Kako zlorabljen pojam ‘fašizam’ muti javni prostor

Kapitalizam je ‘fašizam’, država je ‘fašizam’, nacija je ‘fašizam’, policija je ‘fašizam’, pa i drugačije mišljenje automatski postaje ‘fašizam’. Takvo širenje pojma ne samo da zamagljuje stvarnost nego i oduzima težinu jednoj od najmračnijih riječi u povijesti.

Fašizam nije metafora, nije etiketa za ono što nam se ne sviđa, nego ime za konkretne povijesne režime i konkretne zločine. Kad se ta riječ koristi za sve i svašta, tada na kraju više ne znači ništa.

Ljudi se često služe takvim etiketiranjem zato što ona djeluje kao najbrži moralni prečac. Jednom riječju označiš protivnika kao lošu osobu i završiš raspravu prije nego što je uopće počela. To stvara dojam moralne čistoće – mi smo dobri, oni su ‘fašisti’ – i omogućuje grupi da se homogenizira oko zajedničkog neprijatelja. Međutim, taj mehanizam nije ništa progresivno, nego samo nova verzija iste stare logike: podijeli svijet na svoje i tuđe, na ispravne i zle, i odbij uvažiti da postoji prostor između.

U takvom okruženju pojavljuje se još jedan fenomen: mladi ljudi koji romantiziraju SFRJ, iako nemaju nikakvo stvarno iskustvo života u njoj. Na prosvjedima nose zastave Jugoslavije i veličaju sustav koji je u svojoj srži bio jednopartijska autoritarna država sa strogom cenzurom, političkim zatvorima i zabranama koje bi danas nazvali nedemokratskima bez ijedne dileme. U toj romantizaciji nema stvarne povijesti – samo nostalgia za idealiziranom verzijom prošlosti koju nikada nisu živjeli. A upravo ta idealizirana prošlost uključuje i regresivan povratak idejama 19. i 20. stoljeća koje su Europu, doslovno, pretvorile u prah i pepeo: radikalne nacionalizme, revolucionarne eksperimente, klasne borbe koje su gutale vlastite narode i modele upravljanja utemeljene na partijskom monopolu i političkoj represiji.

Mnogi od tih mladih ljudi vjeruju da zastupaju ‘progres’, a zapravo se vraćaju konceptima koji su već dokazano uništavali živote i države. To nije napredak – to je povijesna amnezija.

Upravo se na tom mjestu ekstremna ljevica i ekstremna desnica počinju opasno dodirivati. I jedni i drugi odbacuju ideju da netko može imati legitimno drukčije mišljenje. I jedni i drugi preziru liberalnu demokraciju, smatrajući je tek maskom za ‘pravu’ prijetnju. I jedni i drugi romantiziraju nasilje u ime višeg cilja, te zahtijevaju ideološku čistoću unutar vlastite skupine. Razlike postoje u sadržaju njihovih parola, ali obrasci ponašanja postaju gotovo isti. Na kraju, običan čovjek ostaje bez prostora za normalan razgovor s bilo kojom od te dvije skupine.

Takva retorika čini nemjerljivu sociološku štetu. Prave opasnosti se više ne vide jer su prekrivene galamom praznih etiketa. Dijalog postaje nemoguć jer svaka nijansa biva proglašena izdajom. Protivnici se prestaju doživljavati kao ljudi suprotnih stavova, već se počinju gledati kao moralno nepopravljivi protivnici koje valja marginalizirati i dehumanizirati. U takvom ozračju više nitko ne raspravlja o konkretnim problemima poput školstva, zdravstva ili životnog standarda. Sve se svodi na ideološke bitke u kojima tko glasnije viče dobiva više pozornosti, a tko dobiva više pozornosti, dobiva i više javnog novca, jer na kraju cijele priče država, odnosno mi ovakav cirkus velikodušno financiramo.

Zato bi bilo nužno za početak barem malo preciznosti i odgovornosti u javnom govoru. Ne moramo se slagati oko svih pitanja, ali moramo razlikovati teške povijesne pojmove od lakih etiketa. Ako nam je zaista stalo do toga da se fašizam nikada ne ponovi, onda ga ne smijemo trivijalizirati, a povijesne eksperimente koji su isto tako gušili slobodu ne smijemo idealizirati. Razmišljanje i rasprava nikada nisu fašizam. Fašizam počinje tek onda kada se zabrani pravo da se razmišlja i raspravlja.

Matija Jakšeković