Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Neki od hrvatskih političara prvi put vidjeli iznutra Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu

Objavljeno

na

Skijaši su se vratili, tek sada godina može početi. Politička elita bila je zakinuta za snježne radosti, jer je morala sjediti u Zagrebu poradi predsjedanja Vijećem Europske unije, to jest EU kao takve, što je s kulturne strane vrlo dobro jer su neki od hrvatskih političara prvi put vidjeli iznutra Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu.

Do knjiga doduše nisu stigli, zbog jakog osiguranja. Sudeći po pompi, Zagreb je postao novi Rim, svi putovi vode do njega i vladanje Hrvatske nad ostatkom Europe je neosporna činjenica kojoj se divi i kralj Tomislav s crvenom kravatom oko vrata. A kako i ne bi kada je on na zapadu došao samo do Raše u Istri, a na istok samo do Drine.

Tek se sada vidi koliko je bila dobra odluka da uniđemo makar i četveronoške u EU, koliko je dalekovidan bio vizionarski zaključak da je bez Hrvatske Europa obična gomila država koje bauljaju u današnjem svijetu bez pravoga vođe.

Hrvatska je, eto, još jednom spasila Europu nakon 16. stoljeća, s tim da bi još morala povezati ostatke ostataka EU-kršćanskih korijena koji su u međuvremenu počupani. To, doduše, nije na jelovniku predsjedanja, nego budućnost kakva god bila samo da je bude, snažna, uključiva, zelena itd., integrirana u različitostima, posvećena ljudskim pravima i pravima naroda, u što valjda ide i pravo Katalonaca i posebno Škota kojima je brexit dao krila za novi referendum, Englezima zazoran, pa proučavaju nova hrvatska iskustva oko sprječavanja referenduma, recimo pozivanjem volontera u policiju, koja valjda nema drugoga posla jer je sve mirno, posebno u Splitu. Ujedinjeno Kraljevstvo još nema posve jasnu ideju načina na koji izlazi, a sada se još umiješala Meghan Markle koja jedina zna kako izaći, iz Engleske i iz „Tvrtke“.

Jedna od točaka predsjedanja je i demografska kriza u mnogim europskim zemljama, posebno u Hrvatskoj gdje je tinjala i prije a eksplodirala upravo ulaskom u EU. Profitirala je Irska, nekad davno, ali i ne tako davno iseljenička zemlja, siromašna no s velikim brojem djece.

Onaj Jonathan Swift kojega poznajete po Guliveru, odnosno prilagodbama romana za mladež, napisao je svojedobno jeziv satirični tekst kakav danas ne bi mogao proći ni na najprizemnijim portalima. On je, naime, u eseju pod nazivom „Skroman prijedlog“ naoko smrtno ozbiljan i s upečatljivim ekonomskim obrazloženjima, skromno predložio da se djecu uzgaja samo do prve godine a onda pečenu ili kuhanu servira na stolovima zemljoposjednika i elite uopće.

Kaže (izmišlja) da mu je ideju dao domorodac s Formoze. Kanibalski Swiftov sarkazam upravljen je prema rimokatolicima koji imaju previše djece, tema koja je i u današnjoj većinski protestantskoj Engleskoj na meniju televizijskih satiričnih serija.

Da mi nije mučno, nastavio bih u Swiftovu stilu: u Irskoj sada nema toliko djece, ali jedu tuđu djecu, često hrvatsku. Ne ću dalje, sve vam je jasno. Swift bi izračunao i koliko košta mladi mozak, odnosno da Irsku, Njemačku i slične „destinacije“ uvezeni mozak naše djece ne stoji ništa.

Na njemu grade svoje bogatstvo, kao nekada Amerikanci na rukama hrvatskih radnika u čeličanama. Zahtjev da se promotri „pravilna disperzija“, odnosno na neki način dade odšteta zemljama iz kojih se uvoze djeca, obična je iluzija. Povijest se ponavlja, danak u krvi je opet tu, Hrvatskom lutaju agenti koji „šacaju“ nadarene dečke i cure još dok su brucoši.

Za hrvatske starce nitko u europama nije zainteresiran, premda su mnogi još vrlo vitalni pa se njima u Hrvatskoj popunjavaju radna mjesta u deficitarnim strukama, primjerice u zdravstvu. Oni jako stari skladište se u mirnim, pastoralnim oazama po zagorskim bregima i sličnim idiličnim mjestima u drugim područjima Hrvatske.

Promućurni su poduzetnici odavno nanjušili profit, ali i radosno razumjeli da im država daje odriješene ruke (prijeđi brigo…) pa bez nadzora trpaju po trideset staraca gdje bi ih moglo stati najviše deset. Obiteljski domovi (ne generaliziram) pružaju, kažu, sjajnu njegu i toplu obiteljsku atmosferu. Zadnji tragični slučaj, rekao bi Swift, kazuje da topla atmosfera ponekad biva i pretjeranom.

Ipak neke prednosti EU

Europska sudska praksa glede tzv. uvreda, kleveta i sramoćenja otišla je korak dalje od hrvatske – u pravcu zaštite slobode govora. Da se verbalni delikt na velika vrata vratio u zadnjim desetljećima u zemlju Hrvatsku, poznato je. Da je sudska praksa bez puno otpora uvažila nove kaznene zakone, i to je bjelodano, kao i užas koji je obuzeo hrvatske medijske poslenike koji moraju pažljivo odmjeravati riječi da ne bi nekom nanijeli duševne boli.

Ali i tomu dolazi kraj. Naime, Ustavni je sud RH uvažio tužbu stanovitog književnika i kolumnista čije me ime i prezime neodoljivo podsjeća na autora ove rubrike. Spomenuti se drznuo obratiti Ustavnom sudu, nakon što je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, a zatim i na Županijskom sudu proglašen krivim, budući da je u jednom intervjuu navodno uvrijedio bivšeg dvostrukog predsjednika države.

Ustavni sud Republike Hrvatske u udarnom obrazloženju velikim slovima ističe da je u svojoj praksi prihvatio načelna stajališta ELJSP-a (Europskoga suda za ljudska prava) glede slobode izražavanja koje predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskoga društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. „Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na informacije i ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva“…Nadalje: „Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora, jer je sloboda političke debate u samoj srži demokratskog društva…“

Ne ću dalje citirati vrlo opsežno obrazloženje, samo podsjetiti kako je do cijele gužve došlo. Bilo je to u vrijeme pokušaja nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar i otpora Vukovaraca koje je spomenuti bivši de facto izjednačio s agresorima, glede načina postupanja. Na pitanje novinara što o toj izjavi mislim, reagirao sam kako već jesam, prirodno. I završio na sudu.

Vraćam se presudi Ustavnog suda u kojoj stoji i ovo: „Ustavni sud primjećuje da je ELJSP u presudama Oberschlick protiv Republike Austrije i Mladina d.d. protiv Slovenije u kojima su političari bili nazvani „idiotom“ i „mozgovnim invalidom“ („a celebral bankrupt“) smatrao da se u debati o pitanjima od javnog interesa moraju tolerirati i takvi izrazi.“

Skromno, pa i neskromno, mislim da bi svi koji se bave komentiranjem zbivanja od javnog interesa trebali dobro proučiti ovu presudu Ustavnog suda koja je na stanovit način presedan i nadam se da će ubuduće utjecati na sudsku praksu.

Smrtonosni dani

Na prijelazu godine (godina) po nekom nepisanim pravilu umire više znanih i neznanih ljudi nego u ostalim mjesecima. Umro je Zdravko Tomac, čije obraćenje podsjeća na sv. Augustina, a na zadnjim promocijama njegovih knjiga bilo je više svećenstva i časnih sestara nego na pokopu kardinala Kuharića. Jakov Blažević to nije doživio. Na Tomčevu nenajavljenom i nejavnom sprovodu govorio je sisački biskup Košić, uz njega Davorin Rudolf, Miro Tuđman i književnica Nevenka Nekić. Nisam bio pozvan, iako sam zadnjih desetljeća bio u dobrim odnosima s Tomcem, a i nikada se ne zna što ću reći.

Smrt Zdravka Tomca ipak je bila medijski popraćena, za razliku od književnika Andrije Vučemila kojega se prešućivalo za života, pa naravno i sada kada je umro. A i on je bio revolucionar, tek s „krivim“ predznakom, u Imotskom je svršetkom pedesetih stvorio sa skupinom domoljuba organizaciju nazvanu Hrvatska revolucionarna mladež.

Udba je bila efikasna, pohapsila je za svaki slučaj nekoliko tisuća mladih ljudi i isprebijala ih, mnogi su ni krivi ni dužni odvedeni na Goli otok. Vučemil je na Golom završio kada mu je bilo tek dvadeset, držao se prkosno i ponosno usred užasa Titova kazamata, divili su mu se ljudi privedeni iz raznih krajeva staljinističke države, a među njima bio je i glavni urednik Tanjuga!

Rođen u Oplećanima (BiH), Andrija Vučemil je doživio osamdeset godina, živio dugo u Rijeci, ostavio snažan trag u hrvatskoj književnosti, dotično u pjesništvu. Objavio je ponešto u šezdesetim prošloga stoljeća, pa zašutio nekoliko desetljeća a zatim u pravoj provali poezije tiskao u devedesetima niz knjiga, između ostalih „Fuga Vukovariana“ u suradnji s Dinom Botterijem.

Čovjek miran, tužan i pouzdan. Zaključno, nije bio dovoljno dobar, u političkom smislu, da se na njegovu smrt osvrne suvremena, većinski lijeva štampa koju najviše zanima hoće li se zločinac vratiti na Pantovčak, ni elektronska čuda, ni Hrvatska televizija koja ima neobičnu selekciju.

Umiru oko Nove godine i glumci. Ne tako davno Fabijan Šovagović, a vrlo nedavno, prije godinu dana, Ivo Gregurević kojemu je redatelj Branko Schmidt posvetio odličan, dojmljiv film, prikazan u HNK prošle nedjelje navečer, pred prepunom dvoranom. U publici kazalištarci i filmaši, ali i hrvatski generali među kojima i stameni Mladen Markač, u njegovu društvu uspravni, visoki Valentin Ćorić. Dolaskom odali počast glumačkom generalu (kako je rečeno) Gregureviću, osobi osobitoj, nemirnoj i kompleksnoj. A bili su naravno i zapovjednici čudesne obrane Orašja, kamo je Gregurević dolazio i u najgorim ratnim vremenima, čak pokrenuo filmski festival u doba kada se preko Save moglo samo skelom. Festival sada nosi njegovo ime, na trgu je glumčeva brončana skupltura. A Branko Schmidt je na svoj, filmski način, podignuo još jedan spomenik svom prijatelju, izvrsnom glumcu Ivi Gregureviću. Da Gregurević ostane na visokom mjestu pobrinuo se i Vedran Mlikota koji je majicu s njegovim likom zakopao na Mount Everestu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari