Ivkošić: Da je stanje u Hrvatskoj drukčije, drukčija bi bila i komemoracija u Bleiburgu

Uvjeren sam da koruški biskupi ne bi u Bleiburgu zabranili misu da je Hrvatska sačuvala suverenost i samopoštovanje iz vremena dr. Franje Tuđmana, da vlasti nisu poslije njega rasprodale zemlju…

Zašto ne bi bilo dobro da se komemoracija za žrtve u Bleiburgu i na križnim putovima, kako neki predlažu, iz Austrije premjesti u Hrvatsku? Bleiburg je simbol koji obuhvaća svu širinu stradanja vojske i naroda – i kraj rata, i pokušaj predaje Britancima, i izdaju Britanaca koji Hrvate predaju partizanima, i partizansku okrutnost, i ubijanje u Bleiburgu i na drugim mjestima, i križne putove, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Reakcije na ovogodišnju zabranu koruških biskupa da se održi misa na komemoraciji, na zabranu od koje se Hrvatska potresla, pokazuju da nam je Bleiburg još uvijek najveća rana iz prošlosti, rana koja ne zacjeljuje. Nemoguće ju je preboljeti, ali sadašnjost i budućnost ne bi smjeli biti u njezinoj sjeni. Hrvatstvo ne čine samo uspomene, samo obilježavanje obljetnica, odavanje počasti žrtvama, vijorenje hrvatskim barjacima, pjevanje domoljubnih pjesama, klicanje na skupovima, pribivanje prigodnim misama, mijenjanje imena trgova i ulica, svađe s Beogradom koji je ostao manje-više isti, revidiranje povijesnih krivotvorina…

Sve smo to imali otkad smo se osamostalili, ali nam nije pomoglo da, na primjer, spriječimo toliko iseljavanje, sve veće što vrijeme više odmiče. Kraj svega toga domoljublja postali smo kolonija moćnih zemalja Europske unije, rasprodali smo gotovo sve banke, velike strateške državne tvrtke, stranci iz Lijepe naše iznose godišnje milijardske profite, nameću nam se sporazumi i konvencije suprotni hrvatskim tradicijama i jedva da smo još i u čemu svoja država.

To se stanje podsmjehuje našim nacionalnim zanosima, slavnim i tragičnim uspomenama, pa i komemoraciji u Bleiburgu, koja bi zasigurno bila drukčija da je stanje u Hrvatskoj drukčije, da smo sačuvali svoja nacionalna bogatstva, financijsku, gospodarsku i političku suverenost. Ovako, to je okupljanje, uz neke druge oblike iskazivanja patriotizma, utjeha dok se Hrvatska srozava do posljednjih mjesta na svim europskim ljestvicama, a prestižu nas i zemlje koje su nam donedavno bile sinonimi za siromaštvo.

Uvjeren sam da koruški biskupi ne bi u Bleiburgu zabranili misu da je Hrvatska sačuvala suverenost i samopoštovanje iz vremena dr. Franje Tuđmana, da vlasti nisu poslije njega rasprodale zemlju, učinile je podatljivom svakome tko ju je mogao i htio iskoristiti i pljusnuti, prepustile je europskim i svjetskim gazdama i podređenost Bruxellesu ustalile kao svoju trajnu osobinu. Ta zabrana je iz istog prezrivog odnosa prema Lijepoj našoj kao što je zabrana Hrvatskoj da raspolaže svojim bankama i svojim novcem, svojim velikim državnim poduzećima Plivom, Inom, telekomunikacijama, hotelima…, da u poljoprivredi i drugdje sama proizvodi što može i što joj je potrebno, a ne da uvozi “sve živo”.

Istim zabranama pripada i uskraćivanje potpune primjene hrvatskog jezika u Europskom parlamentu, protiv čega je prije koji dan u toj instituciji zagrmjela hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić. Duhom je ta zabrana ista kao odgoda proglašenja svetim kardinala Stepinca, samo što papi Kaptol ne može uzvratiti kao koruškim biskupima. I kao što hrvatski biskupi moraju podviti rep pred Srpskom pravoslavnom crkvom kad je u odluci o Stepincu, kojeg ta Crkva neprekidno sotonizira kao “saradnika zločina”, uvažava papa Franjo, i Plenković mora podviti rep pred Pupovcem i onda kad ga glasilo, srpske “Novosti”, koje Pupovac potpisuje kao izdavač, doslovce naziva “šljamom”, o čemu sam već nekoliko puta pisao.

A Pupovac samo kopira ponašanje Beograda prema hrvatskoj vlasti – Vučić, Dačić, Vulin i ostali znaju da o toj vlasti i njezinoj državi mogu danomice govoriti kao o ustaškoj i genocidnoj i da će ona, unatoč tome, danomice po diktatu iz Bruxellesa podupirati Srbiju na putu u Europsku uniju. A kad se i politička i crkvena vlast pomire s tim da ništa ne znače, da moraju šutjeti i biti “šljam”, da se moraju podređivati onome tko ih ponižava, što drugo mogu očekivati nego upravo to što im se događa.

Ponavljam, da je stanje u Hrvatskoj drukčije, drukčija bi bila i komemoracija u Bleiburgu a koruški se biskupi zacijelo ne bi usudili zabraniti misu. Bojim se da bi idućih godina ta komemoracija mogla naići na neku novu prepreku. No ne bi nam Bleiburg trebao biti tek utješna prilika da pokažemo domoljublje u zemlji koja je za Hrvate sve manje dom. Idući naraštaji će to domoljublje morati prenositi u razvoj zemlje prema bogaćenju, financijskoj, političkoj i gospodarskoj suverenosti, razvoj u čije su temelje ugrađene sve hrvatske žrtve Drugog svjetskog i Domovinskog rata.

Milan Ivkošić/VečernjiList