Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Neki od hrvatskih političara prvi put vidjeli iznutra Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu

Objavljeno

na

Skijaši su se vratili, tek sada godina može početi. Politička elita bila je zakinuta za snježne radosti, jer je morala sjediti u Zagrebu poradi predsjedanja Vijećem Europske unije, to jest EU kao takve, što je s kulturne strane vrlo dobro jer su neki od hrvatskih političara prvi put vidjeli iznutra Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu.

Do knjiga doduše nisu stigli, zbog jakog osiguranja. Sudeći po pompi, Zagreb je postao novi Rim, svi putovi vode do njega i vladanje Hrvatske nad ostatkom Europe je neosporna činjenica kojoj se divi i kralj Tomislav s crvenom kravatom oko vrata. A kako i ne bi kada je on na zapadu došao samo do Raše u Istri, a na istok samo do Drine.

Tek se sada vidi koliko je bila dobra odluka da uniđemo makar i četveronoške u EU, koliko je dalekovidan bio vizionarski zaključak da je bez Hrvatske Europa obična gomila država koje bauljaju u današnjem svijetu bez pravoga vođe.

Hrvatska je, eto, još jednom spasila Europu nakon 16. stoljeća, s tim da bi još morala povezati ostatke ostataka EU-kršćanskih korijena koji su u međuvremenu počupani. To, doduše, nije na jelovniku predsjedanja, nego budućnost kakva god bila samo da je bude, snažna, uključiva, zelena itd., integrirana u različitostima, posvećena ljudskim pravima i pravima naroda, u što valjda ide i pravo Katalonaca i posebno Škota kojima je brexit dao krila za novi referendum, Englezima zazoran, pa proučavaju nova hrvatska iskustva oko sprječavanja referenduma, recimo pozivanjem volontera u policiju, koja valjda nema drugoga posla jer je sve mirno, posebno u Splitu. Ujedinjeno Kraljevstvo još nema posve jasnu ideju načina na koji izlazi, a sada se još umiješala Meghan Markle koja jedina zna kako izaći, iz Engleske i iz „Tvrtke“.

Jedna od točaka predsjedanja je i demografska kriza u mnogim europskim zemljama, posebno u Hrvatskoj gdje je tinjala i prije a eksplodirala upravo ulaskom u EU. Profitirala je Irska, nekad davno, ali i ne tako davno iseljenička zemlja, siromašna no s velikim brojem djece.

Onaj Jonathan Swift kojega poznajete po Guliveru, odnosno prilagodbama romana za mladež, napisao je svojedobno jeziv satirični tekst kakav danas ne bi mogao proći ni na najprizemnijim portalima. On je, naime, u eseju pod nazivom „Skroman prijedlog“ naoko smrtno ozbiljan i s upečatljivim ekonomskim obrazloženjima, skromno predložio da se djecu uzgaja samo do prve godine a onda pečenu ili kuhanu servira na stolovima zemljoposjednika i elite uopće.

Kaže (izmišlja) da mu je ideju dao domorodac s Formoze. Kanibalski Swiftov sarkazam upravljen je prema rimokatolicima koji imaju previše djece, tema koja je i u današnjoj većinski protestantskoj Engleskoj na meniju televizijskih satiričnih serija.

Da mi nije mučno, nastavio bih u Swiftovu stilu: u Irskoj sada nema toliko djece, ali jedu tuđu djecu, često hrvatsku. Ne ću dalje, sve vam je jasno. Swift bi izračunao i koliko košta mladi mozak, odnosno da Irsku, Njemačku i slične „destinacije“ uvezeni mozak naše djece ne stoji ništa.

Na njemu grade svoje bogatstvo, kao nekada Amerikanci na rukama hrvatskih radnika u čeličanama. Zahtjev da se promotri „pravilna disperzija“, odnosno na neki način dade odšteta zemljama iz kojih se uvoze djeca, obična je iluzija. Povijest se ponavlja, danak u krvi je opet tu, Hrvatskom lutaju agenti koji „šacaju“ nadarene dečke i cure još dok su brucoši.

Za hrvatske starce nitko u europama nije zainteresiran, premda su mnogi još vrlo vitalni pa se njima u Hrvatskoj popunjavaju radna mjesta u deficitarnim strukama, primjerice u zdravstvu. Oni jako stari skladište se u mirnim, pastoralnim oazama po zagorskim bregima i sličnim idiličnim mjestima u drugim područjima Hrvatske.

Promućurni su poduzetnici odavno nanjušili profit, ali i radosno razumjeli da im država daje odriješene ruke (prijeđi brigo…) pa bez nadzora trpaju po trideset staraca gdje bi ih moglo stati najviše deset. Obiteljski domovi (ne generaliziram) pružaju, kažu, sjajnu njegu i toplu obiteljsku atmosferu. Zadnji tragični slučaj, rekao bi Swift, kazuje da topla atmosfera ponekad biva i pretjeranom.

Ipak neke prednosti EU

Europska sudska praksa glede tzv. uvreda, kleveta i sramoćenja otišla je korak dalje od hrvatske – u pravcu zaštite slobode govora. Da se verbalni delikt na velika vrata vratio u zadnjim desetljećima u zemlju Hrvatsku, poznato je. Da je sudska praksa bez puno otpora uvažila nove kaznene zakone, i to je bjelodano, kao i užas koji je obuzeo hrvatske medijske poslenike koji moraju pažljivo odmjeravati riječi da ne bi nekom nanijeli duševne boli.

Ali i tomu dolazi kraj. Naime, Ustavni je sud RH uvažio tužbu stanovitog književnika i kolumnista čije me ime i prezime neodoljivo podsjeća na autora ove rubrike. Spomenuti se drznuo obratiti Ustavnom sudu, nakon što je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, a zatim i na Županijskom sudu proglašen krivim, budući da je u jednom intervjuu navodno uvrijedio bivšeg dvostrukog predsjednika države.

Ustavni sud Republike Hrvatske u udarnom obrazloženju velikim slovima ističe da je u svojoj praksi prihvatio načelna stajališta ELJSP-a (Europskoga suda za ljudska prava) glede slobode izražavanja koje predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskoga društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. „Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na informacije i ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva“…Nadalje: „Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora, jer je sloboda političke debate u samoj srži demokratskog društva…“

Ne ću dalje citirati vrlo opsežno obrazloženje, samo podsjetiti kako je do cijele gužve došlo. Bilo je to u vrijeme pokušaja nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar i otpora Vukovaraca koje je spomenuti bivši de facto izjednačio s agresorima, glede načina postupanja. Na pitanje novinara što o toj izjavi mislim, reagirao sam kako već jesam, prirodno. I završio na sudu.

Vraćam se presudi Ustavnog suda u kojoj stoji i ovo: „Ustavni sud primjećuje da je ELJSP u presudama Oberschlick protiv Republike Austrije i Mladina d.d. protiv Slovenije u kojima su političari bili nazvani „idiotom“ i „mozgovnim invalidom“ („a celebral bankrupt“) smatrao da se u debati o pitanjima od javnog interesa moraju tolerirati i takvi izrazi.“

Skromno, pa i neskromno, mislim da bi svi koji se bave komentiranjem zbivanja od javnog interesa trebali dobro proučiti ovu presudu Ustavnog suda koja je na stanovit način presedan i nadam se da će ubuduće utjecati na sudsku praksu.

Smrtonosni dani

Na prijelazu godine (godina) po nekom nepisanim pravilu umire više znanih i neznanih ljudi nego u ostalim mjesecima. Umro je Zdravko Tomac, čije obraćenje podsjeća na sv. Augustina, a na zadnjim promocijama njegovih knjiga bilo je više svećenstva i časnih sestara nego na pokopu kardinala Kuharića. Jakov Blažević to nije doživio. Na Tomčevu nenajavljenom i nejavnom sprovodu govorio je sisački biskup Košić, uz njega Davorin Rudolf, Miro Tuđman i književnica Nevenka Nekić. Nisam bio pozvan, iako sam zadnjih desetljeća bio u dobrim odnosima s Tomcem, a i nikada se ne zna što ću reći.

Smrt Zdravka Tomca ipak je bila medijski popraćena, za razliku od književnika Andrije Vučemila kojega se prešućivalo za života, pa naravno i sada kada je umro. A i on je bio revolucionar, tek s „krivim“ predznakom, u Imotskom je svršetkom pedesetih stvorio sa skupinom domoljuba organizaciju nazvanu Hrvatska revolucionarna mladež.

Udba je bila efikasna, pohapsila je za svaki slučaj nekoliko tisuća mladih ljudi i isprebijala ih, mnogi su ni krivi ni dužni odvedeni na Goli otok. Vučemil je na Golom završio kada mu je bilo tek dvadeset, držao se prkosno i ponosno usred užasa Titova kazamata, divili su mu se ljudi privedeni iz raznih krajeva staljinističke države, a među njima bio je i glavni urednik Tanjuga!

Rođen u Oplećanima (BiH), Andrija Vučemil je doživio osamdeset godina, živio dugo u Rijeci, ostavio snažan trag u hrvatskoj književnosti, dotično u pjesništvu. Objavio je ponešto u šezdesetim prošloga stoljeća, pa zašutio nekoliko desetljeća a zatim u pravoj provali poezije tiskao u devedesetima niz knjiga, između ostalih „Fuga Vukovariana“ u suradnji s Dinom Botterijem.

Čovjek miran, tužan i pouzdan. Zaključno, nije bio dovoljno dobar, u političkom smislu, da se na njegovu smrt osvrne suvremena, većinski lijeva štampa koju najviše zanima hoće li se zločinac vratiti na Pantovčak, ni elektronska čuda, ni Hrvatska televizija koja ima neobičnu selekciju.

Umiru oko Nove godine i glumci. Ne tako davno Fabijan Šovagović, a vrlo nedavno, prije godinu dana, Ivo Gregurević kojemu je redatelj Branko Schmidt posvetio odličan, dojmljiv film, prikazan u HNK prošle nedjelje navečer, pred prepunom dvoranom. U publici kazalištarci i filmaši, ali i hrvatski generali među kojima i stameni Mladen Markač, u njegovu društvu uspravni, visoki Valentin Ćorić. Dolaskom odali počast glumačkom generalu (kako je rečeno) Gregureviću, osobi osobitoj, nemirnoj i kompleksnoj. A bili su naravno i zapovjednici čudesne obrane Orašja, kamo je Gregurević dolazio i u najgorim ratnim vremenima, čak pokrenuo filmski festival u doba kada se preko Save moglo samo skelom. Festival sada nosi njegovo ime, na trgu je glumčeva brončana skupltura. A Branko Schmidt je na svoj, filmski način, podignuo još jedan spomenik svom prijatelju, izvrsnom glumcu Ivi Gregureviću. Da Gregurević ostane na visokom mjestu pobrinuo se i Vedran Mlikota koji je majicu s njegovim likom zakopao na Mount Everestu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih protivnika teorija zavjere bio je Umberto Eco. I dobro je to svojedobno argumentirao u jednoj svojoj kolumni za talijanski tjednik L’espresso. Kaže on u tom tekstu kako je nemoguće, tu se slažem, skrojiti neki plan u tajnosti, krenuti u realizaciju koja je nemoguća jer je puno slojeva i instanci koje ta zaplotnjačka ideja mora proći da bi se realizirala kako je zamišljena.

U njegovoj razložnoj argumentaciji ima jedna mala pukotina. Uistinu postoje sulude osobe koje projiciraju jednako sulude teorije zavjere i time truju javnost. No mi u znanosti imamo pojam hipoteze. To znači da prije nego krenemo nešto istraživati moramo postaviti teoriju, hipotezu, koju potom idemo provjeriti, potvrditi ili opovrgnuti.

U tom smislu “teorije zavjere” ne funkcioniraju na način paranoidnih luđaka na koje cilja Eco, već na domišljatim pojedincima koji neko postojeće stanje iskoriste za, recimo, globalnu kontrolu nad ljudima i državama.

PROFIT UZ BESPLATNU USLUGU

Egzaktan primjer. Tehnologija je etički neutralna. Zavisi od toga što će učiniti čovjek. Tako se pojavio internet. Super. Učinio nam je život kvalitetnijim. I onda se na internetu pojavio fenomen zvan Facebook i famozni multimilijarder, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mark Zuckerberg. Facebook je, kako znate, besplatan, registrirate se, i to je to.

Ali odakle Zuckerbergu više od 60 milijardi dolara bogatstva ako vam pruža besplatnu uslugu? Tu dolazimo do “teorija zavjere” u razumnom smislu. Naime, kako je u raznim javno objavljenim dokumentima i skandalima dokazano, Zuckerberg je smislio Facebook kao Velikog Brata, a njegove milijarde sjele su mu na račun jer je vaše osobne podatke, sklonosti i vrline/mane prodavao obavještajnim službama, multinacionalkama, političarima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Facebook se pokazao tako puno više kao širenje prostora nadzora i kontrole nad ljudima, a manje kao širenje prostora slobode. Tu je pukotina kada je u pitanju Ecovo protivljenje teorijama zavjere. Svi koji su na Facebooku de facto su Zuckerbergova roba koju prodaje.

Trenutno je svijet opsjednut borbom protiv koronavirusa. Sve opasnosti i potrebne mjere za borbu protiv njega ne negiram, naprotiv. No, kao i kodinterneta i Zuckerberga, uvijek se nađe faca koja tu ostvari svoju “teoriju zavjere” i zaskoči ljude, stavi im okove, a misle da ih se štiti ili promiče slobodu.

Jedna od osoba koja se najviše istaknula u toj borbi je Bill Gates. Njegova zaklada već dugo vremena u fokusu financiranja ima dvije ključne ljudske stvari, a to su zdravstvo i obrazovanje. Plus kontrola “mainstream” medija.

Nakon što se Donald Trump povukao i začepio pipu, Gates je među najvećima, ako ne i najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije. Filantrop, a kako će se drugačije takvi predatori samotitulirati. Ujedno svojim donacijama kontrolira i globalne medije, što je egzaktno istražio FAIR (Fairness and Accuracy in Reporting, https://fair.org).

NOVA KONSTRUKCIJA SVIJETA

Tako je, spomenut ću samo jedan od medija koje on donira, Guardianu, iako im piše na stranicama da su “neovisni od bilo kakvih sponzora”, Gates 2014. godine donirao 5,69 milijuna dolara. Isti je Guardian potom počeo hvale na Gatesov račun, “vizije svijeta Gates Foundation”, s naglaskom da nastavu, danas kažemo na daljinu, “treba digitalizirati”.

Ima li itko išta protiv digitalizacije, ili protiv interneta kao u Zuckerbergovu slučaju. Nitko normalan. Ali u tom projektu tehnika i tehnologija su etički neutralne, ali nije čovjek, bio on Gates ili Zuckerberg, svejedno.

U ovom slučaju Gatesu je stvarni problem s koronom došao kao kec na 12. Gates je već preko svoje zaklade taj eksperiment, prije korone, proveo u Liberiji, na 120 škola koje je privatizirao, i to ne u “filantropske”, već u lukrativne svrhe, pri čemu su mnoge javne škole pod Gatesovom čizmom propale.

Gatesa je zbog toga žestoko napao Jeremy Mohler koji se u organizaciji “In the Public Interest” bavi studijem javnih dobara i servisa, rekavši kako se radi o procesu u kojem obrazovanje postaje puko tržište, pa onda i zdravstvo, proces u kojem će Gates odlučivati hoće li djeca slušati roditelje ili njegovu kliku, proces u kojem će se “škole otvarati i zatvarati sukladno trenutnom stanju inovacija” u kojima je Gates monopolist.

U jednom, sve miriše na to da ovaj lik sa svojom “filantropskom klikom” želi preuzeti kontrolu nad dvije ključne stvari za čovjeka i čovječanstvo, nad tijelom i duhom, zdravljem i obrazovanjem. Koronavirus je stvarna opasnost, no, siguran sam, on je uvod u novu konstrukciju zbilje i svijeta.

Naime, Jacques Attali, jedan od arhitekata EU-a, koji je s Gatesom prst i nokat, koji je siva eminencija mnogih francuskih predsjednika i koji je zagovarao državnu eutanaziju staraca jer “previše koštaju sustav” (to sada odrađuje korona), za L’Express 3. svibnja 2009. godine je izjavio: “Jedna mala pandemija dozvolit će nam da ustrojimo globalnu vladu.” I dodao, nema promjena dok ljudima ne uđe strah u kosti.

Nisam “teoretičar zavjere”, ali propitujem, sa zaključkom: za Gatese i Attalije korona je izvrsna prilika da ostvare svoje orvelovske snove, teoriju zavjere, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Trump vs. Gates – Korijeni sukoba u sjeni pandemije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori