Pratite nas

Povijesnice

3. lipnja 1913. – Rođena Hrvatska mučenica Olga Hebrang

Objavljeno

na

Hrvatska mučenica Olga Hebrang (Pakrac, 3. lipnja 1913.- Zagreb, 16. siječnja 1997.) već je, na žalost, dobrano zaboravljena. Tijekom svog života prošla je pravi pakao, baš kao i njezin suprug.

Ništa nisu bolje prošla ni njezina djeca, od kojih je prof.dr.sc. Andrija Hebrang iznimno poznata i zaslužena ličnost.

Olga je sahranjena na zagrebačkom Mirogoju. Tek rijetki će, kao i svake godine, na obljetnicu njezina rođendana doći i zapaliti svijeću.

Nu, u obiteljskoj grobnici Hebrang na grobnoj spomen ploči piše i ovo: „Hrvatski mučenik Andrija Hebrang 1899.-19??. Dosljedan borac za slobodnu hrvatsku državu, uhićen 1948. Zvjerski mučen i ubijen od beogradskog režima. Nije poznat ni dan smrti ni grob.“

Drugim riječima to znači da ova obitelj nije izgubila nadu da će jednoga dana i ubijeni Andrija Hebrang biti sahranjen pokraj svoje supruge, koja je u Beogradu, u montiranom procesu, uhićena kao i njezin suprug i koja se bez ikakvih razloga morala odreći čak i svoje djece! Presuda od 12 godina zatvora (1951.) nikada joj nije uručena. Tek joj je rečeno da nema pravo – žalbe!

Nakon odležane robije bila je građanka drugog reda u Titovoj Jugoslaviji. Ostala je bez sredstava za život, stana, zaposlenja.. Samo i jedino zato što je bila supruga Andrije Hebranga, kojeg je Josip Broz dao ubiti, baš kao i mnoge druge političke protivnike.

Viši sud u Beograd, 25. lipnja 2014., rehabilitirao je ovu iznimnu ženu, proglasio presudu ništavnom, što znači da se mogla smatrati neosuđivanom, ali hrvatski mediji su i to prešutjeli. (Svaka čast pojedinim portalima).

Ono što je u ovoj priči iznimno žalosno je činjenica da posmrtni ostaci njezina supruga nikada nisu pronađeni, kao ni mjesto ukopa, tako da se i Andrija Hebrang, koji je u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi dobio pregršt priznanja, vodi kao – nestali!?.

Zbog čega se još do danas nije pokrenula istraga o njegovu zločinačkom ubojstvu? To se pitala i gospođa Olga, kad sam je relativno često znao posjećivati u njezinu skromnom, ali lijepom zagrebačkom domu, nedaleko Glavnog željezničkog kolodvora.

Sjećam se, jednom me zamolila da odem kod vođe ljevičara Ivice Račana i da ga pitam: zbog čega nikada nije odgovorio na desetak njezinih pisama?

Stekao sam dojam da je Račana i te kako zanimala Olga Hebrang, da zna o čemu govorim te je poručio da joj prenesem njegove pozdrave. Uz to je dodao – „primit ću je u narednih desetak dana“!

Naravno, nije je primio i nije je saslušao: „lagao je u oči“!
Za svoje zasluge, ova je žena već odavno morala primiti i najviša državna odličja.(Dobila je tek jedno!). O njoj je trebao biti snimljen i dokumentarni film, a Grad Pakrca proglasiti je – počasnom građankom!

Do kraja svog života, gospođa Olga, vjerovala je da će se pronaći posmrtni ostatci njezina supruga, ali to se, nažalost, do danas nije dogodilo.

Vidjet ćete, rekla je, da ga nikada neće tražiti ni „lijevi ni desni“!
Bila je u pravu.

(Na slici: jedna od posljednjih fotografija Olge Hebrang koju sam snimio u njezinom domu.)

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1992. – Hrvatski sabor rehabilitirao Andriju Hebranga i proglasio žrtvom komunizma

 

Andrija Hebrang: S komunistima nema pomirbe bez istine (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

15. listopada 1992. – Zračni most iz Pleternice

Objavljeno

na

Objavio

Dana 15. listopada 1992. iz Pleternice je posljednji put poletio zrakoplov koji je u Zagreb prevozio teške ranjenike iz Bosanske Posavine.

Ondje je još u ožujku 1992. napadom na Bosanski Brod počela velikosrpska agresija. S obzirom na to da je i Slavonski Brod bio izložen neprestanim razaranjima, brodski je sanitet djelovao u nemogućim uvjetima, zbog čega se najteže ranjenike prebacivalo u Zagreb.

Brzina transporta bila je znatno umanjena jer je zbog okupacije autoceste kod Okučana cestovni prijevoz tekao Podravskom magistralom, piše HRT

Pilot Miroslav Alaber predložio je pukovniku Tomislavu Begoviću iz Operativne zone Osijek da se iskoriste potencijali zrakoplovne staze za tretiranje usjeva na Ivanin Dvoru kojom se desetljećima koristio Poljoprivredni kombinat Kutjevo.

Inicijativa je prihvaćena pa je Glavni stožer iznova mobilizirao dio pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, odnosno početkom rujna 1992. ustrojio Aviosanitetski vod oslonjen na 123. požešku brigadu.

Vod su činile tri posade, a u spašavanje ranjenika bio je uključen velik broj domicilnih vojnika zaduženih za osiguranje i logistiku.

Pripadnici voda još prije su izradili prilagođena postolja, nosila-ležajeve, za šest ranjenika koliko ih se moglo prevesti po jednom letu. Izgrađena je pričuvna pista Dolovi u području Dilj gore koja je prirodno štitila zrakoplove.

Nakon što bi bio javljen broj ranjenika koji dolaze u Pleternicu, u Dolovima bi zagrijali zrakoplove, i za petnaest minuta sletjeli na stazu Ivanin Dvor, te uzletjeli prema Zagrebu.

Ranjenike bi već za oko sat vremena od polijetanja na Plesu čekala sanitetska vozila. Na taj način zbrinuto je oko stotinu teških ranjenika.

Zračni most što su ga uspostavili hrabri pripadnici Sanitetskog voda, koji su nakon pada Bosanskog Broda premješteni u Cernu kod Županje, nepoznata je epizoda Domovinskog rata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

13.10.1991. Spaljeno hrvatsko selo Ravno

Objavljeno

na

Objavio

Postrojbe tzv. “JNA” i rezervisti iz Hercegovine i Crne Gore u prvoj polovini listopada 1991. okomili su se na hrvatsko selo Ravno, u trebinjskoj općini, u zaleđu Dubrovnika, da bi ga na kraju potpuno sravnili sa zemljom.

Time je zapravo počela velikosrpska agresija i na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme dok se Hrvatska, unatoč brojnim primirjima grčevito branila od opće ofenzive srbizirane armije. Razlog za ovaj zločin bio je izmišljen, kao u slučaju mnogobrojnih drugih mjesta.
“JNA” je objavila da je uništeno “snažno ustaško uporište” iako u Ravnom nije bilo ni radno ni borbeno sposobnog pučanstva.

Uništenje tog hrvatskog sela u istočnoj Hercegovini bio je dio strateškog plana “JNA” za opkoljavanje Dubrovnika koji je trebalo oteti Hrvatskoj i priključiti Velikoj Srbiji Slobodana Miloševića. S tim su ciljem tenkovi “JNA” već sredinom rujna ukopani u polju između Ravnog i Zavale. Kada su 1. listopada 1991., blizu Ćepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazili malobrojniji hrvatski branitelji, njihove razbijene postrojbe okomile su se na Ravno.

Opkljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a dio stanovnika odveden u Trebinje.

Tri dana poslije srpsko je topništvo granatiralo Ravno. Većina preostalih stanovnika pobjegla je u okolna brda. Mnogi koji su ostali, ubijeni su kada je u selo ušlo pješaštvo.

Koliki je bio bijes “JNA” pokazuje i to da je jedan srpski kapetan ubio četvoricu vlastitih vojnika, kad su odbili topom srušiti toranj crkve u Ravnom. Od 11. do 13. listopada je nastavila razarati sela, kuću po kuću, ostavivši za sobom potpunu pustoš.

Rukovodstvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu odšutjelo je na taj srpski zločin. Što više, objavilo je neutralnost u ratu, koji navodno “nije bio njihov rat”, iako će njegovo kasnije širenje donijeti najviše žrtava upravo Bosni i Hercegovini.

Poslije osam mjeseci okupacije selo Ravno u brzom naletu oslobodile su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari