‘Kreće armija srpska, i jednom zauvek, sve će da vas smrska’

‘Kreće armija, najjača na svetu, kreće armija u osvetu i jednom zauvek armija srpska, i jednom zauvek sve će da vas smrska’.

Vi koji znate, podsjetite se, a Vi koji ne znate, pročitajte gornju rečenicu i – zapamtite je!

To su Vam stihovi (sad već vremešnog i poprilično ofucanog) „beogradskog momka“, nekad opuštenog šarmera i bonvivana koji usprkos zubu vremena još uvijek s lakoćom „valja“ svoje lake note (u rasponu od cca 0,2 oktave) od Triglava do Đevđelije (slikovito rečeno) i to furajući se na imidž kozmopolita, čovjekoljupca i humanista par excellence…

Dakako, nikoga normalnog više ne može iznenaditi to što se kod nas Hrvata uvijek pojavi hrpa besprizornih likova koji su spremni kovati u zvijezde svakog šljama – pod uvjetom da dolazi s onu stranu Drine, pa čak i u slučaju kad je riječ o „umjetniku“ i stihoklepcu takvoga ranga kao što je Bajaga.

No, ta ista skupina – nazovite je kako god hoćete – u stanju je proglasiti „rasistom“, „šovinistom“ ili „fašistom“ svakoga tko podsjeti na prošlost i kaže istinu o njihovim idolima.

A istina jeste da je Momčilo pjevao i te kako pjevao pjesme kakvih se ne bi posramio ni jedan četnički vojvoda (uključujući i Boru Čorbu, njegovog nekadašnjeg gazdu i poslodavca).

Veli, kasnije dotični Momčilo (Bajaga) kako je ovu i slične pjesme pjevao u Kninu i Banja Luci „za ratnu siročad“!?

A jedan stih glasi: “Lepa vaša bit će groblje…”

Krasno! Dakle, to je repertoar koji se slaže isključivo u humanitarne svrhe!? Aha, pa ako je tako, onda u redu, SMRSKAJTE NAS BAJAGA SLOBODNO, ako to od vas traži „ratna siročad“, samo dajte!

Ne reče tada Bajaga, otkuda ta „ratna siročad“ u Kninu i Banja Luci!? Ne reče što su im očevi radili i zašto su djeca ostala baz njih!? Tko je kriv za to što je u Kninu i Banja Luci bilo „ratne siročadi“. Taj detalj je ispustio, samo taj detalj, inače, ostalo stoji. I u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Valjevu, Kruševcu, Pančevu, Novom Sadu, Somboru, Vrbasu, Zrenjaninu i drugim mjestima u Vojvodini i Srbiji također je bilo „ratne siročadi“. Ali, njih Bajaga ne spominje.

Gdje su im ginuli očevi i kako je nastajala ta „ratna siročad“, pitamo se mi!

U nekim kasnijim izjavama za medije, Momčilo se (onako „šmekerski“, po beogradski) izmotavao i vadio na slabo pamćenje, pa onda to pokušao umotati u floskulu kako „izbegava da se seća ružnih stvari“ – ne precizirajući o čemu je riječ i ostavljajući novinare u nedoumici, ali ako je išta posve jasno kao dan, onda je to činjenica da se nikad nije odrekao svoga četnikovanja po „sao krajini“ i „republici srpskoj“. I to u vrijeme dok su tamo tekli potoci krvi, DOK SU TAMO TEKLI POTOCI KRVI, da, upravo u to vrijeme gospodo i drugovi! Tada je Momčilo s Minđušarima i ostalom bagrom četničkom slao prijeteće poruke i obećavao kako će nas dokrajčiti:

‘Kreće armija, najjača na svetu, kreće armija u osvetu i jednom zauvek armija srpska, i jednom zauvek sve će da vas smrska’. Teško da je ove lake note mogao zaboraviti jer to to su stihovi koje je 1993. godine izvodio u Kninu, gdje je održao koncert u čast poginulim srpskim vojnicima, nakon ‘VRO Maslenica ‘- oslobodilačke akcije hrvatske vojske.

E, pa ako se Momčilo „ne seća“ ili ne želi „da se seća“, sjećamo se mi! I ne zaboravljamo tako lako kao on i njegovi obožavatelji!

Koliko majki, sestara, udovica i kćeri još nije skinulo crninu, koliko je još ojađenih obitelji koje ne znaju sudbinu svojih najmilijih, koliko je naših stradalnika ostalo bez ruku, nogu i bez zdravlja zahvaljujući „armiji srpskoj“!

I sad bi Bajagu i njemu slične trebali dočekivati po pulskoj Areni, Zagrebu, Rijeci, Širokom Brijegu, Mostaru itd.. s prostrtim crvenim tepihom!? Dovesti mu još i Minđušare kao goste, ili Baju Malog Knindžu, Cecu Arkanovu možda, Eru Ojadinaća i Nadu Topčagić koji su feštali u razrušenom Vukovaru s onom razularenom koljačkom ruljom!?

To bi trebali!?

To je ispod svakog ljudskog dostojanstva i nema veze ni s glazbom ni s koncertima, nego s elementarnim osjećajem pijeteta prema onima koji su stradali od „armije srpske“, iste one kojoj u slavu pjeva Bajaga.

Dakle, mi koji pamtitimo i ne zaboravljamo tako lako, podsjećamo auditorij na ovaj glazbeni uradak koji je u vrijeme postojanja „rsk“ bio njezina neslužbena himna i pitamo:

Trebaju li nam poslije svega četnici koji su dokazano širili mržnju i prijetili nam zatiranjem (i sutra bi opet, samo da im se ukaže prilika)!?

Trebaju li nam!?  Imamo i mi svoju siročad! Ima li ta naša siročad pravo biti povrijeđena i ogorčena!?

Kamenjar.com