Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Lijepoga papu imamo, koji može nanjušiti Hrvate, obavijesti dobiva od prijatelja Irineja

Objavljeno

na

U prošlom tjednu orkanski su vjetrovi pomeli Hrvatsku, ali još se drži. Zima traje, no žute se resice na lješnjaku, po tome znam da se bliži kraju. I nije se baš proslavila, ako nema namjeru iznenaditi samu sebe u finišu. Temperature normalne: na Južnom polu ugodnih sedamnaest stupnjeva. O proljeću već govori i Izabranik, o proljeću i ružama. Tako duboka misao da do nje nitko ne može zaroniti. Još nije službeno ni postao predsjednik, a već mudro zbori. Netko tko ima živaca trebao bi odmah početi bilježiti, jer bit će toga za cijelu knjigu do svršetka mandata. Sa SDP-om se oprostio na dirljivoj svečanosti, napuštena partija mu pljeskala, sada je u anketama vodeća i ohrabrena kroči prema parlamentarnim izborima. U suprotnom taboru koji je ostao bez Pantovčaka, sada se brinu kako da ne ostanu i bez Trga sv. Marka s obje strane. Unutarstranački izbori u HDZ-u bit će napokon opet lepršavi, struje će strujati, perje letjeti, demokracija dramatično trijumfirati. Jedan čovjek, jedan glas, a ne jedan vođa, ostali bez glasa.

Vjera u beznađu

Pustimo to, za sada. Valjda postoji nada u beznađu, ako je slušati Iliju i Jeremiju – postoji. I vjera. Upravo tako, „Vjera u beznađu“ naslov je knjige pjesama časne sestre, ali i ujedno i medicinske sestre Damire Biškup, predstavljene u Novinarskom domu prošloga petka. Jedne od onih sestara koje su se brinule o ranjenicima u vukovarskoj bolnici. U istoimenom dokumentarnom filmu prikazanom na početku promocije (scenarij Nataša Kalinić Ahačić, redatelj Mladen Santrić) istaknuti su kadrovi izlaska iz bolnice nakon sloma obrane: časna sestra Damira nosi u rukama djetešce rođeno pod granatama, s tek 900 grama. Preživjelo je, štoviše sada odrasla žena sjedi s nama u publici u Novinarskom domu, vrlo vedra i živahna. A autorica zbirke pjesama čvrsta je, bistra i pribrana, neke pjesme sama čita, neke je i otpjevala, neobično, toplo, osjećajno.

Šesnaestero djece rođeno je u vukovarskoj bolnici usred užasa. Majke nisu imale mlijeka, gladne i u šoku, na kraju ni struje nije bilo, sestre su dlanovima grijale ono malo mlijeka koje se još moglo pronaći. Priča časna Damira o tim danima, govori se te večeri i o srpskim sestrama koje su pile, pjevale i plesale kada su u bolnicu ušli njihovi te je uslijedilo što je znano. Spominje se i opraštanje, ali kako oprostiti nekomu tko oprost nije zatražio? Kroz program vodi Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Prolaze desetljeća a ništa se ne događa, ili gotovo ništa, nema katarze, sve manje ljudi znade da je trideset tisuća branitelja i civila bilo zatočeno u Srbiji, od toga tri tisuće žena, mučenih i silovanih, ali i 500 djece. Čitam negdje Rehakovu izjavu i ne vjerujem očima: kaže, naime, da hrvatska država ne priznaje zatočenje ispod 72 sata. Ubijeni na Ovčari, njih 260, bili su ondje manje od 72 sata, pa obitelji nemaju što tražiti. Istodobno, u Srbiji opet mahnitaju isti oni koji su klali u Vukovaru, čak se i Šešelj isto zove, sada već i opako napadaju odvažnu Natašu Kandić koja govori (i) o progonu Hrvata iz Vojvodine.

Još samo jedna rečenica o „Vjeri u beznađu“. Uz ljubav prema Vukovaru ima i jedna pjesma posvećena Zagrebu gdje su prognanici našli utočište, viđali se na Trgu bana Jelačića a toliko ih je bilo da su se pitali je li Zagreb na Dunavu.

Časnih sestara poput Damire bilo je i u Drugom svjetskom ratu. U subotu, dan poslije petka (ha), u zagrebačkom HNK premijera filma Višnje Starešine o kardinalu Stepincu. Dupkom puno kazalište, došlo i podosta filmskih redatelja, vjerojatno su našli poneku zamjerku u smislu filmske umjetnosti, ali bit je ionako u činjenicama o životu i svetosti Alojzija Stepinca čiji se put kronološki prati od Brezarića kraj Krašića, preko Prvoga rata u kojemu sudjeluje kao austrougarski vojnik, do dragovoljnog(?) odlaska u Solun s malim zakašnjenjem jer je solunska fronta već probijena, te sve nadalje što je dobro poznato: Aleksandar Karađorđević želi da Bauera naslijedi samo Stepinac i nitko drugi, Bauer se slaže i proročanski najavljuje da će budući zagrebački nadbiskup završiti kao mučenik. Aleksandar se prevario u procjeni, kao što se poslije prevario Pavelić, a onda i Tito, jer Stepinac je dijete hrvatskoga naroda i samo njemu odan (i Crkvi naravno), on javno propovijeda da je svaki čovjek dijete Božje bez razlike na rasu pa u Zagreb dolazi Himmler i ne može se začuditi zašto nadbiskup nije (barem) u zatvoru. Zločinac Tito rado bi vidio Stepinca u svojem društvu, samo ako se odrekne Rima, ali on ne će. Zatvor stiže Stepinca u komunističkoj Jugoslaviji, Manolić ga vozi u Lepoglavu, i tako dalje, već znano, do beatifikacije u Mariji Bistrici i velikoga pape Ivana Pavla II.

U filmu govore mnogi, povjesničari, iz Hrvatske, iz Izraela, sjajni engleski povjesničar Harris, crkveni velikodostojnici i oni čije je roditelje Stepinac spasio, Židovi i Židovke, a kamo ih je slao -pa časnim sestrama, karmelićankama i drugim . Doista časnim. A poslije su i mnoge od njih stradale, zajedno sa šesto i šezdeset katoličkih svećenika, ali i onima islamu vjernim, kao i onima iz Hrvatske pravoslavne crkve koja ni dan –danas ne može dobiti „dopusnicu“ jer su hrvatske vlasti zaljubljene u crkvu srbijanske države imenom SPC, koja kao agentura (uz SDSS) djeluje u Hrvatskoj.

No tako je, kako je, i to je dio onoga o čemu stalno govorim. Kada vidim u rečenom filmu Ivana Pavla II. koji je ne samo govorio hrvatski nego i razmišljao hrvatski, s velikom sjetom spominjem se pape Franje kojemu bi film o Stepincu trebao biti poštom dostavljen, via Beograd. Nedavnih je dana Plenković bio kod pape, a iz prigušenih tonova izvješća dalo se razabrati samo dvoje: da papa Franjo ne želi doći u Hrvatsku i neka ga ne pozivaju jer ne će, pa ne će, i drugo da dok je on papa Stepinac ne može postati svecem, a Hrvati neka se postave na glavu. Lijepoga papu imamo, koji može nanjušiti Hrvate, obavijesti dobiva od prijatelja Irineja. A veli mi jedna Argentinka da ga ondje vole kao i mi, tek što nešto više znaju nego mi.

Samoborski, ali ne fašnik

U nedjelju, dan poslije (subote) evo mene opet na jednom prosvjedu, vjerojatno dvadeset i prvom otkako traje dvadeset i prvo stoljeće. Na Trgu kralja Tomislava u Samoboru, gdje inače kraljuje Krešimir Beljak, a ljudi oprezno parkiraju automobile malo dalje. Autima i autobusima stigli su u Samobor te sunčane nedjelje hrvatski branitelji iz Dalmacije i Slavonije, ma iz cijele Hrvatske, a tu su naravno i branitelji samoborski, kojih je u ratu bilo na tisuće i tisuće, mnogi izgubili glavu, drugi zdravlje. Skup u organizaciji branitelja liječenih od PTSP-a, nisu oni oboljeli, točno kažu govornici, u bitkama s neprijateljem, nego od užasa vidjevši u što se Hrvatska pretvara. Redaju se govornici, sve jedan bolji od drugoga, tako sadržajne, tako pametne, ponosne i istinite govore ne možete čuti nigdje, najmanje u Hrvatskom saboru, u kojemu su branitelji zapazili Krešu Beljaka i Stazića, pa se pitaju kako se ondje može naći netko tko njih naziva šačicom pijanaca i usput izjavljuje da je Udba pobila premalo ljudi, a drugi spomenuti kaže da je krvožedna komunistička rulja ubila premalo njih na Bleiburgu i Križnim putovima. Pa vele branitelji da je sada dosta. Dosta je tih koji vrijeđaju njih i Hrvatsku, vrijeđaju žrtve a slave krvnike. Dosta je tih koji su se uvukli u sve institucije hrvatske države, one države koju su obranili najhrabriji sinovi ovoga naroda. I još kažu, ako treba i opet će , i opet, tu su, jesu stariji i bolesniji ali će opet. I opet. Ja im vjerujem, jer se i sam tako osjećam. I osjećam da se nešto ipak kreće, da Hrvatska još nije propala ( budnica „Još Hrvatska…“ skladana je u dvorcu nekoliko metara od Trga u Samoboru, podsjećam).

Govore zapovjednik samoborske brigade, govori udovica branitelja, na balkonu gradskog poglavarstva nema Beljaka ( njega već šminkaju na HTV-u), ondje su dva policajca koji nas snimaju. Za evidenciju. Na kraju jedan nastup u parovima, teniski rečeno, Anto Kovačević koji je godinama robijao i bivši udbaš koji ga je godinama pratio, pa prešao k nama devedeset prve, pokajao se, ispričao , sam sebe lustrirao. Ma taj je njegov nastup fascinantan, nabrojao je sve odjele Udbe, sve razine od „pratitelja“ do ubojica poput Sindičića, on sam pratio je Marka i Vladu Veselicu, Stipca, čak i Majku Terezu kada je boravila u Hrvatskoj. Spomenuo zadnje opće okupljanje udbaša u Bosiljevu, u zgradi gdje su se već godinu poslije okupljali dragovoljci i krenuli u Vukovar, većina ondje ubijena.

Spominjao se naravno i HSS, iskočili iz kože pravi haeseovci, radićevci, a kako ne bi kada im je taj Beljak sada predsjednik, samo što ne preimenuje Radićevu ulicu u Ulicu Puniše Račića, kao što su Srbi bili učinili u Vukovaru. No da, pa što čekate gospodo i gospođe u HSS-u? Pa ne ću vam ja sazivati sabor, krenite, izbacite ljuskavce. (Usput, da ne bude nejasno: sudjelovao sam, kao savjetnik takoreći, i u pokretanju HSS- a u domovini, pa me vuče nostalgija.)

Hrvatski jezik: nije Vijeće nego Odbor

Već sam prije bio načuo da će se napokon opet pojaviti Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, samo sada pod imenom Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika. Nije šija nego vrat, kažem ja optimistično, i tu se nešto kreće. Ovaj put isključivo u okrilju HAZU, da ga ne dohvati politika. Čitam razgovor s Rankom Matasovićem koji je na čelu, razgovor lijepo teče i u mnogočemu se slažem, a onda dolazim i do rečenica s kojima se uopće ne slažem. Veli Matasović da je on osobno protiv donošenja zakona o hrvatskom jeziku, jer je jeziku položaj zajamčen u Ustavu. Posve pogrješno, naravno, o tome sam pisao u mnogo navrata, ništa se bez zakona ne će postići, uostalom nisu (gotovo) sve europske zemlje toliko nepametne – većina njih ima zakon o svom jeziku, samo Hrvatska nema. Ustav ima načelnu odredbu o hrvatskom jeziku, točno. Ali Ustav ne govori o hrvatskom standardnom jeziku, tek o hrvatskom jeziku koji je veći, širi i bogatiji od standardnog. Nadalje, veli Matasović da će usko surađivati s Institutom za jezik i jezikoslovlje koji je politički usmjeren u doba Goldstein-Jovanovićeva i toga se pravca drži, unazađuje i estradizira posao koji su s mukom već bili dovršili divovi hrvatske lingvistike, pretvara se u glasilo ljevice koja bi malo skrenula prema novosadskom ali ne previše da se Vlasi ne dosjete, razvija nakladničku djelatnost kao da zato postoji, u svom Pravopisnom rječniku ima 35.000 riječi, a ruski Pravopisni rječnik 180.000 – podsjeća me moj prijatelj iz Moskve, kroatist Artur Bagdasarov. Rusi imaju zakon o ruskom jeziku. Tek toliko, ostajući u slavenskim okvirima. I na kraju: jedino je rješenje da se Institut vrati u HAZU, gdje je nekada i bio jer ovako, pod državnom kapom i na državnim jaslama, svaka politička šuša može intervenirati, kao što već jest. Inače, da ne bude zabune: simpatični, mladoliki akademik Matasović je bez sumnje na hrvatskoj strani, a ne na strani „zajedničara“. Aleluja.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu?

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb više neće biti isti, kako ga obnoviti nakon korone i potresa?

Prije dva tjedna pisao sam o tome kako veća tema jede manju temu, aludirajući na koronavirus koji je progutao sve druge medijske sadržaje. Činilo se da ništa drugo više ne može doći u prvi plan. Sva događanja su otkazana, nema mrdanja, schengenski prostor u koji se trsimo ući još jednom se pokazao kao fikcija, jer svatko se zatvorio u svoje granice.

Dok ne završe s koronom, nema mogućnosti da će itko i sa kim zaratiti, teroristi više nemaju mete za napad jer su svi izolirani, migranti kao da su u zemlju propali, nema sportskih događanja, nema festivala, nema izbora, nema skandala – što uopće može biti globalna vijest osim korone, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Čak se i Greta izmotava kako misli da ga je imala, a jedna domaća wannabe zvijezda važno obavještava javnost kako je sanjala da se ljubaka s ministrom zdravstva Berošem, eto kakva su vremena došla. A onda je zatreslo Zagreb, najjače od 1880. Iako taj dan još nije bilo potvrđenih žrtava i unatoč tome što magnituda 5,4 nije nešto što bi inače obišlo svijet, vijest je odjeknula globalno.

Javljali su mi se i poznanici iz Italije, Engleske, Amerike. Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu? Pa zato što je svima na vrh glave korone i kao da su svi svjetski mediji jedva dočekali da se dogodi nešto što nema veze s njom.

Vjerojatno ima nešto olakšanja u spoznaji da može i gore, a da se to dogodilo nekom drugom. Veći strah jede manji strah, pa je stanovnicima Zagreba, pogotovo onoj petini koja, kako nas je pedantno obavijestio gradonačelnik, ne živi u armiranobetonskim zdanjima, korona, valjda jedinima u svijetu, privremeno pala u drugi plan.

Koja je vjerojatnost da se 140 godina od posljednjeg velikog, “Šenoina” potresa, sljedeći usporediv dogodi usred globalne nevolje, na kraju prvog tjedna u kojem su zatvorene škole, vrtići, fakulteti, kafići i restorani, a počelo se govoriti o ograničavanju kretanja? Mogao se dogoditi i 1903., ili ratnih 1916. i 1942. ili 1977. ili 2016. ili 2024. Ali ne, zatreslo je baš ove nedjelje.

Da te dvije nevolje istodobno staviš u film ili roman, ispalo bi previše, nevjerojatno, a još Aristotel poučava da radnja ne mora biti istinita, ali mora biti uvjerljiva. Ovo nije vjerojatno, ali je istinito. Kći mi kaže da joj je bilo ovako – baš sam nešto sanjala, a onda kao da sam se iz tog sna prebacila u drugi u kojem se sve treslo i padalo.

Pomisao spontano ide na biblijske scenarije – kuga, potres, neki su se sjetili da se nedavno i meteor uz veliki prasak raspao nad Zagrebom pa nam još samo fali najezda skakavaca. Ljudi žude za značenjem, traže neku smislenu priču, makar u njoj bili i gubitnici, jer najgora je besmislena, neshvatljiva patnja. Potres je užasavajuće iskustvo. Jedini pozitivan, u stvarnosti ili fikciji, za koji  znam onaj je periodički u Danteovu Čistilištu. Mjesto u kojem duše okajavaju grijehe Dante zamišlja kao planinu okruženu morem. Zatrese se svaki put kad neka duša do kraja okaje grijehe i ode iz čistilišta u raj. Jeziv je u svakom drugom kontekstu.

Zagreb nakon ovog potresa više neće biti isti. GUP oko kojeg natezanja traju godinama sada je pred novim zadacima. Kako obnoviti i osigurati povijesni centar? Što će biti s bolnicama, starim i otprije nepristupačnim građevinama? Hoće li se konačno seliti u nove, funkcionalnije objekte bliže velikim prometnicama, jednako kao i državne institucije i neki fakulteti? Je li ovo prilika da se stari dio grada otvori za druge sadržaje?

Čim prestane izvanredno stanje oko korone, u Zagrebu će trebati donijeti neke dalekosežne urbanističke, ali i političke odluke. Teško je očekivati da će se stari dimnjaci od cigle, koji su svojim padanjem nanijeli najviše štete, i dalje tretirati kao zaštićeno kulturno dobro. Stanari ne trebaju imati iluzija da će se javnim sredstvima plaćati obnove atraktivnih nekretnina u centru grada, od koji su mnoge već bile stavljene u funkciju turizma.

Ovisno o mogućnostima, morat će ih obnavljati sami ili ih takve ruševne, poluruševne ili načete prodavati investitorima koji će ih moći obnoviti po suvremenim seizmičkim standardima. U općem društvenom potresu, Zagreb je doživio svoj dodatni.

On može značiti nastavak starih negativnih tendencija, ali može biti i šansa da se učini zaokret. Nakon što se smiri stvar s koronom, bilo bi najpoštenije raspisati prijevremene izbore u gradu. I nadati se da će onaj tko ih dobije imati snage, mudrosti i vizije da ovu zagrebačku muku vidi kao poticaj ne samo da grad krpa, već da donese i počne provoditi dalekosežne odluke koje će taj divni grad dići na još višu razinu.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Sterešina: Kako se nositi s virusom koji mijenja svijet

Objavljeno

na

Objavio

Ne treba biti veliki futurist da bi se spoznalo kako svijet nakon globalne epidemije koronavirusa neće biti isti. Danas to znaju i mali futuristi.

Svijet je već danas na prvi pogled drukčiji. Iz svemira se vidi da je korona temeljito pročistila zrak u svojem prvom velikom žarištu epidemije oko kineskog Wuhana.

Najnovije snimke iz prazne Venecije pokazuju Veneciju premreženu kanalima bistrog mora, kakvu današnje generacije zapravo nikada nisu mogle vidjeti, nego samo čitati o njoj i čuditi se što je to toliko magično privlačilo nekadašnju visoku europsku klasu tome gradu koji smo već desetljećima viđali kao grad na mutnoj smeđoj vodi neugodna mirisa. Problem je jedino što danas tu sliku Venecije kakva je nekad davno bila možete gledati samo iz svojeg dnevnog boravka.

Jer, korona ima i svoju crnu stranu. Zatvorila je i nas, a osobito Veneciju, čiji je zdravstveni sustav na rubu kolapsa, susjedna Lombardija potpuno je kolabirala, vojska odvozi žrtve virusa na kremiranje…

Jedan virus paralizirao je gotovo cijeli svijet, stavivši ga u karantenu. Najnaprednija medicina i farmaceutika ostale su nemoćne pred malim virusom, koji slama i ubija ljude, pred kojim kapituliraju zdravstveni sustavi najrazvijenijih zemalja, čiji je daljnji put i dalje nepoznanica.

I Hrvatska je već danas drukčija. Uvjerljiva liječnička ekipa Beroš – Markotić – Capak, koja čini špicu obrane protiv korone, postala je preko noći popularnija, utjecajnija, gledanija od svih političara, influencera i instagramuša zajedno, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Prirodna je posljedica korone vraćanje fokusa s ispraznosti i besmisla prema egzistencijalnim temama.

Ali njihova je zasluga što su svojom kompetencijom i uvjerljivim kriznim nastupom stavili širenje virusa pod nadzor, koliko je to u danim okolnostima moguće, što su primirili naciju, učinili da im se vjeruje.

Plenkovićeva je pak zasluga što je kriznu komunikaciju, ali i organizaciju obrane od epidemije na svim razinama – od nacionalne do lokalne – povjerio struci, izbacivši ili suzivši time prostor za razne političke nadridijagnostičare i njihove improvizacije u službi samopromocije.

U kriznim okolnostima, dobivši novu odgovornost, zdravstveni sustav kao da se vratio u vrijeme najvećih izazova iz ratnih devedesetih. Svojom organiziranošću i kompetencijom budi nadu u neku drukčiju, bolju Hrvatsku, barem na onoj prvoj crti obrane.

Obnavlja se zaboravljeno zajedništvo. I to je u samoj obrani protiv epidemije najvažnije.

No za izgled svijeta nakon korone, kao i za izgled Hrvatske nakon korone presudno će biti ono što se događa iza prve crte obrane.

Kao prvi efekt dogodio se povratak tradicionalnim oblicima življenja i tradicionalnim vrijednostima. Kao glavni organizator obrane protiv globalne epidemije nastupila je i nastupa stara, od globalista prezrena država.

I već se sada može reći da je korona nanijela presudni udarac globalističkim idejama i da u perspektivi vraća državama njihove tradicionalne prerogative, a međudržavne i naddržavne institucije i savezi ponovno će biti stavljeni u službu država, a ne u poziciju upravljača državama. Korona će spontano napraviti okvir za resetiranje EU-a.

Ona će promijeniti ekonomiju globaliziranih profita i vratiti proizvodnju (ne dakako svu) iz Azije u Europu i u Ameriku sa svrhom ostvarenja održivih gospodarskih sustava. Ali korona će i trajno izmijeniti neke djelatnosti koje danas poznajemo. Pitanje je već danas koliko će se poslova zbog korone izmještenih u kućni rad sutra vratiti natrag u urede.

Što će se dogoditi sa školstvom, osobito s visokim školstvom, nakon što se uhoda u e-nastavi? Hoće li se baš sve vratiti na fakultete, u predavaonice? Što će se dogoditi s medijima i komunikacijama? Što s turizmom?

Za početak, države će svojim interventnim mjerama donekle odrediti i okvire propadanja, kao i okvire repozicioniranja svojih gospodarstava. Hrvatska, počevši od ratnih devedesetih, ima vrlo loša iskustva s djelovanjima iza prve crte obrane u kriznim situacijama – u pozadini kriza događale su se velike klijentelističke operacije navezane na izvršnu vlast, koje su rezultirale time da se do danas nismo riješili dogovorne ekonomije u rukama starih elita (ili, ako hoćete, starih parazita).

Zato je, zbog Hrvatske poslije korone, iznimno važno držati oko na operacijama iza prve crte obrane. Uz institucionalni sustav koji generira klijentelizam i dogovornu politiku, mogućnosti nadzora ograničene su na parlamentarnu oporbu.

Njezina budnost (bez obzira na motive) zato je dobrodošla barem jednako toliko koliko je važno podržati Andreja Plenkovića i njegovu Vladu u aktivnim mjerama protiv krize izazvane koronom i jednako toliko koliko je važno da i na drugoj crti obrane, ondje gdje se upravlja novcem i egzistencijom naroda, Plenković mobilizira stručno najkompetentnije, kao što je to učinio na prvoj crti obrane protiv korone.

U ključnoj bitci, u pravome ratu za kontrolu procesa resetiranja aktualnog svjetskog poretka koji je pokrenula globalna epidemija koronavirusa, Hrvatska je samo promatrač. Sada već otvoreni rat za dominaciju u novom poretku vodi se između SAD-a i Kine.

U velikoj prednosti bit će onaj tko uspije pobijediti virus. Ili barem ostaviti takav dojam.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Igor Rudan: Što se to ovdje zapravo zbiva?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari