Pratite nas

Kolumne

Vučić izražava razumijevanje za ‘srpsku pobunu’, ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95.

Objavljeno

na

A propos ili (nadam se) u pravi čas

Vučić izražava razumijevanje na srpsku pobunu u Hrvatskoj 91., ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95. Pupovac govori o ustašizaciji Hrvatske. Pojedini Srbi u Hrvatskoj opet su u kušnji. Sotonine riječi uvijek su umotane u strah, tjeskobu i komplekse. Što je s ljudskim izborom? Nismo li i mi sami odgovorni za ono što nam se događa?

Svaki odlazak negdje s nakanom ili potrebom dužeg boravka nego što je to turistički ili obiteljski ili prijateljski posjet nekome, traži napor. Taj napor je s ciljem da pohvatamo drugačija pravila socijalnog, kulturološkog, običajnog, vjerskog i zakonskog funkcioniranja. Isto tako, nakon dužeg boravka „tamo negdje“, ponovno je potrebno vrijeme povratka na staro, premda nikad to do kraja neće biti na ono staro, jer smo se „od tamo negdje“, vratili obogaćeni za neka nova ugodna, manje ugodna ili negativna iskustva koja nas sada dijelom determiniraju u svim aspektima našeg ponašanja i vrednovanja. Naprosto, nismo više isti, više ili manje. Naravno, ni onaj kraj koji smo ostavili nije mirovao, i tamo su se događali nekakvi procesi promjena.

Resocijalizacija kao pojam nije nužno vezana za prijestupnike zakona kako iz krim miljea, tako i za ovisnike, koji su jedno vrijeme proveli u penalativnim ustanovama ili ustanovama za liječenje ovisnosti. Ovaj pojam u socijalnom životu u Hrvatskoj, vežemo bar za još dvije populacije. Branitelje i povratnike.

U vremenu izbivanja i boravka, da li u ustanovama koje sam naveo ili u drugim kulturama, područjima drugih kulturnih i socijalnih vrijednosti, stilova života, zakonskih normi, različitim vjerskim sredinama, drugim običajima, traži od osobe proces socijalizacije s novim normativnim, kulturološkim i socijalnim vrijednostima. Taj proces moguć je samo ako je osoba otvorena prema novome i ima unutarnju potrebu biti jedan od onih koji ga okružuju. Samo socijalno zrela osoba može biti socijalizirana.

Naravno da to ne znači izgubiti i zaboraviti temeljne vrijednosti i kulturalne običaje svoje matice, već je izraz poštovanja prema ljudima i sredini u koju je došao, kao i olakšavanje samome sebi oko usvajanja novih pravila ponašanja.

Pogledajmo svoju rodbinu i prijatelje koji su otišli živjeti tamo negdje. U funkciji dužine boravka van domicila, ti ljudi nam više i više sliče na Amerikance, Nijemce, Austrijance ili u novije vrijeme, ali još uvijek kratko Irce. Tako ih čak u razgovoru i oslovljavamo. Evo meni mog Amerikanca, evo meni moga Švabe. Ti ljudi su na pojavnom planu promijenili imidž, od frizure, do odijevanja, promijenio im se naglasak, smanjio im se vokabular materinjeg jezika, tim više ako su tamo bez mogućnosti kontakta sa zemljacima. Tu su i prehrambene navike, i cijeli niz drugih obilježja koje su ovdje imali, a sad su ih zamijenili nekim novim.
Na unutarnjem planu, planu sustava vrijednosti , običaja, novih iskustava, načina rezoniranja, znaju biti tako dramatične promjene, da nam se ponekad učini da to nije onaj stari naš taj i taj kojega smo mi poznavali.

Hoćemo li ga mi sada po njegovom dolasku nama u kratku posjetu preodgajati? Vraćati, resetirati na one postavke s kojima je otišao? Naravno da nećemo. To će nam čak biti i simpatično. Bit će nam razlog i tema sitnih nemalicioznih zafrkancija i podbadanja.

Ukoliko bi se taj netko naš za stalno vratio tamo odakle je i krenuo, e bome, to bi bila već neka druga priča. Naravno da bi trebali uvažiti da je to sada ipak dijelom neka nova osoba , determinirana novim raznoraznim iskustvima, ali sad je on ipak tu, tu ima namjeru i ostati. Onda ćemo od njega, uz naše razumijevanje, u nekom periodu očekivati da se resocijalizira. Da ponovno napravi potreban napor kako bi što više , ali nikad u potpunosti, bio jedan od nas, bar u onom dijelu osnovnih običaja, vrijednosti sustava i pisanih i nepisanih pravila ponašanja. Je li to normalno i realno za očekivati? Da, ako ta osoba ima kapaciteta za takvu promjenu. Mlađe osobe sigurno će imati više kapaciteta od starijih koji su izgubili potrebni plasticitet za novim oblikovanjem.

Sad pokušajmo zamisliti imaginarnog Jovu iz Korenice, kojeg je njegov otac ili djed pokupio na traktorsku prikolicu i po već razrađenom planu, ne možda i po njihovoj osobnoj volji, odvezao ravno do Sremske Mitrovice.

Jovo je kod svog odlaska imao sedam godine. Dijete koji pamti svoj dom, jelu iza kuće ispred kuće, zelene livade svugdje uokolo. Podrum pun kiselog zelja, suhe svinjetine, divljači.

Prvi šok je bio put u neizvjesnost kad nije znao niti odredišta, a kamo li da je znao što ga tamo čeka. Upravo zahvaljujući toj svojoj mladoj dobi, on se je od svih svoji ukućana najbolje adaptirao na novo okružje, novi dom u Sremskoj Mitrovici. U početku ni njemu nije išlo lako, ali svakim danom postajao je jedan od njih tamo. Završio je osnovnu, srednju, odslužio vojsku, zaposlio se, i jedan dan kada je već imao svoju djecu, odluči se vratiti u Korenicu.
Još su mu jasne slike kuće koju je napustio, osjeća one mirise koje je ostavio, sunce koje je nemilosrdno pržilo onog dana kada je u traktorskom konvoju krenuo na put za tamo negdje.

Jovo se vratio kao formirana osoba. Ovaj put svojom odlukom na koju ga nitko nije tjerao, a ne kao onda 95., kad su ga bez pitanja (tko djecu što pita), stavili u prikolicu i napustili svoj dom. On sada želi na svom djedovskom, pradjedovskom ognjištu, krenuti u novi život.
U Korenici više ljudi ne poznaje nego što ih zna. Pa ni izgled Korenice više nije u potpunosti isti. Redaju se još neke novine, od kojih svaka traži napor da bi ju prihvatio.

Kreće s nešto malo novca u nekakav posao. Opet nova prepreka, novi napor. Sve on to savladava svojom upornošću, snalažljivošću i žilavosti.
Ipak je nezadovoljan. Osjeća tu neku frustraciju, ali ne samo on, već i njegovi susjedi, Hrvati, koji su se doma vratili 95. Do sada se nisu imali prilike susresti niti upoznati, a svatko u naprtnjači nosi breme predrasuda koje ih koče već u pomisli da jedan drugom kažu dobar dan.

Tko će napraviti prvi korak jedan prema drugome? U jednom dijelu to su slične naravi. Tvrdi, rigidni, sumnjičavi. Ali netko bi ipak trebao napraviti taj prvi korak, jer napetost u zraku gotovo da se dade opipati.

Jovo je zvezdaš, Josip dinamovac. Josip, njegov vršnjak, povratnik također, tu je već 23 godine, zapravo starosjedilac. U trenutku kada je tu došao, u Korenici nije bilo nikoga. Jovo je na svom ognjištu, pradjedovini, ali ga nije bilo punih 19 godina. Više od duplo nego što ima godina života.
Mislim da je jedina izlaz u postupku Jovine resocijalizacije i Josipova strpljenja, naravno u granicama mogućeg. U postupak resocijalizacije moraju ući svi povratnici, bilo da je riječ o Korenici, Đevrskama ili Daruvaru.

Jovi je potrebna pomoć, ali tu potporu u resocijalizaciji neće dobiti od Vulina, Dačića ili Vučić. Nje se ni Pupovac iskazao u realizaciji novih prilika, novih pravila ponašanja i vrijednosti društva koja su se promijenila od vremena „SAO Krajne“, a opet u Korenici i Hrvatskoj kao njihovoj domovini i mjestu za život.
Nije samo Jovin izbor i dobra volja dovoljna za proces resocijalizacije. Prvo na koga se on u Hrvatskoj oslanja, što je prirodno je SNV, Pupovac i mjesni svećenik.

Kako mu SNV i Pupovac, odnosno jedno te isto, mogu pomoći? Sigurno ne time da po mišljenje ide u Srbiju Vučiću, onom istom koji je u proljeće 95. još uvijek govorio o „Srpskim zemljama“ Baniji, Kordunu, srpskoj Dalmaciji… U Hrvatskoj je pored Srba još dvadeset jedna nacionalna manjina. Njihovi problemi su opće hrvatski, a ne usko etnički.

Jovin povratak u Korenicu, povratak mladog, ali zrelog čovjeka, trebala bi biti životna odluka, ali ne i životna pogreška. Kako to izbjeći? Osobnim i nacionalnim pročišćenjem, katarzom . Povratak na stara ognjišta da, ali rasterećena svih bremena prošlosti, poglavito ranije naučenih socijalnih i političkih obrazaca ponašanja. Srbija nije tamo gdje je jedan Srbin, Srbi nisu božji narod, niti više niti manje nego svi ostali na svijetu, i definitivno, ne postoji niti će postojati „Krajina“.

Paralelno dok pišem ovaj tekst, slušam TV. Vučić izražava razumijevanje na srpsku pobunu u Hrvatskoj 91., ali ne i suodgovornost za iseljavanje 95. Pupovac govori o ustašizaciji Hrvatske. Pojedini Srbi u Hrvatskoj opet su u kušnji. Sotonine riječi uvijek su umotane u strah, tjeskobu i komplekse. Što je s ljudskim izborom? Nismo li i mi sami odgovorni za ono što nam se događa?

Mnogi Srbi koji su otišli u treće zemlje, dobro su se snašli, ekonomski su prosperirali. Socijalizirali su se u novo okruženje, postali jedni od građana te države koju su odabrali za svoje mjesto novog života.
Znači može se. Pitanje je, želi li se?

Trpimir Jurić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – U odnosu na kolegice iz EU, Šuica djeluje kao moralna vertikala

Objavljeno

na

Objavio

Bilo kod nas, bilo u cijeloj Europskoj uniji, kad god se imenuje neko tijelo, u vijesti je obvezno na značajan način istaknuto koliko u tom tijelu ima žena. Tako je i u slučaju slaganja nove Europske komisije najvažnija vijest bila da je Komisiji prvi put na čelu žena, Ursula von der Leyen, te da je u EK-u rekordan broj žena u povijesti. I to je to, svi problemi riješeni.

Rijetko tko se pitao i pita zašto to važno tijelo Europske unije ima čak dvadeset i sedam povjerenika, jer to je previše za resore koji stvarno imaju smisla. To nije moje grintanje, to je kao problem isticao i sam Juncker, pa se, da bi se zadovoljile sve zemlje članice, i velike i male, izmišljaju resori za kopanje ruda i gubljenje vremena, tako Komisija ima potpredsjednika “za očuvanje europskog načina života”, pa i “poslovodnog potpredsjednika za zelene europske poslove”, ma što to značilo. I resor naše Dube Šuice za “poticanje demokracije i demografije” djeluje kao Potemkinovo selo.

Inače, u cijeloj toj papazjaniji zadovoljavanja svih apetita i stvaranja Potemkinovih sela od funkcija, nova šefica Komisije ima čak osam zamjenika, među njima troje nekakvih superzamjenika. Njih troje su “poslovodni potpredsjednici”, a ostalih petero su, iako ne znam što to znači, normalni potpredsjednici, a mnogima od njih se ovlasti preklapaju, dupliraju ili trodupliraju. I onda netko kaže da Hrvatska ima previše ministarstava i ministara, potpredsjednika ovoga i onoga. Ne, mi smo po tome zapravo pravi europejci, glomazno, prekobrojno, skupo i – neučinkovito.

No najbitnije je bilo istaknuti koliko je žena u novoj Komisiji. Jer, očito, biti žena glavna je kvalifikacija koja te čini poželjnom za funkciju, a ne što znaš ili ne znaš. Ili tko su zapravo te žene?

Evo, jedan od ključnih resora dobila je bivša francuska ministrica obrane Sylvie Goulard, koja je odstupila s mjesta ministrice i koja je u policijskoj postaji Nanterre u Parizu bila ispitana jer je kao eurozastupnica koristila asistente koje je plaćala Europska unija da rade poslove za političke potrebe francuskih stranaka. Ukupna suma “nenamjenski” potrošenog novca iznosila je oko 50 tisuća eura. Ali je dama Macronova saveznica i ljubimica pa će vjerojatno proći lišo. A i žena je…

Kao što je žena i Rumunjka Rovana Plumb, također važna karika u novoj “ženstvenoj” komisiji Von der Leyen. Plumbova je, kao bivša ministrica u rumunjskoj vladi, 2017. godine bila dio velikog korupcijskog nekretninskog skandala, kada je optužena da je pogodovala nekim članovima svoje socijaldemokratske stranke oko zemljišta na Dunavu. Kada su Ursuli von der Leyen to tutnuli pod nos, ona je rekla nešto slično kao i kod naših uhvaćenih u pekmezu, ono, neka institucije rade svoj posao, pa prva dama Komisije tako odgovara novinarima: “OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara, I. Š.) neovisni je organizam i tako treba biti. Presumpcija nevinosti vrijedi za sve”, zaključila je šefica Komisije braneći svoje pulenice.

No je li to obranjivo i može li Komisija pasti budući da mandat staroj Junckerovoj istječe uskoro, 31. listopada? Da, to se dogodilo 1999. godine, kada se Komisija koju je vodio Jacques Santer morala povući zbog korupcijskog skandala jednog njezina člana, pardon, radilo se o ženi, jedne članice Komisije, (opet) Francuskinje Edith Cresson.

Kada smo kod repova, sumnje u korupciju i prijevare novih žena u Komisiji, ni sama šefica Ursula von der Leyen ne stoji baš najbolje. Njemački parlament na trećem stupnju provodi istragu protiv nje jer je kao ministrica obrane spiskala ogromnu količinu novca, sklapala unosne ugovore s preskupim vanjskim konzultantima bez ikakve supervizije, a radi se o osobama s kojima ima osobne odnose i poznaje ih. Tako bi Von der Leyenova uskoro trebala, u svojstvu šefice Komisije, najvjerojatnije u prosincu, biti ispitana u Berlinu zbog sumnji u moguću korupciju, ili zloporabu položaja i ovlasti, ili i jedno i drugo, a možda i nešto treće, jer su u tu rabotu bili uključeni i drugi članovi njezina ministarstva.

No, kako je rekla za druge svoje kolegice u Komisiji umočene u afere, onda i za sebe smatra da vrijedi presumpcija nevinosti. Dakako da vrijedi, ali nije jasno kako osobe i osoba, šefica Komisije, mogu doći na tako visoka i važna mjesta u Europskoj uniji s takvom hipotekom i dok ona nije raščišćena? Valjda zato što su žene? Ili zato jer je važnije ispuniti povijesno najviši broj žena u Komisiji.

Zato i mi moramo biti ponosni, jer među ovom povijesnom ekipom broja žena u Europskoj komisiji našla se i naša Dubravka Šuica. Ova, uz Vesnu Pusić, najbogatija hrvatska političarka koja nekretnine nema samo na Jupiteru i Marsu, nigdje se, u istraživanju umočenih novih komisionarki koje je proveo portal Politico, ne spominje kao problematična. A zašto i bi, kada vidim u kakvoj je ekipi, ona čak djeluje kao moralna vertikala.

Sve u svemu, najveći broj žena u Komisiji predstavlja veliki civilizacijski iskorak za sve nas, za čovječanstvo.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se polako hladi od ljetnih vrućina i zagrijava za različite izbore, bliske i nešto manje bliske (predsjednički, parlamentarni, hdz-unutarstranački). Kampanje su toliko ispremiješane da ih je teško razlikovati. Ono što za sada znamo, jest da je Kolinda već eliminirala jednoga protivnika klasičnim nokautom, dotično Stipu Miočića za kojega široka hrvatska publika nije dobro ni čula, a trebala bi jer je najbolji na svijetu. Drugi izazivač, ne iz športskoga nego šporkoga političkog miljea, Dejan Jović, nokautirao je samoga sebe plamenim raškovićevskim govorom, a dok su ga polijevali vodom na njegova podmetanja odgovorio je dr. Mihovil Biočić, liječnik. Taj Biočićev napis poslali su mi dobri ljudi, jer gdje bih ga mogao pročitati, sigurno ne u „službenim“ medijima. Zastao sam i skinuo kapu (koju doduše ne nosim). Ne zato što devedeset i pet posto napisanog nismo znali, pa i više, nego zato što je čovjek pregledno, kronološki, nepobitnim činjenicama i citatima napokon dramatično sažeo što se doista događalo s Hrvatima, s hrvatskim narodom u ratu (drugom, svjetskom) i poraću, nasuprot jugoslavenskom i velikosrpskom (što je isto) tumačenju povijesti, to jest odvratnim lažima koje se i danas (donekle frizirane) provlače medijima i zaplotnjačkim središtima za podrivanje hrvatske države.

Taj, opsežni ali zbijeni napis dr. Mihovila trebao bi bez kraćenja ući u sve moderne hrvatske školske udžbenike povijesti, ne trebao nego morao, inače će proći još nekoliko naraštaja školaraca kojima razni jovići i pupovci mogu prodavati maglu – sve dok školaraca ne bude nestalo u bijeloj kugi, a ostanu zločinačke crvene „istine“ i pohvale komunističkom režimu.

Specijalni rat protiv Hrvatske u punom je zamahu, ne samo na krilima SDSS-a i sličnih agentura, nego – u slabo skrivenim oblicima – u vascelom hrvatskom medijskom prostoru.

Neprikrivena mržnja i posao obavljen za (i opet slabo) prikrivenu petu kolonu vidljiv je u „slučaju Duhaček“ koji su njegovi pokrovitelji uspjeli pretvoriti u raspravu o slobodi govora, te „napredno“ stali na stranu novinara koji piše (pjeva), eto, satirično, pa im je dobrodošla satira „Oj ti govno Velebita… ti stolico svih Hrvata“. Prije svega, nije riječ o satiri, jer je satira književna forma, nego o vulgarnoj amaterskoj provokaciji , naručenoj kako bi specijalni rat imao valjda pjesnički prizvuk, neka se nađe. Priglupa objašnjenja da je“ pjesnikova“ inspiracija bila ispuštanje fekalija u more, jadna je isprika, a i nesuvisla jer spomenuto ispuštanje nema nikakve veze s Velebitom, pa ni s podvelebitskim primorjem. No, kreteni su se uhvatili za to objašnjenje i ispunili stranice crnilom, baš crnilom i novim govnarijama protuhrvatske klateži koja je na primjeru sličnih diverzija razumjela da joj se ništa ne će dogoditi, te sada uživa u „slobodi govora“, onoj slobodi koju smo donijeli mi, razorivši komunistički sustav i Jugoslaviju gdje nikakvih sloboda nije bilo, pa sada koriste blagodati demokracije i posežu za njom kao oružjem protiv Hrvatske.

Da definiram: sloboda govora je u današnje vrijeme zajamčena samo onima koji su protiv moderne hrvatske države. Onima koji su stvarali i branili tu istu državu, čim se malo pobune, sloboda govora se oduzima makar i potiho, tužbama i sličnim domišljajima. Njih nema u medijima, u tiskovinama (s uglavnom nepoznatim vlasnicima), na televizijama (s posve nepoznatim vlasnicima), ako su umjetnici šikanira ih se, prešućuje, postaju nevidljivi. Na sudu im se oduzima riječ, kao Vukovarcu kojemu su srpski agresori ubili dva sina, a sutkinja ga opominje da s tim ne maše, da šuti. To je hrvatska zbilja. Slučaj Duhaček ima još i drugu (ali istovrsnu) dimenziju : ne samo da se taj tip svoj (plaćeni) proljev upravlja na pjesmu koja je jedna od hrvatskih svetinja, kao što je i Velebit sveta planina, nego i znakovima ACAB vrijeđa policiju. Koju policiju? Pa hrvatsku policiju, nego koju, onu koja je prva stala na obranu Hrvatske, uz u početku još rijetke dragovoljce, i imala strahovite ljudske gubitke. Sljedeći korak u specijalnom ratu je vjerojatno hrvatska vojska, podosta krupan zalogaj za klatež, ali će naći načina (već jesu, „Novosti“) da i nju načnu, a pokrovitelji će se dosjetiti kako da u svemu pronađu satiru, sve dok se zveckanje oružjem iz Srbije i RS ne pretvori u nešto mračnije – a to je ono što „slobodoumnici“ i slobodnogovornici s nestrpljenjem čekaju, oni „osuđeni na Hrvatsku“ (stanoviti kazališni redatelj Kurspahić) koji čekaju „oslobođenje“ .Da, s istim posljedicama kao ono oslobođenje polovicom četrdesetih. I gorim, ako je moguće.

Elem, Hrvatska koja se znala braniti i obraniti od tada treće vojne sile u Europi, sada se ne zna obraniti od potkornjačke klateži koja joj radi o glavi.

Svit se konča

Najvažniji pokret u povijesti čovječanstva upravo se događa pred našim očima, to jest pokret za spas planeta Zemlja. Tko god je projektirao mladu djevojku koja sada hoda svijetom, učinio je veliku stvar. Ivana Orleanska našega vremena, univerzalna za razliku od nesretne francuske Ivane, probudila je mlade kojima je postalo jasno da su njihovi stari toliko uništili treći planet od Sunca te mu možda nema spasa, ili možda ima ako se žurno, trenutno i globalno ne poduzme sve što je potrebno, a zna se što. Pokret još nije dovoljno masovan, ali ima nade da će preplaviti svijet jer radi se opstanku. Globalni pokret, velim, paradoksalno, budući da je upravljen prvenstveno protiv one krajnje opasne gamadi koju nazivamo (koja se naziva) globalistima, korporativnim glodavcima „new age“ ideologije koja i nacionalne države i njihove prirodne izvore (resurse) drži svojim plijenom, zaglupljujući pritom mnoštva naroda i potkupljujući njihove „vođe“.

U tom i takvom suvremenom svijetu , u kojemu nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi posjeduje bogatstva koliko i ostatak čovječanstva, sve je u funkciji rečenih sretnika koji će, kao u najmračnijim znanstveno-fantastičnim filmovima pokositi doslovce sve što je na putu njihovu profitu, meljući šume i prašume, ispuštajući otrove u zrak i u zemlju, zagađujući mora, rijeke i potoke, izvore pitke vode, uzrokujući porast stakleničkih plinova, nestanak ledenih kapa planeta. Političari u njihovoj službi teško da će išta poduzeti, ako žele ostati gdje jesu i dalje „služiti narodu“. Znači, pokret mora biti agresivan u službi dobra, i dobro je da je pokret mladih jer će oni za koju godinu postati dovoljno veliki da dođu na položaje s kojih mogu odlučivati, a birači, do tada već u smrtnom strahu da će se skuhati ili smrznuti, odlučit će se za one koji im obećavaju bolju sudbinu.

Doista je pet do dvanaest, pa me sada cijelo čovječanstvo nekako podsjeća na Hrvate koji sve rade u zadnji čas, ali kada krenu onda je to veličanstveno. Glede klimatskih promjena, Hrvatska je još i dalje podosta ugodna oaza, ali se čini mnogo, izvana i iznutra, da ni ona ne bude iznimka, a osim toga ni ona ne može pobjeći od globalnih užasa, da i hoće. Lijepa naša, jest, još i sada. Lijep naš planet? Nije više i brzo korača prema smrti, pa uzima sa sobom i Lijepu našu koja se i sama pokušava „uklopiti“, prodaje svoje tijelo na uglovima, nudi najbolje što ima – od plodne zemlje do djece, o kapitalnim poduzećima da ne govorim. Diči se turizmom, koji donosi novac i zagađenja.

Uz ona „prirodna“ onečišćenja tu je i sve veće zagađivanje svjetlom i posebno bukom na koju desetljećima upozoravam (ha) ali nitko ne sluša. Ne čuju od buke. A kada i pokušamo s obnovljivim izvorima energije, postavimo (ne mi, stranci) čudovišta od vjetrenjača koja nagrđuju krajolik i proizvode neizdrživu buku – postavljena u blizini kuća u kojima ljudi ne mogu spavati, sram ih bilo, kao da su oni važniji od „razvitka“. Neka uzimaju antidepresive. Drva još imamo, ali je sve skuplje. Jedan podatak iz povijesti: vjerovali ili ne, u devetom i desetom stoljeću Venecija je izvozila – drvo. I prodavala ga Arapima. Zaleđe Venecije bilo je prepuno šuma. A kada stabala više nije bilo toliko puno, u sljedećim stoljećima svrnuli su oko na šumovitu Hrvatsku. U Slavoniji su još u vrijeme Kozarca (Kozaraca) nemilo sjekli Francuzi. Pa i sada gulimo šume, izvozimo trupce, navodno pod nadzorom. A ako neka učiteljica uzme drva iz zaraslog vinograda svoje bake – na sud s njom, oderi ju.

Pisac ovih redaka glede klimatskih promjena ima alibi, i to nepobitan. Negdje svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća objavljen je moj roman „Eko Eko“. U njemu je planet Zemlja tek na dobrom putu da bude gadno zagađen, ali ima drugih u svemiru koji su već tako gadno zagađeni da na njima još mogu živjeti samo gadna bića. Planet Zemlja 2019. sve je više nalik Zmazu iz romana. A da Zmaz posve ne propadne, podignuta je ( u knjizi) revolucija koju predvodi jedna djevojčica (sa Zemlje). Koincidencija? Kada su to razumjeli naši prosvjetni mudraci i mudrice – izbacili su nedavno roman „Eko Eko“ iz lektire. Uz to (usto, što bi pisali idioti), čitao sam, i opet nedavno, napis nekog našeg kolumnista koji se oborio na norvešku djevojčicu i cijeli pokret s tezom da je mala malo autistična i da je riječ o iskorištavanju djece. Jest, taj članak valjda možete negdje pronaći.

Topovima na toponime

Poskočio sam čuvši da su se „geografi“ (zemljopisci) zabrinuli što postoji šarenilo u pisanju (pravopisanju) toponima, to jest naziva mjesta. Kao da je u sveopćem, namjerno i zlonamjerno izazvanom pravopisnom šarenilu (još jedan oblik specijalnog rata protiv Hrvata ) pisanje toponima iznimka. Nije. Sada će, čitam, geografi koji su i u školama uspjeli zemljopis žrtvovati stranoj riječi, geografiji, osnovati neko povjerenstvo koje će se baviti pitanjem toponima, ne znam je li uz pomoć jezikoslovaca i kojih. Moj prijatelj, kroatist, točno kaže da je pisanje imena mjesta (naselja, gradova itd.) riješeno u Hrvatskom pravopisu Stjepana Babića i suradnika, kratkim i zauvijek uporabljivim pravilom koje kaže: „Vlastite imenice iz stranih jezika pišu se kao i u jeziku izvornika, osim egzonima (pohrvaćenica).“ I točka. Imamo Beč, Rim itd. a za one koje nemamo pogledajmo kako pišu nazive svojih mjesta oni u čijim se zemljama mjesta nalaze.

No, problem je dublji. Ako postoje neke nejasnoće (a u ovom slučaju i ne postoje) onda se i toponimima treba baviti Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, sastavljenog od najuglednijih jezikoslovaca. Pa zašto se ne bavi? Zato što ga više nema, zato što su ga jovanovići ukinuli, a oni nakon njega nisu ga vratili. Sada će se valjda izgovarati da su mnogi veliki jezikoslovci nedavno umrli, pa ih nema, a onda nema ni povjerenstva.

(Usput: u vrijeme smrti Radoslava Katičića, čitao sam osmrtnice u dnevnim novinama. U vrhu stranice posljednji pozdrav Katičićevih učenika, sada uglednika, iz Montreala, Sao Paola, Pariza, Dharamsala, Oxforda, New Delhija… Posljednji pozdrav Radoslavu Katačiću, jest, tako je pisalo, Katičić je preimenovan u Katačića. Površnost, šlamperaj? Kadli na istoj stranici nešto niže vidim posljednji pozdrav Hrvatskoga filološkog društva, pozdrav i opet Radoslavu Katačiću, a ne Katičiću. Eh, to onda više nije slučajno.)

Zlatko Zlatić

Umro je vrsni kipar Zlatko Zlatić, osebujan čovjek i umjetnik rođen 1933.u Zagrebu, istarskih korijena. Njegov je otac bio skladatelj i dirigent Slavko Zlatić, rodom iz Sovinjaka pokraj znamenitog Berma. Zlatko Zlatić je nastavio obiteljsku umjetničku tradiciju, ali ne u glazbi nego u kamenu, u bronci, šezdesetih diplomirao u klasi Vanje Radauša i pošao svojim putem, pretežito animalist kao i Dešković koji je umro u Vrapču, a Zlatko je u Vrapču živio – u Zlatićevoj ulici. Tako se i predstavljao neznancima – kao Zlatko Zlatić iz Zlatićeve ulice, društven i srdačan znao je zaokupiti pozornost. Njegove rode, kornjače , golubovi i psići nalaze se na javnim površinama mnogih hrvatskih gradova. Jednu figuru nosio je sa sobom kada smo u listopadu 1991. krenuli prema Vukovaru. Naime, premda već tada u ozbiljnijim godinama, Zlatić je navukao odoru i uzeo kalašnjikov, kao pripadnik dragovoljne Satnije hrvatskih umjetnika. Zaustavljeni smo u Vinkovcima i Nuštru, stari Jastreb koji je tada stolovao u Vinkovcima reče da se u Vukovar više ne može (vidjeti knjigu „Lijepa moja“) . Zlatko Zlatić mu je darovao skulpturu Čuvara.

Zlatkovo tijelo kremirano je u ponedjeljak u Zagrebu. Zbogom, dragi, hrabri prijatelju.

Serije

Skoro cijelo ljeto emitirane su na HTV serije o nedavnoj hrvatskoj prošlosti, o komunističkim tajnim službama, o ratu prije rata, o hrvatskim premijerima (neke se moglo i preskočiti), i zadnja o liječnicima u politici. Očekujem seriju o pacijentima u politici, iz suvremenoga života.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari