Pratite nas

Komentar

Zašto ne smijemo priznati presudu tribunala

Objavljeno

na

Oni koji se nakon svega pozivaju na legitimitet haaškog suda – počevši od premijera Andreja Plenkovića nadalje, te svoje teorije mogu okačiti mačku o rep. Postupak je vođen na mafijaški način, podmuklo i razbojnički, protivno svim normama međunarodnog pravnog poretka i s ciljem nasilnog nametanja volje „velikih“.

Ako je to legitimno, onda su oni u pravu.

No, svi znamo i vidimo da je posljednja presuda u predmetu „Prlić i ostali“ vrhunac pravne perverzije i bezočno krivotvorenje činjenica s ciljem brisanja hrvatskoga naroda s njegovih vjekovnih prostora i HRVATSKI JE NAROD NIKAD PRIHVATITI NEĆE.

Hrvatski narod NEĆE PRIHVATITI NEPOSTOJEĆU KOLEKTIVNU KRIVNJU!

To trebaju znati svi koji se pozivaju na „legitimitet“ haaških hohštaplera i prestati im služiti kao pokriće za takve prljave rabote.

Krajnji je čas, gospodo „legitimisti“! Vas su koliko je nama poznato gospodo, na pozicije u vlasti izabrali hrvatski građani a ne bjelosvjetski mešetari, pa izvolite njima polagati račune i izvršite svoju ustavnu obvezu  ZAŠTITE HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI!

I pogledajte istini u oči.

Po čemu je haaško sudište legitimno?

Evo kratke argumentacije – ako je ona uopće i potrebna poslije svega što smo čuli i vidjeli posljednih dana:

 

  • ICTY se nije držao vlastitog Statuta i u hodu je (tijekom samih procesa) donosio ad hoc odluke o primjeni nepostojećih instituta koje je po potrebi ugrađivao u optužnice;

 

  • Institut „udruženog zločinačkog pothvata“ nepoznat je u međunarodnom pravu i nikad ga niti jedan sud nije koristio i takvo što nije sadržano niti u jednom dokumentu UN-a, pa ni u Statutu ICTY-a;

 

  • Institut tzv. objektivne odgovornosti (pri čemu je prošireno shvaćanje zapovjedne odgovornosti do te mjere da se optuženici terete za „nepoduzimanje mjera u cilju sprječavanja zločina za koje su optuženi trebali pretpostaviti da će se dogoditi“) je također nepoznat u međunarodnom pravu i nije korišten ni od jednoga suda u svijetu;

 

  • Izdvojeno mišljenje suca Jeana C. Antonettia na preko 500 stranica negira ključne točke optužnica protiv herceg-bosanske „šestorke“ (u predmetu „Prlić i ostali“) i uz svoj spis je Antonetti priložio brojna dokumenta, analize transkripata i iskaze;

 

  • Kako on tvrdi, „institut UZP-a je nepotrebno primijenjen“, „međunarodni sukob“ na teritoriju B i H nije dokazan, te je očito da tvrdnja u Prvostupanjskoj presudi o tomu kako je „Tuđman htio Banovinu Hrvatsku“ ne stoji;

 

  • Antoneti smatra da najmanji narod u B i H (Hrvati sa 16% udjela u ukupnom stanovništvu) nije mogao nametnuti svoju volju cijeloj državi, te da su zanemarena ofenzivna djelovanja Armije B i H u središnjoj Bosni, pa i ono koje je imalo za cilj izlazak na more;

 

  • Nadalje, u svome spisu sudac tvrdi kako je tužiteljstvo selektivno pristupalo dokaznim materijalima i prihvaćalo samo ono što im je išlo u korist, a sve drugo odbacivalo;

 

  • Antonetti također odbacuje tezu o „agresiji Republike Hrvatske“ na B i H kao potpuno pogrešnu i nedokazanu.

 

Dakle, u svome opsežnom izdvojenom mišljenju, ovaj sudac dokazuje kako su temeljna uporišta optužnica u procesu „Prlić i ostali“ („UZP“, zapovjedna odgovornost, agresija HVO na muslimane, međunarodni sukob, agresija Republike Hrvatske na B i H) neodržive teze koje nemaju nikakvoga činjeničnog opravdanja.

Kad se radi o „UZP“, on se uzima kao gotova činjenica koju nije potrebno niti dokazivati, a isti je slučaj i s „ međunarodnim sukobom“ i „agresijom Republike Hrvatske“ i „etničkim čišćenjem muslimana“ što ga je tobože počinio HVO.

Slobodanu Praljku nije omogućeno pravedno suđenje. Odbijeno je 150 njegovih svjedoka, dok mnogi dokazi nisu prihvaćeni s obrazloženjem kako za to „nije bilo vremena“. Dakle, u procesu koji je trajao 13 i pol godina NIJE BILO VREMENA da se utvrde bitne okolnosti onoga što se navodi u optužnici, niti da se saslušaju svjedoci.

Generalu Slobodanu Praljku zadiralo se i u osobna ljudska prava, jer mu se branilo objavljivanje materijala i knjiga na internetu i naplaćivalo kazne zbog tih sadržaja.

Presuda izrečena 29. studenoga 2017. u predmetu „Prlić i ostali“ ne samo da NIJE LEGITIMNA sa stanovišta međunarodnog prava, nego i iz niz drugih razloga:

 

  1. Ona je protivna svime rezolucijama, deklaracijama i odlukama Savjeta sigurnosti UN-a, Vijeća Europe, OESS-a i drugih međunarodnih institucija koje su Srbiju, Crnu Goru i „JNA“ već 1991/92. definirale kao agresora na prostoru bivše SFRJ i pozvale na obustavu agresije;

 

  1. Ta presuda je protivna samim aktima ICTY-a (prije svega Statutu), te kao takva NEMA I NE MOŽE IMATI LEGALITET NITI LEGITIMITET;

 

  1. Presuda predstavlja čisto PRAVNO NASILJE, ona je politički motivirani akt utemeljen na povijesnim krivotvorinama i u tom smislu u koliziji s međunarodnim pravom, rezolucijama UN-a i drugih međunarodnih institucija i organizacija i činjeničnim stanjem.

 

Pozivanje na „poštivanje međunarodnog poretka“ u ovom slučaju je promašeno, jer poštivanje međunarodnog poretka nije prihvaćanje onoga što mu je protivno, nego obrnuto, onoga što je u skladu s tim poretkom.

Poštivati odluke institucije koja pored međunarodnog prava i temeljnih ljudskih prava optuženika krši vlastite akte, rezolucije same organizacije UN koja ju je utemeljila, pa i Daytonski sporazum na kojemu počiva ustavno uređenje B i H!?

Na tu podmuklu i drsku podmetačinu hohštaplera koji iza kulisa kroje svijet prema svojim interesima protivno svim normama i uzusima civiliziranog društva, može se odgovoriti samo tako što će se njihove nebulozne odluke odbaciti.

Nikako drugačije.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Predsjednica RH zahvalila Hrvatima Vojvodine na podršci

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati Vojvodine, hvala vam na podršci!

Bila sam uz vas i ostajem uz vas.

U svom prvom mandatu osnažila sam položaj naših ljudi u Vojvodini te ću njihov položaj nastaviti snažiti u svom drugom mandatu. Hrvati Vojvodine znaju da je Hrvatska sada tu za njih.

Hrvatska država ima obvezu skrbiti o svakom Hrvatu izvan Hrvatske, ma gdje se on nalazio, jer – ponovit ću – Hrvati izvan Hrvatske nisu neka “dijaspora”, oni su naša braća, napisala je Predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Čemu halabuka oko ‘Nacrta prijedloga Zakona o Vukovaru kao mjestu posebnog domovinskog pijeteta’?

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih dana svjedoci smo brojnih reakcija na “Nacrt prijedloga zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta”, ne rijetko i vrlo negativnih – uz tvrdnje kako iz teksta dokumenta nije vidljivo tko je bio agresor a tko žrtva, niti komu se i zašto odaje počast time što će naš grad-heroj konačno dobiti status koji zaslužuje.

Proziva se ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda i one koji su sudjelovali u radu na dokumentu, a da oni koji to čine nisu ni pročitali što on sadrži. To je stari hrvatski običaj: prelomiti preko koljena i na temelju glasina donositi zaključke i presuđivati.

Pa kad je već tako, evo citata iz kojega je jasno vidljivo da je agresor definiran i to u potpunosti, tako da oko toga nema i ne može biti nikakvih dilema:

“Vukovar ima posebno važnu ulogu u hrvatskoj povijesti uspostave samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države, te predstavlja simbol otpora, žrtve i zajedništva u Domovinskom ratu. Hrvatski građani prema Vukovaru se odnose s dužnim i dubokim poštovanjem koje iskazuju na različite načine, a ponajviše stalnim i sve brojnijim dolascima na vukovarska memorijalna mjesta sjećanja. Navedeno posebno dolazi do izražaja u danima sjećanja na žrtvu Vukovara (17. – 20. studeni) kada Vukovar postaje odredište desetaka tisuća ljudi iz svih krajeva Hrvatske i svijeta, koji se slijevaju u nepreglednu Kolonu sjećanja – Vukovarski križni put, kako bi na dostojanstven i primjeren način odali duboko poštovanje herojstvu i mučeništvu vukovarskih branitelja i civila. Vukovar ima iznimno važno simboličko, u mnogim vidovima prijelomno, pa i sudbonosno mjesto u povijesti današnje hrvatske države, osobito u formiranju modernoga hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Iskustvo i značenje Vukovara 1991. nadilaze lokalnu i nacionalnu razinu, pa je on ujedno i europski i svjetski fenomen. Strahote razaranja grada i stradanja ljudi u njemu tijekom oružane agresije koju je  izvršila Srbija, Crna Gora i Jugoslavenska narodna armija (u daljnjem u tekstu: JNA) s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj označile su Vukovar posebnim mjestom. Broj poginulih i ubijenih, nasilno odvedenih i nestalih, ranjenih i prognanih, uz golemu materijalnu ratnu štetu koja je gotovo u cijelosti izbrisala srednjoeuropsku urbano-arhitektonsku, sakralnu, kulturnu, gospodarsko- materijalnu i nematerijalnu baštinu Vukovara, nesumnjivo upozoravaju da su nad tim gradom i njegovim braniteljima i civilima, počinjeni zločini ogromnih razmjera. Kršenja međunarodnog humanitarnog prava osobito su bila prisutna upravo na području Vukovara gdje je uz hrvatske branitelje zarobljeno više tisuća civila. Tijekom oružane agresije na Vukovar koju je  izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj nisu počinjeni samo brojni zločini nad stanovništvom, nego i namjerno uništavanje Vukovara i onemogućavanja života njegovih stanovnika, uz nasilnu promjenu demografskih struktura kao i namjerno masovno i sustavno uništavanje povijesne i kulturne baštine. Vukovar 1991. snažno nadahnjuje na svojoj etičkoj dimenziji, humanosti, (o)praštanju i neosvetoljubivosti, no zauzvrat traži istinu i na njoj utemeljenu pravdu te trajnu zaštitu dostojanstva svih koji su svojim požrtvovnim nastojanjima branili Vukovar, a time i cijelu hrvatsku državu.” (Vidi; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.12.2019.)

Neki su posebno ogorčeni zbog činjenice da dokument izrijekom ne navodi velikosrpsku agresiju kao uzročnika ratnih događanja, no, treba imati u vidu kako je izraz “velikosrpska agresija” prilično fluidan i “rastezljiv” pojam koji se može različito tumačiti, pa poslužiti i tomu da se sva krivnja za agresiju, razaranja i zločine pripiše isključivo srbijanskom režimu i da se time amnestiraju države Srbija i Crna Gora, “JNA” i srpski ekstremisti u Republici Hrvatskoj. Ovako, decidiranim (poimeničnim) navođenjem aktera agresije i posljedica što ih je ona imala, ta je mogućnost izbjegnuta.

Nadalje, mi imamo i Deklaraciju o Domovinskom ratu (usvojena u Saboru u listopadu 2000. godine) u kojoj se podrobno pojašnjava širi kontekst događanja iz 90-ih godina XX. stoljeća i velikosrpska agresija izrijekom definira kao uzročnik rata, žrtava i razaranja (uz navođenje Srbije, Crne Gore, “JNA” i dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj kao aktera te agresije).

Naravno da ne bi bilo suvišno i u ovaj “Nacrt prijedloga zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta” uz sve navedeno ugraditi i taj pojam “velikosrpske agresije” i vjerujmo kako će to biti riješeno, jer prijedlog prolazi dva čitanja u Saboru, ali nije dobro donositi ishitrene zaključke, pogotovu ako nisu utemeljeni na činjenicama.

Braniteljska i stradalnička populacija ima dosta razloga za nezadovoljstvo, pa je razumljivo da se ponekad s te strane “puše i na hladno”, ali treba ipak pokušati javno istupati na temelju argumenata, a ne glasina i neprovjerenih informacija.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari