Sve je bilo jasno još na sjednici vlade kada je Plenković najavio da ide u Vukovar na obilježavanje Dana grada Vukovara, ostalo je samo da netko to javno obznani, a onda je nakon ručka u Sotinu krenula lavina, šok i nevjerica.
Walter nije uspio obraniti ni sebe ni Peđu ni zaustaviti da rijeke pravde presuše. Grmoja je razočaran cupkao ispred Hrvatskog doma u Vukovaru, gledao zajedno sa svojim malim od palube Marijanom Pavličekom kako propadaju njegovi snovi o prvom pendreku u Hrvata, napustiše ga najpametniji, ostaje mu s kvazi suverenistom i desničarem Pavličekom da s Benčićkom i Kekinicom laju na mjesec, propade i Pavličeku šansa da postane gradonačelnik Vukovara, nema vode ni ispod srušenog mosta, nema puta preko vode do slobode.
Mirno i polako, bez žurbe, bez vike, cike i galame složiše Andrej, Ivan, Marijo i Josip uz malu pomoć slavonske heroine i razumnih manjinaca toliko mandata da mogu imati stabilnu vlast i omogućiti Hrvatskoj da se skine okova pojedinaca koji su je ucjenjivali i kočili u daljnjem napretku.
Opet je Slavonija obranila Hrvatsku, nakon srpskog agresorskog nasrtaja, sada ju je obranila od crveno zelenih i kvazi desnih hijena željnih vlasti i osvete. Otvoriše se neki putovi, staze za neke pojedince za neke nove vidikovce, otvori se i put na vraćanje nekih zabludjelih ovaca na pravi, isprani put zacrtan na Jarunu dalekih godina prošlog stoljeća, ostati Hrvatska ono što je oduvijek bila, zid, neprobojan za nasrtaj onih koji znaju samo rušiti .
U proljeće, kada procvjeta lijeska, kada se sjetite Bljeska, kad vinova loza sakrije trsove mladim lišće, kada se zelene Slavonska žitna polja, kad se zapjeva ona naša “Lijepa li si” i ona još draža “Oj Ivane pobratime mio”, Hrvatska se počinje vraćati tamo gdje je ju poveo jedan jedini Franjo Tuđman, Dosta je bilo lutanja krivudavim putem i stazama koje vode u nepoznato, vratismo se na pravi, davno zacrtani put, onaj jedini ispravni.
Ostade samo par detalja, staviti prave ljude na prava mjesta, i očistiti čeličnom metlom puteve ispred sebe, bez milosti i beskompromisno. Počupati korov koji je iznikao, ne ostaviti ni komadić korijena da se ne bi opet proširio, jer vrijeme je na našoj strani….
Ante Rašić/hrvatski-glasnik.hr