Davor Velnić: S hrvatsko-srpskim jezikom i poslije Tita, Tito, poručuje HND

HND kao utvrda jugoslavenskog nacionalizma Hrvatsko novinarsko društvo niti je po svome javnom i sadržajnom profilu hrvatsko, još manje novinarsko i ni po čemu društvo, već aktivistička razbojnička pećina agitpropovskih oštropera i promotor komunističkog aktivizma u hrvatskim medijima – sve u svemu jedno zaplotničko drugarstvo okupljeno oko ideje povratka suverene Republike Hrvatske u nikad prežaljeni regijon.

Pod tim nazivom registrirano je 1910. godine, ali današnje HND davno je pronevjerilo novinarska načela objektivnog informiranja javnosti i ne njeguje dobru tradiciju svojih osnivača. Za shvatiti širu sliku ovog HND-a, njegove motive i namjere, te shvatiti zrcaljenje njegove nimalo bezopasne agitpropovske prošlosti na sadašnjost, treba se prisjetiti što se s hrvatskim novinarima dogodilo nakon 2. svjetskog rata, tj. znati tko su bili novinari u komunističkoj Jugoslaviji i čime su se partijska piskarala zapravo bavila, pa odmah postaje jasno što radi njihova sljedba danas okupljena u HND-u i zašto se u hrvatskim medijima na spomen lustracije odmah diže kuka i motika. Da je provedena lustracija, malo bi tko od rukovdstva HND-ovih agitpropovaca ostao u statusu novinara, jer sve vrijeme riječ je o prekaljenim društveno-političkim radnicima iz komunističkog jednoumlja i agitpropovskim mladomisnicima, nastavljačima njihova lika i djela.

Možda ipak krenuti od desetkovanja hrvatskog novinarstva nakon 1945. kad je likvidirano 38 novinara, a stotinu novinara dobilo je zabranu pisanja i objavljivanja u medijima; 131 novinar pobjegao je iz zemlje da ne završi na Križnome putu, a 45 novinara bilo je prisiljeno promijeniti profesiju… I tako se nastavila smrtna presuda hrvatskom građanskom društvu koja traje do danas. HND se o tim zločinima nije nikad očitovao ili oglasio prigodnom knjigom. Na očišćeni novinarski prostor odmah su stigli drugi neki, nazovi novinari: apologeti novih vremena, jednakosti i slobode, bratstva i jedinstva… militantna agitpropovska piskarala kostimirana u novinare.

Profesionalno novinarstvo u Hrvatskoj nije preživjelo koliko god se HND trsi hvalospjeviti novinarske bardove socijalističke Hrvatske/Jugoslavije, a sebe predstaviti kao neovisnu udrugu profesionalnih novinara. Agitprop nije novinarstvo već politička nakaznost; samo svesrdna medijska podrška komunističkoj diktaturi u prikrivanju komunističkih zločina, a te tzv. veličine komunističkog novinarstva, samo su u striktnom dogovoru s partijskim funkcionarima najvišeg ranga dobivali jednokratne ovlasti da se nešto drugačije osvrnu na društvene nepravilnosti i tako stvore ozračje slobodnomislećeg novinarstva i slobode pisanja.

Ili su kao doušnici tajnih službi započinjali medijske harange na naciljane neprijatelje socijalizma unutar partijskih redova. Tko se Partiji nije savio, bio je odmah eliminiran iz novinarstva i bilo kakvog društvenog života, što ne znači da kao opečaćen neprijatelj socijalizma nije od Udbe i KOS-a bio prethodno zavrbovan. Tek su stigmatizirani narodni neprijatelji imali dobar ulaz i dotjeranu biografiju kod hrvatskih klerofašista.

Komunistička partija profesionalnih revolucionara (čitaj neradnika), lažnih bravara, postolara i propalih prijeratnih studenata trebala je podobne interprete svoje diktature i medijske odvjetnike za počinjene stravične zločine. Svoja piskarala i oštropere kao vrst medijskog tužilaštva i odvjetništva, ovisno je li trebalo samo osuditi pojavu (a druga spasiti) ili i druga utopiti. Brojni teoretičari marksizma, pa i oni najugledniji s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (i hrvatskoj provinciji) – do dan danas marksističkog fakulteta, kao i ondašnjeg zagrebačkog Novinarskog fakulteta – nisu s radnim narodom umjeli iskomunicirati velemudrost marksizma i prenijeti mu isprazne marksističke frazetine, tj. napoj komunističke misli uliti u neprosvijećenu radničku klasu, pa je u svrhu dnevnopolitičke edukacije masa od prvih dana oslobođenja angažiran agitacijski stroj kamufliran u novinare.

Intelektualisti s velikom maturom, završenim partijskim tečajevima i diplomirani intelektualčeki s marksističkih fakulteta bili su zaduženi da u medijima i školama, od osnovne do fakulteta, odrade svoj dio posla te radničko i učeničko krdo ustroje u socijalističkom duhu.

U tu svrhu osnovan je studij marksizma koji je proizvodio diplomirane marksiste, tisuće njih mladomarksista! Slična je situacija i s ideološkim komisijama sastavljenim od okrvavljenih ratnih zaslužnika te zagriženih poznavatelja komunističkog pravovjerja. Ali ni oni nisu imali tu prizemnu novinarsku žicu da samoupravljačkim masama ispiranjem uma objasne kako im je dobro i predobro, stoga moraju biti zahvalni Partiji da žive u najboljem od svih mogućih političkih sustava kao i uživaju gostoprimstvo u najravnopravnijoj od svih ikad uspostavljenih državnih tvorevina, naime Jugoslaviji. Ipak svetinja svih svetinja bio je lažni bravar i kominternovski likvidator Josip Broz i u tu svetinju svetinja nitko se nije usudio pipnuti. Perjanice marksističke pravovjernosti naših prostora, zajedno s kolegama iz bjelosvjetske marksističke misli, tovili su se korčulanskom oboritom ribom, nazdravljali dalmatinskim dobrim vinom i tlapili o socijalizmu s ljudskim licem, fantazirali o trećem izvanblokovskom putu, evoluciji marksističke misli bez granica…

Raspadom Jugoslavije partijska piskarala, nisu ni pokušali potražiti nove gospodare. Nešto malo prebjega kostimiranih građanskih novinara, željnih novih gospodara ne računa se, ali se računa ona nekolicina časnih ljudi koji su napustili HND i svojim novinarskim radom itekako pridonijeli i pridonose objektivnom informiranju javnosti. Partijski novinari nisu se prestali nadati da će se stari režim vratiti na ovaj ili onaj način i pod kapom HND-a nastavili su odrađivati partijske zadaće. Njihovi otkucaji još tutnje u ritmu Internacionale a partijsko im srce luta između Triglava i Vardara. Shvatili su oni da će borba za tzv. regijom biti duga i da se Partija neće vratiti na vlast u svom biološkom obliku prekaljenih partijskih vođa, ali će njihova mladunčad odgojena na mržnji za sve što je hrvatsko naći vremena i načina. Ideološka zadojenost komunizmom i odanost starim doušničkim mrežama tih tzv. novinara ostala je gotovo neoštećena, a privremeni se saveznici za pljuvanje po Hrvatskoj uzimaju redom.

Nevjerojatno kako je to isto yugonovinarstvo lupalo po, istina rijetkim homoseksualnim skandalima (partija je za pedera imala posebno pogrdan naziv: buzurant), a danas hrli pod zastavu duginih boja ne samo zato jer je to moderno i nosi se, nego HND-ovci podržavaju sve što producira ulični incident i narušava ugled Republike Hrvatske. Naravno, samo kad je na vlasti onaj prokleti HDZ koji je iščupao Hrvatsku iz Jugoslavije i pobijedio u Domovinskom ratu. Ondašnje se novinarstvo rugalo ekološki savjesnim osobama i ekološka savjest nije postojala, naročito ako je dovodila u sumnju gospodarske odluke komunističke vlasti. Narodna milicija tukla je i po potrebi ubijala od batina, ljudska prava nula bodova.

Milicija je bila nedodirljiva i neutuživa. Danas im je ekologija dobrodošao izgovor za sve što opstruira gospodarski napredak Hrvatske. Isto je i s ljudskim pravima; ponašaju se kao da su ih izmislili, upravo novinarska struka koja je o tome u propaloj Jugoslaviji sustavno šutjela. O nekakvoj ženskoj ravnopravnosti nije bilo govora, tu i tamo bi se pojavile brkate Anke-partizanke dlakavih nogu sa zlatnim krunicama u ustima i kvota drugarica među drugovima bila je tako politički podmirena.

Koliko su ta yugopiskarala štitila žensko dostojanstvo u državi gdje su čišćenje zubnog kamenca i kiretaža imali isti medicinsko-etički tretman? Ili smo zaboravili na zdravstveni turizam masovnih pobačaja kad su preko ondašnjih putničkih agencija strane državljanke dolazile na čišćenje u Hrvatsku gdje se to izvodilo veterinarski i bez ikakvih pitanja?

Treba li zaboraviti uzimanje krvi (plazme) đacima i studentima, tzv. rokanje, uz mizernu novčanu naknadu i pod državnom kontrolom izvoz i veleprodajno trgovanje istom? Koliko je ondašnjih novinara o tome pisalo i osudilo pojavu da se stihijski i bez ikakve zdravstvene kontrole trguje krvlju i krvnom plazmom hrvatske mladosti te kome te kome i s kojom svrhom ta krv odlazi? Ili moram podsjetiti na koji je snishodljiv način ondašnje tzv. novinarstvo pratilo hohštaplera i lažnog bravara kostimiranog u faraona i tko se od tih razvikanih bardova hrvatskog novinarstva ikad kritički osvrnuo na stradanja ratnih zarobljenika i civila na Križnome putu ili makar naglas posumnjao u nerazmjer Titova faraonskog bogatstva i bijednog jugoslavenskog/hrvatskog životnog standarda. Još postoji sjećanje živih, nismo svi pokojnici, dobre su knjige o tome napisane, a i periodika još čuva stari tisak tih slavnih vremena još slavnijeg novinarstva na koji se HND-ovci pozivaju pa baš svatko može provjeriti na što je sličilo to novinarsko zatupljujuće ispiranje komunističkom ideologijom i zašto je ista propala svugdje u svijetu osim na Kubi, a nikad lustrirana Slovenija i Hrvatska još se nisu uspjele osloboditi recidiva komunističkog jednoumlja.

Jer kad na otvaranju Sajma knjiga u Puli – u naravi sajmište našeg jezika i prostora kako mu tepaju jugonacionalisti – perjanica agitpropovskog novinarstva, JNA oficir Milan Rakovac, kaže da je …fašizam spojio Roosvelta, Churchilla, De Gaula i Staljina, on misli na bijelo polje hrvatskog grba na krovu crkve Svetog Marka na Gornjem gradu, ali još više želi sakriti činjenicu da je danas ruski nacikomunizam opet spojio slobodni demokratski svijet, tj. Saveznike – pobjednike nad nacifašizmom u 2. svjetskom ratu – protiv ruske izopačenosti kako god je zvali. U poštenu inteligenciju uvukla se tjeskoba, Moskva pada i njezina dječica ostaju bez dojilje.

Kineski komunizam postao je partijski kapitalizam najbrutalnije izvedbe, a Sjeverna Koreja privatni koncetracijski logor komunističke dinastije Kim. U toj je državi doista postignuti posljednji stadij komunizma: narod ima reinkarniranog velikog i dragog vođu, svog titića, radni narod radi koliko god može (i nešto preko toga), a dobiva prema zaslugama. Svi se zadovoljno smiju i sretni pjevaju himne svom vođi koji kao i Super Hik otima siromašnima i daje bogatima; dive se njegovoj mudrosti i sreći nema kraja. U sovjetskoj Rusiji boljševizam je poput uroborosa sebi zagrizao rep i postao nacikomunizam. Konačno se sporazum Molotov – Ribentrop materijalizirao i njegovu satansku hladnoću Desetog kruga osjeća ukrajinski narod.

Zar se nakon svega još trebamo čuditi da u Novinarskom domu nasljednici onih koji su potaracali prijeratno hrvatsko novinarstvo, organiziraju okrugli stol o sigurnosti novinara i to na nepostojećem hrvatsko-srpskom jeziku? Organizatoru okruglog stola (Sindikat novinara Hrvatske pod pokroviteljstvom HND-a) i dežurnim borcima protiv ustašluka nije bilo dovoljno da se u komunističkoj maniri konfiskacije ularvio u prostor kojeg nije dostojan, već iz nekad časne adrese emitira mržnju prema svemu što ugrožava njegovo sveto poslanje – povratak Hrvatske u krilo Partije. Ne, bestidnici ne umiju drugačije i ne čudim se, nego se pitam što su na takvoj raspravi radili predstavnici Ministarstva pravosuđa i uprave RH, Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva unutarnjih poslova RH i Ravnateljstva policije RH. – i jesu li pazili da govore hrvatsko-srpskim jezikom.

Dakle na tom su okruglom stolu nazočile sve one relevantne institucije koje su i inače nadležne reagirati i sankcionirati slučaj kad se u javnom prostoru narušava Ustavom zajamčeno pravo i obaveza govora na hrvatskom jeziku.

U organizacionom programu na spomenutom okruglom stolu (održanom 23. studenog ove godine) piše da se održava na hrvatsko-srpskom i engleskom pa je zanimljivo jesu li učesnici s naših prostora doista komunicirali na hrvatsko-srpskom držeći se, recimo Novosadskog dogovora, i tko je ispred organizatora bio zadužen za jezičnu čistunstvo, Maja Sever, na primjer? I onda se HNG-ovi legionari čude kad na sudovima gube presude i njihovi članovi plaćaju velike odštete zbog svoje nepismenosti i navijačke zlonamjernosti. E lako je bilo kad im je drug Tito držao leđa.

Davor Velnić