Kako je kardinal Puljić obranio Sarajevo od najezde halal antifašista

Prije nekoliko godina za ‘Dubrovački Vjesnik’, zatim i za portal ‘Direktno.hr’, pisao sam o civilizacijskom raskolu naroda koji su tvorili bivšu jugoslavensku državnu zajednicu. U to vrijeme, baš kao i danas, raskol se najbolje mogao detektirati kroz prizmu godišnjica, ili obljetnica, koje najčešće padaju nekako baš u ovo vrijeme.

Članak je toliko aktualan kao da je pisan prije sat vremena, konstatirao sam tada kako je međuetnička napetost zapravo i normalna obzirom kako odavno započeti proces formiranja nacionalnih emancipacija, strukturacija i homogenizacija nikada nije završio. Odnosno, završio je, ali znamo kako.

Balije, Janezi, šiptari

Među narodima bivše države nije bilo nikakvog uvažavanja. Slika o drugima gradila se pretežito na negativnim predrasudama i stereotipima, na ‘janezima’, ‘balijama’, ‘glupim bosančerosima’, ‘šiptarima’, ‘gedžama’. Svaki nacionalni koncept, pretočen u zvaničnu politiku, Jugoslaviju je osjećao kao teret, kao breme koje koči nastavak baš ‘njegove nacionalne profilacije’, zastale u različitim fazama svoje nedovršenosti. Završio sam tada zaključkom kako nije čak niti nakon ‘pedesetogodišnjeg suživota’ postignut minimum duhovne integracije bivših jugoslavenskih naroda.

Činjenice i zaključci

Članci su potaknuli značajne polemike, kritike su bile uglavnom pozitivne, no bilo je i onih koji se nisu slagali. Ali se nisu slagali samo sa zaključcima, činjenice nisu dirali, vjerojatno zato što ih nikako nisu mogli dovesti u pitanje. Uostalom, zbog čega bi se uopće i bavili činjenicama kada im ostaje još toliko vlastitih zaključaka. To je po sebi interesantno.

Polemika je po definiciji javno pisano ili usmeno suprotstavljanje mišljenja pri prosuđivanju o stvarima, pojavama i djelima, od općeg ili osobnog interesa. Dakle, dobro je potaknuti polemiku, inače kakva bi korist bila od pisanja, značilo bi kako to nitko ne čita. Pišući nisam, naravno, imao nikakvih znanstvenih ambicija, radilo se tek o jednom laganom štivu kojim sam htio ukazati na određene paradokse i nelogičnosti iz bliže ili dalje povijesti ‘balkanske krčme’, gdje ‘natječaj’ za mjesto i vrijeme umiranja nikada nije zaključen, i gdje je uvijek postojalo i mjesto i vrijeme za izgubiti glavu. I to iz kojekakvih razloga, najčešće ‘nacionalno centrifugalnih’, ali bogami i ‘međunacionalno centripetalnih’.

Likvidiran ispred vlastite kuće

Švrljajući po portalima tih sam dana vidio kako Focus piše o krizi i Philipsu, The Economist o reformi američkoga zdravstva, Times o džihadistima i američkome nogometu. Stanje dakle obično, prebacujem se zatim na domaći teren.

Odmah sam uočio kako je dan ranije u Mostaru ubijen mladić. Piše novinar kako je ‘udarac u glavu bio toliko razoran da nesretni mladić nije imao nikakvih šansi’. Dva je dana nesretnik, trideset petogodišnji mostarski pravnik, ležao u bolnici ‘Južni logor’, priključen na razne aparate, da bi konačno ‘preselio’.

Umro je od posljedica udarca u masovnoj tučnjavi ispred ‘Šarića džamije’, samo što u toj tučnjavi – nije sudjelovao. Slučajno se našao na mjestu sukoba s jedne strane pripadnika selefijsko – vehabijskog pokreta iz Mostara, a s druge grupom ‘obične mostarske raje’.

Postoji li na svijetu žrtva koja zaslužuje takvu sudbinu, ima li na svijetu tako valjan razloga kako bi zaslužio udarac od kojeg puca lubanja, zapitah se tada. Tamo gdje uvijek postoje i mjesto i vrijeme za izgubiti glavu, tamo nikada i nikome zapravo ne može biti dobro. A nesretni mladić se zatekao baš na takvom mjestu i u to vrijeme.

Umro je samo zato što je iskoristio elementarno ljudsko pravo vjerovati kako mislim, a izgledati kako hoću. Shvatio sam tada kako je BiH oboljela, samo tada nisam znao točno od čega, i koliko je bolest uznapredovala.

Muftija protiv Thompsona

Spomenuti događaj ‘odigran’ je prije nešto više od šest godina, a situacija se do današnjeg dana nije promijenila, čak bi se moglo zaključiti, gledajući jučerašnje podivljale halal antifašiste kako truckaju kozaračko kolo ispred sarajevske katedrale, kako je gora nego ikada ranije, kako se, baš poput onog nesretnog mladića, cijeli muslimansko – bošnjački narod našao u krivo vrijeme na krivom mjestu.

Kao po vragu, upravo nekako u isto vrijeme, u vrijeme likvidacije nesretnog mladića, najavljen je bio i mostarski koncert Marka Perkovića Thompsona, hrvatske estradne zvijezde koja u ‘dunjaluku’ uvijek podigne zavidnu količinu prašine.

Takav ‘volej’ sarajevska ćaršija tradicionalno ne propušta, koristi ga za davanje novih lekcija o tuđem fašizmu i ‘našem’ antifašizmu, no ovoga puta ‘bukvica’ je očitana s pomalo neočekivane strane.

Naime, u igru se nenadano ubacio mostarski muftija, koji je za ‘Dnevni avaz’ komentirao kako su svi koncerti ‘dotične hrvatske estradne zvijezde u znaku isticanja fašističkih obilježja’.

Neočekivani muftijin politički saveznik, bošnjački predsjednik kantonalnog odbora SUBNOR-a Mostar, poznat po tome što svakog 14. veljače najprije polaže cvijeće na spomenik poginulim muslimanskim borcima – šehidima iz zadnjeg rata, a potom i na Partizansko groblje boraca iz predzadnjeg, tvrdi kako je organiziranje Thompsonovih koncerata čista potvrdu o tome kako je ‘u Mostaru buknuo neofašizam’.

Uz muftiju i ‘starog partizana’ oglasio se tada i predstavnik aktualnih, znači najnovijih boraca Armije BiH iz zadnjeg rata, tvrdeći kako zapravo ‘nije ni čudno da nam fašisti pjevaju ovdje’. ‘Postalo je, nažalost, normalno’, veli on, ‘da se u centru Mostara, na Thompsonovom koncertu, okupi oko tri tisuće ljudi u crnim uniformama. To je nama jasna poruka’, zaključuje.

Dakle, prije šest godina Muftija, stari partizan i borac Armije BiH nađoše se, kao nikada ranije, čudnom igrom povijesnih stranputica, na istoj strani, a jučer im se pridružila i ‘sarajevska raja’, zavidnim spletom igara i kola s područja bivše Jugoslavije. Bilo je interesantno gledati ‘raju’ kako arlauču Titovo ime, u kombinaciji s nizom koreografskih pokreta partizanske kozaračke doskočice.

Pravo je pitanje, dakle, što povezuje čelnika jedne vjerske zajednice, muslimanskog muftiju, zatim borca jednog u osnovi ateističko – komunističkog pokreta koji je tu istu vjersku zajednicu sustavno i desetljećima brutalno progonio i zatirao, zatim borca Armije BiH iz prošlog rata, i na koncu šizofrenu razularenu rulju koja igra nekakve partizanske kozaračke doskočice, prkoseći na taj način jednom staroj kulturi i civilizaciji, koja je bila i kultura i civilizacija još dok su oni travnati žbun nazivali WC-om, koja kultura se zrcali u građevini dvadesetak metara udaljenoj, sarajevskoj katoličkoj katedrali.

Bošnjačka nacionalna pozicija

Jasno je kako je nit poveznica u biti zajednička nacionalna pozicija. Dok su hrvatska i srpska nacionalna pozicija uvijek nacionalizam, bošnjački nacionalizam kao takav, jasno, ne postoji. Strateški gledano, on se uvijek upakirava tako da ima obilježja multikulturalnoga antifašizma, s predznakom ‘bosanskog građanskog patriotizma’.

Obzirom kako partizani u bošnjačkom nacionalnom korpusu još uvijek imaju jako pozitivan imiđž, jučer naročito vidljiv nakon primitivnog performansa ispred sarajevske katedrale, vidljiva je tendencija unitarnog Sarajeva prema izjednačavanja borbe Armije BiH u zadnjem ratu s borbom partizana u drugom svjetskom ratu, a današnju srpsku i hrvatsku poziciju obavezno transferiraju u ‘četnike’ ili ‘ustaše’.

Bizarno je pritom kako među najznačajnijim partizanskim imenima ili jugoslavenskim komunističkim političarima, ako se izuzmu Džemal Bijedić i braća Pozderac, skoro nema niti jednog jedinog drugog muslimana. Poznat je, naime, bio Titov izraženi animozitet baš prema muslimanima, zbog čega ih nikada nije ustoličio na neko značajnije mjesto na saveznoj razini, a njihov ga vilajet nije odveć interesirao.

Fašistička vs. Antifašistička strana

A kakva je slika s druge, ‘fašističke’, strane. Recimo, Ademaga Mešić bio je omiljeni Pavelićev doglavnik, Alija Šiljak poglavni pobočnik, Osman beg Kulenović dopredsjednik vlade NDH, Džafer beg Kulenović također dopredsjednik vlade NDH. Tu su i ministar skrbi za postradale krajeve Mehmed Mehičić, ministar i veliki župan Hilmija Bešlagiić, potpredsjednik Hrvatske državne banke Junuz Mehmedbašić.

Među glavnim stupovima ustaške vojnice bili su i general Salih Alikadić, general Junuz Ajanović, general Muharem Hromić, jedan od zapovjednika ‘Crne legije’ bio je Bećir Lokmić, potom Muhamed Hadžiefendić, Nešad Topčić, zatim i djed današnjeg proslavljenog BH nogometaša Ibrahim Pjanić, Mehmed Riđanović i nebrojeni drugi ustaški časnici, i na tisuće i tisuće vojnika.

Mostarskome Muftiji svakako je poznat i lik i djelo njegovoga kolege, muftije Akifa Handžića, čija je službena titula bila ‘pukovnik – muftija’ u PTS-u, elitnoj postrojbi Ustaške vojnice ‘Poglavnikovom Tjelesnom Sdrugu’.

A tu je i ’13. Waffen SS divizija’, poznatija kao ‘Handžar divizija’, čije su regrutiranje, u travnju 1943. izravno pomogli neki od bosanskih, ali i inozemnih muftija i imama, prije svega Veliki Muftija El Huseini.

Svaka jedinica u toj diviziji dobila je mladog muftiju za duhovnoga savjetnika. Do kraja travnja regrutirano je 12 tisuća mladića, a divizija je na kraju imala nevjerojatnih 21 tisuću boraca. I tako bi mogli u nedogled, ali kamo sve to vodi. Moglo bi se tako u nedogled, ali nema smisla.

Poruka kardinala Puljića

U Sarajevu nije nešto ili netko ugrožen! U tom gradu ugroženi su Hrvati, baš kao i u cijeloj Bosni, ugrožena je Katolička crkva, na koncu, ugrožena je sloboda i demokracija.

A na što se kardinal Puljić osvrnuo, što je poručio? Na kontekst koji je doveo do Bleiburga, rekao je kako se radi o nedopustivom zločinu nakon rata, u kojem su na stotine tisuća ljudi ubijeni bez suda, te da se treba za duše tih ljudi pomoliti. I ništa više. Je li to zaista vrijedno tolike halabuke centralnog Sarajeva i razularene sarajevske rulje koja arlaučući zaziva jednog od deset najvećih zločinaca novije svjetske povijesti.

Što su htjeli postići šaljući poruku kako su u Sarajevu ugroženi Hrvati, Crkva i sloboda. Je li im jasno koje su krajnje reprekusije međunacionalnog huškanje i generalnog napada na Crkvu, slanja poruka mržnje prema bilo kome.

U svakom slučaju besramno je to što rade, ali je još besramnije krivotvoriti vlastitu povijest, i koristiti je u dnevno političkim i estradnim prepucavanjima. Povijest, pa i ona bliža, mora biti iznad dnevne politike. Ako Pavelićevu NDH gledamo isključivo kroz tu prizmu, onda valja kazati kako je ona dio baštine Bošnjačkog naroda jednako kao i Hrvatskoga.

prof. dr. sc. Ivica Granić/Otvoreno.hr

dr. Ante Nazor: Sarajevo preko mise vrši napad na hrvatski narod