Pratite nas

Komentar

Zašto ne smijemo priznati presudu tribunala

Objavljeno

na

Oni koji se nakon svega pozivaju na legitimitet haaškog suda – počevši od premijera Andreja Plenkovića nadalje, te svoje teorije mogu okačiti mačku o rep. Postupak je vođen na mafijaški način, podmuklo i razbojnički, protivno svim normama međunarodnog pravnog poretka i s ciljem nasilnog nametanja volje „velikih“.

Ako je to legitimno, onda su oni u pravu.

No, svi znamo i vidimo da je posljednja presuda u predmetu „Prlić i ostali“ vrhunac pravne perverzije i bezočno krivotvorenje činjenica s ciljem brisanja hrvatskoga naroda s njegovih vjekovnih prostora i HRVATSKI JE NAROD NIKAD PRIHVATITI NEĆE.

Hrvatski narod NEĆE PRIHVATITI NEPOSTOJEĆU KOLEKTIVNU KRIVNJU!

To trebaju znati svi koji se pozivaju na „legitimitet“ haaških hohštaplera i prestati im služiti kao pokriće za takve prljave rabote.

Krajnji je čas, gospodo „legitimisti“! Vas su koliko je nama poznato gospodo, na pozicije u vlasti izabrali hrvatski građani a ne bjelosvjetski mešetari, pa izvolite njima polagati račune i izvršite svoju ustavnu obvezu  ZAŠTITE HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI!

I pogledajte istini u oči.

Po čemu je haaško sudište legitimno?

Evo kratke argumentacije – ako je ona uopće i potrebna poslije svega što smo čuli i vidjeli posljednih dana:

 

  • ICTY se nije držao vlastitog Statuta i u hodu je (tijekom samih procesa) donosio ad hoc odluke o primjeni nepostojećih instituta koje je po potrebi ugrađivao u optužnice;

 

  • Institut „udruženog zločinačkog pothvata“ nepoznat je u međunarodnom pravu i nikad ga niti jedan sud nije koristio i takvo što nije sadržano niti u jednom dokumentu UN-a, pa ni u Statutu ICTY-a;

 

  • Institut tzv. objektivne odgovornosti (pri čemu je prošireno shvaćanje zapovjedne odgovornosti do te mjere da se optuženici terete za „nepoduzimanje mjera u cilju sprječavanja zločina za koje su optuženi trebali pretpostaviti da će se dogoditi“) je također nepoznat u međunarodnom pravu i nije korišten ni od jednoga suda u svijetu;

 

  • Izdvojeno mišljenje suca Jeana C. Antonettia na preko 500 stranica negira ključne točke optužnica protiv herceg-bosanske „šestorke“ (u predmetu „Prlić i ostali“) i uz svoj spis je Antonetti priložio brojna dokumenta, analize transkripata i iskaze;

 

  • Kako on tvrdi, „institut UZP-a je nepotrebno primijenjen“, „međunarodni sukob“ na teritoriju B i H nije dokazan, te je očito da tvrdnja u Prvostupanjskoj presudi o tomu kako je „Tuđman htio Banovinu Hrvatsku“ ne stoji;

 

  • Antoneti smatra da najmanji narod u B i H (Hrvati sa 16% udjela u ukupnom stanovništvu) nije mogao nametnuti svoju volju cijeloj državi, te da su zanemarena ofenzivna djelovanja Armije B i H u središnjoj Bosni, pa i ono koje je imalo za cilj izlazak na more;

 

  • Nadalje, u svome spisu sudac tvrdi kako je tužiteljstvo selektivno pristupalo dokaznim materijalima i prihvaćalo samo ono što im je išlo u korist, a sve drugo odbacivalo;

 

  • Antonetti također odbacuje tezu o „agresiji Republike Hrvatske“ na B i H kao potpuno pogrešnu i nedokazanu.

 

Dakle, u svome opsežnom izdvojenom mišljenju, ovaj sudac dokazuje kako su temeljna uporišta optužnica u procesu „Prlić i ostali“ („UZP“, zapovjedna odgovornost, agresija HVO na muslimane, međunarodni sukob, agresija Republike Hrvatske na B i H) neodržive teze koje nemaju nikakvoga činjeničnog opravdanja.

Kad se radi o „UZP“, on se uzima kao gotova činjenica koju nije potrebno niti dokazivati, a isti je slučaj i s „ međunarodnim sukobom“ i „agresijom Republike Hrvatske“ i „etničkim čišćenjem muslimana“ što ga je tobože počinio HVO.

Slobodanu Praljku nije omogućeno pravedno suđenje. Odbijeno je 150 njegovih svjedoka, dok mnogi dokazi nisu prihvaćeni s obrazloženjem kako za to „nije bilo vremena“. Dakle, u procesu koji je trajao 13 i pol godina NIJE BILO VREMENA da se utvrde bitne okolnosti onoga što se navodi u optužnici, niti da se saslušaju svjedoci.

Generalu Slobodanu Praljku zadiralo se i u osobna ljudska prava, jer mu se branilo objavljivanje materijala i knjiga na internetu i naplaćivalo kazne zbog tih sadržaja.

Presuda izrečena 29. studenoga 2017. u predmetu „Prlić i ostali“ ne samo da NIJE LEGITIMNA sa stanovišta međunarodnog prava, nego i iz niz drugih razloga:

 

  1. Ona je protivna svime rezolucijama, deklaracijama i odlukama Savjeta sigurnosti UN-a, Vijeća Europe, OESS-a i drugih međunarodnih institucija koje su Srbiju, Crnu Goru i „JNA“ već 1991/92. definirale kao agresora na prostoru bivše SFRJ i pozvale na obustavu agresije;

 

  1. Ta presuda je protivna samim aktima ICTY-a (prije svega Statutu), te kao takva NEMA I NE MOŽE IMATI LEGALITET NITI LEGITIMITET;

 

  1. Presuda predstavlja čisto PRAVNO NASILJE, ona je politički motivirani akt utemeljen na povijesnim krivotvorinama i u tom smislu u koliziji s međunarodnim pravom, rezolucijama UN-a i drugih međunarodnih institucija i organizacija i činjeničnim stanjem.

 

Pozivanje na „poštivanje međunarodnog poretka“ u ovom slučaju je promašeno, jer poštivanje međunarodnog poretka nije prihvaćanje onoga što mu je protivno, nego obrnuto, onoga što je u skladu s tim poretkom.

Poštivati odluke institucije koja pored međunarodnog prava i temeljnih ljudskih prava optuženika krši vlastite akte, rezolucije same organizacije UN koja ju je utemeljila, pa i Daytonski sporazum na kojemu počiva ustavno uređenje B i H!?

Na tu podmuklu i drsku podmetačinu hohštaplera koji iza kulisa kroje svijet prema svojim interesima protivno svim normama i uzusima civiliziranog društva, može se odgovoriti samo tako što će se njihove nebulozne odluke odbaciti.

Nikako drugačije.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Priče o glasanju u Mostaru su površne i zlonamjerne, evo i zašto

Objavljeno

na

Objavio

foto: Kamenjar.com

S obzirom na to da je najveći grad s većinskim hrvatskim stanovništvom u BiH Mostar – on nekako poslovično ‘strada’ u tom jednodnevnom medijskom i javnom bezumlju.

Tako se svake godine na izborni dan potpiruje priča o tomu “kako nam oni koji ne žive u Hrvatskoj određuju sudbinu”.

Ipak, istina je malo drukčija. Republika Hrvatska, naime, nije zajednica ljudi s prebivalištem u Hrvatskoj, nije zajednica poreznih obveznika nego hrvatskih državljana. To što hrvatski državljani možda nikada nisu bili u Hrvatskoj, a žive u Sarajevu ili u Tokiju – sasvim je svejedno!

Opće i jednako pravo glasa im jamči da će njihov glas biti jednako vrijedan i da imaju pravo glasati.

Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj, a samo u BiH ih je oko pola milijuna, imaju tako pravo izabrati tri predstavnika u Hrvatski sabor od čak 151 koliko ih to tijelo ima!

Ako u Mostaru ili Tokiju samo jedna osoba ode na biralište, Hrvati izvan Hrvatske će imati tri zastupnika. Ako odu apsolutno svi koji imaju pravo glasa – Hrvati izvan Hrvatske će opet imati tri zastupnika u Saboru.

Tužno je koliko su zlobne i površne pojedine politike u Hrvatskoj koje svoje potencijalne birače pokušavaju strašiti s ta famozna tri zastupnika i tako mobilizirati svoje biračko tijelo.

Facebook i Twitter je prepun likova koji najodvratnijim primitivizmom ‘časte’ svoje vlastite državljane samo zbog toga što imaju neku drugu adresu. Najtužnija i ujedno najrealnija slika cijele priče o glasovima Hrvata izvan RH jest ta da ti ljudi apsolutno nikada nisu odlučili niti predsjedničke niti parlamentarne izbore.

Cijela ‘dijaspora’ je oba puta bila protiv Mesića – predsjednik je bio Mesić. Dijaspora je bila, doduše, uz Tuđmana, ali bi on bio predsjednik i bez nje. Dijaspora je bila uz Bandića – predsjednik je postao Josipović. Dijaspora je bila uz Kolindu – Josipović izgubio, ali bi izgubio i bez dijaspore – s oko dvije tisuće glasova razlike. Dijaspora je bila protiv Milanovića – on je pobijedio!

Isto je na parlamentarnim izborima. Dijaspora uvijek šalje trojicu u Sabor. Ljudi koji žive u toj famoznoj dijaspori uglavnom su desnijih uvjerenja. Biraju HDZ ili neke druge stranke koje su desno. A SDP nikada ne nastupa u 11. Izbornoj jedinici tako da oni birači koji su ljevijih ili liberalnijih usmjerenja, a žive u dijaspori, nemaju za koga glasovati!

Dijaspora, ponovimo, nikada nije odlučila izbore u Hrvatskoj.

Možda bi ovaj put trebala. Baš zbog onih koji žele dokidati osnovna ljudska prava, piše Ivan Crnjac u komentaru za Direktno.hr

Sramna propaganda: Birače u RH ponovno se plaši redovima iz BiH a tamo se biraju samo tri zastupnika

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Bolković: Azimov mi je rekao: ‘HDZ će ostati ruski partner, ali Plenković to vjerojatno neće biti’

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

ALSO SPRACH AZIMOV

Jučer je “Novi list” objavio veliki intervju s Plenkovićem. ( https://www.novilist.hr/…/razgovor-andrej-plenkovic-ako-se…/ )

“Novinarka Tihana Tomičić pred kraj intervjua Plenkoviću je postavila i jedno pitanje vezano uz eventualnu postizbornu koaliciju s Domovinskim pokretom.

Jeste li vi sigurni u jednu stvar: primjerice, dobijete relativnu većinu i idete sastavljati vlast. No, Miroslav Škoro i Domovinski pokret kažu – u redu, možemo s HDZ-om, ali ne s Plenkovićem, i Predsjedništvo HDZ-a to podrži? Vlast je ipak vlast. Jeste li vi sigurni u svoj HDZ, da stoji sto posto iza vas – pitala je novinarka.

– Nema teoretske šanse za to. A ako žele neki drukčiji HDZ, neka uđu u HDZ, neka se kandidiraju, osvoje povjerenje članova i pobijede. Tko im smeta? Čega se boje? E, ali zato umjesto floskula treba imati ozbiljan program, iskustva i znanja – sve što nemaju. Ovakve ucjene s premijerskim mjestom neće proći – rekao je Plenković za Novi list na kojem možete pročitati cijeli intervju.”

Dakle: HDZ kao partner može, ali bez Plenkovića!

To me je podsjetilo na događaj od prije par godina kojemu je nazočio i moj producent na HRT-u, tako da imam i svjedoka.

No, ispričajmo tu priču ovako:

Prije dvije godine Andrea Latinović zamolila me je da za njen portal napišem tekst o temi koju sam joj tijekom razgovora komentirao: o rušenju Plenkovića. ( https://direktno.hr/…/romano-bolkovic-od-trenutka-dolaska-…/ )

U tekstu kažem:

“Od trenutka dolaska Andreja Plenkovića na vlast njega se ruši: od izjave u Ukrajini, od izjave u Mostaru, otvara se „ruski front“, otvaraju se Orašja, i ta dva primjera paradigmatska su za tu borbu protiv Plenkovića: s jedne strane to je, rekao bi Račan: bit ću otvoren – ruski interes, a s druge tu su interesi stranačkih konkurenata koji proxy ratom ratuju s Plenkovićem: uvijek ima prijatelja u BiH, Srbiji – za Sanadera u Sloveniji – koji će ponešto učiniti a da u Hrvatskoj nekome oteža situaciju olakšavši je nekom prigodnom Brutu. Ako vam prvi dio ove opaske zvuči kao tradicionalna birtaška hrvatka politička fantazija, moram biti zloćestiji od vas: nismo svi isti i nemamo svi iste informacije. Vidite, meni je politika naprosto predmet profesionalnog bavljenja, a to računa i na izravne, pouzdane kontakte s protagonistima naših sudbina, i jednostavno mogu kazati da je, očito želeći da se to prenese, meni osobno, pred mojim producentom na HRT, veleposlanik Rusije Anvar Azimov prije godinu dana kazao rečenice: „Mi vam oduvijek bolje surađujemo s desnim vladama no s lijevima. Tako da će HDZ zasigurno ostati naš partner. No, Plenković to vjerojatno neće biti.“ Ja sam ostao zatečen, jer i nakon tri desetljeća političkog novinarstva ipak ovakvu izravnost s takvog mjesta nisam očekivao.”

Dakle, ništa novog pod slavenskim crnim suncem.

Plan o prihvatljivosti suradnje s HDZ-om ali bez Plenkovića niti je nov, niti je Škorin.

Rekoh, imam svjedoka da mi je Anvar Azimov mirno, u foajeu HRT-a, čekajući snimanje emisije “1 na 1”, kazao da Rusija uvijek bolje surađuje s desnim vladama no s lijevima, te će HDZ zasigurno ostati ruski partner, ali Plenković to vjerojatno neće biti. Tim riječima.

Stvari se dakle u Hrvatskoj odvijaju planski, srednjoročno, pomno pripremljene i etapno, od doktorata do Mesićeve podrške drugoga jutra kako se Škoro kandidirao za predsjednika RH, sve je tu posloženo i ne samo ruskom slavjanskom potporom e kako bi se briselski čovjek Plenković, realno jedina relevantna proeuropska figura Hrvatske, čovjek s kojime europski predsjednici i premijer, vidjeli smo, razgovaraju kao sa sebi ravnopravnim, što do sada nije bio slučaj ni s jednim predsjednikom ili premijerom ove zemlje, konačno i presudno posljednji relevantni zagovornik EU koja bi, u idealnoj viziji, jednom mogla biti federacija, ili ako vam se ne sviđa ta riječ i politička forma: naprosto jedinstven kontinent mira i sigurnosti, prosperiteta i rada, znanja i liberalno- i socijalno- demokratskih vrijednosti, uklonio sa scene, na zadovoljstvo onih kojima ovako koncipirana EU nikako ne odgovara, koji Europu kao konsolidirani entitet s preko 500 milijuna žitelja ne mogu vidjeti nego kao puko jedinstveno tržište, jer bi političko jedinstvo predstavljalo suvišnu konkurenciju, dodatnu nevolju u ionako metežnom multipolarnom svijetu koji bi, valjda, najbolje bilo vratiti na pozicije Hladnoga rata, i sve u svemu zemlju po zemlju u Europi valja instalirati one snage koje će pridonijeti podjeli kontinenta na Stari i Novi, jer je naprosto neophodna “redefinicija Europske unije po realističkom protokolu policentričke Europe, budući da „sidro koje europsku ekonomiju vuče prema dnu nije Atena – it’s Berlin.”, kako sam napisao u jednom svom tekstu za “Globus”.

U riječ: Plenković, kao proeuropska figura čija je specifična težina nesumjerljiva onoj inih aktera hrvatske politike, smeta, i sve je tu ok, i HDZ, i desne vlade, pa čak i Europa kao savez suverenih nacionalnih država uvezanih jedino slobodnim tržištem, ali jedno nije prihvatljivo – EU kao konkurentan politički entitet i njegovi proponenti u zemljama Europe. Time ni Plenković.

Pa se tako po Europi kupuje, financira politiku i političare zajedničkog nazivnika -exit, i tako su ovi izbori u Hrvatskoj značajniji no što to itko u javnoj diskusiji ( klaunova koji momentiraju izbore ) spominje.

Predsjednik, Zoran Milanović, ta zar on nije bio pobornik Cameronove vizije EU: u vrijeme njihova sastanka u Londonu, lako je provjeriti klikom, naslovi su glasili:”Milanović se sastao s Cameronom u Londonu i neobično snažno podržao britanske napore da smanje ovlasti EU”, a izjave su bile ovakve: “Nisam nikada bio pobornik Unije koja stalno raste i koja je sve bliže i bliže. To znači više birokracije u EK-u”, izjavio je Milanović hrvatskim nakon sastanka s britanskim premijerom Davidom Cameronom. “Ako tako nastavimo više nećemo morati ići na izbore, jer će se sve odlučivati u EK-u”.”

Dakle, na mjestu predsjednik RH imamo čovjeka koji je po mjeri kreatora novih odnosa u svijetu i Europi, i sada samo treba instalirati nekoga istovjetna uvjerenja na poziciju predsjednika Vlade.

I, posao će biti obavljen, napisao je Bolković na Facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari