Pratite nas

Povijesnice

3. lipnja 1913. – Rođena Hrvatska mučenica Olga Hebrang

Objavljeno

na

Hrvatska mučenica Olga Hebrang (Pakrac, 3. lipnja 1913.- Zagreb, 16. siječnja 1997.) već je, na žalost, dobrano zaboravljena. Tijekom svog života prošla je pravi pakao, baš kao i njezin suprug.

Ništa nisu bolje prošla ni njezina djeca, od kojih je prof.dr.sc. Andrija Hebrang iznimno poznata i zaslužena ličnost.

Olga je sahranjena na zagrebačkom Mirogoju. Tek rijetki će, kao i svake godine, na obljetnicu njezina rođendana doći i zapaliti svijeću.

Nu, u obiteljskoj grobnici Hebrang na grobnoj spomen ploči piše i ovo: „Hrvatski mučenik Andrija Hebrang 1899.-19??. Dosljedan borac za slobodnu hrvatsku državu, uhićen 1948. Zvjerski mučen i ubijen od beogradskog režima. Nije poznat ni dan smrti ni grob.“

Drugim riječima to znači da ova obitelj nije izgubila nadu da će jednoga dana i ubijeni Andrija Hebrang biti sahranjen pokraj svoje supruge, koja je u Beogradu, u montiranom procesu, uhićena kao i njezin suprug i koja se bez ikakvih razloga morala odreći čak i svoje djece! Presuda od 12 godina zatvora (1951.) nikada joj nije uručena. Tek joj je rečeno da nema pravo – žalbe!

Nakon odležane robije bila je građanka drugog reda u Titovoj Jugoslaviji. Ostala je bez sredstava za život, stana, zaposlenja.. Samo i jedino zato što je bila supruga Andrije Hebranga, kojeg je Josip Broz dao ubiti, baš kao i mnoge druge političke protivnike.

Viši sud u Beograd, 25. lipnja 2014., rehabilitirao je ovu iznimnu ženu, proglasio presudu ništavnom, što znači da se mogla smatrati neosuđivanom, ali hrvatski mediji su i to prešutjeli. (Svaka čast pojedinim portalima).

Ono što je u ovoj priči iznimno žalosno je činjenica da posmrtni ostaci njezina supruga nikada nisu pronađeni, kao ni mjesto ukopa, tako da se i Andrija Hebrang, koji je u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi dobio pregršt priznanja, vodi kao – nestali!?.

Zbog čega se još do danas nije pokrenula istraga o njegovu zločinačkom ubojstvu? To se pitala i gospođa Olga, kad sam je relativno često znao posjećivati u njezinu skromnom, ali lijepom zagrebačkom domu, nedaleko Glavnog željezničkog kolodvora.

Sjećam se, jednom me zamolila da odem kod vođe ljevičara Ivice Račana i da ga pitam: zbog čega nikada nije odgovorio na desetak njezinih pisama?

Stekao sam dojam da je Račana i te kako zanimala Olga Hebrang, da zna o čemu govorim te je poručio da joj prenesem njegove pozdrave. Uz to je dodao – „primit ću je u narednih desetak dana“!

Naravno, nije je primio i nije je saslušao: „lagao je u oči“!
Za svoje zasluge, ova je žena već odavno morala primiti i najviša državna odličja.(Dobila je tek jedno!). O njoj je trebao biti snimljen i dokumentarni film, a Grad Pakrca proglasiti je – počasnom građankom!

Do kraja svog života, gospođa Olga, vjerovala je da će se pronaći posmrtni ostatci njezina supruga, ali to se, nažalost, do danas nije dogodilo.

Vidjet ćete, rekla je, da ga nikada neće tražiti ni „lijevi ni desni“!
Bila je u pravu.

(Na slici: jedna od posljednjih fotografija Olge Hebrang koju sam snimio u njezinom domu.)

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1992. – Hrvatski sabor rehabilitirao Andriju Hebranga i proglasio žrtvom komunizma

 

Andrija Hebrang: S komunistima nema pomirbe bez istine (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila ‘smrt Jugoslavije’

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji. U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država.

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Bitka za Srđ – Jedna od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Bitka za Srđ naziv je ratne operacije obrane Dubrovnika na istoimenom brdu, a ona se smatra jednom od najvećih pobjeda Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Tijekom tog dana, 6. prosinca 1991., izveden je najžešći napad na Dubrovnik koji je ujedno trebao biti ključan i posljednji.

Snage JNA, popunjene srpskim i crnogorskim rezervistima, pokrenule su 6. prosinca 1991. odlučujući napad na brdo Srđ, odnosno tvrđavu Imperijal, ključ obrane grada Dubrovnika.

Bitke za Srđ intenzivirane su od početka studenoga kada je grad već bio u okruženju. Jedina veza Dubrovnika s ostatkom Hrvatske bili su gliseri hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova. Upravo su tim gliserima gradu u pomoć pritjecale male skupine pripadnika 4. gardijske i 114. brigade, samostalnih postrojbi i splitske IX. bojne HOS-a, Rafael Vitez Boban.

Malobrojni dubrovački branitelji iz 163. brigade, uz pomoć pripadnika 4. brigade i HOS-ovaca, odbili su tijekom studenog nekoliko snažnih napada na Srđ, Jugovojska je na tu utvrdu u zoru 6. prosinca pokrenula kombinirani pješačko-tenkovski napad, potpomognut djelovanjem topništva i ratnih brodova, sve ne bi li osvojila grad prije potpisivanja mirovnog sporazuma.

Malobrojni domaći branitelji i HOS-ovci, njih tridesetak, u žestokim su okršajima parirali daleko nadmoćnijem napadaču. Prisiljeni povući se u tvrđavu, zatražili su pomoć topništva iz samoga grada, koje je po navođenju samih branitelja gađalo izravno opsjednuti objekt.

Agresor se uz velike gubitke povukao. Bio je to posljednji pokušaj JNA da osvoji Srđ. Zbog neuspjeha i velikih gubitaka neprijatelj je razornu vatru usmjerio na Dubrovnik i sve obrambene položaje od Sustjepana do Belvederea. Toga dana samo na povijesnu jezgru palo je više od 600 granata različitog kalibra, tako da nijedno zdanje nije ostalo neoštećeno. Pogođene su palača Sponza i crkva Svetog Vlaha, Stradun, franjevački i dominikanski samostan, gradske zidine, luka i hoteli a 6 je objekata potpuno izgorjelo. U napadu je poginulo 19 osoba, a više od 600 je ranjeno.

Malobrojni dubrovački branitelji, vrlo slabo naoružani, uz pomoć pristiglih skupina dragovoljaca, napokon su obranili grad. Dubrovnik je golemom žrtvom osigurao Hrvatskoj potporu međunarodne zajednice i time dao nemjerljiv doprinos njezinu međunarodnom priznanju.


U ranim jutarnjim satima 6. prosinca 1991. godine, oko 5:45 sati započeo je topnički udar na utvrdu Imperial. Istovremeno je krenuo kombinirani pješačko – tenkovski napad. Jedan tenk uz potporu 20-tak pripadnika pješaštva je krenuo iz pravca istoka, iz sela Bosanka, a drugi tenk, također uz potporu 20-tak pripadnika pješaštva, iz pravca zapada, s polusrušene stare utvrde Strinčjere. Noć uoči napada neprijateljske snage su se zbog konfiguracije terena uspjele privući do gornje postaje žičare gdje su čekale početak napada. Snage obrane su uočile neprijateljske pokrete, ali zbog potpisanog primirja branitelji nisu tim pokretima pridavali važnost.

Nakon prvotnog udara branitelji se povlače u unutrašnjost utvrde, a neprijatelj zauzima istočno krilo i izbija na gornju terasu središnjeg dijela utvrde. Branitelji povremeno izlijeću iz utvrde na gornju terasu te ručnim bombama pokušavaju odbiti napad. Neprijatelj uzvraća također bombama, pa su tom prilikom dva branitelja ranjena. Neprijateljski tenkovi prilaze samoj utvrdi i dolaze na tridesetak metara daleko od njenog ulaza. Jedan od branitelja uspijeva pogoditi kupolu tenka koji je napredovao sa zapada. Posada tenka, ostavši bez uređaja za osmatranje, panično traži pomoć i zamjenu.

Istoga dana u ranim jutarnjim satima grupa od 10-tak neprijateljskih vojnika sa utvrde Strinčjera dolazi na kotu Jedarac iznad gradskog predjela Nuncijate sa zadaćom da spriječi pokušaj branitelja Nuncijate da krenu u pomoć braniteljima Srđa. Dobro utvrđeni neprijatelj je otvorio mitraljesku i minobacačku vatru po Nuncijati. Branitelji Nuncijate su uzvratili pa se nakon gubitka dvojice vojnika, te ranjavanja trećeg, neprijateljski vojnici, unatoč grupi od 10-tak vojnika koji su u međuvremenu stigli kao pojačanje, povlače s kote Jedarac natrag na utvrdu Strinčjera.

Istovremeno, a nakon nekoliko sati borbe za Srđ, iscrpljeni branitelji utvrde traže od zapovjednika obrane Dubrovnika, generala Nojka Marinovića, da izda zapovjed topništvu obrane da tuče po samoj utvrdi, terasi središnjeg dijela i po njenom istočnom krilu. Istovremeno, negdje oko 10:30 sati iz Dubrovnika su krenule dvije grupe pripadnika specijalne policije. Prva grupa, sastavljena od šestorice branitelja, izlazi pod samu utvrdu te tromblonskom minom uništava neprijateljsko uporište u gornjoj postaji žičare. Tom prilikom je poginuo najmanje jedan neprijateljski vojnik. Branitelji utvrde, nakon udara topništva obrane, započinju pjevati “Zovi samo zovi” te posljednjim snagama uspijevaju odbiti i zadnje pokušaje neprijatelja da se probije u utvrdu i zauzme je. Napokon, oko 12:30 sati, nakon gubitaka u ljudstvu i tehnici, neprijatelj počinje s povlačenjem. (Wikipedia)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari