Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Ideološke izmišljotine o ‘džamiji u Neumu’ i ‘bosanskom primorju’

Objavljeno

na

Nacionalislamisti dobro znaju da gradnju Pelješkog mosta ne mogu zaustaviti, ali njihova fiksacija na Neum i “izlaz na more” i dalje traje. Ono što nisu ostvarili ratom, pokušavaju ostvariti na druge načine

Tek što su krajem srpnja 2018. predstavnici kineskog konzorcija China Road and Bridge Corporation preuzeli gradilište Pelješkoga mosta, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da je gradnja mosta “flagrantno kršenje suvereniteta” Bosne i Hercegovine zbog čega će on “poduzeti odgovarajuće korake pred međunarodnim institucijama”.

Izetbegović je ustvrdio i kako Republika Hrvatska “ignorira protivljenja bosanskohercegovačkih vlasti, krši odredbe Konvencije UN-a o pravu mora i ugrožava pravo BiH na pristup otvorenome moru”. One koji to osporavaju proglasio je “petom kolonom”.

Iako se ponaša kao da je BiH bošnjačka nacionalna država čiji je on predsjednik ili točnije prijestolonasljednik, Izetbegović je ipak relevantna politička osoba pa njegovu izjavu treba uzeti u obzir. Osim njegove, mediji prenose i izjave političkih marginalaca koji su radikalnim i besmislenim provokacijama pokušali dobiti malo pozornosti i eventualno poneki glas na predstojećim bosanskohercegovačkim izborima.

Posebno su zapaženi istupi odnosno ispadi aspiranta na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. On računa isključivo na bošnjačke glasove, a ima u vidu i neskrivenu mržnju koju njegova biračka baza pokazuje prema Hrvatskoj i Hrvatima, posebno onima koji žive u BiH. Ta mržnja i pokušaj uzurpacije funkcije člana Predsjedništva ruše mostove između Hrvata i Bošnjaka, ali ne mogu srušiti odnosno spriječiti gradnju Pelješkog mosta.

Komšić ispravno rezonira da će bošnjačku podršku za izbor na željenu funkciju, koju je već obnašao u dva mandata, dobiti samo ako svoje potencijalne birače nadmaši u mržnji. Zato početak gradnje Pelješkog mosta ocjenjuje kao “izravni napad na BiH” u kojem “nam pred očima otkidaju komad po komad naše države” te uspoređuje hrvatske dužnosnike u BiH s Antom Pavelićem. Zna on da je za izbor na željenu presudna podrška “međunarodne zajednice” pa naglašava i “direktno podrivanje interesa NATO-a na ovim prostorima”. Eto šeste flote u obranu Demokratske fronte.

Fiksacija na Neum i “izlaz na more” nije od jučer, to je već odavno predstavljeno “vitalnim nacionalnim interesom”, a bilo je i važna točka u bošnjačkim ratnim planovima 1992. odnosno 1993. godine. Neum je do prošloga rata bio mirno turističko mjesto, uznemiravano tek aferama s vikendicama komunističkih funkcionara BiH.

Prema popisu iz 2013., u Neumu živi 4653 stanovnika od kojih je 98% hrvatske nacionalnosti. U jesen 1991. godine, kao i ostala mjesta južne Dalmacije i jugoistočne Hercegovine s hrvatskim stanovništvom, došao je na udar JNA i srpskih dragovoljaca. Nakon ljeta 1992., kada su stabilizirane crte obrane prema Srbima, Neum je postao točka novih prijepora, sada između Hrvata i Muslimana.

Njihovi su se odnosi pogoršali, i to prije svega zbog suprotstavljenih političkih koncepata. Hrvati su pokušavali zaštititi svoj identitet i politički subjektivitet, a Bošnjaci su nastojali dovršiti proces nacionalnog konstituiranja izgradnjom svoje nacionalne države. Ne smiju se zanemariti i islamisti sa svojim planovima. U Sarajevu je u prosincu 1992. održan “Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca” s oko 800 sudionika.

Glavne teme izlaganja ticale su se identiteta Muslimana, budućnosti i obrane. Jedan od izlagača arheolog prof. dr. Enver Imamović, tada vrlo utjecajan unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, rekao je: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” To se, naravno, odnosilo i na teritorij, pa i na more. Naime, država Bosna i Hercegovina ima izlaz na more, i to u Hercegovini, u Neumu. Ali to nije bosansko more, pa se onda teško može odnositi “na ovdašnje Muslimane”. Problem je što izlaz na more nema Bosna, nemaju ga Bošnjaci, te je započela potraga za rješenjem.

Drugi bošnjački kongres održan je krajem 1993., u vrijeme pokušaja nacionalnog razgraničavanja unutar BiH, kada se govorilo o Bosansko-muslimanskoj Republici. U sklopu takve politike konstruirana je teza o tzv. bosanskom primorju, koja je iznesena i na tribini “Vijeća bosanskomuslimanskih intelektualaca” 18. prosinca 1993. Nakon tribine, u siječnju 1994., objavljena je i brošura pod nazivom Neum i bosansko primorje, u izdanju Press Centra Armije BiH.

Tamo piše i da oko 300 kilometara jadranske obale od ušća Cetine do Bokokotorskog zaljeva “prirodno i istorijski” pripada Bosni i Hercegovini. Radilo se o tipičnoj ratnopropagandnoj akciji u sklopu koje je konstruirana i legenda o “džamiji u Neumu”. Ona je trebala legitimirati teritorijalne pretenzije, i to po logici preuzetoj od Srba – tamo gdje je džamija, harem ili barem stećak, to je bošnjački etnički prostor, odnosno Bosna (Hercegovina u njihovim projekcijama ne postoji). Međutim, ideološko-politički zahtjev za džamijom u Neumu zadao je ozbiljne brige nacionalnim djelatnicima odnosno “znanstvenicima”. Morali su “dokazati postojanje” nečega što nikada nije postojalo.

Naime, puno ranije, dr. sc. Galib Šljivo u svom magistarskom radu odnosno knjizi “Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878.” objavljenoj 1977. godine napisao da je u prvoj polovini 19. stoljeća na području neumske općine u naseljima Klek i Neum živjelo samo 16 obitelji i sve su bile katoličke vjere. Nije bilo muslimanskog stanovništva niti ijednog objekta koji bi im pripadao.

Ovdje je važno napomenuti da je Šljivo po nacionalnosti Bošnjak, a da je Neum većim dijelom devetnaestog stoljeća bio tek brdsko seoce s nekoliko kuća. Nigdje traga lukama, džamijama i haremima. Šljivo je samo potvrdio već poznate činjenice. Usprkos njima, u novoj političkoj situaciji, bez ikakvih novih dokaza, Hivzija Hasandedić, inače jedan od boljih poznavatelja hercegovačke muslimanske baštine, napisao je 1997. godine da je u Neumu “za turske uprave sagrađena džamija”.

Na to je dodao: “Ne zna se ko ju je i kada sagradio kao ni kakve je dimenzije imala”, i zaključio: “Priča se da je džamija do 1927. godine djelomično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila.” Začuđujuće neznanstveni i neodrživi zaključci doneseni na temelju ocjena tipa “ne zna se” i “priča se” za inače pedantnog Hasandedića. Još je čudnije to što je “džamija” za koju se ne zna tko ju je i kada sagradio, niti se zna gdje je bila – jer je nikada nije ni bilo, ušla 2005. godine na popis “zaštićenih nacionalnih spomenika BiH”!? Radi se o tipičnom primjeru “izmišljanja tradicije” s očitim nelegitimnim i agresivnim političkim ciljem.

Kako materijalizirati ideološku izmišljotinu pokazao je, u stilu Sai Babe, mostarski muftija Salem Dedović, koji je u kolovozu prošle godine s proslave otvaranja neke druge džamije, negdje na istoku Hercegovine, poručio: “Bosna i Hercegovina je pomorska zemlja. BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale. Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat! Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njega ljudi dolaze odmarati…” Valjda u vjersko-političkom zanosu, Dedović je “otkrio” i najvećim stručnjacima nepoznate artefakte. Ruševine kuće hrvatske obitelji Glavinić, odnosno ostatke nekadašnjeg austrougarskoga “filanačkog” objekta, proglasio je “ostatcima džamije”.

Nakon toga preostalo je samo prisiliti lokalne vlasti da “vrate” parcelu islamskoj zajednici BiH i prihvate besramnu podvalu kao stvarnost. U suprotnom su “islamofobi”, “fašisti” ili nešto slično. Dedović je zapravo nastavio djelovanje svoga prethodnika Smajkića, a u tome ih je podržao i izaslanik reisu-l-uleme bihaćki muftija Makić koji je sve prethodno potvrdio i zaključio: “To je od velikog značaja za Bošnjake muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe.” Naravno, ne radi se tu o ona 63 Bošnjaka popisana u Neumu 2013. godine, od kojih su neki, a možda i svi, vjernici, nego o značaju za nacionalislamističke projekcije budućnosti BiH i okruženja, u skladu s Davutogluovom “strategijskom dubinom” i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama.

Ono što nije ostvareno ratom, a to je prije svega ovladavanje dolinom Neretve do Neuma, pokušavalo se, i još uvijek se pokušava, ostvariti na druge načine. U jesen 1992. upravo u vrijeme kada je i započela aktualna priča s Neumom, policija HVO-a zaustavila je u središnjoj Bosni grupu naoružanih arapskih državljana mudžahedina.

Kod njih je pronađena veća količina propagand­nog materijala i nekoliko pisama/letaka u kojima se spominje Neum: “Ovo pismo će skicirati naš projekt ponovnog uspostavljanja muslimanskog suvereniteta na 12 km širokom prostoru kopnenog koridora od Jadranske obale ka unutrašnjosti, inače zatvorene Bosne i Hercegovine.

Ovaj koridor je djelomično okupiran od hrvatskih (rimokatoličkih) snaga…” Taj “okupirani” koridor “sveti ratnici” nisu uspjeli osvojiti vojskom te ga sada pokušavaju zauzeti drugim sredstvima. Most je u svemu tome manje važan i oni dobro znaju da je ta bitka od početka izgubljena. Ispod mosta će se ionako moći nesmetano prolaziti, nešto drugo je važno.

Naime, od “velikog je značaja” da propagandni i svaki drugi materijal može slobodno i ni od koga kontrolirano pristizati iz bliskoistočnih zemalja, baš kao što su kao svojevrsna prethodnica nedavno stizali turski ratni brodovi.

Sva dreka oko gradnje mosta služi tek za kompromitaciju, slabljenje, nametanje osjećaja krivnje, omekšavanje i discipliniranje “agresorske” hrvatske politike koja bi nakon svega morala biti popustljiva barem pri gradnji džamije na moru. Jer, ona je, kao što reče reisov izaslanik, “od velikog značaja za Bošnjake-muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe”.

Teško je nakon svega ne sjetiti se parole koju je plasirao turski predsjednik i politički skrbnik Bakira Izetbegovića Recep Tayyip Erdogan: “Džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti a vjernici naša vojska.”

Pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i vjernicima. Ona je zamišljena kao kasarna, bajuneta, svjetionik i orijentir; simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.

Ivo Lučić / GLOBUS

 

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

 

 

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari