Pratite nas

Kolumne

LUČIĆ: Kako je to bilo moguće ‘stvoriti Jugoslavene’ nakon što su već bili ‘stvoreni’ Hrvati, Srbi i Slovenci…?

Objavljeno

na

Teško je reći jesu li Hrvati više krivi što im je jugoslavenstvo palo na pamet, što su skrivili propast obje Jugoslavije, ili što ne žale zbog svega

Ovih dana obilježava se stogodišnjica nastanka Jugoslavije. Održavaju se znanstveni skupovi, otvorene su izložbe, objavljeni su brojni osvrti, analize i ocjene te dva puta stvarane i dva puta propale države. Uglavnom prevladava želja da se obilježi jedna povijesno važna godišnjica i da se na nju podsjeti šira javnost.

Tako je Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu organizirao izložbu “1918. prijelomna godina u Hrvatskoj”. Među izloženim dokumentima nalazi se i propagandni letak Jugoslavenskoga odbora s kraja Prvoga svjetskoga rata koji je potpisao njegov predsjednik Ante Trumbić, a završava pozivom “Jugoslavenima” odnosno “dragoj braći Srbima, Hrvatima i Slovencima”: “Borite se neustrašivo i živo sa svima sredstvima protiv ‘Mitteleurope’ da uskrsne slobodna ‘Jugoslavija’”. Ta poruka pogađa u bit, u glavnu točku razlikovanja, odnosno identiteta.

Pitanje Mitteleuropa ili Jugoslavija, odnosno Europa ili Balkan, dugo je ostalo glavna diferencijacijska točka hrvatskoga društvenog i političkog života i opredjeljenja. Tek se u novije vrijeme javila pomirljiva, ali i teško ostvariva ideja o uključenju Balkana u Europu, odnosno pristupanje zemalja “zapadnoga Balkana” Europskoj uniji.

Nasuprot tome stoje politike i interesi Rusije, Turske, islamskih i drugih zemalja, a i interesi Sjedinjenih Američkih Država ne podudaraju se u svemu s europskim.

Gotovo tri desetljeća prije, politička podrška i primamljive ponude tadašnjem jugoslavenskom partijskom i državnom vrhu za eventualno uključenje u Europsku zajednicu s prijezirom su odbačene upravo od antieuropskih, komunističkih, dogmatskih elita.

Odatle su dolazile i uvrede proeuropskim intelektualcima, posebno hrvatskim i slovenskim disidentima te vođama alternativnih političkih organizacija da su “bečki konjušari” ili “europski lakeji”.  Tadašnji antagonizam između jugoslavenstva i europejstva ravan je antagonizmu između jugoslavenstva i hrvatstva.

Oni se ne dopunjuju niti se prožimaju već se gotovo potpuno isključuju i negiraju. Dok je tijekom Velikoga rata dio hrvatskih političara vidio jugoslavensku zajednicu kao način spašavanja od talijanskog imperijalizma i posezanja za teritorijem koji su smatrali svojim, srpska je elita novu državu tretirala kao ratni plijen i “proširenu otadžbinu”.

Ideja jednoga troimenoga naroda u krugovima koji su donosili bitne odluke nikad nije ni shvaćana ozbiljno, a u očima puka teško je ranjena već s prosinačkim žrtvama da bi definitivno umrla zajedno s hrvatskim zastupnicima pogođenim hitcima atentatora u beogradskoj Skupštini.

Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije iznesene su brojne optužbe protiv Hrvata za izdaju. Srpski pisac Jovan Dučić napisao je u knjizi “Verujem u Boga i u srpstvo” i sljedeće rečenice: “Nikad Hrvati nisu zamišljali mogućnost da svoj hrvatski vidik zamrače jugoslovenskom maglovitošću, ni da razmene svoj stari hrvatski groš za kakvu neizvesnu jugoslovensku paru. Ja mislim da bi se moglo danas ‘na kraju balade’, a što znači posle sveg proživljenog i okušanog, reći ovo: u hrvatskim očima niko nije bio dobar Jugosloven ako nije pre toga bio loš Hrvat.”

Ono što je Dučić prešutio bila je činjenica da ni na srpskoj strani stvari nisu izgledale ništa drugačije. Drugi svjetski rat, u njemu počinjeni zločini, a zatim i poratni teror, još su više produbili sumnje i udaljili Hrvate i Srbe.  Ni polustoljetna komunistička diktatura nije nadišla razlike niti stvorila pretpostavke za miran suživot unutar socijalističkoga samoupravnoga društva i jedne države.

Upravo suprotno, pa su zato komunisti bili ti koji su, nakon gubitka oslonca u iznevjerenom radništvu i devastiranom seljaštvu, zaigrali na kartu nacionalnih interesa i njihove zaštite. Lišeni smisla za kompromis, militarizirani i dogmatizirani pokrenuli su rat za jugoslavensko nasljeđe. Druga Jugoslavija raspala se u ratu i nasilju kao i prva.

Tek što je utihnulo oružje počele su borbe za interpretaciju rata i ocjenu karaktera bivše države. Različite ideološke i političke pozicije uvjetuju i različite poglede na jugoslavensku zajednicu. Dok jedni, poslije dvije katastrofe, s pravom tvrde da se radilo o tragičnom i neuspješnom eksperimentu, drugi žale za tim neuspjehom tražeći krivca i “izvlačeći pouke”.

Stječe se dojam da još uvijek živi ideja o nužnosti ili barem potrebi nekog južnoslavenskoga zajedništva koje nadilazi uobičajene odnose država i naroda. To se vidi i u brojnim inicijativama kojima se jugoslavenska ideja pokušava rehabilitirati i učiniti privlačnom novim generacijama. Ne treba puno truda da bi se razumjela stajališta Jugoslavena i Srba iz Hrvatske iznesena u srpskim manjinskim novinama.

Otuda, po običaju, tuku po “klerikalnoj desnici” i “nacionalistima” koji nikako da shvate svu “plemenitost” jugoslavenske ideje i “veličinu” bivše države, čija se glavna prednost nad sadašnjim stanjem svodi na to da su svi Srbi živjeli u “jednoj državi” u kojoj su držali glavne poluge moći. A što je najgore, oni smatraju da su i ta ideja i ta država izvorno “hrvatski proizvod”.

Teško je zato reći jesu li Hrvati više krivi što im je jugoslavenstvo palo na pamet, što su stvorili, a zatim i skrivili propast obje Jugoslavije, ili što ne žale zbog svega toga. Uglavnom, radi se o izljevima tuge i žalosti ljudi vezanih za prošlost koji za sebe i dalje tvrde da su Jugoslaveni i koji žale za izgubljenom “domovinom” koje se ne mogu odreći makar ona bila u virtualnom obliku.

Najčešće su u ozbiljnom sukobu s prihvaćanjem hrvatske države, ali i sa stvarnošću. Prije dvije tri godine jedan od njih rekao je da su Jugoslaviju “sanjali najbolji, a srušili najgori”. Ovih dana srpski političar i profesor na Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović ustvrdio je da bi Europska unija imala što naučiti od Jugoslavije, koja je pogriješila jer (očito na njegovu veliku žalost) “nije stvorila Jugoslavene”.

Nameće se pitanje kako je to bilo moguće “stvoriti Jugoslavene” nakon što su već bili “stvoreni” Hrvati, Srbi i Slovenci, a zatim i Muslimani, Crnogorci i Makedonci. Jedino terorom ili potpunim uništenjem postojećih identiteta i nacija!? Prva Jugoslavija je pokušala i u tome nije uspjela!

Pokušali su i komunisti, ali su na Osmom kongresu SKJ održanom 1964. godine i službeno odustali od stvaranja “jugoslavenske nacije” i od “jedinstvene nacionalne kulture”.

Umjesto toga, osuđen je unitarizam, prihvaćene su postojeće nacionalne različitosti, kao i “pravo svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji da se slobodno razvijaju i imaju vlastiti kulturni identitet”. Unitaristička protivljenja takvoj politici, iza kojih se jasno razabirala ideja o “jednoj državi za sve Srbe”, osuđena su i zaustavljena u ljeto 1966. na Brijunskom plenumu, smjenom Aleksandra Rankovića i reformom Udbe.

Konačno, kako je to Jugoslavija mogla stvarati Jugoslavene kada su u njoj živjeli i radili Hrvati, Srbi, Slovenci i ostali? Valjda su oni “stvarali” odnosno definirali društvene odnose, a ne država. Ili je to i dalje trebala raditi politička policija (Udba) kontrolirana od (veliko)srpske političke vrhuške, uz neograničenu primjenu prisile. Izgleda da poslije više od pola stoljeća rankovićevština oživljava u Hrvatskoj.

Tuga za Jugoslavijom obilježila je i zbornik “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” koji se proteklih tjedana promovira diljem bivše države, a posebno u njezinoj manjoj inačici Bosni i Hercegovini. Izdala ga je nevladina udruga u Beogradu a financiralo njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Takav spoj upozorava da bi novozamišljena jugoslavenska zajednica mogla imati bitno drukčiju ulogu od prethodnih. One su formirane kako bi pod britanskim i francuskim utjecajem spriječile njemački prodor na jugoistok Europe, a sada bi ga valjda u nekom novom “mitteleuropskom” ključu trebalo osigurati. Samo, tu su i drugi zainteresirani igrači, američka televizijska kuća N1, kao i katarska Al Jazeera liju krokodilske suze za Jugoslavijom i sve čine da stvore “jedinstvenu javnost”, kao osnovnu pretpostavku za presudan utjecaj i njezino  oblikovanje.

Sve to u ime ljudskih prava i građanskih sloboda, liberalizma i demokracije – svega onoga što je u obje Jugoslavije bilo vrlo deficitarno, a taj se deficit zbog strukturnih razloga nikad nije ni mogao otkloniti, zbog čega su obje propale. Tragikomični su pokušaji šminkanja pokojnica, posebno one mlađe (1945–1991.) koju se pokušava prikazati kao vrhunac modernizacije, slobode i blagostanja.

Baš kao nekada na partijskim forumima, ponavljaju se mantre o “bratstvu i jedinstvu”, zajedništvu “naših naroda i narodnosti”, obogaćene propagandnim lažima o općem visokom standardu, općoj zaposlenosti, stanovima za sve, ugledu u svijetu i putovnicama s kojima se tobože moglo do sjevernoga i južnoga pola.

Doista, moglo se daleko, osim ako ti je ne oduzmu zbog izrečene riječi, simbola, pjesme ili sumnjivog podrijetla. Jugoslavija u osamdesetim godinama prošloga stoljeća nije bila samo “Novi val” i u njoj nisu živjela samo “sretna djeca” socijalizma koja su kada bi im dosadili rock koncerti išla na radne akcije graditi socijalizam. U Jugoslaviji su zatvarani politički protivnici, a u inozemstvu su ubijani politički emigranti.

Komunistička privilegirana vrhuška živjela je dobro i bezbrižno, ali većina “radnih ljudi i građana” živjela je u neimaštini. Posebno su teško živjeli ljudi na selu koji su bili lišeni svake perspektive. Podsjetimo se na nekoliko statističkih podataka koji realnije oslikavaju tadašnju jugoslavensku stvarnost.

Savezni javni tužitelj Vuko Gozze Gučetić objavio je u svibnju 1982. da je u prethodnoj godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo “krađe i teške  krađe društvene imovine”. U razdoblju od 1971. do 1981. godine u SFRJ je optuženo 219.000 osoba za gospodarski kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa.

Gučetić je konstatirao da je “ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje”. To je bilo tek zagrijavanje za grabež koji je nastupio u društvenom i političkom vakuumu nastalom poslije smrti J. B. Tita u drugoj polovini osamdesetih, što je dovelo do potpunog kraha gospodarstva.

Prema podatcima Međunarodnog monetarnog fonda, Jugoslavija je polovinom 1986. godine imala najveću inflaciju u Europi, rekordnih 85,2%. Najbliža joj je bila Turska sa “samo” 35,5%, dok je većina zapadnoeuropskih zemalja imala inflaciju ispod 10%, a Belgija i Švicarska ispod jedan posto.

U tradicionalnom natječaju TANJUG-a za fotografiju godine u prosincu 1988. pobijedio je fotoreporter ljubljanskoga Dela Srđan Živulović s fotografijom “Borba za narodni kruh” – jeftiniji kruh koji je bivao razgrabljen u ranim jutarnjim satima. Ta fotografija, po sudu žirija, “rječito govori o nezadrživom padu standarda radnih ljudi u našoj zemlji”. Ovi i ovakvi podatci objašnjavaju stvarni karakter propale države i strah njezine elite od europeizacije.

U navedenim brojevima i ogromnim materijalnim resursima nestalim u šumi propisa socijalističkog samoupravnog zakonodavstva, dostupnima i razumljivima samo izabranima, krije se barem dio tajne vječne ljubavi spram socijalizma i jugoslavenske države.

Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Oni se ne bi dali iz sedla

Objavljeno

na

Objavio

U Sarajevu ponovno nije mirno. Prođe sv. misa zadušnica za hrvatske žrtve pa stigoše zabašureni računi na naplatu. Tko je i kako nabavljao neuporabljive respiratore za vrijeme pošasti zvane koronavirus?

Uhitiše tamo neke, a Bakir se Izetbegović prope na zadnje noge da ih spasi. Poče neviđeni pritisak na tužiteljstvo, sud. Rasplet se još očekuje. Rekoše da trag vodi do Sebije Izetbegović, Bakirove supruge. Ali po svemu sudeći ima tu i unutarbošnjačkog razračunavanja. Kamo žele krenuti? Na Zapad ili na Istok, dublji od onog Bliskog?

Može to biti i prema Erdoganovoj Turskoj gdje ovih dana ponovno pokušavaju da negdašnja najveća crkva kršćanskog svijeta Sveta mudrost (Aja Sofija) postane ponovno džamija kao nakon njezina zauzimanja 1453. U međuvremenu se javilo i veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Stava su da policija i tužiteljstvo trebaju djelovati profesionalno, bez političkog utjecaja. Neki u bošnjačkom svijetu to protumačiše kao neizravnu poruku Hrvatima.

Hrvati, pak, s druge strane zgradu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru obasjaše bojama američke zastave, uz natpis »Zajedno protiv korupcije«. Očito oni to sve drukčije shvaćaju, prisjećajući se ujedno da su Bošnjaci znali i prečesto Stari most obasjavati bojama turske zastave. To je ta Bosna o kojoj određeni pričaju, dok Hercegovinu izostavljaju. Po Tvrtku Miloviću pridružuje im se i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić. Nazočio je obljetnici HVO Sarajevo koju je organizirao Marinko Pejić, član HNV-a. Ali je dotični i član »notorne asocijacije intelektualaca Krug 99«, poznate po tomu što redovno ugošćuje izlagače koji tumače da je Hrvatska agresor na BiH. I to će se morati pročistiti kao i nabavka respiratora pa kamo god trag odvede.

Pejić nije u P.E.N. centru BiH, ali nije Krug 99 daleko od toga. Dotični pozvaše na otpor fašizmu i revizionizmu, imajući pred očima kardinala Puljića i spomenutu sv. misu zadušnicu u katedrali. Nisu zaboravili ni razne ulice i ustanove po Sarajevu koji nose imena istaknutih ličnosti iz NDH, muslimanskog ishodišta. Sve bi oni to poravnali po kratkom postupku. Onako kako su ravnali »oslobodioci« 1945. kad uđoše u to Sarajevo. Dotični su njih zaboravili, a ubijali su danima dok im se nije učinilo da je grad dostatno »oslobođen«. U svemu ovome pridružuju im se i neki koji govore da je »Sarajevska misa za Bleiburg subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze«. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom nije imao kad na to čekati nego je odmah prekinuo sve odnose s Vrhbosanskom nadbiskupijom i zalupio vrata ekumenizmu. Ta njegova budnost pokazala se i dok su kokarde i zvijezde petokrake nastojale ovladati Bihaćem. Podupirao ih je svom snagom, kako govore dostupni medijski zapisi. Nekako i razumljivo za njega u svjetlu svetosavlja, ali što je s nekima u redovima Katoličke crkve u Hrvata (usput, oni ne vole ovaj naziv)?

Kako ne prepoznaju žrtve svoje pobijene braće i sestara? Od svega neka samo uzmu obljetnicu maceljskih događaja i sve će im biti jasno. U toj predivnoj gori, Maceljskoj, jugokomunisti su pogubili oko 15.000 Hrvata. Među njima 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Do sada je njih nešto preko 1.200 otkopano i dostojno pokopano. Zar tu išta treba reći ljudskom srcu, ne samo hrvatskom?

Ništa čudno da je jugokomunizam tako djelovao. Staljin mu je davno pokazao put. Nažalost određenima pokazuje i danas. Prozvali su se antifašistima ili antifama te jašući na tom valu taru sve oko sebe. Bilo je tako i u Sarajevu prošlih dana, a u SAD-u je još uvijek. Ne trpe drukčiju sliku svijeta, silom nameću svoju. No, američki predsjednik Trump ih se ne boji i ne ulaguje im se. Spreman ih je spriječiti po svaku cijenu, iako neki razvikani mediji u hrvatskom društvu kažu da Amerika gori dok Trump twita. Koja drskost i podvala! Takvima je neizravno odgovorio kardinal Bozanić u povodu sv. mise za Domovinu 30. svibnja. Opomenuo ih je da je nerazborito politički se poigravati kalendarom zajedničkog nacionalnog spomena. Treba se s tim složiti, iako 25. lipnja također nije bilo kakav nadnevak.

No, vratili smo se na 30. svibnja i neka tako ostane. Ali zaboravismo Trumpa. Osim što se bori protiv antifa, bori se i protiv progona vjere u suvremenom društvu. Potpisao je ukaz o vjerskoj slobodi u svijetu, nakon što je posjetio crkvu Sv. Ivana Pavla II. i tamo se, naravno, pomolio. Dotle su antife urlale po ulicama, razbijale i palile, također i crkve. Sve u ime borbe protiv rasizma, jer je bijeli policajac proteklih dana skrivio smrt crnca Georgea Floyda. Koliko je njima stalo do toga u povodu čega navodno prosvjeduju kazuje i podatak da su vandalizirali kip poljsko-američkog junaka Kościuszka koji se zalagao za slobodu i obrazovanje robova. Ozbiljni promatrači kažu da samo provode naloge totalitarne globalističke elite iz sjene vođene demonima. Taj mrski Trump ne samo da je dopustio služenje katoličke sv. mise u Bijeloj kući, nego je dopustio i unošenje kipa Gospe Fatimske. A taman se sve lijepo počelo privoditi kraju nakon što je ubijen Kennedy, nakon što su Bijelom kućom gospodarili Clinton i Obama. Sve to nažalost nije uspio prepoznati washingtonski nadbiskup Wilton Gregory. Napao je Trumpa zbog njegove molitve u spomenutoj crkvi i zbog rastjerivanja prosvjednika. Oni su za njega izgleda nevina dječica. Poput antifa u hrvatskom narodu ili poput onoga seljaka koji je, nadajući se bogatom daru, izdao posljednjeg hrvatskog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića čiju smo smrt po turskim rukama nedavno obilježili.

Uhvatit nam je se zaista u koštac s antifama oko nas i u nama. Zlo je to. Neka nam u tomu pomogne rečenica: »Ne može se biti antifašist, ako u isto vrijeme nisi i antikomunist«. Prestat će tada razne hajke, zavladat će mir. Učinimo to što prije.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari