Pratite nas

Kolumne

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Objavljeno

na

Ovo što ću sada reći je politički komentar, nije više kulturni – hrvatska država se nalazi u previranju, zaražena je fašistoidnim gripom,….. (Hrvoje Hribar) 

Klevetnička i veleizdajnička izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije ni prva ni posljednja u dugom nizu veleizdajničkih izjava koje nikada nisu procesuirane, ni pravosudno ni etički, ni moralno. Ako već u hrvatskim zakonima ne postoji pravna mogućnost ili politička volja suditi za čine veleizdaje, onda zasigurno postoji moralna i ljudska obveza svakoga koji voli svoju Domovinu ovakve i slične izjave javno osuditi. S obzirom da su etičke osude za ovakvu antihrvatsku rabotu  izostale, poglavito iz političkog vrha Hrvatske, s pravom se možemo pitati tko zapravo u Hrvatskoj voli Hrvatsku, a tko Hrvatsku ne voli? Ako nema javne političke osude za ovakva i slična veleizdajnička djela možemo mirne savjesti postaviti još radikalnije pitanje? Ako nema javne i političke osude „Pupovčevih biltena“ to pitanje možemo dodatno zaoštriti!?

Je li Hrvatska zaražena komunističkim ili fašističkim virusom?

Jesmo li mi zatrovani mentalno komunističkim jugoslavenstvom ili idejom ustaške NDH-zije? Izjava Hrvoja Hribara beogradskim Novostima nije samo njegov osobni stav, već se ta izjava ohrabrena kulturnjačkom interesnom bulumentom kojom je on do nedavno upravljao neminovno multiplicira, ima svoje uporište u upravljačkim strukturama HAVC-a, a ako ministrica Obuljen, koja je bila dio tih upravljačkih struktura, na ove izjave šuti i ne djeluje, s pravom se pitamo koji je virus dominantan u Hrvatskoj!? Onaj mentalno komunistički, projugoslavenski ili fašistoidno ustaški? Slaže li se ministrica Obuljen s ovom izjavom svog bivšeg šefa? I konačno, kakve sveze ova izjava ima s kulturom, filmom, književnošću ili bilo kojim demokratskim oblikom javnog djelovanja? Ovo je klasičan primjer političke, veleizdajničke izjave, u srcu Beograda čija velikosrpska politika živi od ovakvih i sličnih judoškudaških izjava. Na klasične veleizdajničke izjave iz „naših“ redova, naša politika još jednom gromoglasno šuti i pravno ne djeluje?

Koji virus prijeti Hrvatskoj? Mentalno komunistički ili fašistoidni? Onaj koji je u miru od 1945. do 1991. zatro svaku slobodarsku i demokratsku misao, onaj koji je nastao i opstao dugi niz godina na dokazanim Titovim monstruoznim zločinima, onaj koji je zbog verbalnog delikta dosudio na stotine tisuća godina robije svakom tko je i pomislio na slobodnu Hrvatsku, onaj koji je krvavo obračunao sa svakim novinarom, svećenikom ili filmskim djelatnikom, sa svima  koji su se usudili misliti drugačije, misliti hrvatski? Prijeti li Hrvatskoj upravo taj Hribarovski virus koji je, samo nam se čini, cijepljen u pravednom, obrambenom, Domovinskom ratu? Hribarov pro jugoslavenski, mentalno komunistički virus Titoističke gripe, mutirao je u kulturnjačkim krugovima! Josipovićev, Pusičkin, Mesićev, Manolićev, Milanovićev virus mutirao je i razmnožio se u političkim vrhovima, Tomićev, Dežulovićev, Markovinin, Radmanov, Jergovićev, Lovrićkin, Kosanovićev, pa onaj sa N1 TV razmnožava se u medijskim krugovima! Sve je to jedno tijelo mentalno komunističke hobotnice koja se hrani iz proračuna Republike Hrvatske. Bilo bi suludo toj bulumenti uskraćivati demokratsko pravo pljuvati i po vlastitoj Domovini, ali bilo bi sasvim razumno uskratiti im sredstva poreznih obveznika Republike Hrvatske.

Koliko ustaških udruga, stranaka ili organizacija u Hrvatskoj primaju novčana sredstva iz državnog proračuna? Postoji li u Hrvatskoj uopće makar i jedna slična grupa, pojedinac, ili politička struktura koja bi zaprijetila rehabilitacijom bilo kakvog nedemokratskog režima, a koji bi imao za cilj ugroziti osnovne demokratske slobode? Postoji li u Europi kojoj pripadamo bilo kakva ozbiljna ideja povratka fašizmu ili nacizmu? Može li uopće netko, ako nije čisti idiot, tvrditi da je u Hrvatskoj moguć povratak u režim NDH, nakon što su hrvatski branitelji s pozdravom „Za dom spremni“ oslobodili i stvorili parlamentarnu, slobodnu Republiku Hrvatsku, u kojoj postoje takva demokratska prava koja gore nabrojenoj bulumenti dozvoljavaju blatiti vlastitu državu bez ikakvih posljedica.

Danas u Hrvatskoj raspolažemo sa bezbroj evidentnih dokaza, javno izrečenih, napisanih, elaboriranih, koji nedvosmisleno dijagnosticiraju osnovnu hrvatsku bolest. Naravno, nije teško pogoditi! Ta bolest je upravo projugoslavenska, velikosrpska, mentalno komunistička, Titoistička  gripa koja prerasta u pandemiju. Svi oni koji se mukotrpno, s vlastitim umom i vlastitim novcem bore protiv te gripe su ustaše, fašisti, ne demokrati. Hrvoje Hribar ne može snimiti hrvatski film, jer Hrvatsku ne osjeća, ne može snimiti film o braniteljima i Domovinskom ratu, jer to ne osjeća! A kada bi to razumio i osjećao postavlja bi si pitanje kome će to prodati? I kada nema odgovor na to pitanje onda radi filmove i daje izjave koje može plasirati u Beogradu, pa onda preko Beograda redistribuirati svima onima koji vide veliku hrabrost u tome što Hribar pljuje po vlastitoj državi Hrvatskoj. I onda se hvali uspjehom „hrvatskog“ filma!?

Tržište od 20 milijuna ljudi bivše Jugoslavije primarno je u glavama filmske, glazbene, medijske i političke industrije, to tržište primarno je u glavama ekonomskih stratega, svih onih društveno političkih djelatnika koji se ne mogu osloboditi mentalno komunističke stigme i svoja razmišljanja usmjeriti prema konkurentnim idejama i tržištima slobodne Europe i Svijeta. Ne mogu se maknuti iz svojih Titoističkih okova pa onda ne daju ni Hrvatskoj izaći iz tih istih okova! Ponašaju se kao jedini vlasnici Hrvatske i jedini pravovjerni tumači što je Hrvatska bila, što jest i što bi trebala biti.

A Hrvatska bi trebala biti snažna nacionalna država sa što više suvereniteta, trebala bi osnažiti sve elemente domovinske sigurnosti i trebala bi ponovo postati respektabilna vojno obrambena sila kakva je bila za vrijeme Domovinskog rata. Predsjednik vlade Andrej Plenković na „Večernjakovoj konferenciji“ izjavio je pred brojnim novinarima da su današnje ugroze koje nam prijete usporedive sa onima iz 1989. godine, a šta se dogodilo 1990. godine dobro nam je poznato.

Hrvatskoj je potrebno domoljublje, ta silna domoljubna energija  upravljala je političkim procesima u Domovinskom ratu i bila bi uzaludna sva Tuđmanova državnička vještina da nije bilo te domoljubne energije hrvatskog naroda i ljubavi prema svojoj Domovini. Usuđujem se tvrditi, da nije bilo domoljublja, emocija, samosvijesti i samopoštovanja hrvatskog naroda Hrvatska bi i dan danas bila u nekoj trećoj Jugoslaviji. Gdje je nestalo to domoljublje? Tko ga je zatukao ako ne projugoslavenske političke elite uz pomoć Hribara i kojekakvih HAVC-ova u medijima i kulturi?

Plenkovićeva neskrivena ljubav prema Europi, legitimna  vjera u europski projekt, trebala bi se pretočiti u vjeru i domoljublje prema hrvatskom narodu. Jaka Hrvatska kao nacionalna država nije i ne može biti u koliziji sa jakom Europom, a to nam dokazuje Orbanova Mađarska! Naprotiv, Europa može biti jaka i oduprijeti se svim ugrozama samo ako su i njene članice snažne, demokratski osviještene države.

Plenkovićeva Vlada, opravdano je u prvi plan stavila rješavanje gospodarskih i ekonomskih pitanja. Ali svakom imalo pismenom čovjeku u Hrvatskoj je kristalno jasno da ne ćemo preko noći skočiti u blagostanje. Naprotiv, svakom je jasno kako će poskupljenjem cestarina i neminovnim poskupljenjem energenata poslije lokalnih izbora biti poništeni svi pozitivni učinci rasta BDP-a, a u lisnicama građana iskazat će se manjak, a ne višak. Bez domoljublja ne će biti ekonomskog napretka, bez domoljublja u dobru i zlu ne će biti riješeno goruće demografsko pitanje. Manjak domoljublja zapravo je pokretač silnih odlazaka iz Domovine epskih razmjera i čini se kao da je to netko namjerno programirao. Domoljube su proglasili ustašama, ognjištarima, zaplotnjacima i klero fašistima!

Manjak domoljublja ogromna je brana povratku sposobnih i bogatih Hrvata iz dijaspore i s pravom od američkog čelništva Hrvatskog svjetskog kongresa dobivam poruku: „U Hrvatskoj se ne zna tko je tko“! Dijaspora je prevarena i opljačkana!

Nalazimo se „u tunelu usred mraka“, a jedini je tračak svjetla izvjesna kandidatura Brune Esih za gradonačelnicu našeg dragog Zagreba. Njen mogući izvrstan rezultat mogao bi biti snažna opomena političkom čelništvu Hrvatske da domoljubi više nikada ne smiju biti smokvini listovi na izbornim listama, da se birače više nikada ne smije prevariti marginalizacijom domoljubnih kandidata koji su ostvarili velike izborne rezultate. Bruna Esih treba imati na umu pobjedu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ostvarenu na domoljubnom programu, pobjedu Željke Markić na referendumu o braku ostvarenu na domoljublju, kršćanskim načelima i demokršćanskom zajedništvu. Konačno Bruna Esih treba imati na umu sve pobjede Tomislava Karamarka, njegovu uspješnu konsolidaciju HDZ-a nakon Sanaderovog „općeg potopa“. Ništa od toga nije ostvareno pukim slučajem ni lažnim  gospodarskim obećanjima i ništa od toga ne bi bilo ostvareno bez domoljubnih emocija. Usuđujem se reći! Ni Plenković ne bi dobio parlamentarne izbore bez Brune Esih,  Hasanbegovića, Kovača, Klimana, Brkića, Culeja i ostalih domoljuba.

Cijela niska tih važnih pobjeda ostvarena je na hrabrom i otvorenom sukobu sa mentalno komunističkim ispranim mozgovima koji su pritisnuti istinom, razbješnjeni, izašli iz svojih jazbina i svom silinom mržnje javno udarili na sve hrvatske nacionalne svetinje. Primjer Hribara svjedoči upravo to, jer kada mu je oduzeta moć, kada mu je oduzet novac, kada je istjeran iz jazbine na čistac, usred Beograda pokazao je svoj pravo antihrvatsko mrziteljsko lice. Razotkrivanje tog Hribarovog lica, koje je paradigma jednog općeg antihrvatskog ponašanja, možemo zahvaliti Zlatku Hasanbegoviću, vječnom ministru kulture Republike Hrvatske. Tim razotkrivanjem Hribara razotkrio je cijelu zavjeru protiv domoljublja, tim razotkrivanjem Zlatko Hasanbegović je dao odgovor na pitanje, od kojega virusa boluje Hrvatska!?

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati