Pratite nas

Analiza

Zlatko Hasanbegović je dodirnuo središnju tajnu hrvatske „antifašističke“ prijevare

Objavljeno

na

Prije dvadeset i pet godina u Hrvatsku je došlo vrijeme demokracije i ona vrijedi za sve njezine građane. Svatko ima pravo reći što misli, a za to ne smije kazneno (ni prekršajno) odgovarati ako ne poziva na nasilje. Osim toga, čovjek može biti u krivu, ali to mu treba dokazati argumentima, a ne etiketiranjem. Tako dolazimo do teme komunističkih napada na novoga hrvatskoga ministra kulture, g. Zlatka Hasanbegovića.

Namjerno sam rekao „komunističkih napada“, jer se upravo komunistički napadi kriju pod krinkom „obrane antifašizma“. Ustrajanje na „antifašizmu“ srž je političke strategije održanja komunizma u zemljama u kojoj je komunizam silom došao na vlast, vladao silom i nedemokratski, a onda propao sam od sebe. Komunisti se više ne mogu kriti iza obećavanja bolje budućnosti, a nemaju ljudske i intelektualne snage odreći se svoje osramoćene i propale ideologije; zato su izgradili konstrukciju „antifašizma“, koja, međutim, ne odgovara povijesnim činjenicama.

Za komuniste antifašizam nije samo krinka skrivanja povijesne intelektualne, filozofske, političke i ljudske sramote komunizma, nego i napadačko oružje suzbijanja svega onoga što je nesukladno komunističkoj ideji svjetske diktature proletarijata. On je jedino što im je preostalo da sakriju svoj povijesnu sramotu i da održe združenu poziciju tužitelja i sudca. Zato su „antifašizam“ uzdigli na razinu nedodirljive i neupitne religije.

  1. Hasanbegović je objasnio zašto dolazak komunističke vlasti 1945. za Hrvate nije bio oslobođenje

G.Zlatko Hasanbegović rekao je da dolazak komunističke vlasti 1945. za Hrvate nije bio oslobođenje, jer je ukinuta demokracija i jer nije nastala Hrvatska nego – opet Jugoslavija. Zbog toga je žestoko napadnut od svih samozvanih „antifašista“, od Stazića do Raukarove. Međutim, to što je g. Hasanbegović rekao apsolutno je točno. Stvaranje Jugoslavije 1945. nije bilo oslobođenje Hrvatske! Slamanje nacizma, značaj, djelovanje i sudbina Nezavisne države Hrvatske (NDH), zločini, žrtve i laži, krivotvorenje povijesti, Savez socijalističkih sindikata Hrvatske (SSSH), radničko samoupravljanje, itd… posebna su pitanja, no dolazak komunizma 1945. sam za sebe nije značio i dolazak hrvatske slobode, države ni demokracije, prenosi kamenjar.com

Po logici napada današnjih hrvatskih „antifašista“ na g. Hasanbegovića, svi Hrvati u povijesti koji su se nakon 1102. (izgubljena bitka na Gvozdu) borili za povratak samostalnosti svoje države bili su – izdajnici („ustaše“, „fašisti“) onih režima koji su u to doba držali Hrvatsku u okupaciji. Spomenimo neke od njih:

Austrijski dvor je sudio i presudio da su Zrinski i Frankopan bili veleizdajnici, a za nas su oni povijesni junaci!

Eugen Kvaternik je tretiran kao izdajnik i, da nije poginuo (u Rakovičkoj buni), bio bi pogubljen, a po njemu se danas zovu najljepši hrvatski gradski trgovi.

Stjepana Radića ubila je srpska okupacijska vlast zakrinkana u kraljevinu Jugoslaviju. Tko je slavio, a tko žalovao zbog njegove smrti? Zašto ga „antifašisti“ malokad uopće spominju, a kad ga spominju to nije po dobru?

Tko je (komunisti) i zašto (zbog otimanja vlasti) ubio nevine haesesovce Luku Čulića i Vojka Krstulovića (u Splitu), a još tisuće pobio nakon, prije, za vrijeme i nakon II. Svjetskoga rata? Tu skupinu hrvatskih žrtava treba povijesno, politički i forenzički što preciznije identificirati, jer su je hrvatski neprijatelji vrlo uspješno sakrili! Komunističko uništenje Hrvatske seljačke stranke (HSS) ključ je njihove ne-antifašističke izdaje Hrvatske! Političko uništenje te seljačke, socijalne i nacionalne stranke, nezapamćeno popularne u narodu, kriminalna je anti-demokracija, a ubijanje njezinih članova povijesni politički zločin! Ukupno, odnos komunista prema HSS-u pokazuje da njihova „borba“ nije imala antifašistički, čak ni osloboditeljski karakter, nego karakter zločinačkoga kominternovskoga, Staljinova, plana iskorištenja II. Svjetskoga rata za preuzimanje vlasti i vladanja terorom.

Srbi u Hrvatskoj su se 1939. pobunili protiv Banovine Hrvatske, a komunisti su nas na satovima povijesti u osnovnoj školi učili da je sporazum Cvetković-Maček buržoaska prijevara. Maček je sa Srbima ispregovarao Banovinu i zato je prikazan kao izdajnik.

Srbi u Hrvatskoj su se 1971. pobunili protiv Hrvatskoga proljeća, koje je terorom ugušio Tito, a s pozicija „antifašizma“ i borbe protiv „ustašluka“: proljećari su tretirani kao najgore izdajice, fašističke.

Srbi u Hrvatskoj, zajedno s jugoslavenskim vojnim vrhom i Republikom Srbijom pobunili su se 1990. protiv osamostaljenja Republike Hrvatske, tvrdeći da je to povratak ustaša i NDH! To tvrde i danas.

Da, svi su protuhrvatski, okupacijski režimi izdajicama (tih režima) držali Hrvate koji su tražili samostalnu hrvatsku državu. No mi Hrvati imamo demokratsko i povijesno pravo na samostalnu hrvatsku državu i nikad se toga prava nismo odrekli niti smo tu čežnju tajili. Zvali su nas „hrvatskim separatistima“, „ljudima opasnih namjera“, „ustašama“… a mi, naši djedovi, očevi, uvijek smo bili isti: željeli smo slobodnu, samostalnu Hrvatsku.

U srži buke oko Hasanbegovića leži činjenica da on savršeno utemeljeno govori o samostalnosti hrvatske države i o pravu Hrvata na vlastitu državu! Danas pak treba imati „jak želudac“ da bi se tu želju proglasilo fašizmom, a negatori hrvatske samostalnosti to čine jer mrze hrvatsku državu, a ne fašizam. Fašizam i komunizam ni po čemu se ne razlikuju.

Razmotrimo to pitanje malo drukčije. Na referendumu o osamostaljenju Republike Hrvatske 1990. za samostalnu hrvatsku državu bili su i Ivo Josipović i Zoran Milanović. Ili nisu? Ma – jesu, jer kako bi inače uskoro obavljali najviše državne funkcije u toj istoj „separatističkoj“,“fašističkoj“ državi? Takve izdajice svega što su dotad vjerovali (Jugoslavija, socijalizam) valjda ipak nisu, a ne mogu biti ni toliko pokvareni da upravljaju državom u koju ne vjeruju. Treba držati na umu da se pritom radi se o samostalnosti naše Domovine, a ne o svjetonazorima i vjeri u najbolji sustav življenja. Kada i kako su, dakle, hrvatski komunisti bivše socijalističke Jugoslavije postali hrvatski „separatisti“, dakle ustaše? Neka sami kažu, jer nešto tu neugodno vonja: događaji 1945. su im i danas „ostvarenje ideala“, a već 2000. ozareno upravljaju – samostalnom hrvatskom državom…

Ako g. Hasanbegović nije u pravu kad kaže da nastanak Titove Jugoslavije nije bio čas stvaranja hrvatske države, to znači da je za njegove kritičare „Socijalistička Republika Hrvatska“ (SRH) u „Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji“ (SFRJ) bila legalna, ispravna, poželjna i dobra; tu se, međutim, moramo upitati – kako je onda 1991. legalno nastala Republika Hrvatska, zašto je priznata od svih država koje su se borile protiv Hitlerove Njemačke, zašto je primljena u UN i EU?

Od cijeloga svijeta problem s nastankom i osamostaljenjem te današnje Republike Hrvatske imale su samo dvije grupacije: hrvatski komunisti koji su odbili za nju glasovati i dio hrvatskih Srba i Srbija – koji su je napali oružjem. Zašto bi bili protiv nje, i napali je, ako je ona Hrvatima jednako vrijedna i dobra kao Socijalistička Republika Hrvatska iz 1945.? Njihov postupak potvrđuje Hasanbegovićevu tvrdnju da su se te dvije Hrvatske doista razlikovale – i za Hrvate i za hrvatske neprijatelje. Hrvatsku u Jugoslaviji Hrvati nisu htjeli, a jako su je htjeli Srbi i komunisti.

Ako g. Hasanbegović nije u pravu kada kaže da Jugoslavija 1945. nije bila ono što hrvatskoj povijesnoj čežnji za državom pripada, to znači da je „SRH u SFRJ bila legalna, ispravna i dobra“. No, onda se moramo upitati zašto je „antifašist“ Ivo Josipović prihvatio biti predsjednik današnje samostalne Republike Hrvatske? Ako Hasanbegovića „antifašisti“ zbog te njegove ocjene smatraju „ustašoidom“, zašto takvim ne smatraju i predsjednike države i vlade suvremene Hrvatske Josipovića i Milanovića? Hasanbegoviću socijalistička Hrvatska u Jugoslaviji nije bila dovoljna jer ustraje na hrvatskoj samostalnosti, a Josipoviću i Milanoviću socijalistička Hrvatska jest dobra i napadaju Hasanbegovića što njemu nije, a onda odjednom upravo u državi na kakvoj ustraje Hasanbegović – prihvaćaju najviše upravljačke dužnosti.

Ako načas prihvatimo „antifašističko“ stajalište da je SRH u SFRJ za Hrvate dobra doći ćemo do vrlo zanimljivih zaključaka. Hasanbegović je osamostaljenje definirao kao funkciju pune samostalnosti i postojanja demokracije; ni NDH niti SRH nisu bile demokratske i nelojalni su građani bili uništavani u jednoj i u drugoj; one se razlikuju po tome što je NDH imala (formalno) punu, a SRH djelomičnu samostalnost. Proistječe da „antifašisti“ u ime društvenog uređenja žrtvuju državnu samostalnost.

Taj zaključak o „antifašistima“ traži da malo pomnije razmislimo je li za Hrvatsku važnije društveno uređenje ili potpuna samostalnost. Povijesno gledano, samostalnost hrvatske države važnija je od njezina političkoga ustroja! Da kneževine i banovine ne spominjemo – to najjasnije pokazuju tri osnivanja hrvatske države zaredom u tri društveno-politička sustava: NDH od ustaša, SRH unutar SFRJ od komunista i RH narodnim referendumom 1990., koji je donio kapitalizam. U tom kontekstu, srbijanske optužbe o ustaštvu današnje Hrvatske jasno otkrivaju da se u toj optužbi ne krije kritika društveno-političkoga uređenja, nego samostalnost Hrvatske.

  1. U hrvatskom Ustavu ne piše da je Republika Hrvatska nastala na antifašizmu

G. Hasanbegović je rekao da u Ustavu ne piše da je Republika Hrvatska nastala na antifašizmu. I, doista nije, i doista to u Ustavu ne piše. Piše ZAVNOH, gdje je A = antifašističko. Međutim, to piše u odjeljku nabrajanja svih oblika, stanja i argumenata hrvatske državnosti, od 7. stoljeća do 1990., vremenu kada hrvatska država većinom nije bila samostalna i nezavisna. Odjeljak Ustava današnje Republike Hrvatske o ZAVNOH-u govori u odjeljku o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, kako slijedi:

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

  1. u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
  2. u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
  3. u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
  4. u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
  5. u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
  6. u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
  7. u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
  8. u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
  9. u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
  10. u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
  11. u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
  12. u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
  13. u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Nabrojeni su ključni dokazi hrvatske povijesne i pravno utemeljene državnosti, uključujući i sve dokaze iz svih vremena okupacija. To vrijedi i za ZAVNOH: on se spominje u dvanaestom odjeljku od njih trinaest, zajedno s NDH (1941.), s Narodnom Republikom Hrvatskom (1947.) i sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom (1963. – 1990.). Taj odjeljak za NDH kaže „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)“, ali i „odbacivanja komunističkog sustava (1990.)“ za Titovu Jugoslaviju.

Budući, dakle, da današnji hrvatski Ustav govori o slijedu ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, to znači da neko tijelo u povijesti, koje je imalo pridjev antifašističkoga (ovdje ZAVNOH), pripada u argument državnosti, a ne u argument da je „antifašizam osnova današnje hrvatske države“! ZAVNOH je tu jedan od brojnih argumenata hrvatskoga ustrajanja na državnosti, poput npr. Odluke o pristupanju Državi Srba, Slovenaca i Hrvata, stvaranja Mačekove Banovine ili NDH. Pročitajte sve navedene članke vrlo pažljivo: što je krivo u ocjeni da je NDH dio hrvatske čežnje za državnošću? Druga je stvar da je to bila pogrješka koja je za posljedicu imala tragediju. Ali to isto bio je i ZAVNOH.

Gospodin Hasanbegović potpuno je u pravu: nikako se ne može zaključiti da u Hrvatskom ustavu piše da je suvremena Republika Hrvatska nastala na antifašizmu. Nastala je na pravu i čežnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom, a onda i na njegovoj krvi, znoju i suzama sve do vremena kada je to – za naših života – i ostvario. Velik je Gospodin.

Valja uočiti da ustavne fraze „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)“, ali i „odbacivanja komunističkog sustava (1990.)“ jasno govore da današnji hrvatski Ustav jednako negativno tretira nacizam i komunizam. Time je on za barem petnaest godina „prestigao“ Rezoluciju Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006.! Svaka čast autorima!

  1. Antifašizam ne postoji; to je istrošeni trik održanja komunističke ideje i moći

Analizi odnosa antifašizma i današnje Republike Hrvatske treba dodati činjenicu da u svojoj dubokoj srži partizanski pokret nije bio antifašistički, nego sovjetski! To nije bila borba za Hrvatsku, ni za demokraciju, ni za „oslobođenje od okupatora“, nego za pobjedu komunizma kao društvenog, jednopartijskoga uređenja. Pod borbom za pobjedu komunizma, 1936. u Španjolskoj i 1941. u SSSR-u „brandiran“ je pojam antifašizma – jer su komunisti vodili borbu za prevlast s nacistima – u Španjolskoj i kad je Hitler napao SSSR – nakon dvije godine savezništva. O tomu sam pisao u Hrvatskom tjedniku: (http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20100-m-marusic-nakon-ii-svjetskoga-rata-komunisti-su-pobili-stotine-tisuca-nevinih-ljudi-zato-sto-su-bili-fasisti-ili-s-fasistima-povezani-a-ustvari-su-ubijali-stanovnike-hrvatske-koji-bi-bili-glasovali-protiv-njihova-dolaska-na-vlast-pa-su-dosli-na-vlast-pa-s.html), pa ću ovdje ponoviti samo osnovne argumente:

  1. a) Hrvatski (jugoslavenski) komunisti bili su ekspozitura, vojnici moskovske centrale u ilegali. Kao i ustaše u Janka Puszti i na Liparima, čekali čas da oružanom borbom zauzmu vlast. Komunisti i ustaše su u više navrata zajedno nastupali i potpisali su nekoliko sporazuma o suradnji protiv tadašnje vlasti. Staljin je s nacistima službeno surađivao od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941.; Hitleru je 1940. brzojavno čestitao osvajanje Francuske i ulazak u Pariz.

Ukratko – ustašama je bila važnija samostalna država od njezina društveno-političkoga uređenja, a komunistima nije bila važna hrvatska država nego nametanje društveno-političkoga uređenja.

Ni za ustaše niti za komuniste fašizam, dakle i antifašizam, uopće nisu bitni: oni su se borili za dvije druge i sasvim različite ideje! Ponovimo: ustaše za samostalnost država, a komunisti za sovjetsko komunističko uređenje.

  1. b) Nezavisna država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941., ali hrvatski se komunisti nisu protiv nje pobunili npr. 11. travnja, nego 22. lipnja – kad im je to izričito naređeno iz Moskve. Ustanak, dakle, nije bio otpor fašizmu, nego obrana Sovjetskoga saveza i prilika za dalje nasilno proširenje komunizma. Nakon što je Hitler napao Sovjetski savez Kominterna je hrvatskim komunistima naredila da „iskoriste okupaciju da pokrenu oružanu borbu za preuzimanje vlasti“! To se jasno iščitava iz komunističke (a ne npr. ustaške) literature: http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf i http://www.ratnakronikasplita.com/prilozi/heroji.
  2. c) Protiv NDH prvi su se pobunili Srbi, ali ne zbog njemačko-talijanske okupacije, nego zato što nisu dopuštali samostalnu hrvatsku državu! Jednako su se dvije godine ranije (1939.) pobunili protiv Mačekove Banovine Hrvatske! Surađivali su s Talijanima, fašistima, kako oni, dakle, mogu biti antifašisti?

Međusobno klanje susjeda u miješanim krajevima počinje prije 22. lipnja 1941., a onda se u „otpor“ (v. gore naputak Kominterne) ubacuju hrvatski komunisti. Otpor – komu? Ne Talijanima i Nijemcima, nego – Nezavisnoj državi Hrvatskoj!

Dio hrvatskih Srba prijelazi komunistima čime postaju partizani, a dio ostaje u četnicima. Oni svejedno surađuju u borbi protiv NDH, tako da sve do duboko u 1942. imaju zajednička zapovjedništva. Itd… treba dan-po dan pomno, precizno i dokumentirano razjasniti sve dane toga tužnoga vremena i tužne povijesti, jer su oni i danas zakriljeni oblakom laži i konstrukcija koje su uperene – protiv današnje samostalne Republike Hrvatske. Zajedničkim imenom taj se oblak kolokvijalno naziva „antifašizam“.

  1. d) Tajna ideologije i instrumentarija „antifašizma“ leži u španjolskom građanskom ratu 1936.-1939. S nadom svjetskoga proširenja komunizma pod Staljinovim vodstvom, europski lijevi intelektualci digli su tramošnji rat komunista i fašista na oltar bitke svih bitaka. Nadareni, pametni i obrazovani, zajedno sa Staljinovim jedinicama, na sve su se načine uključivali u borbu na strani komunista. Skladane su pjesme (Bella ciao, Bandiera rossa), napisane knjige (Kome zvona zvone?), kreirane slike (Guernica), filmovi (opet Kome zvona zvone?), krilatice (No pasaran)… Takoreći – cijela nova kultura. Sve je to do danas ostalo ugrađeno u komunističku borbu za vlast, a pojam „antifašizma“ postao je pojam mržnje prema neprijatelju koji im je oduzeo san o proširenju diktature proletarijata izvan SSSR-a, ali i oruđe vrijeđanja, prjezira, mržnje i suđenja onima koji drukčije osjećaju i misle.

S napadom nacističke Njemačke na komunistički SSSR pojam antifašizma potpuno preuzima Staljin. Njega prate svi komunisti i ljevičari svijeta i na osnovi otpora SSSR-a Njemačkoj pojam antifašizma poopćuju na sve države koje su se oprle državama Trojnoga pakta. Savez država koje su se borile protiv nacističke Njemačke komunisti nazivaju „Antifašistička koalicija“, ali to nije naziv koji bi same sebi dale članice te koalicije, dakle je izmišljen, lažan! Englezi, Amerikanci i svi drugi „Saveznici“ (Poljaci, Kanađani, Australci, Francuzi, Nizozemci…) ne rabe izraz „antifašizam“, ni za sebe ni za druge. Samo komunistički režimi sebe nazivaju antifašistima i podmuklo pod taj izraz uvlače i sve druge, nekomunističke sustave grupacije i pojedince koji su se borili protiv država Trojnoga pakta.

Zna li netko, razmislite i pogledajte dobro – ljude, grupacije i države koje sebe nazivaju antifašistima, a da prije nisu bili, ili još i sada nisu – komunisti?

Kratko rečeno, svoju glad za osvajanjem svijeta komunisti su zakrinkali u „antifašizam“ i onda su u skladu s tim krivotvorili povijest. I to smo u školama učili kao povijest, kao istinu … A kad je ujedinjena Europa donijela deklaraciju koja jednako osuđuje fašizam, nacizam i komunizam – hrvatski su je komunisti ignorirali.

To je pitanje važno i prevažno, važnije od oba Hasanbegovićeva objašnjenja (v. gore): radi se o samoj srži prirode borbe koju naši „ljevičari“ nazivanju „antifašističkom“ i na osnovi svojega „udjela“ u njoj maltretiraju poštene građane koji vole svoju domovinu. Oni konstruiraju i izmišljaju. Istina je sasvim drukčija. Antifašizam ne postoji. On je krinka za komunizam.

Naravno, ja nisam, a ne treba ni biti, protiv ljudi koji imaju snove o socijalizmu, pravdi među ljudima i životu u jednakosti. Poštujem ljude koji su se oprli nacizmu i fašizmu u II. Svjetskom ratu, zbog domoljublja ili zbog odbijanja nasilja nad drugima i drukčijima. Razumijem i komuniste u njihovoj vjeri u pobjedu diktature proletarijata, ali ne mogu dopustiti da onda poslije tvrde da su se borili za nešto drugo, sada politički oportunije. Ustaše su bili spremni i umrijeti i ubiti da dobiju nezavisnu državu Hrvatsku; oni nisu pristupili nacifašizmu zato što su bili fašisti, nego zato što su im fašisti dali toliko strastveno željenu državu. Ni komunistima ni ustašama nitko ne može dodijeliti orijentaciju na demokraciju i ljudska prava. Mogu vidjeti zablude jednih i drugih i mogu tugovati, žaliti, zgražati se, ali sad je kasno da se vrate životi, da se spriječe nesreće. No, ono što ne mogu, i ne smijem prihvatiti, jest laž, podmuklost, nesnošljivost, neobjektivnost, „figa u džepu“, krivotvorenje povijesti i agresija Laži pod krinkom Istine. No pasaran!

Matko Marušić

Hrvatski tjednik, 18. veljače 2016. br. 595, str. 31-35.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati