Prof. dr. sc. Josip JurÄeviÄ jedan je od najpoznatijih i najcjenjenijih Ā hrvatskih povjesniÄara. Progonili su ga, joÅ” u vrijeme studentskih dana, kao sudionika Hrvatskog proljeÄa. Godine 1990. sudjelovao je u otkrivanju i javnom predstavljanju poratnih žrtava u jami Jazovka. O Bleiburgu je objavio i knjigu. Bio je sudionik hrvatskog obrambenog Domovinskog rata te prvi ravnatelj SrediÅ”njeg arhiva MORH-a.
Djelatnik jeĀ Instituta druÅ”tvenih znanosti Ivo Pilar, a predaje i na Hrvatskim studijima SveuÄiliÅ”ta u Zagrebu. Aktivan je i u braniteljskim udrugama, koje su ga za njegov rad nagradile i prigodnim priznanjima.
SrediÅ”nje teme njegova istraživanja su žrtve Drugog svjetskog rata i poraÄa, Domovinski rat te hrvatsko iseljeniÅ”tvo.
Nakon komemoracije u Jasenovcu, koju je zasjenila jedna neprimjerena izjava predsjednika države, na red dolazi obljetnica pokolja u Bleiburgu, odnosno Križnim putovima ā velimo JurÄeviÄu Ā te ga na poÄetku razgovora pitamo:
- Kako tumaÄite Äinjenicu da ni nakon toliko godina joÅ” se ne zna puna istina o Jasenovcu, ali ni o Bleiburgu, a joÅ” manje o Maceljskoj Å”umi ili Jazovki?
Hrvatsko druÅ”tvo je svjetski rekorder u ponavljanju povijesti i to uglavnom najloÅ”ijih iskustava. Ā Pritom ne postoji svijest o tome ponavljanju, pa se stoga niÅ”ta ni ne poduzima na zaustavljanju ponavljanja. To se ponavljanje dogaÄa naĀ svim razinama. Od ponavljanja cijelih povijesnih razdoblja i naraÅ”tajnih iskustava do ponavljanja na mikro zaviÄajnim razinama i pojedinaÄnih iskustava.
Jasenovac i Bleiburg su ogledni sluÄajevi, kad svakog proljeÄa doslovno kopiramo iskustva obilježavanja na svim razinama. ToÄno se zna Å”to Äe tko ponoviti na vrhu državnih razina u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, kao i u sluÄaju pojedinih medija i osoba na svim stranama. Svatko tupi svoje, bez obzira na objektivne Äinjenice i strukovneĀ kriterije te civilizacijske i moralne standarde.
Objektivna, znanstvena istina o svim bitnim aspektima tih dogaÄanja je odavno istražena i ona je svima dostupna u znanstvenim monografijama i radovima, kako u pisanom tako i u elektroniÄkom obliku. Nasuprot uvriježenim stereotipima u hrvatskom javnom životu, potrebno je naglasiti da i o tim dogaÄanjima postoji samo jedna objektivna, znanstvena istina, a sve ostalo su neutemeljene proizvoljnosti iza kojih stoje razliÄiti interesi i motivi. MeÄutim, odavno se u Hrvatskoj objektivnost i odgovornost potpuno i skandalozno ignorira ne samo kod neutjecajnih pojedinaca nego i na najviÅ”im državnim razinama Å”to je posebno Å”tetno i opasno.
Tugaljivo i Å”aljivo reÄeno, tu su novinari i dežurni lažni analitiÄari svih vrsta u najugodnijoj situaciji, jer mogu u cijelosti kopirati te objavljivati i izgovarati uratke iz prijaÅ”njih godina te ih bezbrižno od poslodavaca naplaÄivati kao najnovije ekskluzivne vijesti.
- Pa, Ŕto se to onda po vama dogodilo u Jasenovcu, a Ŕto u Bleiburgu?
O tim dogaÄajima nemam neposrednih osobnih saznanja, jer tada nisam bio ni roÄen niti su mi roditelji bili izravni sudionici tih dogaÄanja. Sva moja saznanja su rezultat dugih i temeljitih znanstvenih istraživanja, koja su objavljena u nekoliko znanstvenih knjiga i veÄem broju znanstvenih Älanaka. U smislu razumijevanja neupitne objektivnosti, dostatno je reÄi da sam na, laiÄki reÄeno, temi Jasenovca obranio magistarski rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1996., a na temi Bleiburga na istom sam fakultetu obranio opsežnu doktorsku disertaciju.
U jednom i drugom sluÄaju koristio sam opsežno izvorno povijesno gradivo svih strana, koje je velikim dijelom do tada bilo nedostupno ili nekoriÅ”teno, a uvažavana su i znanstveno vrednovana razliÄita dotadaÅ”nja istraživanja. Magisterij je objavljen kao knjiga 1998. i drugo izdanje 2005., dok je doktorat objavljen 2005. i kasnije u nekoliko izdanja. Nakon toga sam provodio daljnja istraživanja, objavljivao znanstvene knjige, sudjelovao na mnogobrojnim meÄunarodnim i domaÄim znanstvenim simpozijima. Äak sam i kao vjeÅ”tak na suÄenjima u Hrvatskoj i Hagu detaljnije obrazlagao o tim temama.
MeÄutim, usporedno s poveÄavanjem mojih znanstvenih spoznaja o tim i drugim najvažnijim temama hrvatske povijesti smanjivalo se preuzimanje i uvrÅ”tavanje tih objektivnih znanja u znanstveni, obrazovni, kulturni i drugi institucijski sustav u Hrvatskoj. Istovremeno, sve viÅ”e mi je zatvaran medijski prostor i sustavno su provoÄene sofisticirane mjere svih vrsta otežavanja istraživanja i marginalizacije utjecanja.
Potpuno istu takvu sudbinu doživjeli su i znanstveni radovi drugih sve malobrojnijih znanstvenika koji su objektivno istraživali hrvatsku povijest, o kojoj su nasljeÄene gomile tzv. istina koje je znanstveni sustav proizvodio i promovirao prema zahtjevima i naputcima politiÄkih režima u proteklih stoljeÄe i pol. Potpuno je ista sudbina i sve malobrojnijih znanstvenika drugih druÅ”tvenih znanosti koji pokuÅ”avaju objektivno istraživati aktualnu hrvatsku zbilju i perspektive hrvatske buduÄnosti. Sve skupa je usmjereno na Å”to dublju i trajniju duhovnu i fiziÄku kolonizaciju Hrvatske kao identiteta i prostora, a preduvjet kolonizacije je neutralizacija riznice objektivnih znanja.
Stoga, tko želi saznati istinu o Jasenocu, Bleiburgu i drugim povijesnim i aktualnim temama treba biti oprezan i potruditi se pronaÄi objektivne znanstvene knjige i radove, koji su uglavnom sve zatajeniji i nedostupniji, jer znanje je najveÄa moÄ i ishodiÅ”te svakog djelovanja.
U takvoj situaciji najvažnije je medijski osvijestiti da sve Å”to se o Jasenovcu i Bleiburgu, kao dvijema iznimno važnim identitetskim temama, nudi kroz okupirani institucijski sustav u Hrvatskoj jesu razliÄiti stupnjevi suvremenih specijalnoratovskih dezinformacija koje osmiÅ”ljavaju kolonizatorski interesi.
- Å to mislite: kako to da Josip Broz Tito ānikadaā nije posjetio Jasenovac, a ni Bleiburg?
Bleiburg, tj. masovni i razliÄiti poratni zloÄini jugokomunistiÄkog režima u kojem je turbodiktatorsku i kult ulogu imao Tito, bili su najstrožije Äuvana državna tajna. Kad se radi o Jasenovcu zanimljiv je i složeniji razlog zbog kojeg Tito nikad nije posjetio Spomen podruÄje Jasenovac. Jedno od najÄeÅ”Äih pitanja koje su posjetitelji upisivali u jasenovaÄku spomen knjigu bilo je ā zbog Äega Tito nikad nije posjetio to mjesto.
Tito se nikad o tome nije oÄitovao, ali razlozi su sljedeÄi. Tito je svoju sve veÄu moÄ u jugokomunistiÄkom režimu izgraÄivao na presuÄivanju u razliÄitim režimskim i državnim problemima, sukobima i dvojbama. U takvim prigodama je održavao balans razliÄitih sukoba i interesa. To je bilo poput priÄe o maÄki koja miÅ”evima dijeli sir i sve prilagoÄava svojoj koristi.
Jedan od najveÄih jugokomunistiÄkih problema i balansa bili su srbijansko-hrvatski odnosi. Prema komunistiÄkim dokumentima, ratni jasenovaÄki logor je do poÄetka 1960-ih bio javno beznaÄajan, a tada je izaslanstvo partizanske boraÄke organizacije (SUBNOR) otiÅ”lo kod Tita i dobilo dopuÅ”tenje da se obilježava jasenovaÄki logor. MeÄutim, Å”ef boraÄke organizacije bio je RankoviÄ te je namjesto uobiÄajenog obilježavanja izgradio golemu multifunkcionalnu instituciju Spomen podruÄja koje je izgradilo jasenovaÄki mit koji je teÅ”ko naruÅ”avao srbijansko-hrvatski balans, s Äime je ugrožavana i Titova svevlast. Stoga on zbog oÄuvanja svoje moÄi nije otiÅ”ao u Jasenovac, jer bi time na svoju osobnu Å”tetu pridonio narastanju mita.
S druge strane, kad je Tito prepoznao RankoviÄeve namjere nije bilo moguÄe donijeti odluku da se ta institucija zatvori. To je bio i jedan od razloga Titova obraÄuna sa svojim dotadaÅ”njim dugogodiÅ”njime intimusom RankoviÄem. Tako je Tito postupio za sebe najfukcionalnije, jednostavno je ignorirao Jasenovac iako je bezbroj puta prolazio pored njega.
Ali institucija Spomen podruÄja je opstala i izgraÄena je u najsnažnije velikosrbijansko protuhrvatsko sredstvo, kojem se 1980-ih uzalud suprotstavljao i niz uglednih i moÄnih intelektualaca i Älanova partije u Hrvatskoj. Ono Å”to je danas najpogubnije je to da se glavni kreatori jasenovaÄkog mita nakon 1990. nalaze u okupiranim i najvažnijim hrvatskim politiÄkim i javnim institucijama, iz kojih su temeljito uklonjeni svi koji se time ne služe. Od te opake ugroze hrvatsko druÅ”tvo nije nikada prije 1990 bilo institucijski nezaÅ”tiÄenije. O tome za sljedeÄu godinu pripremam dokumentiranu knjigu koja Äe mnoge Å”okirati podacima Å”to se u svezi toga dogaÄalo proteklih 30-ak godina.
- Predsjednik države Zoran MilanoviÄ ide u Jasenovac, ali ne Äe u Bleiburg, iako je pokrovitelj tamoÅ”nje komemoracije Hrvatski saborā¦Tko je tu lud?
Kad bi sadaÅ”nji predsjednik MilanoviÄ pristao na jedan znanstveno strukturiran razgovor moglo bi se, u vezi toga i drugih skandaloznih ekscentriÄnosti, priliÄno toÄno utvrditi slojevitost i omjere uzroka, interesa i motiva njegova postupanja. Sigurno bi Äak i njemu bilo zanimljivo saznati znanstvene rezultate o tome koliko su mu zablude i limitiranost posljedica indoktrinacije iz užeg privatnog i politiÄkog okruženja, a koliko je jedna od mase kolateralnih žrtava opÄeg jugokomunistiÄkog jednoumlja koje u hrvatskom druÅ”tvu jednako i na isti naÄin, opakije od korona-virusa, dominira prije i nakon 1990. godine.
JoÅ” bi zanimljivije bilo znanstveno izmjeriti koliko predsjednik MilanoviÄ razumijeva i s kolikom svijeÅ”Äu sudjeluje uĀ oÄito negdje planiranim posljedicama rafala izgreda koje ispaljuje poput pijanih Äetnika 1991. godine. Naime, on to Äini s tolikim intenzitetom da stvarno najizravnije Äisti put novom mandatu PlenkoviÄeve vjeÅ”to prikrivene Borg skupine kojoj je osnovna poruka hrvatskim graÄanima: āPredajte se! Svaki otpor je uzaludan!ā
- Nego, neprestano se govori i piÅ”e o ratnim zloÄinima partizana ā komunista nakon 1945., ali nema optužnica, nema kazniā¦
Ako je prije Äetvrt stoljeÄa ili prije desetak godina bilo nekakvih dvojbi, danas ih viÅ”e nema glede toga da Republikom Ā Hrvatskom vlada najrigidnija jugokomunistiÄka struktura sa svojim bioloÅ”kim potomcima i ideoloÅ”kim klonovima. To se temeljem dostupnog povijesnog gradiva u Hrvatskoj i pismohrani HaÅ”kog tribunala može dokazivati ne samo na razini modela i strukture nego i do razine pojedinih moÄnika.
Stoga je ā usprkos potpuno razvidnih Äinjenica i dokaza ā apsurdno oÄekivati da Äe oni sami sebi suditi pravosudno, politiÄki ili moralno nakon svih zlodjela i veleizdajaizdaja koje su poÄinili prije i nakon 1990.
- A kako, gospodine JurÄeviÄu, gledate na Äinjenicu da smo izaÅ”li iz Domovinskog rata, odnosno da smo pobijedili, a da nismo službeno imali ni jednog Junaka, ratnog profitera, dezertera, pa ni izdajicu?
Hrvatski Domovinski rat je jedini rat u cijeloj svjetskoj povijesti nakon kojega ne samo Å”to službeno ne postoje heroji, nego institucije u Hrvatskoj ā od politiÄkih i pravosudnih do kulturnih, znanstvenih i medijskih ā sustavno stvarne heroje pretvaraju u ratne zloÄince i osuÄuju ih na sve naÄine, a stvarne ratne zloÄince aboliraju te pretvaraju u ugledne graÄane, saborske zastupnike i dio vladajuÄe oligarhije na svim razinama vlasti.
Uz to, sva postignuÄa tog osloboditeljskog rata, ukljuÄujuÄi i nastanak samostalne hrvatske države prikazuju kao zloÄinaÄki pothvat. Ta teza da je hrvatski obrambeni rat udruženi zloÄinaÄki pothvat kreirana je u hrvatskim državnim institucijama 1994. I o otme sam viÅ”e puta javno govorio.
Na taj naÄin, iz odnosa prema Hrvatskom Domovinskom ratu možemo lako prepoznavati tko je tko u Hrvatskoj, i kad se radi o osobama i kad se radi o instutcijama. Pritom je najvažnije ne nasjedati na prijetvorne verbalne iskaze nego treba prosuÄivati na temelju djela.
- Koja je po vama razlika izmeÄu partizanskog ānarodnog herojaā i Junaka Domovinskog rata?
JugokomunistiÄki režim je imao dvije vrste heroja. Jedna vrsta su bili poginuli partizani koji su bili Titu i partiji najodaniji, a druga vrsta heroja su bili najistaknutije politiÄke jugokomunjare. Tako je u toj komediji Tito bio proglaÅ”en trostrukim herojem. I jedna i druga vrsta tog herojstva bila je maksimalno institucionalizirana, tj. sustavno veliÄana u svim vrstama javne produkcije i komunikacije, ukljuÄujuÄi i spomenike, nazive ulica, institucija itd.
Heroji Hrvatskoga Domovinskog rata su brojni javno preÅ”uÄeni dragovoljci koji Ā herojski ili samozatajno žive meÄu nama, a institucijski sustava u Republici Hrvatskoj ih na sve naÄine sustavno blati i kriminalizira pravosudno i percepcijski. SuprotstavljajuÄi se takvom stanju, prije Äetiri godine sam objavio knjigu svjedoÄanstava o 19 takvih stvarno veliÄanstvenih i javno nepoznatih heroja. Oni su razliÄiti prema porijeklu, zanimanju, životnoj dobi, životnim i ratnim sudbinama te predstavljaju uzorak zatajenog herojstva Hrvatskog Domovinskog rata. Jedna od svrha te knjige je da se potakne braniteljske udruge i drugi ljudi dobre volje na prikupljanje svjedoÄanstava o herojima iz svojeg okruženja.
- A, Å”to onda znaÄi ādati život za Domovinuā?
U ratu to doslovno znaÄi spremnost i poginuti u obrani zajednice kojoj se pripada, tj. domovine, a u miru to znaÄi na sve naÄine djelovati na dobrobit svoje zajednice sa svijeÅ”Äu da se jedino na taj naÄin može ostvariti i punina sebe samoga kao osobe.
- ViÅ”e, izgleda, ne postoji ni teoretska moguÄnost da dobijemo bilo kakvu ratnu odÅ”tetu, tim prije Å”to to osim prof. dr. Zvonimira Å eparoviÄa i ljudi oko njega nitko i ne tražiā¦
Ratna odÅ”teta ima meterijalne, pravne, identitetske, vrijednosne, percepcijske, simboliÄke i drugaÄije sastavnice i dimenzije koje su meÄusobno povezane. Za ostvarivanje svih tih vidova ratne odÅ”tete nema ni meÄunarodnopravne i politiÄke niti moralne zastare, nego to prvenstveno ovisi o odgovornostiĀ i struÄnosti institucijskog sustava zemlje i nacije žrtve ratne agresije. To pokazuju i suvremena iskustva brojnih zemalja. Primjerice, to najjasnije potvrÄuje židovska nacionalna zajednica kojoj je po stradalniÅ”tvu veoma sliÄna hrvatska nacija.
Židovska nacija koja je na sve naÄine straÅ”no stradala u Drugom svjetskom ratu nije tada imala svoju državu, ali i danas Äetvrti naraÅ”taj židovskih stradalnika iz Drugog svjetskog rata ostvaruje razliÄite vrste satisfakcija, prvenstveno stoga Å”to u židovskim nacionalnim institucijama diljem svijeta, a ne samo u Izraelu, moÄ imaju židovski domoljubi. Nažalost, u hrvatskoj državi i hrvatskim nacionalnim institucijama moÄ imaju neprijatelji hrvatske države, hrvatske nacije i hrvatskog zajedniÅ”tva
- Å to mogu povjesniÄari, poput vas, kad takve kao Å”to ste vi svako malo u medijima ili na televiziji razni goldsteini, klasiÄi, jakovine i sliÄni, ānadglasajuā ili bolje reÄeno njih zovu, a vas, kao Å”to ste i sami rekli, tek tu i tamo?
Osnovna opÄeljudska zadaÄa povjesniÄara i drugih intelektualaca, kao i svih osoba je da struÄno i moralno rade svoj posao, jer su u protivnom beskorisni i Å”tetoÄine u svakom pogledu, kako prema svojem najužem obiteljskom okruženju tako i na svim razinama ljudskog zajedniÅ”tva. U tom smislu je posebno velik stupanj odgovornosti intelektualaca, koji bi prema obrazovanju i druÅ”tvenom statusu trebali najbolje znati dosege posljedica opÄeg i svojeg osobnog Å”tetoÄinskog djelovanja.
Notorna je Äinjenica da su intelektualci glavni kreatori najveÄih svjetskih zloÄina koje su primjerice poÄinili totalitarni režimi u 20. stoljeÄu. Naime, bilo koji složeni posao, kojeg možemo nazvati industrijom nemoguÄe je idejno i organizacijski uspostaviti bez intelektualnih znanja, pa je to sluÄaj i sa industrijama masovnih zloÄina koje su poÄinili komunizam, nacionalsocijalizam, faÅ”izam, militarizam i ostali manji totalitarni režimi.
Intelektualka koja je to najbolje istražila i objasnila jest Hanah Arendt, vrhunska znanstvenica i Židovka koja je preživjela holokaust. Ona je Å”teoÄinske intelektualce koji su kljuÄni kreatori tih i drugih industrija zloÄina s punim opravdanjem oznaÄila pojmom ubojica za pisaÄim stolom. U tome smislu treba promatrati i devijantna postupanja i odgovornost dijela intelektualaca u Hrvatskoj, ukljkuÄujuÄi i povijesniÄare koji su strukovno najbolje upoznati s uzrocima, tijekom i posljedicama zloÄinaÄkih dogaÄanja.
- A, Å”to po vama znaÄi kad nekog optuže da je ādesniā, ekstremni nacionalista i sliÄno?
OpÄenito gledajuÄi to su u suvremenom globaliziranom svijetu zastarjeli pojmovi i termini koji intenzivno zagaÄuju i onevijeÅ”Äuju hrvatski javni život, a prema podrijetlu pripadaju jednoumnom arsenalu s kojim je jugokomunistiÄki režim najprije javno prospkribirao i stigmatiziraoĀ nepoželjne osobe te potom provodio njihovu potpunu neutralizaciju na razliÄite naÄine: od marginalizacije i svih vrsta psihofiziÄkih tortura do zatvaranja i likvidacija.
- JoÅ” i danas se mnogo govori o UdbaÅ”ima, pa tako se kaže da je jedan od njih bio i Josip ManoliÄ. A njemu i takvima nikad bolje!
Jedna od tema koje najintenzivnije istražujem proteklih desetak godina jest djelovanje jugokomunistiÄkih sigurnosnih službi prije i nakon 1990., a njih se kolokvijalno uÄestalo naziva Udbom. To je skaraÄenica za Upravu državne bezbednosti, Å”to je od 1946. do 1966. bio službeni naziv jugokomunistiÄke civilne sigurnosne službe.
Na temelju dostupnih udbaÅ”kih dokumenata je nadvojbeno da su iznimno moÄne jugokomunistiÄke sigurnosne službe imale daleko najveÄu formalnu i stvarnu moÄ prije 1990. te su bile glavni moderator procesa raspada druge Jugoslavije i nastanka samostalnih država u kojima su zadržale Ā najveÄu pozadinsku moÄ. U Hrvatskoj se nakon 1990. to može jasno iÅ”Äitavati iz karijera nizaĀ osoba poput MustaÄa, PerkoviÄa i naroÄito ManoliÄa.
Za ovu porigodu dostatno je podsjetiti da je Å”ef jugokomunistiÄkih zatvora ManoliÄ bio meÄu najistaknutijim osobama torture i smrtonosnog trovanja blaženog Alojzija Stepinca te zvjerskog uniÅ”tavanja njegova mrtvog tijela. U kljuÄnih poÄetnih pet godina samostalne hrvatske države (1990.-1994.) ManoliÄ je formalno i stvarno bio najmoÄniji Äovjek u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj. IzmeÄu ostalog, bio je Äelna osoba Savjeta za zaÅ”titu ustavnog poretka (SZUP), koji je bio krovna ustanova cijelog sigurnosnog sustava u RH, kojeg je u cijelosti Äinilo 750 djelatnika jugokomunistiÄke Službe državne sigurnosti. Istovremeno je u kljuÄnom razdoblju za kadriranje u samostalnoj hrvatskoj (od ljeta 1990. do ljeta 1991.) bio predsjednik Vlade RH, te je intenzivno u ānoviā sustav ugraÄivao korumpirane jugokomunistiÄke kadrove i, Äast iznimkama, mnogobroje istaknute hrvatske nacionalisteĀ i kelronacionaliste koji su zapravo u Jugoslaviji bili tajni suradnici Udbe. Iz tog kadrovskog sjemenja izrasla je sadaÅ”njaĀ mlaÄa veleizdajniÄka oligarhija koja je preplavila hrvatske institucije, a domoljubi koji su stjecajem rata i interegnuma bili u hrvatskim institucijama postupno su eliminirani i kriminalizirani nakon Å”to su u nemoguÄim uvjetima obranili i stvorili samostalnu hrvatsku državu.
U takovom povijesnom procesu dugovjeÄni ManoliÄ je danas nedodirljivi simbol vrhovima strukture vlasti koji se s njim ponosno javno slikaju, a njegovi memoarski zapisi su vrijednosno ishodiÅ”te Äelnim osobama vlasti u Hrvatskoj te sustavu javne komunikacije ā od institucija kulture i znanosti do medija.
- Kako gledate na hrvatske medije, odnosno vjeruju li ljudi onom Ŕto piŔe?
U suvremenim svjetskim globalistiÄkim teorijama je osnovno stajaliÅ”te da su mediji najsnažnije masovno mirnodopsko oružje dezinformacijskog rata u kojem se oblikuju stereoptipi identiteta, vrijednosti, mentaliteta, javnog mnijenje itd., koji su sredstva suvremenog vladanja od svjetske do najlokalnije razine.
Gotovo nevjerovatan razvoj informacijske tehnologije omoguÄio je nepodnoÅ”ljivo prekomjerno i neprekidno granatiranje bioloÅ”ki krhke umne i psihoneurotske strukture svakog pojedinca na kugli zemaljskoj te se na taj naÄin doslovno postižu radiklani uÄinci neutralizacije ishodiÅ”ta ljudske slobode i individualnosti te se do tanÄina oblikuju unificirani stavovi i ponaÅ”anja ljudi u svakom pogledu.
Mediji u Hrvatskoj su ekstremni dio tog globalnog procesa, odnosno, u veÄini zemaljaĀ svijeta joÅ” uvijek postoje snažne nacionalne i drugaÄije medijske strukture koje odolijevaju globalistiÄkom totalitarizmu te takve politike simboliziraju primjerice Trump, Putin i Orban, pa Äak i niz politiÄara u Sloveniji. Dakle, to nije pitanje veliÄine neke zemlje, nego suvrenizma u glavama svakog Äovjeka, a naroÄito onih koji imaju položaje politiÄke i drugaÄije .moÄi.
Kad se radi o Hrvatskoj, može se reÄi da je ona u razliÄitim vidivoma koje smo spomenuli praktiÄno institucijski kapitulirala, te ne postoje hrvatski mediji nego samo mediji u Hrvatskoj. Na medijskoj razini to svatko može provjeriti ne samo analizom medijskih sadržaja Å”to je zahtjevniji posao, nego i uvidom u lako dostupne javne podatke o vlasniÄkoj strukturi medija, kojima su u Hrvatskoj golemim dijelom vlasnici stranci, a malim dijelom domaÄi izdajnici, od kojih neki Äak glume hrvatski suverenizam, a zapravo su informacijski logor za predstavljanje lažnih suvernista kako se stvarni ne bi ni mogli poÄeti udruživati.
Na krajnoj margini Ā nalazi se nekolicina hrvatskih sve nemoÄnijih portala koje nositelji moÄi Äak iskljuÄuju iz informatiÄkih tražilica te se za njih i njihove tekstove i razgovore saznaje tek putem usmene predaje ili mobitelskih aplikacija. Ali i tu pratimo sve veÄi nadzor i iskljuÄivanje nepoželjnih sadrža i osoba.
- A kako gledate na āborbuā saborskih zastupnika, koji danima govore āsami sebiā?
Prije viÅ”e od 20-ak godina jedan hrvatski kazaliÅ”ni kulturnjak koji je bio saborski zastupnik opravdano je znaÄaj i igrokaze u Hrvatskom (državnom) saboru doživio i slikovito opsao kao kokoÅ”injac. Kada po razliÄitim kriterijima usporeÄujemo tadaÅ”nji i sadaÅ”nji Sabor može se reÄi da je tadaÅ”nji kokoÅ”injac svjetska akademija u odnosu na sadaÅ”nji saborski jad.
- Å to mislite: zbog Äega su sa svih strana napali igrani film i tv seriju Antuna Vrdoljaka āGeneralā, a uzvisili lažni i dosadni film āDnevnik Diane BudisavljeviÄā?
Ako se uvaži sve Å”to sam vam do sada naznaÄio onda je nepotrebno zamarati Äitatelje i s kratkom analizom tih filmova. Dostatno je reÄi da se, nažalost, pokude i pohvale u svezi oba filma ne temelje na razumskim umjetniÄkim i druÅ”tvenim analizama i znaÄenjima, nego na primitivnoj navijaÄkoj motivaciji i bezumlju.
- A, kakvo je vaŔe miŔljenje o dosadaŔnjem djelovanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, kojeg vodi dr. Ante Nazor?
S okolnostima i pozadinom osnivanja te institucije sam temeljito upoznat, jer sam bio akter koji je pokuÅ”ao utjecati lobiranjem i zakonskim radnjama prema nadležnim institucijama. Kratko reÄeno, to je ā obzirom na kljuÄno znaÄenje Hrvatskog domovinskog rata ā trebala biti iznimno znaÄajna državna, kulturna i znanstvena institucija. Da bi to mogla biti trebala je imati tome primjeren prostor, proraÄun i kadrove. MeÄutim, osnivaÄi su odredili da to bude blef institucija koja Äak nema prostora nego je skuÄeni podstanar u Hrvatskom državnom arhivu koji i sam vapi za dodatnim prostorom. ProraÄun je viÅ”e nego sramotno mali, a broj i kakvoÄa kadrova su postavljeni na naÄin da ne mogu niÅ”ta važnoga napraviti, bez obzira na osobno htijenje djelatnika.
To su objektivne i u svakom pogledu katstrofalne zadatosti koje su kreirane unutar veleizdajniÄke politike vlade Ive Sanadera s kojom je upravljala HaÅ”ka mreža, kojoj je trebala takva blef institucija koja navodno radi važni državni posao.
PojedinaÄna produkcijske nekakvoÄe te institucije, ukljuÄujuÄi i izruÄivanje dokumentacije HaÅ”koj mreži od Sarajeva do Haga prema politiÄkim nalozima a protivno pravilima struke i pravnog poretka RH su duga priÄa koja Äe se neizbježno u punoj mjeri otvoriti kad se imalo poÄnu ureÄivati institucije.
Jasno da je strukturi koja je osmislila blef instituciju bilo veoma bitno na njeno Äelo postaviti osobu profila koja Äe služiti i neÄe talasati te Äe slati javno poželjne mimikrijske balone, a sve to prema potrebama i zahtjevima politiÄke strukture. I iz hrvatskog iskustvaĀ je znano da takvi pouzdani kadrovi preživljavaju smjene stranaka na vlasti i odoljevaju stranaÄkom uhljebniÄkom nadiranju.
To su okvirne Äinjenice o toj blef instituciji, a sve ostalo su detalji koji ne bi stali u pet knjiga a kamoli u ovaj medijski razgovor. Svima zainteresiranima predlažemĀ da upriliÄe bilo koji oblik javne rasprave o ovoj važnoj temi i prijavljujem se kao jedan od sudionika.
- I na kraju, gospodine JurÄeviÄu, kakvi su vam planovi, Å”to radite u ādoba koroneā?
Korona-sluÄaj je najveÄi svjetski sluÄaj u cijeloj svjetskoj povijesti, jer ni Drugi svjetski rat nije obuhvatio toliko ljudi i do te razine i masovnosti suspendirao osnovne ljudske slobode djelovanja, kretanja, rada, Å”kolovanja i cijelog niza drugih životnih prava. Stoga je meni, kao amateru za znanstvena podruÄja medicine i biologije bilo najvažnije i najzanimljivije pratiti podatke, projekcije i stajliÅ”ta vrhunskih medicinara i biologa u svijetu i Hrvatskoj koji su se mukotrpnoĀ probijali do javnosti ukazujuÄi na medicinsku neopravdanost koju su forsirano iznosili medicinari i biolozi s kojima je politika u potpunosti popunila medijski prostor.
O tim drugim aspektima Äe sigurno u narednom razdoblju biti sve viÅ”e zanimljivih rasprava koje Äe otkrivati druge ā gospodarske, politiÄke, geostrateÅ”ke, socijalne, psiholoÅ”keĀ itd. ā aspekte svjetskog i hrvatskog korona-sluÄaja.
Kad se radi o mojoj struci, doba korone je, vjerujte gospodine PavkoviÄu, Ā veÄ za dva mjeseca odgodilo izlazak moje nove knjige koja je najuže povezana sa nizom tema iz naÅ”eg Ā razgovora. Naslov knjige je viÅ”e nego jasan: āKomunistiÄki teror i muÄeniÅ”tvo Crkve ā djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945.-1990.ā Knjiga ima dva sveska i ukupno 950 stranica te Äe nadam se biti otisnuta do sredine svibnja.
Razgovarao: Mladen PAVKOVIÄ
