Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Sredozemni migrantski val pred vratima Europe

Objavljeno

na

U Hrvatskoj problem ilegalnih migranata postaje javna tema tek kada se dogodi neki ozbiljniji eksces. Kao ovih dana, kada je policajac, vršeći svoju policijsku dužnost, u samoobrani lakše ranio ilegalnog migranta. Ili prije desetak dana, kada je policajac teže ranio ilegalnog migranta.

Po toj suženosti rasprave o migrantskoj problematici Hrvatska je vrlo europska država, na svoj specifičan način. Europska je po tome što se o onim realnim i svakodnevnim problemima koje nosi migrantska kriza javno šuti. Jer, prema pravilima samonametnute političke korektnosti, koja je samo suvremenija inačica cenzure i autocenzure, o tome nije pristojno govoriti.

A u agresivnijoj verziji političke cenzure, govoriti o tome je čak samo po sebi – govor mržnje. O istinskim problemima migrantske krize govori se privatno, kao nekoć u totalitarnim sustavima.

Kratkoročno, riječ je prije svega o sigurnosnim problemima vezanim uz nekontrolirani priljev ilegalnih migranata. Uz sigurnosnu ugrozu oni će uskoro u državama najvećeg useljavanja migranata, kako pokazuju ekonomske analize, prerasti i u prijetnju njihovu mirovinskom sustavu. A dugoročno je svemu tome pridodana i izvjesna socijalna i civilizacijska transformacija tih država.

Hrvatska je donekle specifična po tome što kroz nju zasad ilegalni migranti tek prolaze pa su na osobitom sigurnosnom udaru “samo” naselja na njihovoj ruti iz BiH prema Sloveniji i dalje prema zapadnoj Europi – seoska domaćinstva, a osobito vikend naselja u Gorskom kotaru, Lici, Hrvatskom zagorju. Ali je neizvjesno što će se dogoditi kada EU počne primjenjivati restriktivniju politiku prema ilegalnim migracijama.

Tu Hrvatska dolazi u vrlo izvjesnu opasnost da joj se pokuša nametnuti da postane europski hotspot tražitelja azila ili, još neugodnije, odbijenih tražitelja azila. Tek je malo manje nezgodna mogućnost – da ima u bliskom susjedstvu takve hotspotove.

Natrpavanje bihaćke regije što legalnim, što ilegalnim migrantskim logorima izgleda tek kao predigra budućeg scenarija. I nije politički slučajno da su za središte okupljanja migranata bošnjačke vlasti izabrale upravo bihaćko-cazinski džep. Politička je simbolika višestruka – to je prostor koji ulazi u “meki trbuh Hrvatske” i s kojeg je Hrvatsku najlakše destabilizirati.

Ilegalni logor Vučjak podignut je neposredno uz hrvatsku granicu, na prostoru na kojem su nekad obitavali Hrvati, u susjedstvu nekoliko hrvatskih sela čiji mještani žive u posebnoj nesigurnosti.

Bošnjačko političko vodstvo na retoričkoj razini nastoji politički diskreditirati Hrvatsku tužakajući je za loše postupanje prema migrantima, od Washingtona i New Yorka do Bruxellesa, Berlina i Vatikana. Srpske vlasti iz Beograda i Banje Luke pokrenule su na istim adresama novu rundu difamacijske kampanje protiv Hrvatske po svojoj klasičnoj matrici hrvatske genocidnosti.

Zasad to može izgledati tek kao nova runda recikliranih starih difamacijskih kampanja iz Sarajeva i Beograda, kojih smo se već nagledali i naslušali. Ali mnogo ozbiljnije to može izgledati u kontekstu jačanja migrantskog vala prema Europi.

I statistike i političke najave u tom su pogledu vrlo zabrinjavajuće. Prema procjenama njemačkih obavještajnih službi, koje je objavio Bild, oko šest milijuna migranata čeka da krene put Europe: tri milijuna u Turskoj, po milijun u Libiji i Egiptu, 720.000 u Jordanu, 430.000 u Alžiru, 160.000 u Tunisu i 50.000 u Jordanu.

Ti migranti postaju političko oružje država koje upravljaju migrantskim valovima. A to je oružje osobito snažno u rukama turskog predsjednika R.T. Erdogana, kako u kontekstu njegovih strateških ciljeva u Europi i na Balkanu (neoosmanizam), tako i u kontekstu vrlo ozbiljnih najava i prijetnji koje smo posljednjih mjeseci čuli iz Ankare.

Tako je Erdogan obećao poslati u Europu ne samo sadašnjih 3,5 milijuna “izbjeglica iz Sirije“ (kaže on, iako je među ovima koje sada šalje najmanje Sirijaca i najmanje izbjeglica), već i dodatnih dva milijuna izbjeglih iz Idliba, ne bude li mu Europska unija dala novac za financiranje izbjeglica i bila spremna na političke kompromise s njime.

A njegov ministar unutarnjih poslova poručio je da vlada niti jedne europske države ne bi mogla izdržati takav migrantski val – dulje od šest mjeseci. U prijevodu, Ankara je poručila da ima ključ kojim može u svakom trenutku destabilizirati Europu.

Prema grčkim izvorima, Ankara to već čini, institucionalno organiziranim transportom migranata iz trećih zemalja na grčki teritorij. Posljedice tih čina se vide i u porastu migrantskog vala u BiH. U slučaju takvog razvoja, Hrvatska bi mogla vrlo lako postati najslabija karika, točka na kojoj će snažne europske države biti sklone popuštati Ankari.

Da bi se tome oduprla, Hrvatska bi trebala graditi višestruka savezništva unutar EU – ne samo sa starom, već i sa novom Europom. Napokon pokazati malo aktivniji pristup prema susjedskim pokušajima destabilizacije, koji u slučaju zaoštravanja migrantske krize uopće nisu bezazleni. I prestati se praviti da su ilegalni migranti – policijsko pitanje.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Vrijeme je da se ponešto kaže o navali migranata na Hrvatsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari