Govoreći o mojoj knjizi “Brani li Goldstein NDH?” akademik Dubravko Jelčić je konstatirao kako to nije knjiga iz povijesti već iz matematike, samo je predmet proučavanja jednog matematičara bila knjiga iz povijesti. Slično mi je jedan naš povjesničar objašnjavao kako je problem kod naših povjesničara što im logika nije jača strana. I dok je to pravilo kada su u pitanju oni povjesničari koji njeguju jugo-komunističku paradigmu u hrvatskoj povijesti, može se toga pronaći i kod onih koji njeguju hrvatsku paradigmu.
Meni su zanimljiviji ovi drugi. Zato mi je posebno zanimljiv bio nedavni razgovor s dr. sc. Mariom Jarebom u Hrvatskom tjedniku br. 602. Naime rijetko se može naići na tekst u kome se na različite načine tretiraju slična pitanja kao što je u tom intervjuu učinjeno s pozdravom Za dom spremni i novčanicom kunom;
“Zašto bi pozdrav Za dom spremni trebalo zabraniti kada i Nijemci, Francuzi i svi drugi imaju i koriste insignije iz prošlosti koja isto nije bila baš „slavna“, ali nitko im ne prigovara. Zašto bi se Hrvati trebali odreći pozdrava koji je u raznim inačicama prisutan 500 godina?
Pozdrav se pojavljuje početkom 30-ih godina prošloga stoljeća u ustaškoj organizaciji i u ustaško-domobranskom pokretu. Uspostavom NDH, pojavljuje se kao službeni pozdrav pokreta i na neki način u državnim ustanovama i posvuda do početka kolovoza 1942. kada se novim propisnikom ustaškoga pokreta dodaje „za dom i poglavnika“ iako je i sam Pavelić, iz razumljivih razloga, do kraja rata pozdravljao isključivo sa „Za dom spremni“ jer bi bilo blesavo da pozdravlja samoga sebe. Dakle, inačica „Za dom spremni“ pojavljuje se početkom 30-ih. To je tako. Postoje neke priče da je to i stariji pozdrav, pa da ga je Pavelić preuzeo, no uvijek se govorilo ili Za dom, ili Za domovinu, falilo je nešto. Vrag vam leži u detaljima. Kad kažete Za domovinu naprijed je jedno, a kad kažete Za domovinu s Titom naprijed, onda je to pozdrav pionirske organizacije.
Po toj logici, sve bismo mogli zabraniti, svaki pozdrav kroz povijest korišten je jer svaki okaljan ubijanjima, pa i križ jer su pod tim znakom razarani i ubijani gradovi i ljudi u križarskim ratovima, pa pozdrav ‘Smrt fašizmu…’, a pod sloganom francuske revolucije giljotinirani su protivnici?
Ako smo se opredijelili za demokratske vrijednosti, problem je da se nešto što je bilo dio jednoga totalitarnoga sustava ne bi se trebalo danas više koristiti. Treba dati objašnjenje zbog čega je 91. došlo do ponovne uporabe toga pozdrava …
Treba, po vama, kazniti HOS-ovce koji su ginuli u oslobađanju Domovine s tim pozdravom na usnama?
Ne treba. Priča je opet kompleksna i ne da se objasniti u dvije rečenice. Od trenutka 1945. imate pola stoljeća totalitarnoga komunističkoga režima koji sve hrvatsko nastoji okarakterizirati ustaškim. Gubi se kod mnogih ljudi bilo kakva kritičnost prema tome režimu.
Ali ako učinite ustupak takve vrste, onda će vam netko reći ukinite i naziv valute ‘kuna’, koristile su ju ustaše i asocira na NDH? Što sad?
Ali imate dva stoljeća korištenja kune kao valute i u srednjemu vijeku – ovdje mislim na poznate slavonske banovce.
Znači, ustaše nisu dovoljno okaljale kunu pa bi trebala ostati, a jesu pozdrav ‘Za dom spremni’. Mislim da Vas ta logika nikamo ne vodi i da kao znanstvenik nepotrebno činite kompromis i ustupak onima kojima smeta i ime hrvatsko?
Višestoljetna hrvatska novčarska tradicija kao što je kuna na slavonskim banovcima, kuna kao oznaka vrijednosti (porez kunovina ili marturina) te kuna kao prepoznatljiv simbol na slavonskome grbu nisu usporedivi s jednom zapravo nevažnom epizodom iz suvremene hrvatske povijesti, odnosno pozdravom koji je upravo u tom obliku početkom tridesetih godina uveden u uporabu u Ustaši – hrvatskoj revolucionarnoj organizaciji i djelomice u Ustaško-domobranskom pokretu. Po uspostavi NDH to je službeni pozdrav Ustaše – hrvatskoga oslobodilačkog pokreta i tadašnjega režima, a taj režim nastoji hrvatsku državu pretvoriti u totalitarnu državu koja krši prava koja danas uzimamo kao temeljna prava i vrijednosti u demokratskome društvu te se u provođenju svoje politike služi nasiljem. To svakako nije nešto čega bi se trebalo sjećati s ponosom.”
Našem povjesničaru ne smeta tvrdnja da se pozdrav ZDS u raznim inačicama koristi 500 godina dakle što je to višestoljetna hrvatska tradicija već mu je važno da ovu inačicu koriste ustaše od 30-ih godina prošlog stoljeća i službeno u prvoj godini postojanja NDH i toga se ne treba sjećati s ponosom. Nekako me podsjeća na onu tvrdnju Iva Goldsteina kako su se Srbi svetili Hrvatima za genocid nad njima pa su poslije 5 dana od uspostave NDH pobili toliko i toliko Hrvata. Zapravo čujemo istu priču i kada se spomene HOS i Domovinski rat. Opravdava se zašto su oni koristili pozdrav koji je u inačicama višestoljetna hrvatska tradicija, kao da ova država nije stvorena u Domovinskom ratu. Oznake HOS-a (a i pozdrav ZDS) su bile dovoljne da srpske “slavne” ratnike pretvaraju, kako reče Slobodan Milošević, u zečeve. O tome je sjajno svjedočio ovih dana u Bujici vojni kapelan na Južnom bojištu don Miljenko Babaić. Iz Dubrovnika u okupaciji tražili su samo oznake HOS-a i eto zečeva koliko želiš!
Istina agresorima i njihovim slugama u Hrvatskoj svi su branitelji bili, a i danas su – USTAŠE.
Ali kada je napadnut njihov tenisač Đoković zato što koristi pozdrav nastao u Miloševićevo vrijeme – uzdignuta ruka s raširena tri prsta (radi se o pozdravu korištenom u fašističkoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku!), srpski povjesničari su odmah složno ustvrdili da se radi o prirodnom razvoju njihova pozdrava. I to je bilo dovoljno!
Međutim, kada se radi o ZDS onda je nekim doista hrvatskim povjesničarima bitno samo to da je ta inačica bila jednu godinu službeni ustaški pozdrav.
A kuna je doista bila SLUŽBENI novac u NDH. Kada bi se držao svog načina razmišljanja kada je govorio o ZDS dr. Jareb bi morao pronaći vrijeme kada je kuna bila doista novac na području današnje Hrvatske. Međutim tu se on “vadi” na tome što je kuna na slavonskim banovcima, kuna kao oznaka vrijednosti (porez kunovina ili marturina) te kuna kao prepoznatljiv simbol na slavonskome grbu. Zar to nije bliže inačicama nego službenom novcu koji se zove KUNA?
A kako je izgledala ”antifašistička” kampanja protiv kune piše Vice Borić u tjedniku 7Dnevno, 29.travnja, 2016.:
Ustaška kuna’ opasnija od četnika i okupacije
U istom tjedniku (Arkizin, J.P.) nekoliko mjeseci ranije (godina je 1994., J.P.), Goldstein nam daje odgovor i na ovo pitanje. „Proglašenje kune za hrvatski novac je najjača identifikacija Republike Hrvatske s ustaškim režimom“, govori dok njegovi sunarodnjaci trpe progonstvo i topničke napade. Smeta mu ustanovljeni Ured za nacionalnu sigurnost (UNS), „koji zasigurno ne slučajno ima iste inicijale kao njezin NDH-zijski pandan“, smetaju mu činovi u Hrvatskoj vojsci koji su „slični ustaškima“, ali sve se to donekle da podnijeti jer se „čovjek s tim susreće vrlo rijetko“, ali kuna! Ona je dio svakodnevnog života, „bez nje s jednostavno ne može“. Zbog toga je za naše antifašiste te 1994. uvođenje kune „direktna izdaja hrvatskih nacionalnih interesa, destabilizacija unutrašnjeg političkog života i političkih odnosa Hrvatske sa svijetom“. Što se u međuvremenu s tim dokazom hrvatskog fašizma i ustaštva dogodilo? Goldstein kaže da, kada se kuna uvede „Hrvatska nikoga neće moći uvjeriti da to nije pozivanje na fašističke tradicije“. On te 1994. cinično predviđa i „veliko oduševljenje pobunjenih Srba“, koji bi se u slučaju uspostave hrvatskog suvereniteta u UNPA zonama morali suočiti s „ustaškim novcem“, koji je uveden kako bi se zadovoljili „ustašonostalgičari na desnom krilu HDZ-a“. Zanimljivo, lijevo krilo HDZ-a nikada nije proglašavano komunističkim nostalgičarima, oni su za naše antifašiste uvijek demokrati.
Hrvatska kao izvor trajne nelagode
„Ako se kuna, na našu veliku žalost, ipak uvede, bit će to za mnoge, ali i za mene, izvor trajne nelagode i osobna uvreda preko koje neću moći prijeći. Neću se libiti i dalje javno govoriti protiv kune, na svakom mjestu i u svakoj prilici, i to sve dok se ona ne povuče. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga da ljaga zbog uvođenja kune ne bi pala i na moje ime“, bio je stav ne samo Goldsteina. Bila je to mantra čitavog „antifašističkog pokreta“ koji se u izmasakriranoj Hrvatskoj brinuo za komunističko ćudoređe. Što se u međuvremenu dogodilo? Što je s nelagodom koju kuna izaziva kod antifašista? Zašto nitko danas ne govori protiv nje, iako su pale mnoge zakletve da se s time nikada neće prestati? Je li kuna još uvijek dokaz našeg fašizma? Jesmo li zbog nje fašistička država? Kako bi izgledalo da danas netko u znak prosvjeda protiv kune najavi njezino javno spaljivanje, kao što je to svojevremeno najavio Goldstein? Bi li uistinu itko ozbiljan pomislio da se radi o opravdanom „antifašističkom“ prosvjedu? Koliko je još onih koji smatraju da smo se zbog imena svoje valute „identificirali s tradicijama NDH“? Tko će sazvati tiskovnu konferenciju i kazati ono što je govorio antifašist Manolić nakon što se razišao s Tuđmanom: „Kuna nikada u povijesti nije bila hrvatski novac… bila je legalno platežno sredstvo jedino u NDH. Ni Židovi ni Srbi neće je moći prihvatiti kao svoj novac… Mi ne možemo ozbiljno računati na integraciju okupiranih područja sa stvarima poput kune….“
Rašeta, Račan, Budiša i Čičak – svi protiv kune
U Feral tribunu na sam Dan državnosti, 30.05. 1994., antifašist Boris Rašeta piše tekst pod naslovom „VALUTA ZA KSENOFOBE“. Tekst započinje konstatacijom kako će pobunjeni Srbi loše reagirati na uvođenje kune, jer će se tim činom „obnoviti njihove svijetle uspomene na Pavelićevu NDH“. Rašeta predviđa i prosvjede raznih svjetskih židovskih organizacija i najavljuje da će promocija kune, „značiti promociju ksenofobije kao službene državne ideologije“. Sugerira li i danas upotreba kune ono što nam povodom tog Dana državnosti poručuje Rašeta kada kaže: „Kuna uistinu sugerira samo jednu poruku: u Hrvatskoj nema mjesta za stanovite kategorije stanovništva“. Uistinu? Zašto se s tom porukom slaže Dražen Budiša, koji kaže: „Stav HSLS-a je jasan. Mi smo ga iznijeli i u Županijskom i u Zastupničkom domu Sabora i bili smo protiv kune“, nije jasno, ali je zato jasan i razumljiv stav antifašistički nastrojenog Ivice Račana. On je toliko uvjeren u uspjeh hrvatske države da, prognozirajući nam gospodarski krah, kaže: „Nije možda ni loše da odium padne na novčanicu s neadekvatnim nazivom“. I Čičak, u svojoj antifašističkoj fazi, upozorava: „Posebno skrećemo pažnju na sve prisutniju pojavu unutar institucija, i hrvatske vlasti i društva, da se mukotrpno stečeni demokratski prostor urušava osvetničkim ponašanjem snaga koje su, historijski i oružano, poražene u II. svjetskom ratu“.
http://www.dnevno.hr/vijesti/
Ako Jareb ne vidi podudarnost njihovih napada na kunu i današnjih napada na ZDS, onda tu nema pomoći.
Zato mi je Jarebova tvrdnja kako te inačice kune nisu usporedive s jednom zapravo nevažnom epizodom iz suvremene hrvatske povijesti mi je smješna. ZDS su HOS-ovci i mnogi drugi koristili u Domovinskom ratu i doista mi je smiješno reći da je ZDS nevažna epizoda iz suvremene hrvatske povijesti. Ne zaboravimo dr. Jareb je dio hrvatskoga povjerenstva u razgovoru sa srbskom stranom glede bl. Alojzija Stepinca!
Zato pogledajmo inačicu ZDS danu u himni Gromova:
S neba oluja ognjena
Borci bez straha i mane
Ko udar velikih valova
Gromovi Hrvatsku brane
Rame uz rame braća Hrvati
U povijesni krenuli boj
Topovi grme u daljini
Gromovi stali u jedan stroj
Gromovi,
nisu kao nebeski
Gromovi,
još su jači, još su žešći
Gromovi
Brani se Jadransko more,
Hercegovina, Banija, Lika
Baranja, Slavonija ravna
Zagorje, Dalmacija dika
Sve hrvatske zemlje drage
Neka se ne plaše
Branit ce ih Gromovi
Svaku grudu zemlje naše.
Gromovi
nisu kao nebeski
Gromovi,
još su jači, još su žešći
Gromovi
Čisti se hrvatska zemlja
Od uljeza, bande zle
Gromovi su otrov
Željezna šaka za krvnike sve
Branit će grudu svoju
Slobodi i dom svoj
Od Boga borci dani
Gromovi! Spremni, za dom!
Gromovi
nisu kao nebeski
Gromovi,
još su jači, još su žešći
Gromovi
Gromovi
nisu kao nebeski
Gromovi,
još su jači, još su žešći
Jasno je zašto Srbima i srpskim slugama u RH smeta ZDS i zašto im je to ustaški pozdrav, kada se zna kakav je učinak izazivao među njima. Sigurno je teško od čovjeka postati zec, a još gore služiti takovima. Ali što treba državotvornim Hrvatima da se toga stide, doista nije jasno!