slikovito naziva legendarni admiral Domazet Lošo, obruši na pojedinca kojeg je prethodno izdvojio na čistinu. Dobar dio konzervativaca tada biva suzdržan. I ne samo da zašute kad se žrtva nađe izranjavana vučjima ugrizima, nego se, pomalo neočekivano, nemali broj njih pridružuje vucima dodatno cipelareći napadnutog, dok se ovaj na podu previja od bolova. Izgleda da ono što je još u nedavnoj prošlosti bilo jasno svakome seljaku bez škole – a to je da kad tvoj osvjedočeni neprijatelj nekog gadi, mora da taj i nije sasvim loš – današnjim, obrazovanjem i medijskim utjecajem opterećenim ljudima nekako teže dopire do svijesti. Ne ulazeći u moguće uzroke te pojave teško se oteti dojmu da vrhuška konzervativne društvene scene, po prirodi stvari i njezini sljedbenici, iz nekog razloga olako prihvaćaju ljevičarske milozvučne ispraznice poput transparentnosti, pravednosti, jednakih uvjeta za sve i nezaobilaznog kritičkog mišljenja, te kompletnu prateću terminologiju, predvođenu neizostavnim “govorom mržnje”. Sve su to spremni dosljedno, bez grama popusta, primijeniti na onoga kojeg je vučji čopor izdvojio i glođe ga na živo. A kad izgriženi konačno poklekne, obrušit će se na njega prekomjernim kanonadama naknadne pameti. Da se čovjek zapita trebaju li nam uopće “njihovi” kraj takvih “naših”? Trebali ili ne, “njihovih” nam ionako ne manjka, a uz to su i prilično dobro raspoređeni. Dodatna pomoć im zacijelo nije prijeko potrebna, osim možda onako za zabavu.

Koža Ivice Todorića dosad nije bila izložena radu očnjaka vučjeg čopora ni u približnoj mjeri poput one Tomislava Karamarka ili Zdravka Mamića. Pošteđen je toga, jer je prihvatio svojevrsni ugovor s đavlom – ulogu najvećeg oglašivača u vodećim medijima. Unatoč tome, i površni će promatrač primijetiti da Todorić nije tretiran jednako u usporedbi s ostalim pobjednicima tranzicije, poput Branka Roglića, Emila Tedeschija, Gorana Štroka i Danka Končara. Dok je potonji četverac uglavnom medijski glorificiran (u njihovu slučaju hrabrih, neovisnih istraživača koji bi im propitkivali boju prvog zarađenog milijuna nema ni za lijeka, a još se manje potanko istražuje kako su svoje poslovno carstvo gradili), Todorić je ipak iz nekog razloga sve vrijeme bio pod lupom. Za razliku od većine tajkuna, široj javnosti jedva poznatih ili skroz nepoznatih, on je nekako postao sinonimom za hrvatskog tajkuna, poput kaladonta za pastu za zube. Takva slika strpljivo je građena i mimo njegove volje, još od devedesetih kad se pojavljivao u ulozi ortaka Miroslavu Kutli u bradatim vicevima na temu pretjerane rastrošnosti uslijed naglog bogaćenja, sve do najnovijih vremena kad je poslužio kao obrazac za dokumentarac. Unatoč urednom plaćanju medijskog reketa (zlobnici bi kazali urednijem od plaćanja poreza) i vještom balansiranju između vodećih političkih opcija, uradak “Gazda” medijski nije nimalo sramežljivo promoviran. Možda ne baš onako napadno kao Grlićev “Ustav Republike Hrvatske”, ali dovoljno da svi za njega znaju.

Korijeni nepovjerenja prema najvećem oglašivaču moguće leže u tome što se, prema kazivanju Ante Glibote, Ivica Todorić još kao mladić provozao popularnom “bubom” gotovo cijelom Bosnom i Hercegovinom – i to ne baš običnom “bubom”, nego urešenom hrvatskim grbom posred haube. A sigurno mu nije previše pomoglo ni to što je svojedobno bio rado viđen gost u društvu predsjednika Tuđmana. Ipak, do potpunijeg ćemo odgovora doći usporedimo li lik mu i djelo s onim Branka Roglića koji se nedavno predstavio “Brojem 2”, odmah iza Todorića.

Srž razlike između “Broja 1” u padu i “Broja 2” u usponu najbolje je pred koju godinu opisao sam Roglić odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića bi li ulagao u bivše poljoprivredno-industrijske kombinate – PIK-ove. Ponosni vlasnik tvrtke ORBICO, najvećeg distributera u ovom dijelu Europe, što nije drugo nego uljepšani naziv za uvoznika, odbio je i primisao na takvu mogućnost – gotovo s gnušanjem, čak ni za jednu kunu i oprost pola poreznog duga. Nasuprot tome, Ivica Todorić je bio spreman prihvatiti rizik i stvarati radna mjesta u Hrvatskoj, k tome još u proizvodnji, u strateški osjetljivom području Slavonije i Baranje. Razbudio je u komunizmu usnule divove uvodeći suvremenu tehnologiju, a širenjem maloprodajnog lanca osigurao je proizvodima hrvatske prerađivačke industrije istaknutu tržišnu poziciju i izvan granica Hrvatske, bivajući tako motorom pozitivne bilance u robnoj razmjeni sa zemljama u okruženju, dočim je Branko Roglić istodobno postajao lokomotivom uvoza. Dok su Todorićeve aktivnosti otvarale proizvođačka radna mjesta i u Hrvatskoj, Roglićevi su poslovni interesi usmjereni na očuvanje radnih mjesta u inozemstvu, eliminaciju zatečene domaće konkurencije i gušenje nove u korijenu. A za društvo, u kojem su uvoznici roba uglednici, a proizvođači i izvoznici sumnjivci i smutljivci, posve je logično i prirodno da znatno više roba uvozi nego izvozi. Slijedno tome, takvo je društvo samo sebe osudilo izvoziti ljude, i to one najbolje.

Početci nastajanja poslovnih carstava “Brojeva 1 i 2” još zornije objašnjavaju razlike u njihovim sklonostima i senzibilitetima. Todorić je krenuo u poduzetništvo još kao mladić pokrenuvši obiteljski posao sa cvijećem, dočim je Roglić silom prilika morao u tajkune sredinom osamdesetih, kao pitomac crvene menadžerske “akademije” u klasi Vanjke Špiljka. Odabran je u svojim srednjim četrdesetima u vrijeme kad je vodećim komunističkim strukturama postalo jasno da se njihovu raju u kojem su predstavljali avangardu pregalaca socijalističkog samoupravnog rada neminovno bliži kraj. Mijenjala se globalna paradigma, ali srećom po njih i ta nova je zahtijevala ljude posebnog kova (ali i porijekla) koji će morati odvažno preuzeti odgovornost, a uskoro i vlasništvo nad narodnim bogatstvom, barem njegovim perspektivnim dijelom. U toj travestiji Roglić će se prometnuti u nekog čudnovatog hibrida Bude Lončara i Georgea Sorosa dijeleći s dotičnima svjetonazor propisan globalnom agendom, ali i neizmjernu “ljubav” prema Hrvatskoj. S njom u paketu i alergiju prema najmanjoj naznaci hrvatskog nacionalizma (a hrvatski grb na “bubi” početkom sedamdesetih ravan je u najmanju ruku natpisu “Za dom spremni” danas, ako ne i nečem gorem što se ne usuđujemo ni pomisliti, a kamoli napisati). Distributer stranih roba tako je postao i distributerom (na)stranih ideja. Stoga i ne čudi što ga tako posvema podobnog u javnosti bije glas dobrodušnog mecene i ljubitelja umjetnosti.

S druge strane, neoprezni se Todorić u vrijeme kampanje vezane uz referendum o braku usudio u svojim trgovačkim centrima ustupiti prostor za promociju udruzi “U ime obitelji”. Njegov inozemni konkurent Lidl, na čijim je policama teže naići na hrvatski artikl nego u HTV-ovu kvizu Potjera na pitanje o Domovinskom ratu, uskratio je marketinšku suradnju hrvatskoj atletskoj zvijezdi Blanki Vlašić baš nekako u vrijeme kad je ona javno podržala stav UIO našavši se na udaru lokalnih LBGT filijala. Malo je tad smjernih katolika i domoljuba lupilo šakom o stol i reklo – Lidl, mene više ne buš videl!

Naprotiv, s vremenom ih se sve više rogušilo na Todorićev maloprodajni lanac, jer, eto, pričalo se sve glasnije i češće kako “Gazda” ne plaća robu na vrijeme i uništava jadne, male dobavljače. Malo tko se pri tom pitao zbog čega ti dobavljači, kad su već tako diskriminirani, ne nude svoju robu nekom drugom tko bi im dao povoljnije uvjete. Bi li im tko uopće bio spreman jamčiti obujam robe na policama poput Todorićevog maloprodajnog lanca? I zato oni koji se vesele mogućoj propasti ili drastičnom smanjenju tržišnog udjela Konzuma, neka razmisle hoće li lanci koji će zauzeti taj tržišni prostor početi uzimati robu od domaćih dobavljača, bili veliki ili mali, ili nastaviti suradnju s partnerima smještenim, mahom, na inozemnoj adresi. Nije tako teško naslutiti da bi tada domaća prerađivačka industrija uslijed gubitka distribucijskog kanala bila prinuđena smanjiti opseg proizvodnje. A manja proizvodnja, elementarna logika to govori, zahtijeva i manje proizvođača. Branka Roglića to ne brine. Naime, prostor za proizvode koje on distribuira mogao bi se u slučaju propasti Agrokora samo još povećati.

Međutim, u jednom trenutku, ne tako davno, pojavila se prijeteća sjena nad njegovim aktivnostima, kako poslovnim, tako i društvenim. Našao se, naime, čovjek koji je uočio pogubnost ovakvog gospodarskog ozračja za hrvatske nacionalne interese i nagovijestio obračun s uvozničkim lobijem, uz što je spomenuo i od toga neodvojivo pitanje lustracije. Roglić je poruku ozbiljno shvatio stvorivši nekonvencionalnu političku instant tvorbu koja će kontrolirati, a potom i eliminirati neželjenog uljeza. Kasnije će se pokazati – ne samo njega, nego više njih! Politički odvjetak Orbica je osmišljen tako da djeluje novo i svidi se povodljivom dijelu biračkog tijela uljezove stranke. Pri tom je prikazivan papskijim od (ovog) pape uz nesebičnu pripomoć krugova povezanih s Katoličkom crkvom pa i unutar nje same. Upravo onih krugova u njenim njedrima čije gmizanje mnoge neodoljivo podsjeća na ono udbaške guje.

Osim simboličnih novčanih sredstava koje je donirao ovom projektu, krug oko Roglića osigurao je svojim štićenicima privilegiran položaj u medijskom prostoru ali i drugu prateću infrastrukturu poput naglog uzleta u anketama. Ubrzo, Roglić hini raskid veze s vlastitom tvorbom koristeći kao izliku neuspjeli manevar još jednog njegovog gojenca, Drage Prgometa, koji je imao zadatak privesti je Zoranu Milanoviću, a što ga je, navodno, silno rastužilo.

Ipak, daljnji razvoj događaja pokazao je da je družina sklepana od provincijalnih naturščika, unatoč tome što je Roglića duboko “razočarala” kreiravši vlast s HDZ-om, nekim slučajem počela redom ispunjavati njegove ciljeve. Najprije je uklonila Tomislava Karamarka koji se jedini na političkoj sceni drznuo povući pitanje povlaštenog položaja uvozničkog lobija. Potom je jovanovićevski kundakom nasrnula na hrvatski nogomet i natjerala na povlačenje Zdravka Mamića, vodećeg hrvatskog proizvođača i izvoznika koji se natječe i stvara u području pod nemogućim natjecateljskim uvjetima, znatno nepovoljnijim i od onih Todorićevog Agrokora. Konačno, red je došao i na Ivicu Todorića, još jednog koji se previše trsi oko hrvatske proizvodnje i izvoza.

Već u samom začetku afere “Agrokor”, kad su zbog osjetljivosti situacije odgovorni i dobronamjerni šutjeli, Božo Petrov je, s pozicije formalno drugog čovjeka u državi, već presudio kako Ivica Todorić kao vlasnik i upravljač snosi svu odgovornost naglašavajući kako on više ne smije upravljati tvrtkom koju je stvorio. Uslijedio je filigranski dupli pas Petrova i Roglića izveden u jednome danu. Najprije je predsjednik Sabora Petrov, prerušen u istoimenog građanina, podnio kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića nadovezujući se na izjavu ruskog bankara. Zatim je Branko Roglić, iako vlasnik relativno malog udjela u dugu Agrokora, spremno dočekao asistenciju i pretvorio je u zgoditak dolivši ulje na vatru aktiviranjem zadužnice. Time je dao znak ostalim vjerovnicima da stampedo može početi.

Poslije toga bilo je samo pitanje vremena kad će Ivica Todorić prema već ustaljenom obrascu biti proglašen otmičarom. Onako kako su najprije hrvatska Vlada, a potom i stranka HDZ postale taocem jednog čovjeka – Karamarka, pa hrvatski nogomet talac “huligana u loži” – Mamića, tako i sad cijeli hrvatski gospodarski sustav postaje Todorićevim taocem.

Tako se polako okončava rušenje još jednog starog hrasta koji se našao na Roglićevu putu da najprije ostane “Broj 2”, a potom i postane “Broj 1”. Kako to obično biva, radove su, okuženi duhom ideologa razvaline, izveli oni koji ne znaju ništa stvarati, nego samo rušiti – i građevine i graditelje. Sve to, naravno, pod firmom nepokolebljive borbe za nacionalne interese. Hm … da, naravno, … samo za čije?

Nakon svega će još nadobudni čuvari pečata uvozničkog lobija, stojeći postojano na braniku tuđih nacionalnih interesa, ostati u vječnom strahu od velikana koje su (s)rušili. Pa nakon svega kažu da još vrebaju i prijete povratkom. I dalje su tu negdje, i dalje povlače konce iz sjene – i Karamarko i Mamić, pa će tako sada valjda i Todorić.

I što bi drugo oni kojima je zaista stalo do HRVATSKIH nacionalnih interesa na to imali reći, nego – iz njihovih usta u Božje uši!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari