Zašto se zapravo ubio Zvonko Bušić Taik

Dan u kojem je Zvonko Bušić Taik počinio samoubojstvo za malobrojne hrvatske kroničare, statističare-epidemiologe (u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo postoji posebni „Odsjek za praćenje izvršenih samoubojstava s registrom” koji bilježi, prati, statistički i vizualno obrađuje i analizira hrvatske samoubojice i samoubojstva), istraživače i analitičare samoubojstva bio je „jedan od tipičnih dana”.

Piše: Prof.dr. Slaven LETICA

Da podsjetim: taj se tragični i beskrajno tužni čin za njegove najbliže i – masovni ispraćaj njegovih posmrtnih ostataka na Mirogoju to će nepobitno potvrditi – mnogobrojne poklonike i štovatelje, zbio u oko šest sati ujutro u nedjelja 1. rujna Ljeta Gospodnjeg 2013. u seocetu Rovanjska „kod Zadra”.

Kad sam već spomenuo mjesto Bušićeva samoubojstva, za Rovanjsku bi zapravo trebalo kazivati i pisati da je selo smješteno „ispod Velebita”, jer se nalazi na padini hrvatske mitske i – morfološki i biološki – fascinantne planine, a nalazi se i u neposrednoj blizini triju parkova prirode i čak pet nacionalnih parkova.

U tom smislu uobičajeni zemljopisni orijentir „kod Zadra” baš i nije najbolji, jer je mjesto od tog grada udaljeno punih ili „samo” 35 kilometara.

Kad kažem da je za ljude i stručnjake koji se bave fenomenologijom samoubojstva (puno je profesija koje se bave tim fenomenom: filozofija, teologija, socijalna psihologija, psihologija osobnosti, antropologija, viktimologija, sociologija, psihijatrija itd.) 1. rujna 2013. bio tek običan ili prosječan dana, pozivam se na hrvatske statistike samoubojstva koje već desetljećima pokazuju da se u našoj zemlji dnevno samo-ubija nešto više od dvoje ljudi (u posljednjih 30 godina prosjek je 2.2 samoubojstva dnevno i oko 900 prosječno godišnje, a u posljednjih deset godina taj je prosjek smanjen na oko 800), pa se i samoubojstvo Zvonka Bušića Taika gotovo „savršeno” uklapa u tu strašnu i tužnu statistiku.

Moj će čitatelj iz grafikona Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, OECD-a i Svjetske zdravstvene organizacije koje objavljujem lako iščitati i druge važne zaključke o, nazovimo to tako, hrvatskom povijesnom ritmu samoubojstava i samoubojica: broj se samoubojstava u Hrvatskoj posljednjih godina i desetljeća smanjuje,  Hrvati (više) i Hrvatice (triput manje) jako su skloni samoubojstvima, o čemu svjedoče međunarodne usporedbe, znatno se češće samo-ubijaju stari i stariji od mladih i mlađih ljudi i samoubojstva vatrenim oružjem u Hrvatskoj su rijetka, a osnovni je način ubojstva kod nas samo-vješanje!

Dakako, iako je samoubojstvo Zvonka Bušića Taika tek „jedno od tisuću”, razumljiva je velika medijska i ina – najčešće politička i politikantska – pažnja koju je izazvalo.

Naime, njegov životopis ili životna sudbina jedinstveni su i, vjerujem, neponovljivi u hrvatskim prilikama, a rijetkost su i u svjetskim okvirima.

Tu jedinstvenost i neponovljivost Zvonkova života, ali ne i smrti, najkraće je, najiskrenije i najsuhoparnije, u golim brojkama, izrazio njegov prijatelj, zatvorski posjetitelj i dušobrižnik fra Jozo Grbeš u prigodnom smrtopisu „Konačno slobodan, moj prijatelj!”

Fra Jozo je cijeli Zvonkov život i smrt sveo na statistiku njegovih životnih dana:

Život cijeli:

24,693 dana (67 godina, 7 mjeseci, 9 dana)

Vrijeme zatvora

11,639 dana (31 godina, 10 mjeseci, 13 dana)

Vrijeme “slobode” u Hrvatskoj:

1,866 dana (5 godina, 1 mjesec i 9 dana)

Kako je sam Zvonko Bušić, prema svjedočenju Dražena Budiše (u koje osobno ne sumnjam) vrijeme „slobode” u Hrvatskoj smatrao životom u Platonovoj pećini (metafori ljudskog neznanja, neobrazovanosti, zabluda, privida), lako je zaključiti kako je gotovo cijeli život proživio bez ostvarenja vlastitih ideala o osobnoj i nacionalnoj slobodi.

Upravo zbog toga, čudnim mi se čine svi pokušaji brojnih hrvatskih muževa (žene i ovog puta mudro šute) traganja za odgovorom na pitanje na kojeg odgovora nema: Zašto se ubio Zvonko Bušić?

Svatko tko je pokušao javno ponuditi odgovor na to pitanje, a brojni su mudri i manje mudri, ali i dobri, manje dobri i zli ljudi, pokušali ponuditi odgovor na to pitanje, pogriješili su.

Spomenut ću tek neke ljude i odgovore koji su ponudili na spomenuto pitanje, pri čemu ću ih podijeliti u dvije skupine: sklone i nesklone idealima za koje se borio Zvonko Bušić Taik i njegove žene: supruga Julienne Julie Bušić i sestra Zdravka Bušić.

Skloni Bušiću: „ubila ga je sadašnja Hrvatska” (bivši politički emigrant i novinar Gojko Borić); taj „najveći hrvatski idealist, hodajući mučenik i isposnik … izbezumljen od razočaranja ispalio (si je) metak u glavu” (Tihomir Dujmović); počinio je „aristokratsko samoubojstvo” jer je doživio „slom ideala hrvatskoga domoljuba” (Jure Vujić); ubio se jer je sa sobom donio i nosio „veliku priču za koju nije bilo sluha” (Nino Raspudić); izvršio je „otmicu vlastitoga života za svoju (voljenu) domovinu Hrvatsku” (Milan Ivkošić); ubio se jer „nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – Protuhrvatska!« (biskup Vlado Košić); ubio se zbog općeg razočaranja današnjom hrvatskom vlašću, a posebice potresen postupcima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i biskupa Mile Bogovića (Hrvatski tjednik).

Neskloni Bušiću: ubio se onako kako je i živio – „tragično i nasilno” (Davor Butković); ubio se jer „nakon svega nije naučio ništa” te je zbog toga živio i umro kao zarobljenik „budalastih fantazija” o Hrvatima, Hrvatskoj i Platonu (Jurica Pavičić).

Onako usput: jedino je Hrvatski tjednik objavio autentični tekst jedne od dviju poruka Zvonka Bušića, a uspio je i vjerno rekonstruirati njegovo kretanje i događaje u posljednja 24 sata njegova života. Tekst poruke prenosim s naslovnice HT: „Zbogom prijatelji, zbogom rodbino, zbogom svi dobri Hrvati. Oprostite mi na svemu, ostanite vjerni našem iskrenom hrvatstvu i čuvajte našu domovinu Hrvatsku”.

Nudeći javnosti odgovore na retoričko pitanje „Zašto se ubio Zvonko Bušić?”, navedeni i brojni drugi poznati hrvatski stavotvoritelji ponudili su zapravo odgovore na pitanje o tome kako oni vide racionalne razloge zbog kojih bi se NETKO „profila” hrvatskog mučenika, ljubitelja Platona, revolucionara, pustolova i vječnog sanjara u današnjoj Hrvatskoj mogao ili trebao ubiti. Pa i oni, odnosno mi, sami!

Razloge zbog kojih se ubio Zvonko Bušić Taik zapravo nitko ne zna i nikad ih neće doznati!

Tu vam tvrdnju na razmišljanje nudim u tjednu u kojem se obilježava (10. rujna svake godine) Svjetski dana prevencije samoubojstava. Obilježavanje tog dana započelo je 2003. godine na inicijativu Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava (International Association for Suicide Prevention – IASP: http://www.iasp.info/wspd/cycle_around_the_globe.php)  u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (World HealthOrganisation – WHO).

Svrha je obilježavanja tog dana stvaranje i podizanja svijesti o potrebi i obvezi provođenja akcija usmjerenih prevenciji samoubojstava na lokalnoj, nacionalnoj i svjetskoj razini te širenja znanja o problemu samoubojstava, prosljeđivanja informacija, smanjenja stigme vezane uz samoubojstvo i podizanja spoznaje da se samoubojstvo može spriječiti.

Možda je upravo samoubojstvo Zvonka Bušića Taika desetak dana prije Svjetskog dana prevencije samoubojstava dobar povod da se više pažnje pokloni toj prevažnoj temi i da se skine bar djelić stigme s ljudi i obitelji koje progone demoni samoubojstva.

Treba, naime, prije svega, znati kako samoubojstvo nije ČIN već PROCES i da „karijera samoubojice” započinje samoubilačkim maštarijama; nastavlja se samoubilačkim razmišljanjima, planiranjima i pokušajima, a završava smrću ili – prihvaćanjem života.

Svjetska zdravstvena organizacija raspolaže podacima da se razmišljanje ili maštanje o samoubojstvu barem jedanput pojavljuje kod 10 do 14 posto ljudi, a da se 5 posto među nama barem jednom u životu pokuša ubiti na najrazličitije načine.

U tom pogledu, osobno ne odobravam teze o, primjerice, „aristokratskom samoubojstvu” Zvonka Bušića (nema ničeg aristokratskog u odluci da se ubiješ u kući u kojoj ti se nalazi žena nad ženama Julie, uz svijest da će te upravo ona pronaći mrtvog) ili o tome kako „današnja Hrvatska” poziva na samoubojstvo.

Upravo zbog toga, od svih razmišljanja, komentara, politizacija i filozofskih naklapanja o samoubojstvu Zvonka Bušića Taika, na mene je najdublji dojam ostavila kratka SMS poruka koju je Julie Bušić desetak sati nakon samoubojstva poslala novinaru Darku Hudelistu.

Ta kratka SMS poruka možda više od svega svjedoči o intelektualnoj i ljudskoj veličini Hrvatice-Amerikanke koja je na mirogojskom oproštaju sve nazočne dirnula do suza pjevušenje pjesama u slavu Zvonkova Zavičaja i Domovine: „Hercegovino” i „Croatio iz duše te ljubim”.

Naime, Hudelist joj je SMS-om izrazio sućut, a usput je napisao kako osjeća i grižnju savjesti, jer je imao dojam da je mogao pripomoći da se tragedija ne dogodi, jer je dugo bio u kontaktu sa Zvonkom.

Julie mu je uzvratila ovom porukom: „Darko, molim te, ti si mu dao puno, a nitko mu nije mogao dati, niti ja, to što je tražio: svijet u kojem on želi i može živjeti. On je za drugi svijet bio. Ništa si nemoj zamjeriti. Zvonko to ne bi odobrio!”

Životne su prilike i neprilike dovele Zvonka Bušića Taika da u platonistički voljenoj Hrvatskoj bude čovjek s „drugog svijeta”.

Upravo zbog toga, uz rizik da mi pokoji čitatelj zamjeri, zaključit ću ovako: žao mi je Zvonka Bušića Taika, ali mi je još više žao njegove sestre Zdravke (koju dobro poznajem) i njegovih sestara i braće (koju ne poznajem), ali mi je, iznad svega, žao Julienne Julie Bušić koja je svoju ljubav i život poklonila Zvonku i Hrvatskoj.

Zvonkovo samoubojstvo u tom pogledu nipošto ne smatram „aristokratskim”, „domoljubnim” i „pedagoškim”, već onakvim kakva su obično samoubojstva: potezom beskrajno usamljenog čovjeka kojem su prilike otele život, potezom očajnika koji je izgubio svaku nadu, jer je nadu tražio među onima koji su je kao i on izgubili: ratnim stradalnicima, ratnicima ranjenih i izgubljenih duša, hodočasnicima različitih hrvatskih mučilišta.

A da je Julie bila u pravu kad je napisala da mu nitko, pa ni ona, nisu mogli dati ono što je uzaludno tražio, sam je odavno dao naslutiti u intervjuu koji je dao novinaru Večernjeg lista Petru Grubišiću 24. listopada 2010. godine.

Ako imate vremena, molim vas da pročitate taj intervju koji pokazuje ono što je medicinskim sociolozima odavno jasno: kako je težak i smrtonosan život bivših sužnjeva.

ZVONKO BUŠIĆ, DVIJE GODINE IZVAN REŠETAKA

Zvonko Bušić: Odbio sam 740.000 kn naknade od države

Neću da se ijednom čovjeku u RH koji u meni vidi terorista oduzme i kuna preko poreza.

Piše: Petar Grubišić (Večernji list, 24. listopada 2010.)

Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena u mojem životu, na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu. Nekoliko mjeseci života na slobodi teško sam se nosio s tim promjenama jer naši životi nisu ništa drugo nego stvar rituala. U “novom životu” nisam imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz mojeg okružja. Ja nisam mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi moji prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. Moglo bi se reći da sam se, izišavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi.

Svijet mi je izgledao kao ludnica. Još mi uvijek izgleda kao ludnica. To je takva dinamika, brzina i ritam života na koji se nisam navikao. Zapadao sam u depresiju, a bilo je trenutaka kada sam toliko čeznuo za mojim prijateljima u zatvoru i dugim razgovorima s njima. Moje uspomene iz života ostale su tamo – priča Zvonko Bušić, hrvatski emigrant, koji je u zatvoru u SAD-u proveo 32 godine zbog otmice američkog zrakoplova i smrti policajca, svoje dojmove o životu na slobodi otkako se vratio u Hrvatsku u srpnju 2008. godine.

– Kada mi je bilo najteže, kada me hvatala depresija, kada se nisam mogao orijentirati u novom životu, sjetio sam se Solženjicina, koji je opisivao život robijaša s kojima je robijao kada bi nakon toliko godina zatvora izišli van. Mnogi od njih povukli su se u samoću, oboljeli ili su se razočarali. Svaki čovjek jačeg kova mora provesti na slobodi najmanje deset posto vremena koje je proveo u zatvoru da bi se mogao uključiti u normalni život. A ja sam na slobodi nešto više od dvije godine, tek sedam posto vremena… Posljednjih nekoliko mjeseci koračam čvrstim koracima – kaže Zvonko Bušić, kojeg je jučer u Slavonskom Brodu Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, predstavila kao novog člana te stranke.

Bio sam na dnu pakla

– Dok sam izdržavao kaznu doživotnog zatvora, smisao svojeg života usredotočio sam na to kada ću izići na slobodu. Smisao života moje supruge Julienne bio je da me što prije iščupa iz zatvora. Dakle, to je bio smisao i punina naših života. Kada sam ja izišao, nestalo je toga života i za mene i za nju. Trebali smo se naviknuti na nove okolnosti. Ja, koji sam u zatvoru filozofiju kao hobi studirao cijeli život, računao sam da me ništa ne može dezorijentirati i zbuniti, posebice nakon što sam u zatvoru padao na dno života, na dno pakla, u deveti krug… U toj svojoj nevolji, patnji i stradanju uspio sam se ponovno dići na noge. U tom sam procesu svladao sve svoje slabosti, svoje mane, svoje nedostatke i sve svoje strahove. Kada sam se nakon toga krvavog pada u zatvoru ponovno osovio na noge, postao sam puno jači i od tada sam koračao čvršćim koracima nego ikada prije u životu. U zatvoru sam živio težak, patnički život, vrlo opasan, ali čovjek se s vremenom navikne. Međutim, sada kada je toga nestalo, ja sam se u ovom svijetu osjećao šašavo. Nedostajao mi je taj život na koji sam se navikao, a našao sam se u novom, koji me zbunjivao. Kada sam izišao iz zatvora, ljudi oko mene izgledali su mi kao muhe bez glave, stalno za nečim žure, a ne znaju za čime.

Ja se u tome nisam snašao. Pa, ja sam čovjek koji ne zna voziti auto, koji nema vozačke i koji nikada nije sjeo za upravljač automobila. Možda je to zbog toga što sam tolike godine živio u crno-bijelom svijetu. Živio sam po nekim drugim, surovijim pravilima. U zatvorima u kojima sam ja živio 32 godine, ubijeno je između 400 i 500 zatvorenika. I ta sva ubojstva bila su među zatvorenicima – jedan drugoga. To je sredina u kojoj se mora ozbiljno živjeti i paziti na svaki korak. Tamo je ono što se kaže svetinja. Ako se ne održi riječ, odgovara se, ako se slaže, odgovara se, ako se ukrade, odgovara se… Za sve se krvavo odgovara. A ovdje na slobodi sve je dopušteno. Ljudi kažu svašta i nitko ne odgovara ni za što – kaže Zvonko Bušić kojega je, kao što i sam priznaje, na slobodi dočekao život i svijet potpuno različit od onoga kada je prije 32 godine bio osuđen na doživotni zatvor.

Tri dana sa 40 prijatelja

Nakon povratka u Hrvatsku i nezaboravnog dočeka njegovih sumještana u rodnoj mu Gorici, u Hercegovini, i Imotskom, u kojem je išao u školu, Zvonko i njegova Julienne su se skrasili u maloj obiteljskoj kući u Rovanjskoj. U prvoj godini života na slobodi obišao je gotovo cijelu Hrvatsku, zavirio je u svaki njezin kutak, da razgovara s ljudima koji žive u tim krajevima, da razgovara s braniteljima. Nije posjetio samo Dubrovnik, a i to će uskoro. Najdojmljivije mu je bilo u Vukovaru, gradu heroju. Uspomene iz djetinjstva i mladosti, koju je proživio u Hercegovini i Imotskoj krajini, nastojao je oživiti susretom s prijateljima i rodbinom. On i njegova braća okupili su četrdesetak prijatelja i rođaka, s kojima je tri dana proveo na Blidinju, najpoznatijem hercegovačkom izletištu.

– Tim susretom nastojao sam evocirati duh moje Gorice otprije 40 godina, kada sam otišao iz nje. Pričali smo o djetinjstvu, o uspomenama i pjevali gangu, a o svemu tome snimljen je mali dokumentarac. Odem često u svoju rodnu Hercegovinu. Bio sam prije dva tjedna. S braćom i sestrama pekao sam rakiju. Volim gangu i često je, kada sam dolje, zapjevam s braćom i prijateljima. Posebno su mi dragi derneci za Svetog Stipana u mojoj Gorici i Veliku Gospu u Posušju – govori Zvonko, koji je odnedavno stanovnik Zagreba.

Obične ljude su prevarili

Naime, kada se odlučio aktivnije baviti politikom, znao je da u Zagrebu mora boraviti češće i više nego prije, pa je kupio mali stan, od 35 četvornih metara. Sam će reći da mu je dovoljan, jer je malo veći od ćelije u kojoj je proveo polovinu života. U politiku se odlučio uključiti nakon dugog razmišljanja. Neki su mislili da će to učiniti puno prije, a neki su ga savjetovali da osnuje svoju stranku. Sastao se lani nekoliko puta s ljudima svojeg svjetonazora. Razgovarali su o stanju u Hrvatskoj i tome što treba učiniti da život u Hrvatskoj bude bolji. Mnogi su mislili da je to uvod u osnivanje stranke kojoj će on biti na čelu. Međutim, on je htio čuti razmišljanja ljudi i njihove reakcije na njegova politička i životna stajališta.

– Mene su, kada sam pokušavao nešto napraviti, prozvali posljednjim hrvatskim romantikom. Rekao sam im, kada umre posljednji hrvatski romantik, naravno, nisam mislio na sebe, neće biti više ni Hrvatske. Dok nema romantika, idealista, heroja – nema ni budućnosti. Hodajući po Hrvatskoj, susreo sam dosta razočaranog svijeta. Ta spoznaja me rastužila i natjerala da se politički angažiram, a na to su me često u razgovorima nagovarali i hrvatski branitelji. Uostalom i na meni je odgovornost da sam počnem sudjelovati u političkom životu – kaže Zvonko Bušić, koji je mislio postati član HSP-a. Međutim, kako se u HSP nisu htjeli učlaniti intelektualci u koje Zvonko ima povjerenje, nakon razgovora s Ružom Tomašić priključio se HSP-u dr. Ante Starčević. Predsjednica te stranke nudila mu je potpredsjedničko mjesto, ali on je to odbio jer, kaže, prvo se želi dokazati kao običan član stranke. Vjerojatno će biti nositelj liste u IX. izbornoj jedinici.

– Želim pripomoći da se u Hrvatskoj formira politički faktor oko ljudi koji su čisti, nekorumpirani, nepotrošeni, koji znaju misliti svojom glavom i koji nisu ničije lutke na koncu. Samo takvi ljudi mogu ovu državu izvući iz blata u koji je zapala. Obični ljudi, iz opravdanih razloga, izgubili su povjerenje u političare, u političke strukture, jer ih je svatko izdao, prevario, napustio i zagorčio im život. Dakle, meni ljudi ne mogu reći da sam u politici da bih se okoristio jer meni ne treba ništa. Ja sam se, dapače, zahvalio na naknadi 740.000 kuna na koju sam imao pravo, jer ne želim da se ijednom hrvatskom čovjeku, koji u meni može gledati terorista, preko poreza oduzme kuna i da se to da meni, ako to on od srca ne daje – dodaje Bušić, koji je uvjeren da će njegova stranka na sljedećim parlamentarnim izborima postići odličan rezultat.

Zvonko kaže da za život ima dovoljno, a za to su najzaslužniji njegovi prijatelji. Omogućili su mu to. Odrekao se naknade sto tisuća eura i dugo nije htio ni mirovinu na koju ima pravo po Zakonu o političkim zatvorenicima. Tek je na njihov nagovor prije mjesec dana sredio isprave…

Potvrda o poštenju

– Ja imam dovoljno prijatelja koji prepoznaju moju žrtvu, moj rad i moje sposobnosti i uvijek se nude za pomoć. Organizirani su brojni banketi po svijetu i tako su mi novčano pomogli. Što se tiče financijskih stvari, meni ništa ne treba, a da i treba, ljudi me zbog toga ne bi optužili za zloporabu. Ne samo da sam se odrekao naknade 740.000 kuna na koju sam imao pravo, nego nisam htio ni mirovinu koju primaju svi politički zatvorenici. Neki su mi govorili što nisam uzeo taj novac i dao ga u dobrotvorne svrhe. Pitao sam ih: Imam li ja pravo primiti taj novac? Rekli su: Da, imaš. Svatko ga je iskoristio. Upitao sam ih: Imam li ja to pravo neiskoristiti. Pa kažu: Imaš. Još dok sam bio u zatvoru, Vlada je dala 100.000 dolara za odvjetnike koji bi me zastupali u traženju da me se pusti na slobodu nakon 30 godina zatvora. To je tada bilo 500.000 kuna. Taj odvjetnik došao je na razgovor k meni u zatvor samo dva puta i potrošio 18.000 dolara. Tečaj dolara povećan je, tako da sam državi vratio 480.000 kuna. A imao sam nesporazuma s hrvatskom birokracijom oko načina vraćanja. Nije postojao način na koji se nepotrošeni novac mogao vratiti. Nitko nije znao koliko smo mi potrošili novca. Rekao sam Julienne: Onaj novac koji nije potrošen za ono čemu nije namijenjen, treba vratiti. Deset mjeseci trebalo mi je da vratim taj novac i dobijem potvrdu da sam ga vratio. Čudio mi se čovjek u Ministarstvu financija zašto vraćam novac – otkriva Zvonko Bušić.