Pratite nas

Razgovor

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. Josipom Jurčevićem, povjesničarom

Objavljeno

na

Prof. dr. sc. Josip Jurčević jedan je od najpoznatijih i najcjenjenijih  hrvatskih povjesničara. Progonili su ga, još u vrijeme studentskih dana, kao sudionika Hrvatskog proljeća. Godine 1990. sudjelovao je u otkrivanju i javnom predstavljanju poratnih žrtava u jami Jazovka. O Bleiburgu je objavio i knjigu. Bio je sudionik hrvatskog obrambenog Domovinskog rata te prvi ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a.

Djelatnik je  Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, a predaje i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Aktivan je i u braniteljskim udrugama, koje su ga za njegov rad nagradile i prigodnim priznanjima.

Središnje teme njegova istraživanja su žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, Domovinski rat te hrvatsko iseljeništvo.

Nakon komemoracije u Jasenovcu, koju je zasjenila jedna neprimjerena izjava predsjednika države, na red dolazi obljetnica pokolja u Bleiburgu, odnosno Križnim putovima – velimo Jurčeviću  te ga na početku razgovora pitamo:

  • Kako tumačite činjenicu da ni nakon toliko godina još se ne zna puna istina o Jasenovcu, ali ni o Bleiburgu, a još manje o Maceljskoj šumi ili Jazovki?

Hrvatsko društvo je svjetski rekorder u ponavljanju povijesti i to uglavnom najlošijih iskustava.  Pritom ne postoji svijest o tome ponavljanju, pa se stoga ništa ni ne poduzima na zaustavljanju ponavljanja. To se ponavljanje događa na  svim razinama. Od ponavljanja cijelih povijesnih razdoblja i naraštajnih iskustava do ponavljanja na mikro zavičajnim razinama i pojedinačnih iskustava.

Jasenovac i Bleiburg su ogledni slučajevi, kad svakog proljeća doslovno kopiramo iskustva obilježavanja na svim razinama. Točno se zna što će tko ponoviti na vrhu državnih razina u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, kao i u slučaju pojedinih medija i osoba na svim stranama. Svatko tupi svoje, bez obzira na objektivne činjenice i strukovne  kriterije te civilizacijske i moralne standarde.

Objektivna, znanstvena istina o svim bitnim aspektima tih događanja je odavno istražena i ona je svima dostupna u znanstvenim monografijama i radovima, kako u pisanom tako i u elektroničkom obliku. Nasuprot uvriježenim stereotipima u hrvatskom javnom životu, potrebno je naglasiti da i o tim događanjima postoji samo jedna objektivna, znanstvena istina, a sve ostalo su neutemeljene proizvoljnosti iza kojih stoje različiti interesi i motivi. Međutim, odavno se u Hrvatskoj objektivnost i odgovornost potpuno i skandalozno ignorira ne samo kod neutjecajnih pojedinaca nego i na najvišim državnim razinama što je posebno štetno i opasno.

Tugaljivo i šaljivo rečeno, tu su novinari i dežurni lažni analitičari svih vrsta u najugodnijoj situaciji, jer mogu u cijelosti kopirati te objavljivati i izgovarati uratke iz prijašnjih godina te ih bezbrižno od poslodavaca naplaćivati kao najnovije ekskluzivne vijesti.

  • Pa, što se to onda po vama dogodilo u Jasenovcu, a što u Bleiburgu?

O tim događajima nemam neposrednih osobnih saznanja, jer tada nisam bio ni rođen niti su mi roditelji bili izravni sudionici tih događanja. Sva moja saznanja su rezultat dugih i temeljitih znanstvenih istraživanja, koja su objavljena u nekoliko znanstvenih knjiga i većem broju znanstvenih članaka. U smislu razumijevanja neupitne objektivnosti, dostatno je reći da sam na, laički rečeno, temi Jasenovca obranio magistarski rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1996., a na temi Bleiburga na istom sam fakultetu obranio opsežnu doktorsku disertaciju.

U jednom i drugom slučaju koristio sam opsežno izvorno povijesno gradivo svih strana, koje je velikim dijelom do tada bilo nedostupno ili nekorišteno, a uvažavana su i znanstveno vrednovana različita dotadašnja istraživanja. Magisterij je objavljen kao knjiga 1998. i drugo izdanje 2005., dok je doktorat objavljen 2005. i kasnije u nekoliko izdanja. Nakon toga sam provodio daljnja istraživanja, objavljivao znanstvene knjige, sudjelovao na mnogobrojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim simpozijima. Čak sam i kao vještak na suđenjima u Hrvatskoj i Hagu detaljnije obrazlagao o tim temama.

Međutim, usporedno s povećavanjem mojih znanstvenih spoznaja o tim i drugim najvažnijim temama hrvatske povijesti smanjivalo se preuzimanje i uvrštavanje tih objektivnih znanja u znanstveni, obrazovni, kulturni i drugi institucijski sustav u Hrvatskoj. Istovremeno, sve više mi je zatvaran medijski prostor i sustavno su provođene sofisticirane mjere svih vrsta otežavanja istraživanja i marginalizacije utjecanja.

Potpuno istu takvu sudbinu doživjeli su i znanstveni radovi drugih sve malobrojnijih znanstvenika koji su objektivno istraživali hrvatsku povijest, o kojoj su nasljeđene gomile tzv. istina koje je znanstveni sustav proizvodio i promovirao prema zahtjevima i naputcima političkih režima u proteklih stoljeće i pol. Potpuno je ista sudbina i sve malobrojnijih znanstvenika drugih društvenih znanosti koji pokušavaju objektivno istraživati aktualnu hrvatsku zbilju i perspektive hrvatske budućnosti. Sve skupa je usmjereno na što dublju i trajniju duhovnu i fizičku kolonizaciju Hrvatske kao identiteta i prostora, a preduvjet kolonizacije je neutralizacija riznice objektivnih znanja.

Stoga, tko želi saznati istinu o Jasenocu, Bleiburgu i drugim povijesnim i aktualnim temama treba biti oprezan i potruditi se pronaći objektivne znanstvene knjige i radove, koji su uglavnom sve zatajeniji i nedostupniji, jer znanje je najveća moć i ishodište svakog djelovanja.

U takvoj situaciji najvažnije je medijski osvijestiti da sve što se o Jasenovcu i Bleiburgu, kao dvijema iznimno važnim identitetskim temama, nudi kroz okupirani institucijski sustav u Hrvatskoj jesu različiti stupnjevi suvremenih specijalnoratovskih dezinformacija koje osmišljavaju kolonizatorski interesi.

  • Što mislite: kako to da Josip Broz Tito „nikada“ nije posjetio Jasenovac, a ni Bleiburg?

Bleiburg, tj. masovni i različiti poratni zločini jugokomunističkog režima u kojem je turbodiktatorsku i kult ulogu imao Tito, bili su najstrožije čuvana državna tajna. Kad se radi o Jasenovcu zanimljiv je i složeniji razlog zbog kojeg Tito nikad nije posjetio Spomen područje Jasenovac. Jedno od najčešćih pitanja koje su posjetitelji upisivali u jasenovačku spomen knjigu bilo je – zbog čega Tito nikad nije posjetio to mjesto.

Tito se nikad o tome nije očitovao, ali razlozi su sljedeći. Tito je svoju sve veću moć u jugokomunističkom režimu izgrađivao na presuđivanju u različitim režimskim i državnim problemima, sukobima i dvojbama. U takvim prigodama je održavao balans različitih sukoba i interesa. To je bilo poput priče o mački koja miševima dijeli sir i sve prilagođava svojoj koristi.

Jedan od najvećih jugokomunističkih problema i balansa bili su srbijansko-hrvatski odnosi. Prema komunističkim dokumentima, ratni jasenovački logor je do početka 1960-ih bio javno beznačajan, a tada je izaslanstvo partizanske boračke organizacije (SUBNOR) otišlo kod Tita i dobilo dopuštenje da se obilježava jasenovački logor. Međutim, šef boračke organizacije bio je Ranković te je namjesto uobičajenog obilježavanja izgradio golemu multifunkcionalnu instituciju Spomen područja koje je izgradilo jasenovački mit koji je teško narušavao srbijansko-hrvatski balans, s čime je ugrožavana i Titova svevlast. Stoga on zbog očuvanja svoje moći nije otišao u Jasenovac, jer bi time na svoju osobnu štetu pridonio narastanju mita.

S druge strane, kad je Tito prepoznao Rankovićeve namjere nije bilo moguće donijeti odluku da se ta institucija zatvori. To je bio i jedan od razloga Titova obračuna sa svojim dotadašnjim dugogodišnjime intimusom Rankovićem. Tako je Tito postupio za sebe najfukcionalnije, jednostavno je ignorirao Jasenovac iako je bezbroj puta prolazio pored njega.

Ali institucija Spomen područja je opstala i izgrađena je u najsnažnije velikosrbijansko protuhrvatsko sredstvo, kojem se 1980-ih uzalud suprotstavljao i niz uglednih i moćnih intelektualaca i članova partije u Hrvatskoj. Ono što je danas najpogubnije je to da se glavni kreatori jasenovačkog mita nakon 1990. nalaze u okupiranim i najvažnijim hrvatskim političkim i javnim institucijama, iz kojih su temeljito uklonjeni svi koji se time ne služe. Od te opake ugroze hrvatsko društvo nije nikada prije 1990 bilo institucijski nezaštićenije. O tome za sljedeću godinu pripremam dokumentiranu knjigu koja će mnoge šokirati podacima što se u svezi toga događalo proteklih 30-ak godina.

  • Predsjednik države Zoran Milanović ide u Jasenovac, ali ne će u Bleiburg, iako je pokrovitelj tamošnje komemoracije Hrvatski sabor…Tko je tu lud?

Kad bi sadašnji predsjednik Milanović pristao na jedan znanstveno strukturiran razgovor moglo bi se, u vezi toga i drugih skandaloznih ekscentričnosti, prilično točno utvrditi slojevitost i omjere uzroka, interesa i motiva njegova postupanja. Sigurno bi čak i njemu bilo zanimljivo saznati znanstvene rezultate o tome koliko su mu zablude i limitiranost posljedica indoktrinacije iz užeg privatnog i političkog okruženja, a koliko je jedna od mase kolateralnih žrtava općeg jugokomunističkog jednoumlja koje u hrvatskom društvu jednako i na isti način, opakije od korona-virusa, dominira prije i nakon 1990. godine.

Još bi zanimljivije bilo znanstveno izmjeriti koliko predsjednik Milanović razumijeva i s kolikom sviješću sudjeluje u  očito negdje planiranim posljedicama rafala izgreda koje ispaljuje poput pijanih četnika 1991. godine. Naime, on to čini s tolikim intenzitetom da stvarno najizravnije čisti put novom mandatu Plenkovićeve vješto prikrivene Borg skupine kojoj je osnovna poruka hrvatskim građanima: „Predajte se! Svaki otpor je uzaludan!“

  • Nego, neprestano se govori i piše o ratnim zločinima partizana – komunista nakon 1945., ali nema optužnica, nema kazni…

Ako je prije četvrt stoljeća ili prije desetak godina bilo nekakvih dvojbi, danas ih više nema glede toga da Republikom  Hrvatskom vlada najrigidnija jugokomunistička struktura sa svojim biološkim potomcima i ideološkim klonovima. To se temeljem dostupnog povijesnog gradiva u Hrvatskoj i pismohrani Haškog tribunala može dokazivati ne samo na razini modela i strukture nego i do razine pojedinih moćnika.

Stoga je – usprkos potpuno razvidnih činjenica i dokaza – apsurdno očekivati da će oni sami sebi suditi pravosudno, politički ili moralno nakon svih zlodjela i veleizdajaizdaja koje su počinili prije i nakon 1990.

  • A kako, gospodine Jurčeviću, gledate na činjenicu da smo izašli iz Domovinskog rata, odnosno da smo pobijedili, a da nismo službeno imali ni jednog Junaka, ratnog profitera, dezertera, pa ni izdajicu?

Hrvatski Domovinski rat je jedini rat u cijeloj svjetskoj povijesti nakon kojega ne samo što službeno ne postoje heroji, nego institucije u Hrvatskoj – od političkih i pravosudnih do kulturnih, znanstvenih i medijskih – sustavno stvarne heroje pretvaraju u ratne zločince i osuđuju ih na sve načine, a stvarne ratne zločince aboliraju te pretvaraju u ugledne građane, saborske zastupnike i dio vladajuće oligarhije na svim razinama vlasti.

Uz to, sva postignuća tog osloboditeljskog rata, uključujući i nastanak samostalne hrvatske države prikazuju kao zločinački pothvat. Ta teza da je hrvatski obrambeni rat udruženi zločinački pothvat kreirana je u hrvatskim državnim institucijama 1994. I o otme sam više puta javno govorio.

Na taj način, iz odnosa prema Hrvatskom Domovinskom ratu možemo lako prepoznavati tko je tko u Hrvatskoj, i kad se radi o osobama i kad se radi o instutcijama. Pritom je najvažnije ne nasjedati na prijetvorne verbalne iskaze nego treba prosuđivati na temelju djela.

  • Koja je po vama razlika između partizanskog „narodnog heroja“ i Junaka Domovinskog rata?

Jugokomunistički režim je imao dvije vrste heroja. Jedna vrsta su bili poginuli partizani koji su bili Titu i partiji najodaniji, a druga vrsta heroja su bili najistaknutije političke jugokomunjare. Tako je u toj komediji Tito bio proglašen trostrukim herojem. I jedna i druga vrsta tog herojstva bila je maksimalno institucionalizirana, tj. sustavno veličana u svim vrstama javne produkcije i komunikacije, uključujući i spomenike, nazive ulica, institucija itd.

Heroji Hrvatskoga Domovinskog rata su brojni javno prešućeni dragovoljci koji  herojski ili samozatajno žive među nama, a institucijski sustava u Republici Hrvatskoj ih na sve načine sustavno blati i kriminalizira pravosudno i percepcijski. Suprotstavljajući se takvom stanju, prije četiri godine sam objavio knjigu svjedočanstava o 19 takvih stvarno veličanstvenih i javno nepoznatih heroja. Oni su različiti prema porijeklu, zanimanju, životnoj dobi, životnim i ratnim sudbinama te predstavljaju uzorak zatajenog herojstva Hrvatskog Domovinskog rata. Jedna od svrha te knjige je da se potakne braniteljske udruge i drugi ljudi dobre volje na prikupljanje svjedočanstava o herojima iz svojeg okruženja.

  • A, što onda znači „dati život za Domovinu“?

U ratu to doslovno znači spremnost i poginuti u obrani zajednice kojoj se pripada, tj. domovine, a u miru to znači na sve načine djelovati na dobrobit svoje zajednice sa sviješću da se jedino na taj način može ostvariti i punina sebe samoga kao osobe.

  • Više, izgleda, ne postoji ni teoretska mogućnost da dobijemo bilo kakvu ratnu odštetu, tim prije što to osim prof. dr. Zvonimira Šeparovića i ljudi oko njega nitko i ne traži…

Ratna odšteta ima meterijalne, pravne, identitetske, vrijednosne, percepcijske, simboličke i drugačije sastavnice i dimenzije koje su međusobno povezane. Za ostvarivanje svih tih vidova ratne odštete nema ni međunarodnopravne i političke niti moralne zastare, nego to prvenstveno ovisi o odgovornosti  i stručnosti institucijskog sustava zemlje i nacije žrtve ratne agresije. To pokazuju i suvremena iskustva brojnih zemalja. Primjerice, to najjasnije potvrđuje židovska nacionalna zajednica kojoj je po stradalništvu veoma slična hrvatska nacija.

Židovska nacija koja je na sve načine strašno stradala u Drugom svjetskom ratu nije tada imala svoju državu, ali i danas četvrti naraštaj židovskih stradalnika iz Drugog svjetskog rata ostvaruje različite vrste satisfakcija, prvenstveno stoga što u židovskim nacionalnim institucijama diljem svijeta, a ne samo u Izraelu, moć imaju židovski domoljubi. Nažalost, u hrvatskoj državi i hrvatskim nacionalnim institucijama moć imaju neprijatelji hrvatske države, hrvatske nacije i hrvatskog zajedništva

  • Što mogu povjesničari, poput vas, kad takve kao što ste vi svako malo u medijima ili na televiziji razni goldsteini, klasići, jakovine i slični, „nadglasaju“ ili bolje rečeno njih zovu, a vas, kao što ste i sami rekli, tek tu i tamo?

Osnovna općeljudska zadaća povjesničara i drugih intelektualaca, kao i svih osoba je da stručno i moralno rade svoj posao, jer su u protivnom beskorisni i štetočine u svakom pogledu, kako prema svojem najužem obiteljskom okruženju tako i na svim razinama ljudskog zajedništva. U tom smislu je posebno velik stupanj odgovornosti intelektualaca, koji bi prema obrazovanju i društvenom statusu trebali najbolje znati dosege posljedica općeg i svojeg osobnog štetočinskog djelovanja.

Notorna je činjenica da su intelektualci glavni kreatori najvećih svjetskih zločina koje su primjerice počinili totalitarni režimi u 20. stoljeću. Naime, bilo koji složeni posao, kojeg možemo nazvati industrijom nemoguće je idejno i organizacijski uspostaviti bez intelektualnih znanja, pa je to slučaj i sa industrijama masovnih zločina koje su počinili komunizam, nacionalsocijalizam, fašizam, militarizam i ostali manji totalitarni režimi.

Intelektualka koja je to najbolje istražila i objasnila jest Hanah Arendt, vrhunska znanstvenica i Židovka koja je preživjela holokaust. Ona je šteočinske intelektualce koji su ključni kreatori tih i drugih industrija zločina s punim opravdanjem označila pojmom ubojica za pisaćim stolom. U tome smislu treba promatrati i devijantna postupanja i odgovornost dijela intelektualaca u Hrvatskoj, ukljkučujući i povijesničare koji su strukovno najbolje upoznati s uzrocima, tijekom i posljedicama zločinačkih događanja.

  • A, što po vama znači kad nekog optuže da je „desni“, ekstremni nacionalista i slično?

Općenito gledajući to su u suvremenom globaliziranom svijetu zastarjeli pojmovi i termini koji intenzivno zagađuju i oneviješćuju hrvatski javni život, a prema podrijetlu pripadaju jednoumnom arsenalu s kojim je jugokomunistički režim najprije javno prospkribirao i stigmatizirao  nepoželjne osobe te potom provodio njihovu potpunu neutralizaciju na različite načine: od marginalizacije i svih vrsta psihofizičkih tortura do zatvaranja i likvidacija.

  • Još i danas se mnogo govori o Udbašima, pa tako se kaže da je jedan od njih bio i Josip Manolić. A njemu i takvima nikad bolje!

Jedna od tema koje najintenzivnije istražujem proteklih desetak godina jest djelovanje jugokomunističkih sigurnosnih službi prije i nakon 1990., a njih se kolokvijalno učestalo naziva Udbom. To je skaraćenica za Upravu državne bezbednosti, što je od 1946. do 1966. bio službeni naziv jugokomunističke civilne sigurnosne službe.

Na temelju dostupnih udbaških dokumenata je nadvojbeno da su iznimno moćne jugokomunističke sigurnosne službe imale daleko najveću formalnu i stvarnu moć prije 1990. te su bile glavni moderator procesa raspada druge Jugoslavije i nastanka samostalnih država u kojima su zadržale  najveću pozadinsku moć. U Hrvatskoj se nakon 1990. to može jasno iščitavati iz karijera niza  osoba poput Mustača, Perkovića i naročito Manolića.

Za ovu porigodu dostatno je podsjetiti da je šef jugokomunističkih zatvora Manolić bio među najistaknutijim osobama torture i smrtonosnog trovanja blaženog Alojzija Stepinca te zvjerskog uništavanja njegova mrtvog tijela. U ključnih početnih pet godina samostalne hrvatske države (1990.-1994.) Manolić je formalno i stvarno bio najmoćniji čovjek u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Između ostalog, bio je čelna osoba Savjeta za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), koji je bio krovna ustanova cijelog sigurnosnog sustava u RH, kojeg je u cijelosti činilo 750 djelatnika jugokomunističke Službe državne sigurnosti. Istovremeno je u ključnom razdoblju za kadriranje u samostalnoj hrvatskoj (od ljeta 1990. do ljeta 1991.) bio predsjednik Vlade RH, te je intenzivno u „novi“ sustav ugrađivao korumpirane jugokomunističke kadrove i, čast iznimkama, mnogobroje istaknute hrvatske nacionaliste  i kelronacionaliste koji su zapravo u Jugoslaviji bili tajni suradnici Udbe. Iz tog kadrovskog sjemenja izrasla je sadašnja  mlađa veleizdajnička oligarhija koja je preplavila hrvatske institucije, a domoljubi koji su stjecajem rata i interegnuma bili u hrvatskim institucijama postupno su eliminirani i kriminalizirani nakon što su u nemogućim uvjetima obranili i stvorili samostalnu hrvatsku državu.

U takovom povijesnom procesu dugovječni Manolić je danas nedodirljivi simbol vrhovima strukture vlasti koji se s njim ponosno javno slikaju, a njegovi memoarski zapisi su vrijednosno ishodište čelnim osobama vlasti u Hrvatskoj te sustavu javne komunikacije – od institucija kulture i znanosti do medija.

  • Kako gledate na hrvatske medije, odnosno vjeruju li ljudi onom što piše?

U suvremenim svjetskim globalističkim teorijama je osnovno stajalište da su mediji najsnažnije masovno mirnodopsko oružje dezinformacijskog rata u kojem se oblikuju stereoptipi identiteta, vrijednosti, mentaliteta, javnog mnijenje itd., koji su sredstva suvremenog vladanja od svjetske do najlokalnije razine.

Gotovo nevjerovatan razvoj informacijske tehnologije omogućio je nepodnošljivo prekomjerno i neprekidno granatiranje biološki krhke umne i psihoneurotske strukture svakog pojedinca na kugli zemaljskoj te se na taj način doslovno postižu radiklani učinci neutralizacije ishodišta ljudske slobode i individualnosti te se do tančina oblikuju unificirani stavovi i ponašanja ljudi u svakom pogledu.

Mediji u Hrvatskoj su ekstremni dio tog globalnog procesa, odnosno, u većini zemalja  svijeta još uvijek postoje snažne nacionalne i drugačije medijske strukture koje odolijevaju globalističkom totalitarizmu te takve politike simboliziraju primjerice Trump, Putin i Orban, pa čak i niz političara u Sloveniji. Dakle, to nije pitanje veličine neke zemlje, nego suvrenizma u glavama svakog čovjeka, a naročito onih koji imaju položaje političke i drugačije .moći.

Kad se radi o Hrvatskoj, može se reći da je ona u različitim vidivoma koje smo spomenuli praktično institucijski kapitulirala, te ne postoje hrvatski mediji nego samo mediji u Hrvatskoj. Na medijskoj razini to svatko može provjeriti ne samo analizom medijskih sadržaja što je zahtjevniji posao, nego i uvidom u lako dostupne javne podatke o vlasničkoj strukturi medija, kojima su u Hrvatskoj golemim dijelom vlasnici stranci, a malim dijelom domaći izdajnici, od kojih neki čak glume hrvatski suverenizam, a zapravo su informacijski logor za predstavljanje lažnih suvernista kako se stvarni ne bi ni mogli početi udruživati.

Na krajnoj margini  nalazi se nekolicina hrvatskih sve nemoćnijih portala koje nositelji moći čak isključuju iz informatičkih tražilica te se za njih i njihove tekstove i razgovore saznaje tek putem usmene predaje ili mobitelskih aplikacija. Ali i tu pratimo sve veći nadzor i isključivanje nepoželjnih sadrža i osoba.

  • A kako gledate na „borbu“ saborskih zastupnika, koji danima govore „sami sebi“?

Prije više od 20-ak godina jedan hrvatski kazališni kulturnjak koji je bio saborski zastupnik opravdano je značaj i igrokaze u Hrvatskom (državnom) saboru doživio i slikovito opsao kao kokošinjac. Kada po različitim kriterijima uspoređujemo tadašnji i sadašnji Sabor može se reći da je tadašnji kokošinjac svjetska akademija u odnosu na sadašnji saborski jad.

  • Što mislite: zbog čega su sa svih strana napali igrani film i tv seriju Antuna Vrdoljaka „General“, a uzvisili lažni i dosadni film „Dnevnik Diane Budisavljević“?

Ako se uvaži sve što sam vam do sada naznačio onda je nepotrebno zamarati čitatelje i s kratkom analizom tih filmova. Dostatno je reći da se, nažalost, pokude i pohvale u svezi oba filma ne temelje na razumskim umjetničkim i društvenim analizama i značenjima, nego na primitivnoj navijačkoj motivaciji i bezumlju.

  • A, kakvo je vaše mišljenje o dosadašnjem djelovanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, kojeg vodi dr. Ante Nazor?

S okolnostima i pozadinom osnivanja te institucije sam temeljito upoznat, jer sam bio akter koji je pokušao utjecati lobiranjem i zakonskim radnjama prema nadležnim institucijama. Kratko rečeno, to je – obzirom na ključno značenje Hrvatskog domovinskog rata – trebala biti iznimno značajna državna, kulturna i znanstvena institucija. Da bi to mogla biti trebala je imati tome primjeren prostor, proračun i kadrove. Međutim, osnivači su odredili da to bude blef institucija koja čak nema prostora nego je skučeni podstanar u Hrvatskom državnom arhivu koji i sam vapi za dodatnim prostorom. Proračun je više nego sramotno mali, a broj i kakvoća kadrova su postavljeni na način da ne mogu ništa važnoga napraviti, bez obzira na osobno htijenje djelatnika.

To su objektivne i u svakom pogledu katstrofalne zadatosti koje su kreirane unutar veleizdajničke politike vlade Ive Sanadera s kojom je upravljala Haška mreža, kojoj je trebala takva blef institucija koja navodno radi važni državni posao.

Pojedinačna produkcijske nekakvoće te institucije, ukljućujući i izručivanje dokumentacije Haškoj mreži od Sarajeva do Haga prema političkim nalozima a protivno pravilima struke i pravnog poretka RH su duga priča koja će se neizbježno u punoj mjeri otvoriti kad se imalo počnu uređivati institucije.

Jasno da je strukturi koja je osmislila blef instituciju bilo veoma bitno na njeno čelo postaviti osobu profila koja će služiti i neće talasati te će slati javno poželjne mimikrijske balone, a sve to prema potrebama i zahtjevima političke strukture. I iz hrvatskog iskustva  je znano da takvi pouzdani kadrovi preživljavaju smjene stranaka na vlasti i odoljevaju stranačkom uhljebničkom nadiranju.

To su okvirne činjenice o toj blef instituciji, a sve ostalo su detalji koji ne bi stali u pet knjiga a kamoli u ovaj medijski razgovor. Svima zainteresiranima predlažem  da upriliče bilo koji oblik javne rasprave o ovoj važnoj temi i prijavljujem se kao jedan od sudionika.

  • I na kraju, gospodine Jurčeviću, kakvi su vam planovi, što radite u „doba korone“?

Korona-slučaj je najveći svjetski slučaj u cijeloj svjetskoj povijesti, jer ni Drugi svjetski rat nije obuhvatio toliko ljudi i do te razine i masovnosti suspendirao osnovne ljudske slobode djelovanja, kretanja, rada, školovanja i cijelog niza drugih životnih prava. Stoga je meni, kao amateru za znanstvena područja medicine i biologije bilo najvažnije i najzanimljivije pratiti podatke, projekcije i stajlišta vrhunskih medicinara i biologa u svijetu i Hrvatskoj koji su se mukotrpno  probijali do javnosti ukazujući na medicinsku neopravdanost koju su forsirano iznosili medicinari i biolozi s kojima je politika u potpunosti popunila medijski prostor.

O tim drugim aspektima će sigurno u narednom razdoblju biti sve više zanimljivih rasprava koje će otkrivati druge – gospodarske, političke, geostrateške, socijalne, psihološke  itd. – aspekte svjetskog i hrvatskog korona-slučaja.

Kad se radi o mojoj struci, doba korone je, vjerujte gospodine Pavkoviću,  već za dva mjeseca odgodilo izlazak moje nove knjige koja je najuže povezana sa nizom tema iz našeg  razgovora. Naslov knjige je više nego jasan: „Komunistički teror i mučeništvo Crkve – djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945.-1990.“ Knjiga ima dva sveska i ukupno 950 stranica te će nadam se biti otisnuta do sredine svibnja.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marin Sopta: Iseljenici su zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima

Objavljeno

na

Objavio

„U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima,  osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.

Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su  desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani.

Treće, dolaskom 2000. godine  na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.

Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje  kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje.“

Piše: Anto PRANJKIĆ

Predsjednik Centra za istraživanje  hrvatskog iseljeništva prof. dr. sc. Marin Sopta rodio se 1950. godine na Širokom Brijegu gdje je završio  srednju školu. Kao i većina njegovih sunarodnjaka iz kršne Hercegovine  „trbuhom za kruhom“ preplovio je „veliku rijeku“ i u Kanadi nastavio školovanje i rad. No, uvijek je bio uključen u hrvatska strujanja te se po završetku školovanja uključio u rad hrvatske iseljeničke zajednice.

Ubrzo su sunarodnjaci u Torontu prepoznali njegove kvalitete pa su ga birali za predsjednika Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća u Torontu. Jedan je  od utemeljitelja Hrvatskog državotvornog pokreta, gdje je obnašao niz dužnosti. Od 1990. godine uključio se u HDZ, a 1995. godine, nakon punih 26 godina izbivanja, vratio  u Domovinu i obnašao niz važnih državnih dužnosti.

Obnašao je dužnost državnog tajnika u Ministarstvu razvitka, useljeništva i obnove Republike Hrvatske. Cijeli se život bavi temama vezanim za hrvatsko iseljeništvo. Danas obnaša dužnost direktora Hrvatskog centra za strategijska istraživanja u Zagrebu. Jedan je od organizatora Hrvatskih iseljeničkih kongresa i jedna je od najpozvanijih osoba za razgovor o temama koje se tiču hrvatskoga iseljeništva.

Gospodine Sopta, u studenom ove godine će Vaša udruga u suradnji sa drugim institucijama i  ustanovama koje skrbe o hrvatskim iseljenicima, organizirati, Četvrti Hrvatski iseljenički kongres. Zbog čega? Što je cilj takvoga skupa?

-Opće je poznata stvar da u današnje vrijeme dijaspora ili bolje rečeno iseljenici imaju mnogo veći značaj nego prije trideset, četrdeset godina. Svojim novčanim doznakama oni doprinose u značajnom procentu državnom proračunu svojih matičnih država. Hrvatski iseljenici u zadnjih nekoliko godina pošalju preko dvije milijarde eura u domovinu, što doprinosi da Hrvatska od svih članica Europske unije ima najvišu vrijednost osobnih doznaka u odnosu na veličinu ekonomije, 4,7 posto BDP.

Svijesni situacije u kojoj se nalazimo, mi članovi Organizacijskog odbora, da bi ukazali na problem iseljavanja kao i na mogućnost povratka hrvatskih iseljenika,  nakon Prvog Hrvatskog iseljeničkog kongresa održanog 2014. u Zagrebu, Drugog održanog 2016. u Šibeniku, Trećeg održanog 2018. u Osijeku, smo odlučili da organiziramo Četvrti hrvatski iseljenički kongres s temom Povratak –  stvarnost ili utopija.

Za kongres je vladao velik interes i mi smo prije pojave korone imali preko 150 prijava predavača iz preko dvadeset zemalja svijeta. Svakako, korona je uveliko poremitila naše planove i program, no mi smo odlučili da nećemo odustati i kako sada stoje stvari mi ćemo i u novonastaloj situaciji imati preko stotinu predavača. Glavni cilj Četvrtog hrvatskog iseljeničkog kongresa, kao i prethodna tri, je da u prvom redu ukaže na ogromni potencijal hrvatskog iseljeništva koji, nažalost, nije u potpunosti iskorišten.

Važno je da pokažemo njegov stoljetni doprinos u očuvanju hrvatskog nacionalnog, kulturnog i političkog identitata u svijetu, i ono što je najvažnije da kroz diskusije, izlaganja sudionika, razmjene mišljenja dođemo sa nekim novim prijedlozima ili pak programima koji će  doprinjeti da odnosi između domovine i iseljenika budu što kvalitetniji i efikasniji. Iznad svega glavni cilj je potaknuti javnu raspravu na temu povratka hrvatskih iseljenika. Osobno smatram da bi ova tema trebala biti i tema u Saboru.

Koje su teme kongresa?  

Kao što smo u najavi za  Kongres naglasili, glavne teme Kongresa biti :

-Odnos rada i poduzetništva u procesu povratka

-Institucionalna potpora povratku Povratništvo u povijesnoj perspektivi   i povratak mladih

-Kulturna politika i identiteti kao dio povratka

-Demografski aspekti povratka

-Uloga Katoličke crkve u očuvanju identiteta

-Očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta u iseljeništvu kroz crkvu, kulturu, jezik, sport

Kao što sam  već rekao Hrvatska se danas, više nego ikad, suočava s brojnim demografskim i društveno-gospodarskim izazovima u najširem smislu te riječi. Iako se kao zemlja nalazi na imigracijskome kontinentu, dosadašnja iskustva pokazala su da su jedini realni migracijski izvor za ublažavanje negativnih demografskih trendova njezini iseljeni građani i njihovi potomci.

Mi smo  već na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom  2014. u Zagrebu usvojili Rezoluciju  s desetak točaka koju smo poslali na sve relevantne  državne institucije ali nažalost od nikoga nismo dobili odgovor. No, što je interesantno spomenuti je kako je Europsko vijeće 2015. godine  donijelo Rezoluciju  1321 pod imenom Democratic participation  for migrant diasporas  koja sadrži skoro iste točke kao naša Rezolucija. U toj rezoluciji koju Europsko vijeće preporučuje svim  svojim članicama pa tako i Hrvatskoj  da nastoje sprovesti u djelo njihove točke. Između ostalog,  Rezolucija Evropskog vijeće predlaže da svaka država :

  1. Osnuje ministarstvo za iseljeništvo,
  2. Da omogući elektronsko ili dopunsko glasanje,
  3. Da potakne da članovi druge i inih generacija svojih potomaka sudjeluju u osmišljavanju   i planiranju razvojne strategije razvitka države,
  4. Materijalno pomoći iseljeničke udruge koje promoviraju materinji jezik i kulturu,
  5. Poticati lokalne lidere da potaknu povratak i ulaganja hrvatskih iseljenika u lokalne zajednice itd. Postavlja se pitanje zašto se  naša vlada koja je eurofilna  ne drži ovi preporuke Brisela.Iseljenici su generacijama prenosili u druge zemlje svoj biološki, profesionalni i kulturni potencijal obogaćujući time zemlje useljenja. Međutim, kroz dugu iseljeničku povijest Hrvatske uvijek su postojali i povratnički tokovi različitog intenziteta i raznolikih iskustava i uspjeha. Osim emotivnih i nostalgičnih motiva, povratnike mogu uz ekonomske čimbenike, privući određeni elementi kvalitete života (sigurnost, mirniji, opušteniji način života, krajolik, klima i dr.). Povratništvo je složen proces koji objedinjuje emigracijsko i imigracijsko iskustvo, kao i iskustvo povratne migracije, i ne može ga se promatrati izvan hrvatskoga društvenog, političkog i gospodarskog konteksta.

Održivost povratka ovisi o brojnim čimbenicima, poput aktivne uloge državnih institucija, pravnog okvira, postojanja i provedbe usmjerenih javnih politika, ekonomskih prilika, zatim obiteljskih prilika, ali i o uloženim naporima povratnika i potomaka iseljenika u što uspješniju integraciju u hrvatsko društvo. Iskustvo povratnika specijaliziranih znanja može biti snažan impuls za razvoj hrvatskoga gospodarstva, a da bi se iskoristio postojeći potencijal, potrebne su brze i konkretne mjere za njihovo privlačenje.

Kakvo je Vaše viđenje odnosa hrvatske države prema hrvatskom iseljeništvu?

-Nakon one velike euforije i iskrenog zajedništva početkom devedestih godina prošlog stoljeća ogromnog broja Hrvata i Hrvatica postepeno je dolazilo do slabljena tih odnosa  tako da u ovom trenutku po mom mišljenju ti odnosi su, rekao bih, na veoma niskoj razini. Za to postoji nekoliko razloga  od kojih ću spomenuti samo neke koji su po mom mišljenju doprinijeli ovakvom stanju .

U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima,  osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.

Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su  desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani. Treće, dolaskom 2000. godine  na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.

Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje  kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje.

Zato smatram da je potrebno što hitnije u domovini , tu mislim prvo na institute da sprovedu istraživanja u većim hrvatskim zajednicama u svijetu i doensu neke zaključke i preporuke kako bi suradnja između domovine i iseljenika postala što kvalitetnija i učinkovitija.

Kako iseljenici gledaju na Republiku Hrvatsku i je li se promijenio te u kojoj mjeri onaj zanos iz 90-tih godina 20. stoljeća?

-Mislim da sam vam više manje pružio odgovor u prethodnom pitanju. No, kako je stanje u svakom iseljeništvu pa tako i u hrvatskom odraz unutrašnjeg stanja koje vlada u zemlji, tako su i hrvatski iseljenici u ovom trenutku uglavnom zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima i ono   što je najgore među njima vlada jedna vrsta apatije prema Hrvatskoj.

Oni očekuju da Hrvatska, Zagreb, bude aktivnija, da im otvoreno pošalje poziv za povratak, da osmisli neke programe, ponudi  poticajne mjere za povratak… Osobno smatram da bi se mi trebali ugledati na nedavne primjere Poljske, Portugala i Španjolske koje su osmislile strategiju povratka svojih iseljenika, koje su  u veoma kratkom vremenu pokazale pozitivne rezultate. Da zaključim sa mojim odgovorom, mišljenja sam da glavna inicijativa i programi prema hrvatskim iseljenicima moraju se osmisliti u Zagrebu svakako uz sudjelovanje hrvatskih udruga i istaknutih individualaca u iseljeništvu.

Kao iseljenik u Kanadi ste se zalagali za slobodnu Hrvatsku, kad se stvorila neovisna država za slobodu se zalažete u neovisnoj Hrvatskoj. Gdje je lakše? Koje specifičnosti ima rad za Hrvatsku u iseljeništvu daleko od doma, a koje rad za slobodu i neovisnost na kućnom pragu?

-Svakako tu se radi o dva sasvim različita svijeta, dvije različite države, uvjeti i prilike za djelovanje itd. Naime moj rad kao i rad hrvatskih iseljenika  poput mene  do 90 tih godina prošlog stoljeća bio je baziran u prvom redu promicanju ideje hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj budućnosti, pravo na slobodu i demokraciju.

Dalje, nastojali smo konstantno u sredinama u kojima smo živjeli, u gradovima i državama prikazati činjenično stanje koje je vladalo u Jugoslaviji, državi koja je po izvještajima međunarodne organizacije za ljudska prava Amnesty International, imala više političkih zatvorenika nego bivši SSSR u odnosu na broj stanovnika.

Nastojali smo uspostaviti različite vrste suradnje s  Hrvatima u domovini. Bila je to svakodnevna rovovska borba, između Davida (HRVATSKI POLIČKI EMIGRANT) s jedne strane, i Golijata ( JUGOSLAVIJA I NJEZINA DIPLOMACIJA I UDBINIH AGENATA) s druge strane. David je morao svaki dan raditi da bi preživio i prehranio svoju obitelj. Morao je  osim svog slobodnog vremena i finacirati , materijalno pomagati svoju organizaciju i njezine projekte.

Glavna karakteristika hrvatskih političkih emigranata iz tog vremena bila je bazirana na idealizmu, osobnom žrtovanju i velikoj i slijepoj ljubavi prema domovini. Dolaskom  u slobodnu i demokratsku Hrvatsku mnogi su se povratnici iz iseljeništva razočarali,  jer nisu očekivali niti su bili spremni prihvatiti maćehinski odnos prema njima.

Uzelo je dosta vremena da shvate  da i u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj koju su sanjali i za koju su se mnogi cijeli život  borili, važe ista pravila kao i u svim demokratskim kapitalističkim državama svijeta. To znači postoje jake interesne skupine koje vežu zajednički poslovni ili politički interesi, jaki i močni takozvani tajkuni koji su preko noći postali milijunaši i vlasnici ogromnih bogastava koje su mnogi od njih stekli na veoma upitan način.

Iznad svega, ogromna večina hrvatskih iseljenika povratnika nije mogla ni zamisliti da sprega i veza između  neokomunista, bivših udabaša i  agenata KOS je toliko jaka i utjecajna u hrvatskom društvu. I kao što su nekada naivno vjerovali da će nas nakon predaje na Bleiburgu, zapadni saveznici ponovo naoružati i pomoći da se borimo protiv komunističke Jugoslavije, ili pak da će nam Amerikanci, Njemci i Englezi  pomoći da srušimo komunističku Jugoslaviju sedamdestih godina prošloga stoljeća, tako je većina hrvatskih iseljenika bila uvjerenja da međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske priča o ustašama i partizanima, o agentima UDBE je završena priča. Kakva politička naivnost. Dolazim do zaključka da smo mi još politički naivni ljudi. Mišljenja sam da je naša država slaba, odnosno da nije još uređena, zato treba raditi da se osnaže državne institucije jer samo jake institucije su garancija da država dobro funkcionira, da ona opstane.

Koliko su iseljenička pitanja zastupljena u sveopćoj hrvatskoj politici?

Odgovorno tvrdim skoro ništa. Na osnovu moje spoznaje iseljeničko pitanje, mislim na tematiku hrvatskog iseljeništva, onda bih rekao da ne  budem totalni pesimista 5%. do 10% . Mišljenja sam kako je iseljenička problematika na državnoj razini i daleko od prioriteta  državne politike, što mislim da je pogrješno. Kao što sam već spomenuo trebali smo se ugledati u primjere Portugala, Španjolske, Poljske koji su osmislili strategiju povratka iseljenika , koja je već pokazala pozitivne rezultate.

Dalje smatram da bi se trebalo ukinuti  dvostruko oporezivanje povratnika, osmisliti i poticati veće investicije hrvatskih iseljenika. Ovaj propust ili bolje reći manjkavost državne politike prema hrvatskim iseljenicima u mnogome zamjenuje Hrvatska katolička Crkva koja kroz svoje katoličke misije i župe širom svijeta nadopunije veliku  prazninu u tim odnosima. No to nije dugorečna solucija. Osjeća se potreba a i u nacionalnom je interesu da iseljeništvo postane jedna od aktualnih tema naše državne politike.

Postoje institucije koje se bave pitanjima iseljeništva: Hrvatska matica iseljenika, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH,… Koliko ste zadovoljni njihovim radom?

-Dobro se zna moj stav u vezi ove dvije institucije. Da budem fer i pošten prema djelatnicima kao i vodećim ljudima koji vode te dvije institucije mislim da oni pod uvjetima u kojima djeluju raed dobar posao. No, ja smatram i to, kao papagaj ponavljam od mog povratka u Hrvatsku, da se njihov program i odnos prema iseljenicima mora prilagoditi  izazovima 21 stoljeća, što nažalost nije istina. Jer kako protumačiti činjenicu da mnogi ravnatelji i ravnateljice, da ne spominjem njihova imena, nakon što završe svoj mandat jednostavno  se izgube u magli i uopće ih ne interesira iseljenička problematika.

Mišljenja sam da Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske bi trebao postati Ministarstvo za useljeništvo jer bi na taj način dobilo na političkoj težini i mogućnosti za efikasnije djelovanje. Na primjer, postavljam pitanje , zar nismo i koliko smo učinili da nastojimo doseliti u Hrvatsku tisuću do dvije tisuće Hrvata iz Venezuele koji žive u paklu?

Uvjeren sam da imamo strategiju u sklopu koje se razmišlja o planiranju i takve mogućnosti te da je to bilo relano sprovesti u djelo. Ili, na primjer, Hrvatska matica iseljenika. Svi znamo koju ju je i zbog čega  osnovao. Zar nebi bilo logično, prihvatljivo i iznad svega poželjno, da između ostaloga u sklopu te institucije postoji jedan odjel koji bi se bavio organiziranjem iseljeničkog turizma i na taj način omogućio veću financijsku neovisnost. Zar nebi bilo poželjno da Hrvatska matica iseljenika bude državni agent, subjekt preko kojega će naša razna ministarstva organizirati u većim hrvatskim zajednicama u svijetu institute poput Gothe institut, British council i slične institucije koje imaju druge države.

Službeni mjesečnik Matica koji je veoma informitivan mislim da nema tisuću pretplatnika u čitavom svijetu. Pitanje je zašto se nije nikada pokušalo uspostaviti poslovna suradnja u Hrvatima na drugim kontinentima, da oni tiskaju Maticu u svojim sredinama  s time da oni umetnu svoj prilog domaćih vijesti i događanja? Zar ne bi bilo dobro i poželjno da Hrvatska matica iseljenika u suradnji s Hrvatima u svijetu na primjer, organizira Tjedan ili mjesec dana Hrvatske u Torontu, New Yorku, Sydneyu, Frankfurtu…  u sklopu kojega će se služiti hrvatska hrana i piće, uz bogat kulturni program. Ovakvi i slični programi su ostvarljivi. Da ovo nije jeftina demagogija s moje strane, navesti ću primjer iz Toronta iz 1994. godine. Te godine na moju inicijativu mi smo u Torontu organizirali mjesec dana Hrvatske.

U sklopu toga projekta mi smo u World Centrar u Torontu organizirali grupnu izložbu tridest hrvatskih akademskih umjetnika, promociju hrvatskih vina… Uz to organizirali smo Prvi hrvatski filmski festival na kojem je u pet dana prikazano osam filmova s engleskim titlovima. Također smo imali gostovanje Hrvatskog kazališta iz Splita, plus dalamtinsku klapu iz Solina, sve u svemu 55 izvođača iz Hrvatske. Sva događanja i predstave odvijale su se u najpoznatijim dvoranama Toronta što je iziskivalo velika materijalna sredstva.

Na kraju mi smo bili u plusu, zahvaljujući prodaji karata i reklamama. Uvjeren sam da i dan danas je tako nešto moguće ostvariti. Međutim, ako to nekome predložite, samo vas čudno pogledaju, daju tisuću i jedan razlog zašto je to neostvarivo, i na kraju možete biti sretni ako vas ne optuže da nekoga rušite.  Zašto ne organizirati Smotru hrvatskog folklora na koju bi se moglo dovesto od 50 do 100 folklornih grupa iz čitavog svijeta. Dvije do pet tisuća mladih iz čitavog svijeta kroz dva tjedna upoznali bi svoju domovinu a plus ostvarilo bi se nekoliko tisuća noćenja, u turističkom smislu.

Hrvatski iseljenički kongres će biti prigoda da se na jednom mjestu otvore sva važna pitanja.

-Da budem iskren, mi ne očekujemo čuda. Iz iskustva prijašnja tri kongresa mi se ne možemo žaliti na hrvatske medije. Uglavnom u više manje svim dnevnim novinama, kao i na radio i TV postajama izašli su veoma opširni izvještaji o radu kongresa, objavljeni  mnogi intervjui s istaknutim sudionicima kongresa.

Imali smo svaki put za pokrovitelja predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Sabora, uzoritog kardinala Josipa Bozanića plus gradonačelnike gradova domaćina kongresa. Kao što sam već spomenuo cilj je da se o tematici odnosa između domovine i iseljeništva javno raspravlja, da se o tim odnosima upozna hrvatska javnost a iznad svega utječe na vladu da pokrene to pitanje na jednoj sjednici Sabora.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hrvoje Hitrec: Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s Hrvojem Hitrecom u “Hrvatskom slovu”

I Vi ste u temeljima tjednika za kulturu Hrvatsko slovo, od početka, od prvoga broja, u tom miljeu, intelektualnom krugu, pri tom mislimo na Društvo hrvatskih književnika u devedesetima, u čijim su se prostorijama dogodile povijesne promjene, osnivala se stranka, koja je imala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske države, a u tom je krugu bio i želio biti s hrvatskim piscima i intelektualcima dr. Franjo Tuđman. Jesu li to vrijeme ipak donosilo buđenje, osvješćivanje, neovisnost… konačnu realizaciju hrvatske težnje za samostalnošću pa onda i zanos, hrabrost, snagu? Kako sada gledate na ta zbivanja, želite li povući stanovitu paralelu?

Prije svega, čestitke i čast svima koji su u ovih dvadeset i pet godina održavali na životu Hrvatsko slovo, posebno onim suradnicima koji su to činili pro bono u zadnjem duljem razdoblju kada je Slovo bilo (i ostalo) na financijskom respiratoru. A glede Knjige Postanka sve je poznato onima kojima je poznato: znamenita tribina Društva književnika u veljači 1989. imala je na dnevnom redu dvije točke: pobudu pokreta za oslobađanje Hrvatske iz komunističke kaljuže i umjetne tvorevine Jugoslavije, te pokretanje lista za kulturu. Prva je točka iznenađujuće brzo realizirana, druga nešto sporije. Bolje tako nego obratno.

U svakom slučaju, mnogi od oni hkoji su prekinuli hrvatsku šutnju bili su poslije i utemeljitelji Hrvatskoga slova. Hrvatske vlasti stale su iza tjednika, nakon prvih napornih mjeseci Slovo je dobilo dostojnu težinu, vrlo dobre suradnike i odličnog glavnog urednika u liku pokojnoga Dubravka Horvatića, mojega prijatelja koji nije pristajao na kompromise ili diletantizam, čak je i meni jednom zaprijetio da će me baciti kroz prozor, a bili smo vrlo visoko na zadnjem katu zgrade u kojoj je i Društvo hrvatskih književnika.

U to vrijeme već su se nazirale pukotine u hrvatskom književnom svijetu kao i općenito u kulturi, oni koji su u vrijeme rata držali fige u džepu pomalo su izlazili iz mišjih rupa. Jedinstvo umjetnika svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih (Satnija hrvatskih umjetnika!) više se nije ponovilo, klasične hrvatske podjele brzo su oživjele.

A usporedbe s vremenom zanosa, danas? Opet smo na stanovit način u sličnoj situaciji i moramo se pokrenuti ili nas ne će biti. Postupni gubitak suvereniteta Republike Hrvatske na svim područjima vidljiv je i u kulturi. Nagrizanje države počelo je, nastavilo se, i danas uspješno egzistira upravo preuzimanjem nadzora nad kulturnim životom, što i ne treba elaborirati jer je vidljivo i vrapcima na krovu. U svemu tomu polako su rezana krila i Hrvatskom slovu.

Slobodno Vas možemo zvati klasikom hrvatske književnosti, jedan ste od najplodnijih i najznačajnijih naših pisaca. No, zbog Vašega društvenog intelektualnog angažmana, Vašeg slobodnog duha, koji se ne savija i nije prestrašen i slijedom toga podoban, niste dostatno nazočni npr. na televiziji, iako ste istinski „televizijski“ čovjek… Sve to predugo traje i ne utječe na Vaše pisanje, Vaš rad, no to je gubitak za hrvatsku kulturu, za mlade naraštaje… preporučuju se za čitanje i gledanje svjetski bestseleri, manje smo osviješteni o hrvatskim izvrsnim piscima. Kako Vi to objašnjavate i postoji li valjana valorizacija u hrvatskoj kulturi? Na čemu je naglasak, koja su glavna obilježja hrvatske kulture u posljednjih 25 godina?

Hvala na komplimentima, ali ja sam uvijek govorio da je samo mrtav klasik dobar klasik. U mojem slučaju je svakako tako, jer će me klatež prešućivati dok sam živ, kao i sve one koji ne pripadaju ljevičarskom, orjunaškom ili infantilno trendovskom krdu koje se uvuklo u ustanove i medije. Na valorizaciju književnosti naših dana trebat će pričekati neki novi, daleki naraštaj, koji će biti zgranut i tražiti reviziju.

Meni je potpuno jasno da me opisani nitkovi mrze iz dna duše jer sam vrlo aktivno sudjelovao u političkom životu u vrijeme kada su izgubili svoju pravu domovinu, ali im u prilog ide da suvremene vladajuće strukture, plave ili crvene svejedno, njima sada svesrdno pomažu a meni odmažu. Zabrinuti su pomalo što u posljednje vrijeme često objavljujem nove knjige, povijesne romane, što sam još tu. Još više kada se pokušavam pojaviti u filmskim, kazališnim i sličnim poslima, pa i televizijskim.

Tu me je lakše dočekati, očito postoje nenapisane ali svima znane liste po kojima se projekti odbijaju. Slučaj s televizijskom serijom „Kolarovi“ koja bi mogla biti naš Berlin Alexanderplatz krajnje je simptomatičan, a traje već deset godina. Vrhovi HTV-a izbjegavaju me kao da imam korona virus.

Poštovani gospodine Hitrec, Vi ste se već prije dosta godina povukli, fizički, iz zagrebačke vreve, recimo tako. No, niste se povukli iz praćenja dnevnopolitičkih i kulturnih događanja. Dakako da kao čitatelji profitiramo od te djelomične izolacije, jer osim tjednih Vaših kolumni koje se objavljuju na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća i u našem tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, i sada sigurno pišete i romane, drame, scenarije… hoćete li nam otkriti na čemu sada radite i kako na Vas utječe ovo vrijeme?

Bavim se politikom i sada, na svoj način (Blažen onaj koji daleko od politike svojim volovima obrađuje djedovske njive, reče Horacije), a ostao sam i u novinarstvu stalnom rubrikom, Hrvatskim kronikama. Dio tih napisa je ukoričen i rasprodan, a kada sam htio objaviti i drugu knjigu pod istim naslovom, s kolumnama napisanim u zadnjih pet godina „sredstva mi nisu dodijeljena“. Upozoreni su da je riječ o subverzivnom štivu. A što inače radim?

Kopam, kosim travu, pišem svakoga dana po tri minute do tri sata. Proizvodim. Knjige i povrće. Kada sam obećao samom sebi da ću napisati po jedan roman iz svakoga stoljeća hrvatske povijesti, sumnjao sam da ću uspjeti, ali do sada je već šest knjiga objavljeno i na dobrom sam putu. Nedavno se pojavio „Vladar Bosne“, predstavljanje još nije bilo da se ljudi ne zaraze hrvatskom baštinom.

Dok čekam, bavim se 9. stoljećem i vremenom kneza Branimira. Roman ima radni naslov „Dux Chroatorum“, vjerojatno i konačni naslov. Događa mi se kao i sa svim povijesnim razdobljima u koje sam do sada ušao: mislim da nešto znam, a ne znam gotovo ništa. Ni tko je bio Branimir. No baš to otvara beskrajne mogućnosti romanopiscu. Za ilustraciju: poznata su pisma pape Ivana VIII. ali ne i kneževa pisma papi. Kada dovršim roman, i ta će biti poznata.

Kako Vi doživljavate našu sadašnju manje-više prisilnu izolaciju, kod većine ljudi zbog odgovornosti prema zdravlju i sigurnosti drugih, ali i vlastitih obitelji, što se od nas sada zahtijeva. Što mislite kako će takvo stanje, ako još potraje, djelovati na psihu ljudi?

Književnici su odavno navikli na samoizolaciju, i kada nema pošasti. Čini se da sva ova Ostani doma situacija polako ide nabolje, među prvima otvaraju se knjižare, ali zašto ne i knjižnice? Bilo je i dobrih strana: Hrvati su opet pokazali da imaju smisla za humor koji spašava od depresije, toliku provalu duhovitosti odavno nisam vidio. Duh naroda je neslomljiv. I još nešto: svima je više-manje postalo jasno da se Hrvatska ne samo u nevoljama može osloniti samo na sebe, da se mora vratiti sebi, doći k sebi nakon dugoga razdoblja rasprodaja i ropskog podilaženja svemu i svakom, da treba korak po korak vratiti sve dimenzije svoga suvereniteta, pa i prehrambenog pogotovo, izvući se iz ralja stranih banaka, osoviti se još jednom u povijesti s barjakom svoga originalnog nacionalnog i kulturnog identiteta, a ne klipsati za nametnutim uvoznim „uzorima“ koji ga rastaču.

Preživjeli smo rat, velikosrpsku agresiju, ne tako davno, što je zastrašujuće i teško. Ratovi se ponavljaju u povijesti, ljudi žele oteti teritorij drugima i nemilice ih ubijaju. Jesmo li sada u ratu s neživim bićima? Jer mikroorganizmi pa i virusi su svugdje, u svemu i koliko znamo, ne mogu se izolirati iz biosfere, koje su sastavnim dijelom. Slijedom toga, ovo stanje sada značilo bi da smo u ozbiljnom biološkom poremećaju. Može li čovjek preuzeti vodeću ulogu i poboljšati biosferu? Ili će netko ovladati čovjekom s objašnjenjem da želi pobijediti viruse?

S virusima i bakterijama imamo vrlo solidan suživot, osim kada s vremena ne vrijeme polude i postanu agresivni. Kada bismo tako skladno živjeli s biljkama i životinjama, gdje bi nam bio kraj. Planet smo žrtvovali „razvoju“ i sada nam preko nevidljivih glasnika poručuje da se tornjamo na neki drugi dok se on od nas oporavi. Teškoće su i počele kada je čovjek ovladao planetom. Prije njega Zemlja je doista bila raj zemaljski. A glede opasnosti da tko iskoristi pandemiju za trajnu represiju i zabrane, ukidanje sloboda i prava, ta je prijetnja realna. Stari totalitarci ovih dana uživaju, ispunili im se snovi, a u njima prazne crkve, između ostalog.

Možemo li sada ustvrditi da se u povijesti čovječanstva nikada ništa ne mijenja… odnosno katastrofe se ponavljaju, ljudi umiru… Ponovno čitamo „Kugu“ Alberta Camusa… vjerojatno ne bismo vjerovali da se slično može dogoditi u naše vrijeme, da se mrtva tijela mogu slagati na hrpe i odvoziti u kamionima, kao što je to ovih mjeseci bilo u Italiji…čovječanstvo je opet bilo zatečeno, kao i prije, kao i uvijek… je li ljudskoj prirodi uopće svojstveno da bude tako oprezna i u strahu od ugroza da ih može predvidjeti i da se na njih može pripremiti?

Nema sigurnosti. Jedino je sigurno da ćemo svi umrijeti i bez covida, a kada nema zaraza, onda ljudi smišljaju ratove da malo prorijede naraslo pučanstvo. Ili se dogodi potres, kao nedavno u Zagrebu, pa najednom postanemo svjesni da hodamo po tankom ledu, odnosno kori. A kada nema prirodnih katastrofa, onda smo nesretni pa umjetno izazivamo kataklizme, recimo u obliku klimatskih promjena koje su koronom malo zaustavljene, ne zadugo.

I stanovnici Orana (A. Camus: Kuga) nakon nekoliko mjeseci bolesti, kuge, shvaćaju da ne pate samo oni, da se to odnosi na sve ljude. Jedan od likova iz knjige, Rieux, naglašava kako najsnažniju malodušnost izaziva navikavanje na očaj, koje je zapravo gore od očaja samog. Možemo li se na sve naviknuti i jesmo li se u ovim prilikama već navikli na ovakav način života, te koliko mislite da ljudi mogu izdržati u takvim uvjetima? Je li dostatno sačuvati budnu pozornost, paziti na higijenu i držati distancu od drugih ljudi? Kako trebamo čuvati svoju svijest, svoj duh?

Ne treba biti tako prestravljen i očajavati kao da smo svi stjerani u gulage na dvadeset godina. Mjesec, dva ili tri najveća je izrečena kazna, polovicom svibnja idemo doma, hoću reći idemo van. Bit će i nešto turizma, samo će češki ronioci morati imati maske. Laktovima će se pozdravljati samo oni kojima je laktarenje i inače u naravi. Našim epidemiolozima, liječnicima i sestrama podijelit ćemo državna odličja i preporučiti im da se ne počnu baviti politikom jer je zarazna, a popularnost kratko traje. A kada pitate kako se čuva duh, mislim da nema općenitoga recepta. Duh je sastavni, udarni dio riječi kao što su duhovnost i duhovitost, u mojem slučaju duhan. I ne treba zaboraviti da smo mi Hrvati narod nade, štono reče Ivan Pavao II., pa se uvijek nečemu nadamo i to nas održava.

Jesmo l i spremni za promjenu svijesti? Da ne možemo ići na posao, da ne možemo prehranjivati obitelj, da ne smijemo odnijeti šunkicu i jaja starim roditeljima na Uskrs, da ne smijemo sjediti i razgovarati s prijateljima, da ne možemo provesti koji sat u omiljenom kafiću, da su mladi ljudi zaustavljeni u viđanju djevojaka koje im se sviđaju, da su razdvojeni i neki koji su u vezi… ne smijemo na misu, bojimo se proći pokraj ljudi … sve nas to straši i ugrožava našu svakodnevicu, oduzima nam male navike, male životne radosti… smijeh s lica… Dobro, što Vi mislite kako će se to završiti? Hoćemo li se od sada morati stalno tako ponašati?

Kažem, sve će biti dobro. Čeka nas sedam mršavih krava, ali njih ćemo pojesti (parafraziram, zna se koga) i preživjeti. Neko ćemo vrijeme osjećati nelagodu u autobusnim i tramvajskim gužvama, paziti s kim se družimo. Da smo prije pazili, u bližoj povijesti, ne bi se našli u Jugoslaviji, recimo. Nadonosno je da su se mnogi Hrvati vratili u domovinu i sada ih treba zaposliti s pristojnim plaćama, samo da opet ne odu. Podatak da se u poljoprivredi može zaposliti četrdeset tisuća, točan je podatak, kao i otkriće koje nas je osupnulo – da se možemo sami prehraniti ako baš hoćemo. Najstrašnije bi bilo da dobijemo kolektivni imunitet na razne zabrane i pristajanje na metode Velikoga brata, što je gore od velike Srbije.

Jesmo li kao civilizacija bili isuviše nemarni prema majci prirodi pa nam se to sada osvećuje, dolazi do raznih poremećaja… Vas smatraju i ekološki osviještenim piscem, te se navode Vaše knjige za mladež: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) i Zbogom Smogovci (1989.)… Jesu li navedene knjige kao takve korištene u obrazovanju, nije li to sjajan način da mladi razvijaju ekološku svijest?

Jest, nedavno preminuli povjesničar književnosti, akademik Dubravko Jelčić napisao je, otprilike, da sam najekološkiji hrvatski pisac. Barem u nečemu sam naj. Sve navedene moje knjige za djecu i mladež napisane su na vrijeme i ja sam se iskreno nadao da će utjecati na tadanji mladi naraštaj. Onda je taj naraštaj sazrio, pa i pomalo ostario, a stvari su se samo pogoršale. Nisu me ozbiljno shvatili, valjda zato što su te knjige pretežito humoristične, pa su mislili da se šalim. Sada te romančiće izbacuju iz lektire, baš kada su najpotrebniji.

Osim odnosa prema prirodi, važan je i odnos prema vlastitomu hrvatskom jeziku, kako to lijepo razmatra Antun Gustav Matoš: „Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što „kolo vode“ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, „lijepi vrti morem plivajući“. S hrvatskim ste jezikom svakodnevno u doticaju, aktivno i profesionalno… je li se naša skrb o jeziku, naša osviještenost koju smo pojačali i naglasili osamostaljivanjem, sada ponovno smanjila, popustila, i u institucijama i na svim razinama, ili ste zadovoljni životom i razvojem hrvatskoga jezika?

Hrvatski je jezik jedinstven i veličanstven, njegovu posebnost nitko više ne dovodi u pitanje osim šačice ništarija koje su za to plaćene. Vidjeli ste kako se provela ona priglupa deklaracija o nepostojećem „zajedničkom jeziku“. Premda nisam jezikoslovac, jezikom se bavim i zato što mi je on, takoreći, sredstvo za rad, kao slikaru kist i boje. Riječi jezik i narod u staro hrvatsko doba značile su jedno te isto, ne slučajno. A da su jezik i domovina također istoznačnice, govore citati koje ste naveli. Znaju to hrvatski iseljenici, a zna i klatež vukovska koja i dalje parazitira, pokušavajući i s katedra filozofskih fakulteta vratiti kotač unatrag. Poseban je slučaj Inistitut za jezik i jezikoslovlje koji se samoproglasio arbitrom nakon podlog „umorstva“ Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Hrvatska povijest, velikani hrvatske povijesti, Vaša su inspiracija i likovi Vaših romana… kada biste sastavljali vremeplov hrvatske povijesti u najkraćim crtama, kako bi izgledao? Imamo li specifičnosti koje se ponavljaju i jesu li Hrvati dobri vojnici, ratnici?

O tome nema spora, i nema toga razdoblja u europskoj povijesti u kojemu hrvatski ratnički genij nije potvrđen. Od Ljudevita i Domagoja do Jelačića pa do Domovinskoga rata. Na takvom smo, lijepom (i opasnom) mjestu da su nas svi susjedi i komšije pokušavali porobiti i svi su na kraju dobili po gubici, od ranoga srednjeg vijeka do danas. Četrnaest stoljeća opstajemo pod svojim imenom, s kojim smo i došli na ove prostore, a toliki su narodi u međuvremenu nestali iz povijesti. I to je ta konstanta dostojna divljenja, kao što je i stalnost da su se u svakom nevremenu pojavljivali ljudi sa svojstvima vođa i vojskovođa. Nisam njima fasciniran, držim ih prirodnim pogodama u povijesnim nepogodama, brončane kipove pretvaram u ljude od krvi i mesa, a više no o njima govorim o suvremenicima koji su im podmetali klipove, to jest o jalu, ne samo hrvatskom.

Jeste li se trudili shvatiti koje su to kulturne vrijednosti koje se promiču u Europskoj uniji, kakvi se programi nude i na koji se način osmišljavaju projekti? Jedan od najsvježijih primjera i način na koji se ta kultura može promovirati i što se u nju može umotati je i nedavno postavljanje petokrake na neboder u Rijeci; klasičnim konzumentima kulture svi ti događaji izgledaju kao zbrka, pomalo kaotično… uglavnom se pozornost posvećuje nekim manjim skupinama u društvu i pazi se na njihova prava, na različitost.. imate li osjećaj da je to važnije od kvalitete djela koja se stvaraju, izvode, nastaju?

Upravo tako. Kao što Unija propisuje veličinu krastavaca, tako se ponaša i kada je kultura u pitanju. Značajnu prednost imaju projekti tematski upravljeni prema tzv. ranjivim skupinama koje odavno nisu ranjive nego nametljive i drske. Njeguje se licemjerna politička korektnost itd., a umjetnički domet nikoga ne zanima. Glavno je da u projektima nema nacionalnog nagnuća, jer je tu onda riječ valjda o populistima u umjetnosti, zaostalim divljacima iz vremena nacionalne romantike. Umijeće pisanja je nevažno – ako je tema „promašena“, projekt ne dolazi u obzir. Takve upute slijede i hrvatske kulturne vlasti. Ilustracija: kada sam nedavno poslao na natječaj za dramski tekst komediju o kazališnom redatelju koji „iz Europe“ dolazi u Zagreb postaviti na daske „Zlatarovo zlato“, pa se sve pretvori u bljutavo smeće, djelo je odbijeno slijedom baš unijatskih uputa jer je postdramsko prenemaganje u trendu, a ja ga, eto, ismijavam…O Rijeci prijestolnici kulture ne želim trošiti riječi, budući da je postala žrtvom korone. Šteta, bilo bi tu za mene materijala.

Kako bi se Vaš barun Trenk u romanu Špilberk, vojnik, kockar i junak, najpopularniji ratnik Europe u 18. stoljeću, tu snašao, s obzirom na to da je u svoje vrijeme preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja?

Dobar primjer. Barun Trenk, koji ima ulicu u središtu Zagreba, nije bio samo šarmantni razbojnik i kondotjer Marije Terezije, nije bio tek ratnik legendarne hrabrosti, nego i učen čovjek, salonski lav, veleposjednik, Prus podrijetlom, Hrvat, dotično Slavonac po osjećaju, muž koji je ostao bez žene i četvero djece u vrijeme epidemije kuge u Požegi. Za njega bi covid bio mačji kašalj. A to što je završio u tamnici Špilberk iznad Brna, zaslužni su uvelike – mediji. To jest novine kojih je tada u Beču već bilo u velikom broju, a Trenkovi su protivnici nahuškali novinare protiv baruna.

Kako bi se sada snašli Vragecovi i moram priznati da smo nostalgični na neki način, jer bi oni uvijek rješavali sve krize pa bi možda i sada izlazak iz gospodarske krize bio sveden na Bucine svinje u dvorištu ili Bongovu naftu u Jadranu?

Vrageci bi ekspresno izmislili cjepivo i sve bi bilo gotovo do svibnja. A svršetkom godine došla bi i Nobelova nagrada. Bucine svinje bi se razmnožile toliko da bi ih preostalo za izvoz.

Poznat je Vaš humor, kojim osvajate mlade i stare, a Igor Duda je u svom radu objavljenom u Historijskom zborniku, naslovljenom „S Bucom i Bongom protiv krize. Hitrecovi Smogovci, djetinjstvo i svakodnevica kasnog socijalizma“ napisao: „Hitrec pomoću humora ostvaruje važna obilježja dječje književnosti kao što su „spontanost, ležernost i nonsens“, ali humorom nudi i „dublju spoznaju svijeta“. Ispod sveta tako ipak „tinjaju ozbiljna životna pitanja“, što je potvrda stanovite „angažiranosti“ autora…“ Slažemo se da je Vaš humor ponekad ležeran, a ponekad i crn… odiše zagrebački, fakinski i zapravo nam jako nedostaje. Mislim da bi nam sad u vrijeme izolacije dobro došle tri serije Smogovaca na dan. Hoćete li nešto poduzeti u tom smislu?

Na žalost, Smogovci su završena priča, premda me glumci stalno nagovaraju da napišem nastavak. U kojemu bi oni igrali. Kako neki već imaju godina, rekao sam da ću napisati pet epoizoda pod naslovom „Smogovci u staračkom domu“. No, kada su vidjeli što se u domovima događa, prestali su inzistirati. Inače, repriza „Smogovaca“ u ovo doba kada su djeca zatvorena u kuće i stanove, vjerojatno bi dobro došla. Zadnja repriza bila je u doba svjetskog nogometnog prvenstva. Kada su se igrali produžetci, a stalno je bilo tako, Smogovci su skidani s programa, pa je repriziranje uglavnom prošlo nezapaženo.

Naravno, izvrstan ste poznavatelj i književnosti pisaca hrvatskoga podrijetla u iseljeništvu. Pisali ste o Josephu Georgu Hitrecu, piscu i prevoditelju (Zagreb, 1912. – Buffalo, New York, 1972.) i njegovu pustolovnom životu. Živio je u Indiji i Americi. U SAD-u je bio profesor književnosti i kreativnog pisanja na Kingsborough Collegeu u New Yorku te na Buffalo State Collegeu. U Hrvatskoj malo ljudi zna nešto o njemu, iako su prevedene njegove izabrane novele pod naslovom: „Terorist“. Joseph Georg Hitrec je na engleski preveo Andrićevu „Travničku kroniku“ i „Gospođicu“. Pisao je u tadašnjim vodećim američkim časopisima… iznimno zanimljiva biografija. Voljeli bismo više znati o njemu. Mogu li se nabaviti njegove knjige na engleskom jeziku? Recite nam više o njemu, te jeste li ga upoznali i jeste li u srodstvu?

Moj stric, Josip Juraj Hitrec alias Joseph George Hitrec i danas je nepoznanica za mnoge. Književnim radom počeo se bio baviti u Hrvatskoj, s Vladimirom Jurčićem i Ivanom (Goranom) Kovačićem objavio je prvu zbirku pjesama, a 1933. zauvijek napušta domovinu i do svršetka Drugoga svjetskog rata živi u Indiji. Tada odlazi u New York, piše romane o indijskom društvu, na engleskom jeziku, postaje američkim književnikom, nagrađen je Harperovom nagradom ( kuću Harper Bonifačić uspoređuje s predratnim Kuglijem u hrvatskim relacijama).

Toga pustolova i pisca upoznao sam šezdesetih godina kada je došao u Zagreb na nekoliko tjedana, a u Beogradu dogovarao prijevode Andrićevih djela. O njemu je u Hrvatskoj opširnije pisao samo Branimir Donat u knjizi „Središte na rubu“, pa sam i ja tek tada saznao mnogo više nego što sam znao o ranim zagrebačkim godinama. Zanimljivo je kako Donat objašnjava nezainteresiranost za J.G. Hitreca tih šezdesetih godina kada je posjetio Zagreb: „Bio je to trenutak kada nije vladalo zanimanje za egzotiku, a Trećeg svijeta bilo nam je pun kufer iz dnevne titoističke politike. Stoga ni autor koji je pisao o Indiji na razmeđi kolonijalizma i nacionalne emancipacije, nije mogao postati hit.“ Visok, snažan i elegantan samo je jednom došao u prostorije Društva književnika i poslije mi rekao da je bio iznenađen „ležernom“ atmosferom za šankom, posebno stilom odijevanja.

Dok ne bude izumljen učinkovit lijek protiv koronavirusa, možete li nas obradovati nekom utješnom rečenicom za kraj razgovora, možda da će Hrvatsko slovo preživjeti i ove nevolje, koje su ipak puno opasnije i veće od naše besparice, od ignoriranja nacionalnih projekata, od neshvaćanja izvrsnosti organizacije Svjetskog festivala hrvatske književnosti, koji je prošle godine priređen po prvi puta i na kojemu se pokazalo kako književnici hrvatskoga podrijetla iz različitih država Europe i svijeta, trebaju komunikaciju s matičnom domovinom, trebaju taj osjećaj da pripadaju i hrvatskome jeziku i književnosti… pa ako Vam povjerujemo i uvjerite nas da ima nade za te projekte, značit će to da smo još uvijek idealisti, entuzijasti i da nismo postali skroz dešperatni…

Hrvatsko slovo je fenomen, već i poradi tolikoga trajanja. Radio sam u životu u mnogim novinama, pa i tjednicima, znam kako je krvav taj posao, posebno ako nema dobro zaleđe i potporu, a nekmoli kada mu rade o glavi, kao sada Slovu koje ima pridjev hrvatski, što je skandalozno. I još se Hrvatsko slovo drznulo organizirati Svjetski festival hrvatske književnosti, što mnogi uopće nisu razumjeli, to jest da je riječ o okupljanju pisaca koji ne žive u Hrvatskoj, a pišu hrvatskim jezikom.

Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

Hitrec: Hrvatska ima budućnost, pitanje je samo kakvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari