Pratite nas

Komentar

Zašto ne smijemo priznati presudu tribunala

Objavljeno

na

Oni koji se nakon svega pozivaju na legitimitet haaškog suda – počevši od premijera Andreja Plenkovića nadalje, te svoje teorije mogu okačiti mačku o rep. Postupak je vođen na mafijaški način, podmuklo i razbojnički, protivno svim normama međunarodnog pravnog poretka i s ciljem nasilnog nametanja volje „velikih“.

Ako je to legitimno, onda su oni u pravu.

No, svi znamo i vidimo da je posljednja presuda u predmetu „Prlić i ostali“ vrhunac pravne perverzije i bezočno krivotvorenje činjenica s ciljem brisanja hrvatskoga naroda s njegovih vjekovnih prostora i HRVATSKI JE NAROD NIKAD PRIHVATITI NEĆE.

Hrvatski narod NEĆE PRIHVATITI NEPOSTOJEĆU KOLEKTIVNU KRIVNJU!

To trebaju znati svi koji se pozivaju na „legitimitet“ haaških hohštaplera i prestati im služiti kao pokriće za takve prljave rabote.

Krajnji je čas, gospodo „legitimisti“! Vas su koliko je nama poznato gospodo, na pozicije u vlasti izabrali hrvatski građani a ne bjelosvjetski mešetari, pa izvolite njima polagati račune i izvršite svoju ustavnu obvezu  ZAŠTITE HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI!

I pogledajte istini u oči.

Po čemu je haaško sudište legitimno?

Evo kratke argumentacije – ako je ona uopće i potrebna poslije svega što smo čuli i vidjeli posljednih dana:

 

  • ICTY se nije držao vlastitog Statuta i u hodu je (tijekom samih procesa) donosio ad hoc odluke o primjeni nepostojećih instituta koje je po potrebi ugrađivao u optužnice;

 

  • Institut „udruženog zločinačkog pothvata“ nepoznat je u međunarodnom pravu i nikad ga niti jedan sud nije koristio i takvo što nije sadržano niti u jednom dokumentu UN-a, pa ni u Statutu ICTY-a;

 

  • Institut tzv. objektivne odgovornosti (pri čemu je prošireno shvaćanje zapovjedne odgovornosti do te mjere da se optuženici terete za „nepoduzimanje mjera u cilju sprječavanja zločina za koje su optuženi trebali pretpostaviti da će se dogoditi“) je također nepoznat u međunarodnom pravu i nije korišten ni od jednoga suda u svijetu;

 

  • Izdvojeno mišljenje suca Jeana C. Antonettia na preko 500 stranica negira ključne točke optužnica protiv herceg-bosanske „šestorke“ (u predmetu „Prlić i ostali“) i uz svoj spis je Antonetti priložio brojna dokumenta, analize transkripata i iskaze;

 

  • Kako on tvrdi, „institut UZP-a je nepotrebno primijenjen“, „međunarodni sukob“ na teritoriju B i H nije dokazan, te je očito da tvrdnja u Prvostupanjskoj presudi o tomu kako je „Tuđman htio Banovinu Hrvatsku“ ne stoji;

 

  • Antoneti smatra da najmanji narod u B i H (Hrvati sa 16% udjela u ukupnom stanovništvu) nije mogao nametnuti svoju volju cijeloj državi, te da su zanemarena ofenzivna djelovanja Armije B i H u središnjoj Bosni, pa i ono koje je imalo za cilj izlazak na more;

 

  • Nadalje, u svome spisu sudac tvrdi kako je tužiteljstvo selektivno pristupalo dokaznim materijalima i prihvaćalo samo ono što im je išlo u korist, a sve drugo odbacivalo;

 

  • Antonetti također odbacuje tezu o „agresiji Republike Hrvatske“ na B i H kao potpuno pogrešnu i nedokazanu.

 

Dakle, u svome opsežnom izdvojenom mišljenju, ovaj sudac dokazuje kako su temeljna uporišta optužnica u procesu „Prlić i ostali“ („UZP“, zapovjedna odgovornost, agresija HVO na muslimane, međunarodni sukob, agresija Republike Hrvatske na B i H) neodržive teze koje nemaju nikakvoga činjeničnog opravdanja.

Kad se radi o „UZP“, on se uzima kao gotova činjenica koju nije potrebno niti dokazivati, a isti je slučaj i s „ međunarodnim sukobom“ i „agresijom Republike Hrvatske“ i „etničkim čišćenjem muslimana“ što ga je tobože počinio HVO.

Slobodanu Praljku nije omogućeno pravedno suđenje. Odbijeno je 150 njegovih svjedoka, dok mnogi dokazi nisu prihvaćeni s obrazloženjem kako za to „nije bilo vremena“. Dakle, u procesu koji je trajao 13 i pol godina NIJE BILO VREMENA da se utvrde bitne okolnosti onoga što se navodi u optužnici, niti da se saslušaju svjedoci.

Generalu Slobodanu Praljku zadiralo se i u osobna ljudska prava, jer mu se branilo objavljivanje materijala i knjiga na internetu i naplaćivalo kazne zbog tih sadržaja.

Presuda izrečena 29. studenoga 2017. u predmetu „Prlić i ostali“ ne samo da NIJE LEGITIMNA sa stanovišta međunarodnog prava, nego i iz niz drugih razloga:

 

  1. Ona je protivna svime rezolucijama, deklaracijama i odlukama Savjeta sigurnosti UN-a, Vijeća Europe, OESS-a i drugih međunarodnih institucija koje su Srbiju, Crnu Goru i „JNA“ već 1991/92. definirale kao agresora na prostoru bivše SFRJ i pozvale na obustavu agresije;

 

  1. Ta presuda je protivna samim aktima ICTY-a (prije svega Statutu), te kao takva NEMA I NE MOŽE IMATI LEGALITET NITI LEGITIMITET;

 

  1. Presuda predstavlja čisto PRAVNO NASILJE, ona je politički motivirani akt utemeljen na povijesnim krivotvorinama i u tom smislu u koliziji s međunarodnim pravom, rezolucijama UN-a i drugih međunarodnih institucija i organizacija i činjeničnim stanjem.

 

Pozivanje na „poštivanje međunarodnog poretka“ u ovom slučaju je promašeno, jer poštivanje međunarodnog poretka nije prihvaćanje onoga što mu je protivno, nego obrnuto, onoga što je u skladu s tim poretkom.

Poštivati odluke institucije koja pored međunarodnog prava i temeljnih ljudskih prava optuženika krši vlastite akte, rezolucije same organizacije UN koja ju je utemeljila, pa i Daytonski sporazum na kojemu počiva ustavno uređenje B i H!?

Na tu podmuklu i drsku podmetačinu hohštaplera koji iza kulisa kroje svijet prema svojim interesima protivno svim normama i uzusima civiliziranog društva, može se odgovoriti samo tako što će se njihove nebulozne odluke odbaciti.

Nikako drugačije.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Željko Glasnović: Bez istine i pravde nemoguća je katarza i pomirba!

Objavljeno

na

Objavio

Nazivi hrvatskih ulica još slave ubojice Hrvata. A cijela Hrvatska zemlja je veliko skriveno grobište hrvatskih žrtava.

Dijelim ovu objavu koja samo djelomično prikazuje stratišta Hrvata u okolici Zagreba. A ostala naša stratišta, od Austrijske do Bugarske granice?

“POLITIČKA PROMIRBA NA KOSTIMA MUČKI UBIJENIH ZAGREPČANA PARA BOŽJA NEBESA PRAVEDNOSTI!

A što su do sada uradili, sve veliki katolici: Predsjednica RH, predsjednik Vlade i Sabora RH, te zagrebački Gradonačelnik, koji u svom dugom mandatu nije imao vremena ni promijeniti ime ulice Titovog kapetana Vlade Ranogajca, koji je je potpisao na stotine i stotine smrtnih presuda, bez sudskoga procesa, te kasnije za nagradu postao ugledni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza?

Zašto oni da sada nisu barem postavili spomen obilježja na sva poznata zagrebačka stratišta, nego se kite tuđim perjem, a LUK NI JELI, NI LUK MIRISALI?

1. Bukovečka šuma – broj žrtava nepoznat – Obavljane masovne likvidacije;
2. Brestovec – 1945 (poraće) – Ranjenici iz bolnice Brestovec i uhićeni domobrani odvede su u šumu gdje su likvidirani. Broj žrtava je nešto preko 50;
3. Čučerje (selo Trstenik) – srpanj 1945 – likvidirano 7 domobrana koji su najprije sebi iskopali grobove. Grobište je u zaseoku Fabijanec kod Trstenika;

4. Galovići – 1945 – likvidirano 13 njemačkih vojnika koji su zakopani u dva grobišta – ubili ih partizani;
5. Gornji Mikulići – likvidiran nepoznat broj njemačkih vojnika koji su
6. Dotrščina (šuma) – svibanj 1945 – broj žrtava 7 000 i više – postoji više grobišta; – poubijali ih partizani

7. Gornje Vrapče – 1945 – broj žrtava 2 000 – 2 500. Likvidirani zarobljenici iz logora Senjak i bačeni u špilju zvanu Dragulinec na Horvatnici. Žrtve su uglavnom bili Zagrebčani te bolesnici iz psihijatrijske bolnice u Vrapču. – patizani i vlast FNRJ;
8. Gornje Vrapče (Kolarska Gora) – 1945 – izvršene masovne likvidacije na više od 70 osoba;
9. Gornje Vrapče (u blizini Kolarske Gore) – 1945 – ubijeno oko 180 osoba i bačeno i zatrpano na šest lokacija;

10. Gornje Vrapče (špilja ispod kote Brežan) – 1945 – ubijeno i pokopano oko 30 žrtava;
11. Gračanska cesta – travanj i svibanj 1945 – Nepoznat veliki broj civila doveden i ubijen. Prilikom dizanja zemlje na mjestu zvanom Tri humka, iskopan je jedan od posmrtnih ostataka te bačen u Savu. Ostali su u masovnoj grobnici na tom mjestu;

12. Lokacije:
I. Gračani (Stremec;
II. Ribnjak;
III. Matkov Brijeg;
IV. Golača;
V. Đurkov voćnjak;
VI. Lonjšćina;

VII. Šiftarov vrt;
VIII. Šiftarov vinograd;
IX. Bešđićev vrt; Trnčićevo dvorište;
X. Trnčićev brijeg;
XI. Sljeme-Stare Sjenokoše;
XII. Okrugljak;
XIII. Banićevo dvorište;

XIV. Zlodijev brijeg;
XV. Peščenka;
XVI. Zdenčec (prva lokacija);
XVII. Zdenčec (druga lokacija);
XVIII. Zdenčec (treća lokacija);
XIX. Bjelčenica;

XX. Obernjak – Brestovac;
XXI. Krivćev brijeg (prva lokacija);
XXII. Krivćev brijeg (druga likacija);
XXIII. Jelačićev brijeg (prva lokacija);
XXIV. Jelačićev brijeg (druga lokacija)

19.V.1945 – u svim ovim lokacijama ubijeno je i pokopano, što vojnika što civila do 2000;
13. Horvati – 1945 – u hrastovoj šumi, a cesti Zagreb Karlovac u krugu 500 m razbacano je preko 50 grobišta
14. Jarek – 8.V.1945 – žrtve su streljane, pretpostavlja se da su bili pripadnici domobranstva i ne zna se točan broj;
15. Jelenovac – svibanj 1945 – 12 osoba je streljano i zakopani su u potoku kod Čulumovićeve šume;

16. Kupinečki kraljevec (Hasan Breg) – uhapšeno 15 osoba, likvidirani i bačeni u jamu;
17. Lipnica (šuma Radovanec) – 1945 – uhvaćeno 10 njemačkih vojnika i streljano;
18. Ljubijska ulica – svibanj 1945 – likvidirano preko sto hrvatskih i njemačkih voj nika i civila. Bačeni u jamu;
19. Kanal (logor) – 1945 – u taj su logor sabirali zarobljene hrvatske vojnike, koje su noću ispražnjavali likvidiranjem. Broj osoba nepoznat;

20. Prečko (logor) – 1945 – likvidirani zarobljeni hrvatski vojnici;
21. Maksimirska šuma – svibanj i lipanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Dovažani đaci i studenti iz zatvora u Petrinjskoj ulici i streljani u Maksimirskoj šumi – partizani i vlasti FNRJ;
22. Perivoj Maksimir – svibanj 1945 – Nepoznat broj hrvatskih zarobljenih vojnika mučen i streljan. Zakopani u ombrambene jarke u blizini zgrade Poljoprivrednog fakulteta;
23. Maksimir (ulica Gospočak) – svibanj 1945 – Prko 30-ak vojnika i civila vezanih žicom, bačene u jarak i rafalima pobijeni;

24. Markovo polje – 24/25. siječnja 1947 – dvije civilne osobe likvidirane i pokopane pokraj groblja;
25. Markuševac – svibanj 1945 – strijeljan veći broj osoba većinom civila;
26. Ulica Miholićev Put – 10. svibnja 1945 – streljano 108 hrvatskih vojnika;
27. Mirogoj (kraj krematorija) – 1945 – streljano mnoštvo osoba i zakopano podno krematorija;

28. Mlinovi – Nepoznat broj osoba zakopan nakon likvidacije;
29. Miroševac (kod potoka Trnava) – 1945 – streljano oko 40 osoba čiji su ostaci nađeni na istočnoj obali potoka;
30. Pedagoška akademija u Savskoj ulici – dovedeno oko 300 zarobljenika iz zatvora i streljano. Zakopani su u jamu u dvorištu Akademije. Jama je zatrpana i na njoj zasijano raslinje;
31. Šuma iznad Prečkog – svibanj 1945 – likvidirano 750 domobrana;
32. Pod Sljemenom – svibanj 1945 – sve su zatvorenike zatvora Nova Ves odveli i streljali i zakopali u jame….”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Fenomen ”kome kad se svi iseljavaju”

Objavljeno

na

Objavio

KJKP Vodovod i kanalizacija doo Sarajevo

Zanimljiv fenomen posljednjih godina prati gotovo sve vijesti lokalnog karaktera. Bez obzira na sadržaj vijesti, njenu pozitivnu ili negativnu konotaciju, vijest na društvenim mrežama biva popraćena zgražavanjem kako se „svi iseljavaju“!

Bilo da se radi o novom pločniku, tvornici, aparatu u ambulanti, ponudi nekog poduzeća, nečijem dostignuću ili neuspjehu, ispod se može naći zajedljiv komentar tipa „kome kad se svi iseljavaju“, piše Tvrtko Milović.

Fenomen sam uočio na nekoliko zaista pozitivnih vijesti koje ne traže nikakav komentar, eventualno neki oblik podrške. Na vijest o novoj prometnici slijedi komentar – „kome kad se nitko njome neće voziti“. Na vijest o novoj tvornici – „kome kad su svi u Njemačkoj“. Na vijest o novom aparatu u ambulanti – „tko će radit kad su i liječnici i pacijenti vani“ itd.

Količina zajedljivosti i neoriginalnog cinizma doslovno zatrpava sve lokalne vijesti, dok su one s „državne“ razine u pravilu lišene te vrste komentara.

Da bih (sebi) objasnio ovaj ružan fenomen, prošao sam kroz profile onih najupornijih kritičara. Oni u pravilu negativno komentiraju svaku lokalnu vijest, nad svime se zgražaju i sve osuđuju. Njihovi komentari su ogorčenost na sve, bez ikakvog ulaska u sadržaj vijesti. Tako će vijest o uspješnom poljoprivredniku komentirati opaskama kako je samo pitanje dana kada će i on iseliti iz BiH ili slično. Zanimljivo, dežurni hejteri svega u pravilu kritike upućuju na lokalnu vlast (!?) i u pravilu ne žive u BiH!

Odavno je jasno da većina građana nema pojma za što koja razina vlasti služi pa za sve probleme u državi i društvo jednostavno optužuju načelnika svoje općine. Ipak, nejasno je otkud energija (i vrijeme) ljudima koji su već napustili BiH da toliko ustrajno potiču i druge da isele. Ili, ako već ne isele, da se barem osjećaju loše što nisu odselili!?

Drugo, zašto se uopće bave pitanjima zemlje u kojoj ništa ne valja? Odluka o iseljenju iz domovine nije samo puko preseljenje s točke A na točku B. To je odluka i o napuštanju zajednice kojoj su pripadali i priključenje sasvim drugoj zajednici. Naravno, emotive veze ostaju, pa i interes za životom bivše zajednice. Ali otkud onda potreba da se toliko pljuje po svemu što je „ostalo“?

Moje je mišljenje da se oni koji još imaju potrebu pljuvati po svemu u BiH (i ružnom i lijepom) ustvari nisu integrirali u društvo u koje su došli. Oni su tamo samo radnici koji su mentalno ostali u BiH. Oni ne idu na okupljanja lokalnog stanovništva niti događaje lokalne zajednice. Njima ništa ne znači novi pločnik, nova tvornica, nova sprava u Domu zdravlja. Oni nisu dio uspjeha te lokalne zajednice. Oni će naći vremena komentirati (negativno) novi put u svom selu u Bosni, dok ih otvaranje nove autoceste tamo gdje žive – nimalo ne zanima. Svoje facebook komentare će ostavljati na zavičajnom facebook Pageu, dok njemačke web stranice i društvene mreže i ne otvaraju. Dijelom što ne znaju jezik, a dijelom što znaju da njihovo mišljenje tamo nikog ne zanima.

Ovaj fenomen posebno groteskno izgleda kada neki „naš“ iseljenik optužuje svoju bivšu općinu u BiH zbog nezaposlenosti a kada je odlazio vani, sigurno nije posao tražio u općini.

Fenomen podle dijasporske zajedljivosti moguće da ima veze i sa neostvarenim ambicijima vani, a možda i generalnom osjećaju otuđenosti u stranom društvu. Odatle tolika prisutnost dijaspore na društvenim mrežama u komentarima lokalnih tema. One „državne“ jednostavno ne razumiju pa se njima i ne bave. Ali popravku kanalizacije itekako razumiju. To im je lako i komentirati. Jer, tko će srati kad su sve seronje iselile u Njemačku!? Komentirao je Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari