Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Ideološke izmišljotine o ‘džamiji u Neumu’ i ‘bosanskom primorju’

Objavljeno

na

Nacionalislamisti dobro znaju da gradnju Pelješkog mosta ne mogu zaustaviti, ali njihova fiksacija na Neum i “izlaz na more” i dalje traje. Ono što nisu ostvarili ratom, pokušavaju ostvariti na druge načine

Tek što su krajem srpnja 2018. predstavnici kineskog konzorcija China Road and Bridge Corporation preuzeli gradilište Pelješkoga mosta, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da je gradnja mosta “flagrantno kršenje suvereniteta” Bosne i Hercegovine zbog čega će on “poduzeti odgovarajuće korake pred međunarodnim institucijama”.

Izetbegović je ustvrdio i kako Republika Hrvatska “ignorira protivljenja bosanskohercegovačkih vlasti, krši odredbe Konvencije UN-a o pravu mora i ugrožava pravo BiH na pristup otvorenome moru”. One koji to osporavaju proglasio je “petom kolonom”.

Iako se ponaša kao da je BiH bošnjačka nacionalna država čiji je on predsjednik ili točnije prijestolonasljednik, Izetbegović je ipak relevantna politička osoba pa njegovu izjavu treba uzeti u obzir. Osim njegove, mediji prenose i izjave političkih marginalaca koji su radikalnim i besmislenim provokacijama pokušali dobiti malo pozornosti i eventualno poneki glas na predstojećim bosanskohercegovačkim izborima.

Posebno su zapaženi istupi odnosno ispadi aspiranta na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. On računa isključivo na bošnjačke glasove, a ima u vidu i neskrivenu mržnju koju njegova biračka baza pokazuje prema Hrvatskoj i Hrvatima, posebno onima koji žive u BiH. Ta mržnja i pokušaj uzurpacije funkcije člana Predsjedništva ruše mostove između Hrvata i Bošnjaka, ali ne mogu srušiti odnosno spriječiti gradnju Pelješkog mosta.

Komšić ispravno rezonira da će bošnjačku podršku za izbor na željenu funkciju, koju je već obnašao u dva mandata, dobiti samo ako svoje potencijalne birače nadmaši u mržnji. Zato početak gradnje Pelješkog mosta ocjenjuje kao “izravni napad na BiH” u kojem “nam pred očima otkidaju komad po komad naše države” te uspoređuje hrvatske dužnosnike u BiH s Antom Pavelićem. Zna on da je za izbor na željenu presudna podrška “međunarodne zajednice” pa naglašava i “direktno podrivanje interesa NATO-a na ovim prostorima”. Eto šeste flote u obranu Demokratske fronte.

Fiksacija na Neum i “izlaz na more” nije od jučer, to je već odavno predstavljeno “vitalnim nacionalnim interesom”, a bilo je i važna točka u bošnjačkim ratnim planovima 1992. odnosno 1993. godine. Neum je do prošloga rata bio mirno turističko mjesto, uznemiravano tek aferama s vikendicama komunističkih funkcionara BiH.

Prema popisu iz 2013., u Neumu živi 4653 stanovnika od kojih je 98% hrvatske nacionalnosti. U jesen 1991. godine, kao i ostala mjesta južne Dalmacije i jugoistočne Hercegovine s hrvatskim stanovništvom, došao je na udar JNA i srpskih dragovoljaca. Nakon ljeta 1992., kada su stabilizirane crte obrane prema Srbima, Neum je postao točka novih prijepora, sada između Hrvata i Muslimana.

Njihovi su se odnosi pogoršali, i to prije svega zbog suprotstavljenih političkih koncepata. Hrvati su pokušavali zaštititi svoj identitet i politički subjektivitet, a Bošnjaci su nastojali dovršiti proces nacionalnog konstituiranja izgradnjom svoje nacionalne države. Ne smiju se zanemariti i islamisti sa svojim planovima. U Sarajevu je u prosincu 1992. održan “Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca” s oko 800 sudionika.

Glavne teme izlaganja ticale su se identiteta Muslimana, budućnosti i obrane. Jedan od izlagača arheolog prof. dr. Enver Imamović, tada vrlo utjecajan unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, rekao je: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” To se, naravno, odnosilo i na teritorij, pa i na more. Naime, država Bosna i Hercegovina ima izlaz na more, i to u Hercegovini, u Neumu. Ali to nije bosansko more, pa se onda teško može odnositi “na ovdašnje Muslimane”. Problem je što izlaz na more nema Bosna, nemaju ga Bošnjaci, te je započela potraga za rješenjem.

Drugi bošnjački kongres održan je krajem 1993., u vrijeme pokušaja nacionalnog razgraničavanja unutar BiH, kada se govorilo o Bosansko-muslimanskoj Republici. U sklopu takve politike konstruirana je teza o tzv. bosanskom primorju, koja je iznesena i na tribini “Vijeća bosanskomuslimanskih intelektualaca” 18. prosinca 1993. Nakon tribine, u siječnju 1994., objavljena je i brošura pod nazivom Neum i bosansko primorje, u izdanju Press Centra Armije BiH.

Tamo piše i da oko 300 kilometara jadranske obale od ušća Cetine do Bokokotorskog zaljeva “prirodno i istorijski” pripada Bosni i Hercegovini. Radilo se o tipičnoj ratnopropagandnoj akciji u sklopu koje je konstruirana i legenda o “džamiji u Neumu”. Ona je trebala legitimirati teritorijalne pretenzije, i to po logici preuzetoj od Srba – tamo gdje je džamija, harem ili barem stećak, to je bošnjački etnički prostor, odnosno Bosna (Hercegovina u njihovim projekcijama ne postoji). Međutim, ideološko-politički zahtjev za džamijom u Neumu zadao je ozbiljne brige nacionalnim djelatnicima odnosno “znanstvenicima”. Morali su “dokazati postojanje” nečega što nikada nije postojalo.

Naime, puno ranije, dr. sc. Galib Šljivo u svom magistarskom radu odnosno knjizi “Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878.” objavljenoj 1977. godine napisao da je u prvoj polovini 19. stoljeća na području neumske općine u naseljima Klek i Neum živjelo samo 16 obitelji i sve su bile katoličke vjere. Nije bilo muslimanskog stanovništva niti ijednog objekta koji bi im pripadao.

Ovdje je važno napomenuti da je Šljivo po nacionalnosti Bošnjak, a da je Neum većim dijelom devetnaestog stoljeća bio tek brdsko seoce s nekoliko kuća. Nigdje traga lukama, džamijama i haremima. Šljivo je samo potvrdio već poznate činjenice. Usprkos njima, u novoj političkoj situaciji, bez ikakvih novih dokaza, Hivzija Hasandedić, inače jedan od boljih poznavatelja hercegovačke muslimanske baštine, napisao je 1997. godine da je u Neumu “za turske uprave sagrađena džamija”.

Na to je dodao: “Ne zna se ko ju je i kada sagradio kao ni kakve je dimenzije imala”, i zaključio: “Priča se da je džamija do 1927. godine djelomično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila.” Začuđujuće neznanstveni i neodrživi zaključci doneseni na temelju ocjena tipa “ne zna se” i “priča se” za inače pedantnog Hasandedića. Još je čudnije to što je “džamija” za koju se ne zna tko ju je i kada sagradio, niti se zna gdje je bila – jer je nikada nije ni bilo, ušla 2005. godine na popis “zaštićenih nacionalnih spomenika BiH”!? Radi se o tipičnom primjeru “izmišljanja tradicije” s očitim nelegitimnim i agresivnim političkim ciljem.

Kako materijalizirati ideološku izmišljotinu pokazao je, u stilu Sai Babe, mostarski muftija Salem Dedović, koji je u kolovozu prošle godine s proslave otvaranja neke druge džamije, negdje na istoku Hercegovine, poručio: “Bosna i Hercegovina je pomorska zemlja. BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale. Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat! Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njega ljudi dolaze odmarati…” Valjda u vjersko-političkom zanosu, Dedović je “otkrio” i najvećim stručnjacima nepoznate artefakte. Ruševine kuće hrvatske obitelji Glavinić, odnosno ostatke nekadašnjeg austrougarskoga “filanačkog” objekta, proglasio je “ostatcima džamije”.

Nakon toga preostalo je samo prisiliti lokalne vlasti da “vrate” parcelu islamskoj zajednici BiH i prihvate besramnu podvalu kao stvarnost. U suprotnom su “islamofobi”, “fašisti” ili nešto slično. Dedović je zapravo nastavio djelovanje svoga prethodnika Smajkića, a u tome ih je podržao i izaslanik reisu-l-uleme bihaćki muftija Makić koji je sve prethodno potvrdio i zaključio: “To je od velikog značaja za Bošnjake muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe.” Naravno, ne radi se tu o ona 63 Bošnjaka popisana u Neumu 2013. godine, od kojih su neki, a možda i svi, vjernici, nego o značaju za nacionalislamističke projekcije budućnosti BiH i okruženja, u skladu s Davutogluovom “strategijskom dubinom” i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama.

Ono što nije ostvareno ratom, a to je prije svega ovladavanje dolinom Neretve do Neuma, pokušavalo se, i još uvijek se pokušava, ostvariti na druge načine. U jesen 1992. upravo u vrijeme kada je i započela aktualna priča s Neumom, policija HVO-a zaustavila je u središnjoj Bosni grupu naoružanih arapskih državljana mudžahedina.

Kod njih je pronađena veća količina propagand­nog materijala i nekoliko pisama/letaka u kojima se spominje Neum: “Ovo pismo će skicirati naš projekt ponovnog uspostavljanja muslimanskog suvereniteta na 12 km širokom prostoru kopnenog koridora od Jadranske obale ka unutrašnjosti, inače zatvorene Bosne i Hercegovine.

Ovaj koridor je djelomično okupiran od hrvatskih (rimokatoličkih) snaga…” Taj “okupirani” koridor “sveti ratnici” nisu uspjeli osvojiti vojskom te ga sada pokušavaju zauzeti drugim sredstvima. Most je u svemu tome manje važan i oni dobro znaju da je ta bitka od početka izgubljena. Ispod mosta će se ionako moći nesmetano prolaziti, nešto drugo je važno.

Naime, od “velikog je značaja” da propagandni i svaki drugi materijal može slobodno i ni od koga kontrolirano pristizati iz bliskoistočnih zemalja, baš kao što su kao svojevrsna prethodnica nedavno stizali turski ratni brodovi.

Sva dreka oko gradnje mosta služi tek za kompromitaciju, slabljenje, nametanje osjećaja krivnje, omekšavanje i discipliniranje “agresorske” hrvatske politike koja bi nakon svega morala biti popustljiva barem pri gradnji džamije na moru. Jer, ona je, kao što reče reisov izaslanik, “od velikog značaja za Bošnjake-muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe”.

Teško je nakon svega ne sjetiti se parole koju je plasirao turski predsjednik i politički skrbnik Bakira Izetbegovića Recep Tayyip Erdogan: “Džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti a vjernici naša vojska.”

Pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i vjernicima. Ona je zamišljena kao kasarna, bajuneta, svjetionik i orijentir; simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.

Ivo Lučić / GLOBUS

 

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

 

 

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Šola: Uvjerena njemačka ljevičarka stala na čelo pokreta Ustani i napala temeljnu dogmu ljevice

Objavljeno

na

Objavio

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu.

U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Prva ustašica ovog pokreta zove se Sahra Wagenknecht, koja je napala temeljnu dogmu ljevice, pa i svoje (bivše) neokomunističke stranke Linke, a to je politika “otvorenih granica” i “kultura dobrodošlice” za imigrante iz islamskog svijeta.

Sahra Wagenknecht

Ustašica Sahra shvatila je da su svi nacionalni izbori na kojima je posvuda po Europi ljevica potučena do nogu zapravo bili referendum o (protu)imigracijskoj politici, prepustivši ovu temu desnici, novim heterogenim pokretima koji sada kucaju na vrata Europskog parlamenta, čiju će sliku veoma izvjesno stubokom promijeniti. Shvativši to, ljevica mijenja kurs i stav prema migrantima.

Prvo, prestali su etiketirati drugu stranu kao ekstremnu, fašističku, rasističku, pa ustašica Sahra nedavno izjavljuje “nisu svi oni rasisti”, kako su stalno prozivani s ljevice, vrijeđajući milijune ljudi koji daju glas “populistima” i “neofašistima”.

Njoj se istim riječima pridružio perjanica britanske ljevice Jeremy Corbyn, reterirajući prema “ekstremnoj desnici”. U Francuskoj ista promjena ploče od strane propadajuće ljevice i njihovih vedeta spram Marine Le Pen i njene Fronte, pa će Jean Luc Mélenchon reći da se obraća “ljutitima, a ne fašistima”, što je na francuskom i zanimljiva igra riječi, fâchés (ljutiti) i fachos (fašisti), dozivajući obnovu ideje nacionalnog suvereniteta.

Na istom tragu krenuli su i danski i švedski ljevičari najavljujući zaustavljanje useljavanja. Eto ih sada “ustaju”, učeći de facto od Trumpa, Salvinija i Orbána umjesto da kao ljevičari nešto nauče od Marxa jer, da su ga čitali, po pitanju antiimigrantske politike sigurno ne bi doživjeli ovakav potop, i oduzeli bi temu političkim suparnicima na desnici te puno prije se obratili na ustaštvo (Aufstehen), piše Ivica Šola / Globus.

Suprotno Marxu, mantra propale ljevice kada su imigranti u pitanju bila je, kako je to rekao Benoit Hamon, kako “ne treba okrenuti jedne protiv drugih francuske i strane, useljene radnike”.

No Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svog stanovništva “isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase”, pa Marx stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika “tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć” na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnog tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni “pričuvna vojska kapitalizma” uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada.

Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu je prirodan proces, kako nekoć, tako i danas, jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući “kulturu dobrodošlice”, prosječnom europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!

U djelu “Onkraj marksizma” Henri de Man upozorio je da kapitalizam usmjerava vladajuću klasu k internacionalizmu, pa stoga logično okreće radničku klasu nacionalizmu.

Kako je došlo do paradoksa da desnica slijedi Marxovu analizu i logiku te staje na stranu rada, a ljevica postaje trojanski konj dereguliranog kapitalizma te samim tim staje na stranu kapitala, pa sada, kada su tresnuli, ljevičari postaju ustaše, a desničari partizani?

Bilo je to godine 1959. kada se njemački SPD okupio na izvanrednom kongresu u Bad Godesbergu, danas dio grada Bonna, odbacio pojam klase, odrekao se marksističke analize društva, odrekao se radništva i odlučio da će biti narodnjačka stranka koja se obraća svim slojevima, uz popratne laude tržišnoj privredi i kapitalizmu kao sustavu.

Odrekavši se ne samo Marxa nego uopće lijeve inteligencije koja polazeći od pojma klase analizira društvena i ekonomska kretanja u kontekstu sukoba rada i kapitala bez prisezanja revolucionarnim, nasilnim metodama, ljevica je izgubila intelektualni i idejni rezervoar koji ju je činio ljevicom te obgrlila pomodne radikal-šik kulturmarksističke teorije koje s Marxom nemaju veze, nego više s Freudom i s tim tko se šika u koji otvor, naglasak su stavili na neku apstraktnu borbu na stvarne i konstruirane manjine.

No za radničku klasu u toj promjeni kursa više nije bilo mjesta. Supsumirano, ne propada ljevica danas, ona je samu sebe dokinula još šezdesetih godina, a to što se u političkoj geografiji nazivalo ljevicom zapravo je bio prazni kontejner u koji je, sukladno modama, svatko trpao što se u to vrijeme nosilo.

Stvari su na toj matrici išle kako-tako do izbijanja velike krize u prošlom desetljeću, čemu je prethodila deindustrijalizacija Zapada i seljenje kapitala u oaze azijske jeftine radne snage, sve ono što je analizirao Marx prije više od stotinu godina, a ljevica, zabavljena homićima i seksualnom emancipacijom, na sve to šutjela jer, eto, pristali smo na tržišnu privredu, iako se radilo o barbarskoj deregulaciji, pa nam Marx više nema što reći, dovoljan je Modni Mačak umjesto njega.

Kako je pak buknuo imigracijski val, ne samo iz islamskih zemalja nego i unutar Europske unije, što je dovelo do seljenja radnika iz siromašnijih zemalja Istočne Europe koji su rušili cijenu rada, a domaći radnici grintali, eto ti Brexita.

Ljevica s Corbynom u Engleskoj konačno je primijetila da postoji radnička klasa, da njen srednji sloj nestaje i propada. I, opet, taj proces Marx je opisao još u 19. stoljeću na primjeru irskih radnika u Engleskoj, samo što ljevica ne čita Marxa jer bi onda morali dati za pravo, paradoksalno, i Trumpu i Orbánu, posao koji su trebali odraditi oni. Da su (bili) ljevica…

Ne tvrdim da Marxovu analizu i djela treba uzeti kao sveto pismo, bez kritičkog odmaka, no mnoge njegove analize u kontekstu kritike kapitalizma naprosto su točne, vrijede i danas, pa i one što se tiče štetnosti masovnih migracija kao oružja kapitalističke klase uperenu protiv radničke klase, migracije bilo unutar Europe, bilo ove koje je Mutti Merkel isprovocirala uz veliki pljesak na tzv. ljevici.

Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci, Merkel’

Grijeh ljevice, njeno samorazaranje i propast započeti 1959. u Bad Godesbergu štetni su za sve, za politički pluralizam i tržište ideja. Naime, zamislite liberale koji bi se odrekli Johna Stuarta Milla, zamislite konzervativce koji bi se odrekli Burkea, zamislite katolike koji bi se odrekli Augustina ili Tome Akvinskog, ne, to ne možete zamisliti jer ne bi bili ono što tvrde da jesu, jer nemaju više izvore inspiracije, ali zato možemo zamisliti ljevičare koji su se odrekli Marxa, ne kao dog­me, nego kao (jednog od) izvora nadahnuća.

Zato se ljevica po prirodi stvari ugurala u, na Zapadu, sveprisutni politički centar, bezličan, bezidejan, gdje tzv. ljevica i desnica sliče kao jaje jajetu, gdje je nestalo borbe ideja, samo borba kapitala, šuplji materijalizam i konzumerizam zasoljen političkom korektnošću.

Taj proces koji će uskoro izbrisati sve tradicionalne stranke ne samo tzv. ljevice nego i tzv. desnice još 1995., nakon pada Berlinskog zida, Ignazio Ramonet nazvao je u Le Mondeu “Novo jednoumlje”. To novo jednoumlje sastoji se u dvije riječi: Nema alternative.

Kapitalizam nema alternative, Europske unija nema alternative, multikulturalizam nema alternative… A društvo bez alternative zove se – totalitarizam, s jedinom ideologijom, zamjenskom transcendencijom koja se zove konzumerizam.

U takvom društvu svatko tko je dva nanomilimetra desnije od Merkel je ekstremni desničar, a svatko tko je dva milimetra ljevije od Plenkovića je ekstremni ljevičar.

Umjesto borbe i razmjene ideja frcaju besmislene etikete. Oskudnost ideja u politici, pa i jakih intelektualnih autoriteta koje, za razliku od prošlih vremena, političari, pa i kod nas, izbjegavaju, postala je opasna po samu politiku i sudbinu Zapada. Pri čemu mislim na ozbiljne mislioce, a ne na političke kurve i pozere koje još nazivaju intelektualcima ili uglednim analitičarima.

Novo buđenje i promjena stava prema imigrantima na ljevici od strane pokreta Aufstehen, koji je samo dio šireg europskog osvještavanja na novoj ljevici je refleks nastao iz svijesti o propasti (ljevice). Aufšteneri, ili po naški ustaše, novi su kurs s neizvjesnim političkim ishodom i dosegom.

Za početak, neka uzmu Marxa u ruke, da ne ispadne da uče od Orbána ili Salvinija po pitanju imigrantske politike. Jer sve ovo što je tzv. ljevica do sada nudila može se sažeti u evanđeosku parafrazu: Oprosti im, Marxe, jer ne znaju što čine, piše Ivica Šola za Globus.

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

U komšićluku ništa novo

Objavljeno

na

Objavio

Punih 11 godina provedenih u zajedničkoj političkoj tvorbi federalni partneri BiH Hrvata su razbijali glavu ne bi li dokučili što to znači hrvatski član Predsjedništva BiH. Za bošnjačkog su odmah skontali čiji je – njihov, a čiji bi drugi bio? No, onaj hrvatski ih je zbunjivao – čiji bi taj mogao biti? Razmišljali su,… razmišljali, … i … dosjetili se. Ako je hrvatsko more za Tite bilo more koje je pripadalo svima nama – “naš lijepi plavi Jadran” (a onaj komadićak oko Neuma takav još uvijek jest) – onda je i hrvatski član Predsjedništva predstavnik svih nas, dakle “naš”! Logično! Što ima drugo bit’?

I treća nesreća

Dvaput su već izabrali “našeg a svog” više onako iz šege. A i merak im bio. I nije da nisu već pokušali i treći put. No, koliko god se Martin Raguž umiljavao sarajevskoj čaršiji i iz usta mu curili slasni rahatluci, taj pravi melem za begovske uši, nije mu uspjelo zadobiti povjerenje više od pedesetak tisuća glasova poslovično sumnjičavih federalnih partnera. Ostao je nekih 35 tisuća glasova prekratak da bi postao “predsjednikom svih nas”. Otegotna mu je okolnost bila što ga za rata nije dohvatio jedini hrvatski biljeg kojeg u Sarajevu cijene – metak HVO-a! Doista, pogodilo u ratu Željka Komšića HVO-ovo zrno, kako se priča – i tako bivalo jedino hrvatsko što je u sebi ikad imao – ili ne, svojim ga se ratnim angažmanom protiv Hrvata svesrdno trudio zaslužiti. Jer prikladnijeg halal-certificiranog čipa za hrvatskog člana Predsjedništva teško je i zamisliti.

Izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva po treći put, odvio se, kao i u prethodna dva navrata, u dva koraka – najprije se kandidirao slagavši da je Hrvat da bi ga potom izabrali anti-Hrvati. Kako bi se utvrdilo zašto se kandidirao, ne treba puno mućkati glavom. Em će imati svog vozača, em će moći uredno otplaćivati kredite, em će lupat’ što ga volja, i to ne samo u mikrofone i pera ozarenih mu fanova od Ilidže do Baščaršije. Puno toga će ga činiti važnim u vlastitim očima. Među ostalim, moći će i svojim jaranima podijeliti veleposlanička mjesta predviđena za Hrvate. Kako je Željko prava raja, pritom će im rado ustupiti već popunjen formular, uz brižnu napomenu kako je sve što trebaju učiniti – njegovo ime zamijeniti svojim. Ono HRVAT nek’ ostane jer to je tako netko, tko će ga znati zašto, stavio u zakon. A zakon se kršiti ne smije, zna taj legalist. Na kraju će dobrohotno dodati i kako se time ne postaje Hrvat nego upravo suprotno – “pravi naš”!

No, tko je Komšića i zašto izabrao? Ovaj put, pokazalo se, nije izabran samo iz šege i meraka (to je i sada bio pretežni motiv, ali ne i presudan), nego i iz ljute nevolje!

Žongliranje glasovima

Kako je kandidata za članove Predsjedništva bilo znatno manje nego stranačkih lista, prirodno je bilo očekivati da će oni dobiti više glasova od lista koje su ih kandidirale. I bilo je tako u svim slučajevima osim jednog. Barem kad je riječ o favoritima, jer na potpune autsajdere čak ni glasači njihovih stranaka ne bacaju glasove tek tako. Za bošnjačkog člana Predsjedništva natjecalo se 6 kandidata, a istodobno za Parlament Federacije BiH preko 20 bošnjačkih stranaka. Denis Bećirović, kandidat SDP-a, dobio je očekivano više glasova od svoje stranke, i to njih 50 tisuća više. Čak je i Fahrudin Radončić, unatoč izbornom debaklu, priskrbio nekih 5 tisuća glasova više od stranačke mu liste. Slično vrijedi i za Milorada Dodika i Dragana Čovića koji su dobili većinsko povjerenje srpskog i hrvatskog naroda. Jedino je Šefik Džaferović, kandidat SDA i pobjednik izbora za bošnjačkog člana Predsjedništva, dobio 40 tisuća glasova manje od liste pripadajuće stranke. Nije vjerojatno da su ti glasovi – a barem ih je 60 tisuća, vjerojatnije i koju desetinu tisuća više, jer bi Džaferović u normalnim okolnostima temeljem maločas pojašnjenog dobio značajno više, a ne manje glasova od SDA – dani ostalim pretendentima za bošnjačkog člana. Jer zašto bi glasači SDA poduprli izravne konkurente kandidata stranke koju su birali? Morali su, dakle, završiti negdje drugdje.

A nisu imali gdje, nego na listi za hrvatskog člana. Misterij razotkriva to što je Željko Komšić dobio 130 tisuća glasova više od stranačke liste u čijem se nazivu ponosno kočoperilo njegovo puno ime i prezime. Ono u kontekstu natjecanja bošnjačkih stranaka, u usporedbi kad se nađe na listi za hrvatskog člana predsjedništva, očito nema ni približno opojno djelovanje na biračko tijelo koncentrirano u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla, ali i u području kojeg ozbiljni povijesni atlasi označavaju Turskom Hrvatskom. Istina, ne pripadaju svi ti glasovi biračima SDA, no ima li se na umu kako će nakon prebrojavanja dopisnih glasova razlika između Komšića i Čovića iznositi oko 60 tisuća, upravo su oni vrlo vjerojatno prevagnuli. Kako bilo, ciljano su usmjereni s toj namjerom. A to što je razlika između Komšića i Čovića četverostruko veća od one između Džaferovića i Bećirovića pokazuje da je izbornim inženjerima SDA bilo važnije da Čović ne bude izabran za hrvatskog člana, nego da njihov pulen Džaferović bude izabran za bošnjačkog. No, čemu uopće cijeli taj marifetluk?

Sarajevsko turčenje i “najdraža ambasada”

Pred koji mjesec Sarajevo je ugostilo sveturski politički skup za Europu – preciznije rečeno, protiv Europe, ali za Turke u Europi – s turskim predsjednikom Erdoganom u glavnoj ulozi. Sudionicima skupa dobrodošlicu je zaželio čelnik SDA, Bakir Izetbegović, prethodno deportirajući iz središta Sarajeva bliskoistočne goste u tranzitu kako ne bi smetali visokim uzvanicima. Ustreptao poput curice pred omiljenom rock-zvijezdom pobrkao je redoslijed Erdoganovih imena, da bi ga prevoditelj dobrohotno ispravio. Prevoditelj je, inače, bio nužan zbog jedine razlike koja dijeli domaće od ostalih Turaka. Govore jezikom nerazumljivim potomcima osvajača srednjovjekovne bosanske države, ali zato razumljivim susjednim narodima. Međutim, u svemu drugome se od susjeda razlikuju kao nebo i zemlja, a duša su i tijelo s pravim Turcima – materijalnom ostavštinom, mentalitetom, karakterom, pa i izgledom, ako je vjerovati bivšem poglavaru Islamske zajednice u BiH, Mustafi Ceriću. Što reći, nego da im baš lijepo pristaje naziv – domaći Turci. Uostalom, takvima ih krsti i prvoklasna literatura, poput one iz pera vrsnog poznavatelja ove problematike, Ive Andrića. Baš čudno, pretrgli se u potrazi za imenom, a ono idealno im je cijelo vrijeme bilo pred nosom.

No, pompozno sarajevsko turčenje nije promaklo budnom oku “najdraže ambasade”. Uostalom, niti nije upriličeno da bi mu promaklo. A kad se njoj zamjeriš – šurovanje s Erdoganom za to je ozbiljniji razlog od ponekog rafala ispucanog po njezinoj zgradi – lako ti se dogodi raskol pa od dijela SDA nastane PDA. Dakle, postoje jasne naznake da vodeće svjetsko središte moći pušta Erdoganu blisku SDA niz vodu, što nije ostalo nezamijećeno ni u vodstvu te stranke. Svrha Komšićeva izbora od strane SDA zapravo je umetanje klina novoj vlasti koju bi tvorile stranke okupljene oko SDP-a i HDZ, sve kako bi se onemogućilo približavanje Europi. Iako je na riječima i sama za NATO i Europu, SDA za te integracije nije odveć zagrijana, što je potvrdilo i prvo postizborno obraćanje Šefika Džaferovića. Hladnoćom karakterističnom za čovjeka odgojenog i uvježbanog pod okriljem KOS-a, navodeći svoje ciljeve tek je na trećem mjestu potiho promrsio riječ – integracije, lišenu bilo kakvog predznaka. Kao, eto, podrazumijeva se da se radi o NATO i EU, a na umu mu samo jedna integracija – neo-osmanska!

Hod po žici u luđačkoj košulji

Hrvati, svezani u daytonsku luđačku košulju, potom još krvnički zategnutu promjenama Daytona na njihovu štetu, koliko god bili pogođeni ponižavajućom nepravdom, moraju sačuvati prisebnost. Baš kao i čovjek u luđačkoj košulji, tako se ni narod u istoj garderobi ne može kretati kao da je slobodan. Čak i kad bi bio posve nesputan, morao bi biti iznimno oprezan za hoda po žici na mjestu sudara mnoštva promjenjivih geopolitičkih silnica. Imajući to u vidu, strategija da Hrvatska bilo što uvjetuje BiH prijeteći joj zastojem na europskom putu ne doima se obećavajućom. Prijetnja nečim što ide na štetu onome koji prijeti, a čini u najmanju ruku ravnodušnim onoga kome se prijeti, osim što zvuči kao da ju je smislio Brzi iz Mućki, zlostavljačima BiH Hrvata bi sjela kao naručena. Treba se kloniti naizgled jednostavnih, jednokratnih rješenja. Takva znaju biti najskuplja.

Stoga je, već i poradi slabljenja neo-osmanskog elementa, razumno do besvijesti tupiti o europskom putu BiH bez alternative i time se voditi kao ključnim kriterijem pri izboru koalicijskih partnera. U obzir dolaze samo njegovi iskreni (ili barem ne posve neiskreni) pobornici, a to sigurno nisu promicatelji i simpatizeri despocija orijentalnog tipa šlampavo zapakiranih u demokratsko ruho. U nedostatku drugih, realnim partnerom u Savezu za Europu nameće se SDP i koalicija stranaka koje će okupiti oko sebe. Jedini je uvjet da SDA ne bude uključena. Ne zato što je najzaslužnija za izbor Komšića, nego jer je riječ o stranci posve nesposobnoj prihvatiti temeljne europske vrijednosti. U parlamentu Federacije BiH moguće je zaobići SDA tako da jedinom preprekom ostaje bošnjački federalni Dom naroda. U tom smislu znakovita je najava predsjednika SDP-a Nermina Nikšića da se SDA može zaobići u 5 od 6 kantona, napose imajući u vidu kako se u kantonima biraju zastupnici za Dom naroda.

Konce procesa će ionako povlačiti “nevidljiva ruka” iz “najdraže ambasade”. Da ona više nije usmjerena protiv hrvatskih interesa, naznačuju odluka Ustavnog suda o nužnosti promjene izbornog zakona te inzistiranje na domalo prešućivanoj konstitutivnosti sva tri BiH naroda. A kamo “nevidljiva ruka” smjera, pokazat će već pravila izbora za Dom naroda koja tek treba odrediti budući je stara Ustavni sud proglasio neustavnim, a nova još nisu donesena. Idealno bi bilo kad bi ona rezultirala time da SDA i sateliti ne dobiju kontrolni paket (12 od 17 zastupnika) u bošnjačkom Domu naroda, a HDZ BiH ga dobije u hrvatskom Domu naroda. Ključno je, dakle, spriječiti ili barem dovoljno umanjiti broj hrvatskih predstavnika izabranih po istovjetnom principu kako je izabran Komšić, jer tu bi potencijalna šteta bila nemjerljivo veća od Komšićeva izbora za člana Predsjedništva.

Za izbor Vlade i Predsjednika Federacije dostatna je već trećina glasova u Domu naroda prema perverznom zakonu kreiranom s namjerom kako bi se poništila većinska izborna volja Hrvata, a što je već iskorišteno tijekom postizbornog procesa 2010. godine. Sad bi se, prema onoj “tko se mača laća …”, taj instrument lako mogao primijeniti i po pitanju izborne volje Bošnjaka. Pri tom nije isključen ni tijek događaja koji bi iz višegodišnjeg drijemeža mogao prenuti visokog predstavnika Inzka. Štoviše, možebitne blokade i odugovlačenja, a nadasve pritisak na gumb iz “najdraže ambasade”, mogle bi ga motivirati da unaprijedi dosadašnje matematičke spoznaje i proglasi kako je i 4, a ne samo 5, trećina od 17.

Previše ružičasto? Možda? No, do jučer nezamislivo sad ipak postaje realno.

72 sata

Ne izađe li na ružičasto, ipak umiruje spoznaja kako netko misli i na onaj najcrnji scenarij – na ono što nitko ne želi, a tegobna nas prošlost uči da do toga kad tad dođe – na mogućnost da sve krene po zlu. Naime, u aktualnoj vojnoj vježbi Velebit-18 Hrvatska vojska uvježbava manevre koji bi mogli, zatreba li, biti od koristi u akciji s ciljevima nalik onima ratne operacije Neretva-93 Armije BiH, samo u suprotnom smjeru. Posebnu pozornost plijene sjajno izvedene obrambene aktivnosti neutralizacije meta na moru i u zraku. Stoga, padne li neo-Osmanlijama na pamet priteći u pomoć mlađem bratu nađe li se ovaj u potrebi, ohrabruje kako ne će baš moći tek tako doploviti ni zrakom ni morem. A i razmaženo neo-Osmanče neka dobro razmisli prije nego nastavi daviti mlađeg brata Hrvata, bilo institucionalno ili izvaninstitucionalno. Jer bude li zazivalo tenkove, mogli bi mu se ukazati helikopteri – Crni jastrebovi i Kiowe. I još jedno slovo – prije negoli poželi pomoliti nos do Kiseljaka, Viteza ili Žepča, samo nek’ se sjeti vremena potrebnog za izvedbu Velebita-18 – 72 sata!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari