Pratite nas

Kolumne

Todorić je “mrtav” – živio Roglić!

Objavljeno

na

Malo će kojem pojedincu konzervativnog i narodnjačkog svjetonazora, bio on aktivist, kolumnist, komentator tekstova ili samo pasivni promatrač društvenih zbivanja, promaknuti kako su vodeći mediji u Hrvatskoj pristrani, bolje rečeno jednostrani. Jednostrani su, ali i uporni u nametanju novih vrijednosti Hrvatima, u pravilu suprotnih onim tradicionalnima. Iako su takva zapažanja često popraćena čuđenjem konzervativaca, čini se da se ipak ne radi o nekom epohalnom otkriću. Tim je začudnija njihova reakcija kad se taj medijski vučji čopor, kako ga slikovito naziva legendarni admiral Domazet Lošo, obruši na pojedinca kojeg je prethodno izdvojio na čistinu. Dobar dio konzervativaca tada biva suzdržan. I ne samo da zašute kad se žrtva nađe izranjavana vučjima ugrizima, nego se, pomalo neočekivano, nemali broj njih pridružuje vucima dodatno cipelareći napadnutog, dok se ovaj na podu previja od bolova. Izgleda da ono što je još u nedavnoj prošlosti bilo jasno svakome seljaku bez škole – a to je da kad tvoj osvjedočeni neprijatelj nekog gadi, mora da taj i nije sasvim loš – današnjim, obrazovanjem i medijskim utjecajem opterećenim ljudima nekako teže dopire do svijesti. Ne ulazeći u moguće uzroke te pojave teško se oteti dojmu da vrhuška konzervativne društvene scene, po prirodi stvari i njezini sljedbenici, iz nekog razloga olako prihvaćaju ljevičarske milozvučne ispraznice poput transparentnosti, pravednosti, jednakih uvjeta za sve i nezaobilaznog kritičkog mišljenja, te kompletnu prateću terminologiju, predvođenu neizostavnim “govorom mržnje”. Sve su to spremni dosljedno, bez grama popusta, primijeniti na onoga kojeg je vučji čopor izdvojio i glođe ga na živo. A kad izgriženi konačno poklekne, obrušit će se na njega prekomjernim kanonadama naknadne pameti. Da se čovjek zapita trebaju li nam uopće “njihovi” kraj takvih “naših”? Trebali ili ne, “njihovih” nam ionako ne manjka, a uz to su i prilično dobro raspoređeni. Dodatna pomoć im zacijelo nije prijeko potrebna, osim možda onako za zabavu.

Koža Ivice Todorića dosad nije bila izložena radu očnjaka vučjeg čopora ni u približnoj mjeri poput one Tomislava Karamarka ili Zdravka Mamića. Pošteđen je toga, jer je prihvatio svojevrsni ugovor s đavlom – ulogu najvećeg oglašivača u vodećim medijima. Unatoč tome, i površni će promatrač primijetiti da Todorić nije tretiran jednako u usporedbi s ostalim pobjednicima tranzicije, poput Branka Roglića, Emila Tedeschija, Gorana Štroka i Danka Končara. Dok je potonji četverac uglavnom medijski glorificiran (u njihovu slučaju hrabrih, neovisnih istraživača koji bi im propitkivali boju prvog zarađenog milijuna nema ni za lijeka, a još se manje potanko istražuje kako su svoje poslovno carstvo gradili), Todorić je ipak iz nekog razloga sve vrijeme bio pod lupom. Za razliku od većine tajkuna, široj javnosti jedva poznatih ili skroz nepoznatih, on je nekako postao sinonimom za hrvatskog tajkuna, poput kaladonta za pastu za zube. Takva slika strpljivo je građena i mimo njegove volje, još od devedesetih kad se pojavljivao u ulozi ortaka Miroslavu Kutli u bradatim vicevima na temu pretjerane rastrošnosti uslijed naglog bogaćenja, sve do najnovijih vremena kad je poslužio kao obrazac za dokumentarac. Unatoč urednom plaćanju medijskog reketa (zlobnici bi kazali urednijem od plaćanja poreza) i vještom balansiranju između vodećih političkih opcija, uradak “Gazda” medijski nije nimalo sramežljivo promoviran. Možda ne baš onako napadno kao Grlićev “Ustav Republike Hrvatske”, ali dovoljno da svi za njega znaju.

Korijeni nepovjerenja prema najvećem oglašivaču moguće leže u tome što se, prema kazivanju Ante Glibote, Ivica Todorić još kao mladić provozao popularnom “bubom” gotovo cijelom Bosnom i Hercegovinom – i to ne baš običnom “bubom”, nego urešenom hrvatskim grbom posred haube. A sigurno mu nije previše pomoglo ni to što je svojedobno bio rado viđen gost u društvu predsjednika Tuđmana. Ipak, do potpunijeg ćemo odgovora doći usporedimo li lik mu i djelo s onim Branka Roglića koji se nedavno predstavio “Brojem 2”, odmah iza Todorića.

Srž razlike između “Broja 1” u padu i “Broja 2” u usponu najbolje je pred koju godinu opisao sam Roglić odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića bi li ulagao u bivše poljoprivredno-industrijske kombinate – PIK-ove. Ponosni vlasnik tvrtke ORBICO, najvećeg distributera u ovom dijelu Europe, što nije drugo nego uljepšani naziv za uvoznika, odbio je i primisao na takvu mogućnost – gotovo s gnušanjem, čak ni za jednu kunu i oprost pola poreznog duga. Nasuprot tome, Ivica Todorić je bio spreman prihvatiti rizik i stvarati radna mjesta u Hrvatskoj, k tome još u proizvodnji, u strateški osjetljivom području Slavonije i Baranje. Razbudio je u komunizmu usnule divove uvodeći suvremenu tehnologiju, a širenjem maloprodajnog lanca osigurao je proizvodima hrvatske prerađivačke industrije istaknutu tržišnu poziciju i izvan granica Hrvatske, bivajući tako motorom pozitivne bilance u robnoj razmjeni sa zemljama u okruženju, dočim je Branko Roglić istodobno postajao lokomotivom uvoza. Dok su Todorićeve aktivnosti otvarale proizvođačka radna mjesta i u Hrvatskoj, Roglićevi su poslovni interesi usmjereni na očuvanje radnih mjesta u inozemstvu, eliminaciju zatečene domaće konkurencije i gušenje nove u korijenu. A za društvo, u kojem su uvoznici roba uglednici, a proizvođači i izvoznici sumnjivci i smutljivci, posve je logično i prirodno da znatno više roba uvozi nego izvozi. Slijedno tome, takvo je društvo samo sebe osudilo izvoziti ljude, i to one najbolje.

Početci nastajanja poslovnih carstava “Brojeva 1 i 2” još zornije objašnjavaju razlike u njihovim sklonostima i senzibilitetima. Todorić je krenuo u poduzetništvo još kao mladić pokrenuvši obiteljski posao sa cvijećem, dočim je Roglić silom prilika morao u tajkune sredinom osamdesetih, kao pitomac crvene menadžerske “akademije” u klasi Vanjke Špiljka. Odabran je u svojim srednjim četrdesetima u vrijeme kad je vodećim komunističkim strukturama postalo jasno da se njihovu raju u kojem su predstavljali avangardu pregalaca socijalističkog samoupravnog rada neminovno bliži kraj. Mijenjala se globalna paradigma, ali srećom po njih i ta nova je zahtijevala ljude posebnog kova (ali i porijekla) koji će morati odvažno preuzeti odgovornost, a uskoro i vlasništvo nad narodnim bogatstvom, barem njegovim perspektivnim dijelom. U toj travestiji Roglić će se prometnuti u nekog čudnovatog hibrida Bude Lončara i Georgea Sorosa dijeleći s dotičnima svjetonazor propisan globalnom agendom, ali i neizmjernu “ljubav” prema Hrvatskoj. S njom u paketu i alergiju prema najmanjoj naznaci hrvatskog nacionalizma (a hrvatski grb na “bubi” početkom sedamdesetih ravan je u najmanju ruku natpisu “Za dom spremni” danas, ako ne i nečem gorem što se ne usuđujemo ni pomisliti, a kamoli napisati). Distributer stranih roba tako je postao i distributerom (na)stranih ideja. Stoga i ne čudi što ga tako posvema podobnog u javnosti bije glas dobrodušnog mecene i ljubitelja umjetnosti.

S druge strane, neoprezni se Todorić u vrijeme kampanje vezane uz referendum o braku usudio u svojim trgovačkim centrima ustupiti prostor za promociju udruzi “U ime obitelji”. Njegov inozemni konkurent Lidl, na čijim je policama teže naići na hrvatski artikl nego u HTV-ovu kvizu Potjera na pitanje o Domovinskom ratu, uskratio je marketinšku suradnju hrvatskoj atletskoj zvijezdi Blanki Vlašić baš nekako u vrijeme kad je ona javno podržala stav UIO našavši se na udaru lokalnih LBGT filijala. Malo je tad smjernih katolika i domoljuba lupilo šakom o stol i reklo – Lidl, mene više ne buš videl!

Naprotiv, s vremenom ih se sve više rogušilo na Todorićev maloprodajni lanac, jer, eto, pričalo se sve glasnije i češće kako “Gazda” ne plaća robu na vrijeme i uništava jadne, male dobavljače. Malo tko se pri tom pitao zbog čega ti dobavljači, kad su već tako diskriminirani, ne nude svoju robu nekom drugom tko bi im dao povoljnije uvjete. Bi li im tko uopće bio spreman jamčiti obujam robe na policama poput Todorićevog maloprodajnog lanca? I zato oni koji se vesele mogućoj propasti ili drastičnom smanjenju tržišnog udjela Konzuma, neka razmisle hoće li lanci koji će zauzeti taj tržišni prostor početi uzimati robu od domaćih dobavljača, bili veliki ili mali, ili nastaviti suradnju s partnerima smještenim, mahom, na inozemnoj adresi. Nije tako teško naslutiti da bi tada domaća prerađivačka industrija uslijed gubitka distribucijskog kanala bila prinuđena smanjiti opseg proizvodnje. A manja proizvodnja, elementarna logika to govori, zahtijeva i manje proizvođača. Branka Roglića to ne brine. Naime, prostor za proizvode koje on distribuira mogao bi se u slučaju propasti Agrokora samo još povećati.

Međutim, u jednom trenutku, ne tako davno, pojavila se prijeteća sjena nad njegovim aktivnostima, kako poslovnim, tako i društvenim. Našao se, naime, čovjek koji je uočio pogubnost ovakvog gospodarskog ozračja za hrvatske nacionalne interese i nagovijestio obračun s uvozničkim lobijem, uz što je spomenuo i od toga neodvojivo pitanje lustracije. Roglić je poruku ozbiljno shvatio stvorivši nekonvencionalnu političku instant tvorbu koja će kontrolirati, a potom i eliminirati neželjenog uljeza. Kasnije će se pokazati – ne samo njega, nego više njih! Politički odvjetak Orbica je osmišljen tako da djeluje novo i svidi se povodljivom dijelu biračkog tijela uljezove stranke. Pri tom je prikazivan papskijim od (ovog) pape uz nesebičnu pripomoć krugova povezanih s Katoličkom crkvom pa i unutar nje same. Upravo onih krugova u njenim njedrima čije gmizanje mnoge neodoljivo podsjeća na ono udbaške guje.

Osim simboličnih novčanih sredstava koje je donirao ovom projektu, krug oko Roglića osigurao je svojim štićenicima privilegiran položaj u medijskom prostoru ali i drugu prateću infrastrukturu poput naglog uzleta u anketama. Ubrzo, Roglić hini raskid veze s vlastitom tvorbom koristeći kao izliku neuspjeli manevar još jednog njegovog gojenca, Drage Prgometa, koji je imao zadatak privesti je Zoranu Milanoviću, a što ga je, navodno, silno rastužilo.

Ipak, daljnji razvoj događaja pokazao je da je družina sklepana od provincijalnih naturščika, unatoč tome što je Roglića duboko “razočarala” kreiravši vlast s HDZ-om, nekim slučajem počela redom ispunjavati njegove ciljeve. Najprije je uklonila Tomislava Karamarka koji se jedini na političkoj sceni drznuo povući pitanje povlaštenog položaja uvozničkog lobija. Potom je jovanovićevski kundakom nasrnula na hrvatski nogomet i natjerala na povlačenje Zdravka Mamića, vodećeg hrvatskog proizvođača i izvoznika koji se natječe i stvara u području pod nemogućim natjecateljskim uvjetima, znatno nepovoljnijim i od onih Todorićevog Agrokora. Konačno, red je došao i na Ivicu Todorića, još jednog koji se previše trsi oko hrvatske proizvodnje i izvoza.

Već u samom začetku afere “Agrokor”, kad su zbog osjetljivosti situacije odgovorni i dobronamjerni šutjeli, Božo Petrov je, s pozicije formalno drugog čovjeka u državi, već presudio kako Ivica Todorić kao vlasnik i upravljač snosi svu odgovornost naglašavajući kako on više ne smije upravljati tvrtkom koju je stvorio. Uslijedio je filigranski dupli pas Petrova i Roglića izveden u jednome danu. Najprije je predsjednik Sabora Petrov, prerušen u istoimenog građanina, podnio kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića nadovezujući se na izjavu ruskog bankara. Zatim je Branko Roglić, iako vlasnik relativno malog udjela u dugu Agrokora, spremno dočekao asistenciju i pretvorio je u zgoditak dolivši ulje na vatru aktiviranjem zadužnice. Time je dao znak ostalim vjerovnicima da stampedo može početi.

Poslije toga bilo je samo pitanje vremena kad će Ivica Todorić prema već ustaljenom obrascu biti proglašen otmičarom. Onako kako su najprije hrvatska Vlada, a potom i stranka HDZ postale taocem jednog čovjeka – Karamarka, pa hrvatski nogomet talac “huligana u loži” – Mamića, tako i sad cijeli hrvatski gospodarski sustav postaje Todorićevim taocem.

Tako se polako okončava rušenje još jednog starog hrasta koji se našao na Roglićevu putu da najprije ostane “Broj 2”, a potom i postane “Broj 1”. Kako to obično biva, radove su, okuženi duhom ideologa razvaline, izveli oni koji ne znaju ništa stvarati, nego samo rušiti – i građevine i graditelje. Sve to, naravno, pod firmom nepokolebljive borbe za nacionalne interese. Hm … da, naravno, … samo za čije?

Nakon svega će još nadobudni čuvari pečata uvozničkog lobija, stojeći postojano na braniku tuđih nacionalnih interesa, ostati u vječnom strahu od velikana koje su (s)rušili. Pa nakon svega kažu da još vrebaju i prijete povratkom. I dalje su tu negdje, i dalje povlače konce iz sjene – i Karamarko i Mamić, pa će tako sada valjda i Todorić.

I što bi drugo oni kojima je zaista stalo do HRVATSKIH nacionalnih interesa na to imali reći, nego – iz njihovih usta u Božje uši!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari