Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Ideološke izmišljotine o ‘džamiji u Neumu’ i ‘bosanskom primorju’

Objavljeno

na

Nacionalislamisti dobro znaju da gradnju Pelješkog mosta ne mogu zaustaviti, ali njihova fiksacija na Neum i “izlaz na more” i dalje traje. Ono što nisu ostvarili ratom, pokušavaju ostvariti na druge načine

Tek što su krajem srpnja 2018. predstavnici kineskog konzorcija China Road and Bridge Corporation preuzeli gradilište Pelješkoga mosta, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da je gradnja mosta “flagrantno kršenje suvereniteta” Bosne i Hercegovine zbog čega će on “poduzeti odgovarajuće korake pred međunarodnim institucijama”.

Izetbegović je ustvrdio i kako Republika Hrvatska “ignorira protivljenja bosanskohercegovačkih vlasti, krši odredbe Konvencije UN-a o pravu mora i ugrožava pravo BiH na pristup otvorenome moru”. One koji to osporavaju proglasio je “petom kolonom”.

Iako se ponaša kao da je BiH bošnjačka nacionalna država čiji je on predsjednik ili točnije prijestolonasljednik, Izetbegović je ipak relevantna politička osoba pa njegovu izjavu treba uzeti u obzir. Osim njegove, mediji prenose i izjave političkih marginalaca koji su radikalnim i besmislenim provokacijama pokušali dobiti malo pozornosti i eventualno poneki glas na predstojećim bosanskohercegovačkim izborima.

Posebno su zapaženi istupi odnosno ispadi aspiranta na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. On računa isključivo na bošnjačke glasove, a ima u vidu i neskrivenu mržnju koju njegova biračka baza pokazuje prema Hrvatskoj i Hrvatima, posebno onima koji žive u BiH. Ta mržnja i pokušaj uzurpacije funkcije člana Predsjedništva ruše mostove između Hrvata i Bošnjaka, ali ne mogu srušiti odnosno spriječiti gradnju Pelješkog mosta.

Komšić ispravno rezonira da će bošnjačku podršku za izbor na željenu funkciju, koju je već obnašao u dva mandata, dobiti samo ako svoje potencijalne birače nadmaši u mržnji. Zato početak gradnje Pelješkog mosta ocjenjuje kao “izravni napad na BiH” u kojem “nam pred očima otkidaju komad po komad naše države” te uspoređuje hrvatske dužnosnike u BiH s Antom Pavelićem. Zna on da je za izbor na željenu presudna podrška “međunarodne zajednice” pa naglašava i “direktno podrivanje interesa NATO-a na ovim prostorima”. Eto šeste flote u obranu Demokratske fronte.

Fiksacija na Neum i “izlaz na more” nije od jučer, to je već odavno predstavljeno “vitalnim nacionalnim interesom”, a bilo je i važna točka u bošnjačkim ratnim planovima 1992. odnosno 1993. godine. Neum je do prošloga rata bio mirno turističko mjesto, uznemiravano tek aferama s vikendicama komunističkih funkcionara BiH.

Prema popisu iz 2013., u Neumu živi 4653 stanovnika od kojih je 98% hrvatske nacionalnosti. U jesen 1991. godine, kao i ostala mjesta južne Dalmacije i jugoistočne Hercegovine s hrvatskim stanovništvom, došao je na udar JNA i srpskih dragovoljaca. Nakon ljeta 1992., kada su stabilizirane crte obrane prema Srbima, Neum je postao točka novih prijepora, sada između Hrvata i Muslimana.

Njihovi su se odnosi pogoršali, i to prije svega zbog suprotstavljenih političkih koncepata. Hrvati su pokušavali zaštititi svoj identitet i politički subjektivitet, a Bošnjaci su nastojali dovršiti proces nacionalnog konstituiranja izgradnjom svoje nacionalne države. Ne smiju se zanemariti i islamisti sa svojim planovima. U Sarajevu je u prosincu 1992. održan “Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca” s oko 800 sudionika.

Glavne teme izlaganja ticale su se identiteta Muslimana, budućnosti i obrane. Jedan od izlagača arheolog prof. dr. Enver Imamović, tada vrlo utjecajan unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, rekao je: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” To se, naravno, odnosilo i na teritorij, pa i na more. Naime, država Bosna i Hercegovina ima izlaz na more, i to u Hercegovini, u Neumu. Ali to nije bosansko more, pa se onda teško može odnositi “na ovdašnje Muslimane”. Problem je što izlaz na more nema Bosna, nemaju ga Bošnjaci, te je započela potraga za rješenjem.

Drugi bošnjački kongres održan je krajem 1993., u vrijeme pokušaja nacionalnog razgraničavanja unutar BiH, kada se govorilo o Bosansko-muslimanskoj Republici. U sklopu takve politike konstruirana je teza o tzv. bosanskom primorju, koja je iznesena i na tribini “Vijeća bosanskomuslimanskih intelektualaca” 18. prosinca 1993. Nakon tribine, u siječnju 1994., objavljena je i brošura pod nazivom Neum i bosansko primorje, u izdanju Press Centra Armije BiH.

Tamo piše i da oko 300 kilometara jadranske obale od ušća Cetine do Bokokotorskog zaljeva “prirodno i istorijski” pripada Bosni i Hercegovini. Radilo se o tipičnoj ratnopropagandnoj akciji u sklopu koje je konstruirana i legenda o “džamiji u Neumu”. Ona je trebala legitimirati teritorijalne pretenzije, i to po logici preuzetoj od Srba – tamo gdje je džamija, harem ili barem stećak, to je bošnjački etnički prostor, odnosno Bosna (Hercegovina u njihovim projekcijama ne postoji). Međutim, ideološko-politički zahtjev za džamijom u Neumu zadao je ozbiljne brige nacionalnim djelatnicima odnosno “znanstvenicima”. Morali su “dokazati postojanje” nečega što nikada nije postojalo.

Naime, puno ranije, dr. sc. Galib Šljivo u svom magistarskom radu odnosno knjizi “Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878.” objavljenoj 1977. godine napisao da je u prvoj polovini 19. stoljeća na području neumske općine u naseljima Klek i Neum živjelo samo 16 obitelji i sve su bile katoličke vjere. Nije bilo muslimanskog stanovništva niti ijednog objekta koji bi im pripadao.

Ovdje je važno napomenuti da je Šljivo po nacionalnosti Bošnjak, a da je Neum većim dijelom devetnaestog stoljeća bio tek brdsko seoce s nekoliko kuća. Nigdje traga lukama, džamijama i haremima. Šljivo je samo potvrdio već poznate činjenice. Usprkos njima, u novoj političkoj situaciji, bez ikakvih novih dokaza, Hivzija Hasandedić, inače jedan od boljih poznavatelja hercegovačke muslimanske baštine, napisao je 1997. godine da je u Neumu “za turske uprave sagrađena džamija”.

Na to je dodao: “Ne zna se ko ju je i kada sagradio kao ni kakve je dimenzije imala”, i zaključio: “Priča se da je džamija do 1927. godine djelomično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila.” Začuđujuće neznanstveni i neodrživi zaključci doneseni na temelju ocjena tipa “ne zna se” i “priča se” za inače pedantnog Hasandedića. Još je čudnije to što je “džamija” za koju se ne zna tko ju je i kada sagradio, niti se zna gdje je bila – jer je nikada nije ni bilo, ušla 2005. godine na popis “zaštićenih nacionalnih spomenika BiH”!? Radi se o tipičnom primjeru “izmišljanja tradicije” s očitim nelegitimnim i agresivnim političkim ciljem.

Kako materijalizirati ideološku izmišljotinu pokazao je, u stilu Sai Babe, mostarski muftija Salem Dedović, koji je u kolovozu prošle godine s proslave otvaranja neke druge džamije, negdje na istoku Hercegovine, poručio: “Bosna i Hercegovina je pomorska zemlja. BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale. Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat! Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njega ljudi dolaze odmarati…” Valjda u vjersko-političkom zanosu, Dedović je “otkrio” i najvećim stručnjacima nepoznate artefakte. Ruševine kuće hrvatske obitelji Glavinić, odnosno ostatke nekadašnjeg austrougarskoga “filanačkog” objekta, proglasio je “ostatcima džamije”.

Nakon toga preostalo je samo prisiliti lokalne vlasti da “vrate” parcelu islamskoj zajednici BiH i prihvate besramnu podvalu kao stvarnost. U suprotnom su “islamofobi”, “fašisti” ili nešto slično. Dedović je zapravo nastavio djelovanje svoga prethodnika Smajkića, a u tome ih je podržao i izaslanik reisu-l-uleme bihaćki muftija Makić koji je sve prethodno potvrdio i zaključio: “To je od velikog značaja za Bošnjake muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe.” Naravno, ne radi se tu o ona 63 Bošnjaka popisana u Neumu 2013. godine, od kojih su neki, a možda i svi, vjernici, nego o značaju za nacionalislamističke projekcije budućnosti BiH i okruženja, u skladu s Davutogluovom “strategijskom dubinom” i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama.

Ono što nije ostvareno ratom, a to je prije svega ovladavanje dolinom Neretve do Neuma, pokušavalo se, i još uvijek se pokušava, ostvariti na druge načine. U jesen 1992. upravo u vrijeme kada je i započela aktualna priča s Neumom, policija HVO-a zaustavila je u središnjoj Bosni grupu naoružanih arapskih državljana mudžahedina.

Kod njih je pronađena veća količina propagand­nog materijala i nekoliko pisama/letaka u kojima se spominje Neum: “Ovo pismo će skicirati naš projekt ponovnog uspostavljanja muslimanskog suvereniteta na 12 km širokom prostoru kopnenog koridora od Jadranske obale ka unutrašnjosti, inače zatvorene Bosne i Hercegovine.

Ovaj koridor je djelomično okupiran od hrvatskih (rimokatoličkih) snaga…” Taj “okupirani” koridor “sveti ratnici” nisu uspjeli osvojiti vojskom te ga sada pokušavaju zauzeti drugim sredstvima. Most je u svemu tome manje važan i oni dobro znaju da je ta bitka od početka izgubljena. Ispod mosta će se ionako moći nesmetano prolaziti, nešto drugo je važno.

Naime, od “velikog je značaja” da propagandni i svaki drugi materijal može slobodno i ni od koga kontrolirano pristizati iz bliskoistočnih zemalja, baš kao što su kao svojevrsna prethodnica nedavno stizali turski ratni brodovi.

Sva dreka oko gradnje mosta služi tek za kompromitaciju, slabljenje, nametanje osjećaja krivnje, omekšavanje i discipliniranje “agresorske” hrvatske politike koja bi nakon svega morala biti popustljiva barem pri gradnji džamije na moru. Jer, ona je, kao što reče reisov izaslanik, “od velikog značaja za Bošnjake-muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe”.

Teško je nakon svega ne sjetiti se parole koju je plasirao turski predsjednik i politički skrbnik Bakira Izetbegovića Recep Tayyip Erdogan: “Džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti a vjernici naša vojska.”

Pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i vjernicima. Ona je zamišljena kao kasarna, bajuneta, svjetionik i orijentir; simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.

Ivo Lučić / GLOBUS

 

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

 

 

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Zašto austrijskoj policiji u Bleiburgu nisu smetale komunističke jugo zastave?

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Sanja Bilač sije namjerno sumnju u ono što nam je sveto. U ono što nas ispunjava ponosom. To je naravno NOB. Tekovina koja evocira uspomene na Sutjesku, Neretvu, Savu dopingiranog Kovačevića…

Retrogradna doktorica javila se na fejsu: “Postoje svjedočanstva da je čovjek kojem je vlast u Splitu, HDZ, dodijelila nagradu za životno djelo čovjeku koji je sudjelovao u likvidacijama na Lovrincu…”. O tome je svojevremeno svjedočio msgr. Ivan Bilić koji je bio svjedok triju masovnih grobnica dugačkih od 120 do 150 metara i širokih oko četiri metra.

Pročitao sam da je među nagrađenim i “legendarni” skojevac Ante Jelaska. Je li Sanja mislila na našeg Antu? Ne znam, ali znam da je ne tako davno naš “antifašista” dobio od Slobodne skoro čitavu stranicu kako bi me snagom svog dijalektičkog i progresivnog uma prokazao kao plitkog ustašoida.

Stilom i elokvencijom Zorana Ercega, režiser Ante režirao je jeftinu limunadu o antifašizmu, o ogromnom doprinosu splitskih skojevaca nastanku današnje RH. U toj ljevičarskoj musaki falio je još samo Ratko Mladić kojeg su, kako to kaže “veliki patrijarh” Irinej, “vražje sile” ufatile i osudile u Haagu.

Ante Jelaska je zapravo metafora kukavičke politike onih koje je 4. Splitska i ostale brigade dovela nakon 5. kolovoza 1995. g u Banske Dvore. Pođimo redom. Stari partizan koji se dovodi u vezu s krvavim kontekstom masovnih grobnica na Lovrincu dobiva nagradu grada Splita. Grada u kojem je na vlasti HDZ.

Ivo Josipović, klasični kriptokomunist, bivši predsjednik RH, žali se u Večernjem da su “desničari poludjeli“. One koji ne mogu shvatiti da su fratri sa Širokog bili “legitimni vojni cilj” koji su likvidirale mecima u leđa i potiljak par partizanskih brigada, naš Ivo naziva “bijesnim čoporom”.

Ono što je o 1945. g. Izrekao Nenad Stazić već je opjevano. Poznata je svima već i medijska indoktrinacija Stipe Mesića, Žarka Puhovskog, glorifikacija Draže Mihailovića u tekstovima Miljenka Jergovića, kiseli i neprobavljivi humor Ante Tomića o braniteljima, boljševički primitivizam Franje Habulina koji misli da je “Komemoracija na Bleiburškom polju bal vampira…”, kao i notorni boljševik Boris Vlašić koji misli da je sve to 18. svibnja u Koruškoj bio obični “neoustaški dernek”.

Skoro da je suvišno o tome navoditi nepročešljane misli Kreše Beljaka, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka i ostalih već pomalo izlizanih lijevih medijskih falangista. Sve su to već ofucane teme onih koji medijske megafone već godinama drže čvrsto u svojim rukama.

Dolaze nam, eto, EU izbori. Uvijek isti cmizdre i rokću o problemu glasovanja onih koji žive izvan RH, a ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Nitko od tih farizeja ni da pisne da izbjegli hrvatski Srbi također ne plaćaju porez ovdje, ali im Hrvatska plaća prijevoz za dolazak na izbore.

Naime, u čemu je catch 22 ili kvaka dvadeset i dva. Dok naši antifašisti i dvolični ljevičari vode već po tko zna koju sedmu neprijateljsku ofenzivu protiv Predsjednice, Tuđmana, horda “ustaša” i desnih revizionista, dotle u “komšiluku” stasa ponosna četnička država. Jeste li čuli nešto o tome od zajapurenih antifa, Josipovića, Mesića, Gerovca, Pofuka, Beljaka?

Jedini novinar iz tzv. mainstream media je Davor Ivanković koji je u Večernjem od 12. svibnja dotakao taj “vrući krumpir”: “Kako je Srbija uspjela spojiti Dražu, Tita, agresore rata iz devedesetih i još održati lekcije Hrvatskoj”. Dobar naslov i još bolji podnaslov: “Još koja godina kukavičke politike Zagreba prema povijesnom revizionizmu Beograda dovest će do toga da nas Srbija optuži da smo mi napali nju, a ne ona nas”. Naravno, taj Ivankovićev proročanski članak Večernji je objavio u relativno slabo čitanom nedjeljnom izdanju.

Što je s Hrvatima koji žive u bijedi?

U subotnjem Obzoru u kojem caruje jugonostalgični Goran Gerovac takovu direktnu i sumornu analizu o zbivanjima u “komšiluku” možete slobodno zaboraviti. U Obzoru caruju Dražen Lalić, Branimir Pofuk, Žonja, Danko Plevnik, predratni urednik Komunista i Borbe kojeg brine “što srpska manjina u Hrvatskoj živi u zapuštenim selima, u bijedi i nepoštovanju”. Brine našeg Danka i odnos “nacionalista” prema Radi Šerbedžiji i Miloradu Pupovcu. I jedno i drugo je u redu.

Uz napomenu da jedna ogromna “manjina” Hrvata također živi po zapuštenim selima i u bijedi i nepoštivanju. Ali o briljantnoj transformaciji četnika u antifašiste u Srbiji Gerini falangisti ni riječi. Oni se ne bi “šteli mešati”, kako bi rekli Zagorci. Četrdeset i pet godina učili su nas u našim školama da su četnici i ustaše zločinci koji su s Hitlerom i Mussolinijem zabijali nož u leđa našim herojima iz 11. Dalmatinske i 6. Ličke. I kao što se onda znalo, rat su izgubili fašisti, ustaše i četnici. I dok su ustaše prošle kako su prošle, s četnicima se pisao jedan drugi sinopsis. Između ostalog naši i Dražini četnici “oslobodili” su čak i Zagreb. I Već se onda naslućivalo da će se jednog dana, a možda i ranije, spojiti kokarda s mrtvačkom glavom i crvena zvijezda.

I kako nas Ivanković vodi do 2004. g,  kad je izjednačen partizanski pokret s četničkim, tako dolazimo do spomenika Čiča Draži, pa mauzoleja “prvom antifašisti Europe”. Paralelno sa stvaranjem umjetne “povijesti” antifašističke Srbije, u Lijepoj našoj se sve češće javljaju Josipovići, Mesići, Stazići, Klasići, Mandići, Tomići koji oko sebe vide bijele ustaške miševe. “Cinkare” po svijetu, dižu na noge nevladine udruge, skandaliziraju se tobožnjom ustašizacijom, tresu se kad čuju Čavoglave…

Jeste li ikada pročitali iz pera naših antifa nešto o generalu Simoviću, zapovjedniku kopnene vojske Srbije, koji na jednoj svečanosti pjeva četničku pjesmu “Oj, planino!”. O neprekidnim porukama “nikada više nećemo dozvoliti Oluju”, o usporedbama Jasenovca s traktorijadom nakon 5. kolovoza 1995. g, o porukama  Vučića da je Srbija spremna zemlju braniti s jasnom aluzijom na ustašku RH.

Hrvatski povjesničari tipa Jakovina, Markovina, Klasić… ni da muknu. Pupovac, Habulin, Kraus, Gerovac, Josipović i dobro istrenirana ekipa lovaca na “zadnjeg” ustašu u Lepoj njihovoj i dalje istim tempom čiste zemlju od ustaša. A iz susjedstva imamo, kako kažu naši šaneri, “oriđiđi četnikoslaviju” koja i dalje sanja o realizaciji sna patrijarha Irineja: gdje su srpski grobovi tamo je Srbija. A Zagreb se ne bi “štel mešati”. E, moji Hrvateki! Boli njih ona stvar za Vučićevu Srbiju.

Pomirili se s davnom partizanskom dogmom da su ustaše i četnici prezreni gubitnici Drugog svjetskog rata. Službeni Zagreb samozadovoljno drijema i zatvara oči pred činjenicom da četnici 2019. g. imaju svoju legitimnu državu. Državu koju RH raširenih ruku čeka u EU. Hrvateki i dalje galopiraju prema fondovima EU.

Rudjard Kipling jednom je napisao: “Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu”.

Koliko puta ste u lijevim medijima pročitali o Orbanu kao EU sramoti. I bili su u pravu. Čitam ovih dana naslov u Večernjem kako je mađarski BDP uzletio 5,2%, najviše u Europi. Trump, Orban, Salvini… Sve sami negativci iz HBO serija. Što bi dala Hrvatska za BDP od 5,2%? Stvarno, što će nam toliki gospodarski rast ako u isto vrijeme raste nacionalizam, nepoštivanje dogovora o migrantskim kvotama, prijezir prema ljevičarenju… Bitno je svidjeti se našim europskim gospodarima i ne talasati.

Koliko je to pragmatičan i mudar stav dokaz je korupcijski skandal koji ovih dana potresa “prijateljsku” nam Austriju. Ostavku je podnio vicekancelar Heinz-Christian Strache iz razloga za koje nas uvjeravaju da su mogući samo u Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i drugim tranzicijskim zemljama.

Naš Heinz-Christian pogodovao je ruskoj poduzetnici pri dodjeli javnih natječaja. Zvuči prilično poznato. U snimljenom razgovoru vicekancelar “djevičanski čiste” austrijske vlade kaže Ruskinji: “Hrvatska je sranje, ne ulažite u nju”. Da je Heinz-Christian u pravu dokaz je i izostanak političkog vrha RH s ovogodišnje komemoracije na mjestu gdje se dogodio magnum crimen (veliki zločin) 1945. g. Zna naša vladajuća nomenklatura značenje magnum crimena.

Čitali su oni Viktora Novaka, Hrvata koji je 1948. g. napisao po narudžbi knjigu “Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”. Za taj magnum crimen se zna. Za ovaj u Bleiburgu treba se konzultirati s Miroslavom Gavrilovićem. Hm, tko je taj? Ne znate? To je patrijarh Irinej, osobni savjetnik rimskih papa. I tako uz svu servilnost, poltronstvo i ulizivanja našim iskompleksiranim austrijskim prijateljima, oni misle da smo i dalje “sranje“.

Zemlja koja je podarila svijetu Hitlera sada konkludentno daje do znanja da smo mi fašisti i nacisti. Zemlja koju u Njemačkoj nazivaju stoljećima “njemačkim konjušarima” šalje nama lekcije i po koruškim biskupima i po besprijekornom Heinz-Chistianu da smo sranje… Znamo za rezoluciju Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih režima, fašističkih i, između ostalih, i komunističkih.

Međutim, “njemački konjušari” nisu primijetili kako boljševički ovisnici u Bleiburgu iz Radničke fronte mašu komunističkim jugo-zastavama. Kurz je preko toga prešao kao preko Kur..za. Opjevana austrijska policija pravila se mutava i nastavila buljiti u hrvatske zastave ne bili naišla na neku s prvim bijelim poljem. Eto, to je demokratska Austrija. Kojoj smjernice ideološke politike sugerira srpsko-jugonostalgičarski lobistički uspjeh.  I kao što je napisala Marija Dubrovac, hrvatska pjesnikinja iz Australije:

“Na Bleiburgu, bila je Golgota,

Kalvarija hrvatskog nam roda,

Ugasilo se tisuću života…

I krv se je lila kao voda!”.

Evo prijedloga: Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno

Sve nepopularnija predsjednica KGK zabrinula se za svoj rejting pa je za sada neslužbeno zatražila od Hrvatskog sabora izmjenu zakona o odlikovanjima. Predlaže novo odlikovanje “Velered Franje Tuđmana s lentom i Velikom Danicom”.

Kako već imamo Velered kralja Tomislava, Velered kraljice Jelene, Velered kralja Zvonimira (koji mi se naročito sviđa), prijedlog je primljen s već uobičajenom ljevičarskom skepsom. Jugovići na društvenim mrežama krste se s tri prsta. Šta je ovo bre…? Da ih malo smirim, imam relativno kompromisni prijedlog. Relativno… Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno.

Poklonici kulta Maršala Tita niču diljem Hrvatske k’o lude gljive nakon kiše. To što se radi o zločincu s pola milijuna ubijenih u biografiji više ili manje je nebitno. Neupitni titoist Ivo Josipović misli da je to apstraktna brojka koja je rezultat mržnje “klerofašista” prema voljenom bravaru.

Josipović, Mesić i brojni titoisti 11. lipnja ove godine neće se ni sjetiti da je to dan kad je pred 70 godina šumski maršal dao ubiti Andriju Hebranga. Zato što se Andrija Hebrang navodno “skamenio” kad su četnici 8. svibnja 1945. g. “oslobodili” Zagreb. Kažu da mu je taj dan sve manje ili više postalo jasno. Nakon toga njegov san o republici Hrvatskoj kao ravnopravnoj jedinici u okviru Jugoslavije je postao mračna utopija. O tome kako se u ćeliji “objesio” na radijator visok oko pola metra napisana je čak i knjiga.

Njegova smrt u beogradskoj Glavnjači ni do danas nije razjašnjena. Međutim, to ne stvara ni najmanju sjenu na savjesti Ive Josipovića i svih drugih zapjenjenih titoista. Hebrang, predratni komunist, partizan, ljevičar i suradnik Tita 11. lipnja 1949. g. postao je najednom ustaša. Što je s takozvanim povjesničarima kao što su Klasić, Jakovina, Markovina i s mladim ovisnicima o liku i djelu “ljubičice bijele”?

Zašto se oni ne potrude zagristi u tu kiselu jabuku zvanu “izdaja” Andrije Hebranga starijeg u olovna vremena nakon raskida sa Staljinom 1948 godine? Kako to da ta mračna mafijaška smrt nije zaintrigirala ni Židova Ivana Goldsteina? Ili za njega postoje “naši” i “njihovi” Židovi? Možda su uz Hebranga, njihovi Židovi i onih 28 židovskih visokih oficira u NDH koji su likvidirani nakon Bleiburga. Naravno, bez suda i presuda. I tako se naša lijeva intelektualna falanga farizejski i u beskonačnost bavi isključivo davno zadatim temama.

Neki dan neki lik po imenu Milošević šalje poruku iz Bleiburga kako je RH nastala u bitkama na Sutjesci i Neretvi. Odmah sam se prisjetio onog psihijatra koji izrekao epsku rečenicu: “Nema zdravih nego samo nepregledanih”. Kao prvo, bitka na Sutjesci je poništena jer je utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran.

Drugo, partizani su u toj “filmskoj epopeji” nosili na kapama crvenu zvijezdu. Oni koji su nas napali, okupirali, klali na Ovčari, u Škabrnji, razarali Vukovar, Dubrovnik itd., također su na kapama nosili crvenu zvijezdu. Partizani stvorili, partizani razorili. Podsjećaju me na tipa koji je napravio četvero djece i onda ih nedavno bacio s balkona. Naravno da je neuračunljiv, ali je istodobno i zločinac. Neka vrsta partizana…

Sjetih se dobrog vica iz epskih samoupravnih vremena za kojima naši orjunaši stalno cmizdre. U jednom trenutku bio je uveden polog od 5.000 dinara za svaki prelazak granice. Jedan putnik je uplatio samo 2500 din. “Nije to dosta!”, rekoše mu na carini. “Jest. Ja se ne kanim vratiti”!!!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

”Kapović’ se u Bleiburgu po*rao na državu Austriju’

 

 

 

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari