Mauzolej Vukašina Šoškočanina u sred Borova sela – može, spomenici diljem RH partizanima – može, stotine jama pune hrvatskih kostiju – može, ulice i trgovi nazvani imenima najvećih masovnih ubojica – može, zvijezde petokrake po zgradama i zastavama – može, grafiti neprežaljene Juge, krvavog bravara i komunizma – može, marširanje gradovima uz taktove “ljubičice bijele” – može.
Murali posvećeni Vukovaru, 204. gardijskoj brigadi, generalu Praljku i Dinamu – ne može. Od heroja napraviše zločince a od zločinaca napraviše heroje. Od žrtve napraviše agresora, od agresora napraviše žrtve.
To ima samo u Croslaviji. Slaviti krvnike i monstruozne zločine počinjene nad vlastitim narodom a ponižavati i omalovažavati svoje osloboditelje. Živjeti u Hrvatskoj a toliko mrziti i prezirati sve što je hrvatsko.
Boriti se za neovisnost i slobodu pa tu istu slobodu prodati za par srebrnjaka. Selektivna memorija hrvatskog naroda je dosegla svoj vrhunac.
Apatija, amnezija i indiferentnost samo su neke od karakteristika prosječnog Hrvata koji i dalje sjedi u svom toplom domu skrivajući se iza svoje tipkovnice. I dok virtualno ratuje za svoju zemlju, s kokicama u rukama čeka konačni rasplet i nastavak svoje brižne budućnosti za koju se neće sam izboriti. Zašto i bi?
On je ovakve svojom indiferencijom i doveo na vlast. Laku noć Hrvatska, komentirao je Željko Glasnović.
Milanović: Ne nazivamo hrvatske vitezove slučajno braniteljima