Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Kad je Donald sreo Gretu praveći se da je ne vidi

Objavljeno

na

Kad je Donald ovih dana vrlo hladno, praveći se da je ne vidi, mimoišao Gretu na hodniku zgrade UN-a na East Riveru, mimoišla su se zapravo dva koncepta svjetskog poretka: nastavak globalističke konstrukcije svijeta ili povratak jačanju državnih suvereniteta.

Greta Thunberg, kao nova ikona globalista, upravo je završila svoju emocionalno prenapregnutu lekciju svim državnicima svijeta s glavne govornice Opće skupštine UN-a u kojoj ih je grozničavo prozvala da joj uništavaju budućnost svojom nebrigom za zaštitu prirode. Bilo je to dovoljno da je mediji pretvore u glavnu zvijezdu Opće skupštine. I tako u zvijezde uzdignuta, čekala je na hodniku dolazak Donalda Trumpa s delegacijom.

Trump ju je potpuno ignorirao, nastavivši svojim putom. A koji dan kasnije s glavne je govornice Opće skupštine UN-a odaslao svoje poruke: Budućnost ne pripada globalistima, ona pripada domoljubima. Želite li slobodu, stvarajte je u svojoj zemlji. Želite li demokraciju, čuvajte svoj suverenitet. Želite li mir, volite svoj narod.

Predstava je uslijedila poslije tog namještenog susreta, koji to zapravo nije bio. Mediji i eko-aktivisti su, dakako, napali Trumpa, jer je tako ignorantski prošao pokraj neokrunjene spasiteljice svijeta. On se narugao brutalno, kako se samo on usuđuje, na svome Twitteru: “Izgleda kao sretna mlada djevojka koja se veseli svijetloj i prekrasnoj budućnosti. Lijepo je to vidjeti.”

Dakako da je odmah napadnut jer se ruga mladoj aktivistici, koja ima nekoliko ozbiljnih psihičkih poteškoća. I zauzvrat, Greta je odmah dobila takozvanu Alternativnu Nobelovu nagradu od neke lijeve aktivističke fondacije, uz medijske sugestije da bi mogla postati i ozbiljna kandidatkinja za onu pravu Nobelovu nagradu za mir.

Priča će svakako imati još nastavaka, ali u ovom koncepcijskom srazu dvaju svjetskih poredaka: nastavka globalizma ili novog suverenizma, vrlo je važno tko su njihovi trenutačni protagonisti i simboli, da ne kažem – ikone. Tko je tko u tom srazu – važno za prognozu konačnog raspleta.

Obiteljski biznis

O američkom predsjedniku Donaldu Trumpu znamo dosta: da dolazi iz sfere američkog biznisa s iskustvima reality showa, da svojim osobenim i nerijetko grubim nastupom i pristupom politici ruši sve konvencije i već je u prvome mandatu uvelike porušio okvire starog sustava kako u SAD-u, tako i na globalnom planu, da je unatoč kontroverzijama koje ga prate i sukobima koje potiče bio uspješan i na domaćem ekonomskom planu, da je pomaknuo granice u svjetskoj politici… I, ne snađe li ga neki nenadani ekonomski potres ili ozbiljna politička afera, praktički je osigurao sljedeći mandat. Svim napadima i kontroverzijama unatoč.

Može se tek nagađati i naslućivati kako se dogodilo da je politički novak Donald Trump prije četiri godine postao republikanski kandidat na izborima i kako ih je dobio, medijskim opstrukcijama unatoč. To je zagonetka za one koji ne vjeruju da su za pobjedu na američkim predsjedničkim izborima dovoljni – jedan čovjek, jedan Twitter i nešto novca.

O novoj globalističkoj ikoni Greti ni nema mnogo toga što bi trebalo znati. No i to je dovoljno da bi se vidjelo virtualno podrijetlo marketinškog proizvoda Grete Thunberg. Prije godinu dana švedska petnaestogodišnjakinja Greta odlučila je da neće ići u školu, već će radije prosvjedovati ispred škole za spas planeta Zemlje.

U odluci ju je odmah podržala majka, bivša operna i ina pjevačica Malena Ernman, koja je i inače različitim nekonvencionalnim i aktivističkim metodama nastojala Greti i njezinoj sestri olakšati život s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, Aspergerovim sindromom i selektivnim mutizmom.

Ostatak je povijest. Greta je medijski proizvedena u savjest planeta Zemlje, njezine savjete pozorno slušaju, od Pape i Angele Merkel do Opće skupštine UN-a. Mama Malena i tata Svante (bivši glumac i producent) od aktivizma su napravili obiteljski biznis: pišu knjige o svom slučaju, organiziraju prosvjede…

Globalistički centri financijske moći proizveli su novu ikonu, novu savjest planeta – Gretu Thunberg, pokazujući svoju medijsku svemoć. I pokazujući koliko je briga za planet Zemlju tek instrument globalističke agende, u kojoj je budućnost planeta toliko nevažna da je pored svih znanstvenih instituta na svijetu državnicima kao vrhovni autoritet tumači – djevojčica koja je pobjegla iz škole.

Pitanje je, dakako, kakav se rezultat može očekivati u ovom konceptualnom srazu između dvaju svjetskih poredaka – neosuverenizma, koji simbolizira Donald Trump, i globalizma bez granica, čija je ikona Greta Thunberg. Umjesto izravnog odgovora, podsjetila bih na jedan detalj: u vrijeme kad je globalistička agenda, sa zaštitom planeta Zemlje kao lajtmotivom, kao dominirajući koncept osvajala svijet (iz Washingtona, dakako, kao što to obično biva), njezin je simbol i glavni promotor bio – Al Gore.

U to je vrijeme iza sebe imao dva mandata na funkciji potpredsjednika SAD-a (Billa Clintona), a bio je i demokratski predsjednički kandidat na izborima 2000. Nije bio bjegunac iz škole, uz roditeljsku potporu. Naprotiv, mnogo godina prije toga tata Albert Gore Sr. slao ga je u najbolje škole i poticao da diplomira na Harvardu, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Za sve je kriv čovjek i bit će kriv dok je živ

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari