Nobilo sad agitira za Srbe…

“Tužba i protutužba za genocid su pravno neosnovane i ne treba nam zaoštravanje odnosa sa Srbijom”, tvrdi danas odvjetnik Anto Nobilo u velikom razgovoru za jedan srbijanski medij. On, naravno, ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i na ljutnju na sve i sva, posebno nakon fijaska s obranom Josipa Perkovića, ali danas tvrditi da genocida nije bilo i da tužba nema smisla je u najmanju ruku neprimjereno prema 7.263 poginulih civila, 3.000 silovanih žena, 402 djevojčice i dječaka ubijenih na pragu svoga doma i pola milijuna prognanih Hrvata tijekom agresije na RH.

Kako se približava početak sudskog postupka pred Međunarodnim sudom pravde koji će utvrđivati je li Srbija počinila genocid u Hrvatskoj tijekom agresije od 1991. do 1995., rastu i tenzije u susjednoj državi. Glavna rasprava po tužbi Hrvatske i protutužbi Srbije za genocid počinje 3. ožujka, odnosno za dva tjedna. Predviđeno je da će argumente prvo iznijeti Hrvatska (od 3. do 7.03.), zatim Srbija (od 10. do 14.03.), a nakon toga će iznositi primjedbe jedna pa druga strana.

U srpnju 1999. godine Hrvatska je uložila tužbu protiv Srbije za etničko čišćenje, oblik genocida čije su posljedice bile raseljavanje, ubojstva, mučenja i ilegalna zatočenja velikog broja Hrvata. Srbija je desetak godina kasnije (2010.) odgovorila protutužbom, optuživši Hrvatsku za ratne zločine i etničko čišćenje.
I dok se u Hrvatskoj o toj temi uglavnom šuti, srbijansko Ministarstvo vanjskih poslova na čelu s Ivanom Mrkićem nedavno je poslalo svim državama s kojima ima diplomatske odnose tzv. “non-paper”, dokument u kojem su nabrojili 14 incidenata u odnosu na Srbe i srpsku zajednicu koji su se dogodili u Hrvatskoj posljednjih mjeseci. Među njima se spominje i Šimunićev “Za dom spremni”, incidenti vezani uz ćirilicu te druga pitanja. Iz toga je vidljivo kako Srbija osim pravne želi potaknuti široku diplomatsku akciju ne bi li na vrijeme spriječila eventualnu negativnu presudu.

Dakle, srbijanski kolega ministrice Pusić piše kako su protusrpski incidenti u Hrvatskoj sve učestaliji i brojniji, bez jasne osude službenih hrvatskih vlasti i osude javnosti i nevladina sektora. Najviše ih, naravno, smetaju prijepori oko uvođenja dvojezičnih natpisa, a posebice činjenica što se hrvatska vlast nije odlučnije obračunala s protivnicima dvojezičnosti u Vukovaru. Nije ih zadovoljio ni hrvatski odgovor u kojem se tvrdi kako će se dvojezičnost uvesti bez obzira na sve probleme.

Srbija također tvrdi kako Hrvatska još uvijek spriječava povratak 50 tisuća Srba koliko ih je još u Srbiji s izbjegličkim statusom te povrat i obnovu njihove imovine. Jasno, prešućuju da se u Hrvatsku vratilo više od 133 tisuće pripadnika nacionalnih manjina, od kojih je većina srpske nacionalnosti (93.969 povratnika iz Srbije, 14.362 povratnika iz BiH te 24.955 povratnika iz hrvatskog Podunavlja), kao i činjenicu da Hrvatska i danas od Srbije traži odgovore o 1.100 nestalih hrvatskih branitelja i civila. Jasno prešućuju i vrlo važan podatak da je Hrvatska od rata naovamo uložila 5,5 milijardi eura svojih proračunskih sredstava i obnovila oko 150 tisuća stambenih jedinica (većim dijelom srpskih povratnika).

Srbiju posebno smeta, kako ga oni nazivaju, navijačko divljanje na hrvatskim stadionima. Primjer je, naravno, Šimunićev “Za dom spremni” te isto skandiranje tridesetak tisuća navijača na svakoj domaćoj utakmici reprezentacije. Srpski navijački folklor, poput transparenata “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata“ ili “Nož – žica – Srebrenica”, kao i paljenje hrvatskih zastava na Marakani naravno ne spominju.

U cijelu priču se ovih dana, ničim izazvan, uključio i hrvatski odvjetnik Anto Nobilo, koji je srbijanskom portalu “Danas” dao veliki intervju u kojem je ustvrdio da “nije bilo genocida niti nad Hrvatima niti nad Srbima na teritoriju Hrvatske u ratu tijekom devedesetih godina”.

– Zato su tužba i protutužba pravno neosnovane, tvrdi Nobilo koji smatra da bi bilo pametnije da su tužbe povučene jer prema njemu, tu su u pitanju isključivo političke kalkulacije.

– I sami političari su svjesni da su obje tužbe besmislene, ali nitko nema dovoljno političke hrabrosti povući ih. Poznavajući situaciju, Vladi RH će najmanje štetiti ako ne odustane od tužbe jer su ti procesi dugi, a ona računa da će politička naplata doći u neko drugo vrijeme, kada vladu budu činili neki drugi ministri. Kalkulira se s time da bi odluka o povlačenju u jednom dijelu hrvatske javnosti mogla izazvati negativne reakcije, a desno-nacionalistička opozicija bi to itekako mogla iskoristiti u borbi za vlast, kazao je Nobilo. On pak smatra kako bi Hrvatskoj trebali biti u interesu partnerski, prijateljski i srdačni odnosi sa Srbijom, a ne zaoštravanje odnosa ovakvom parnicom.

Jasno, Nobilo ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i na ljutnju, posebno nakon fijaska s obranom Josipa Perkovića, ali danas tvrditi da genocida nije bilo i da tužba nema smisla je u najmanju ruku neprimjereno. Koji je, zapravo, bio njegov motiv za ovakav potez, teško je zaključiti, osim ako ga Srbija možda neće angažirati u svoj pravni tim, a on kao branitelj s pedigreom to onda ne bi mogao odbiti. U svakom slučaju, Nobilo vrlo dobro zna da mišljenje predsjednika neke braniteljske udruge u Hrvatskoj i njegovo mišljenje u dijelu međunarodnih političkih i pravosudnih krugova ima različitu težinu. I definitivno njegova izjava nije ni slučajna ni nepromišljena.

Kako bilo, neuspjeh bosanske tužbe, kao i stav aktualnih hrvatskih vlasti počevši od predsjednika Josipovića do Milanovića i ministrice Pusić, ne mogu prebrisati strašne činjenice. Dakle, službene evidencije govore kako je tijekom velikosrpske agresije na RH ubijeno više civila nego vojnika. Ubijeno je i/li poginulo 7.263 civila, oko 800 je onih čija sudbina nije poznata. Tijekom agresije i okupacije Hrvatske bilo je čak 3.000 silovanja od neprijateljske strane za što je do sada odgovarao samo jedan počinitelj. U Domovinskom ratu poginulo je 402 djevojčice i dječaka, dok je u Slavonskom Brodu samo u jednoj godini – 1992. čak 27-ero djece ubijeno na pragu svoga doma, a 65 ih je ranjeno. Za te zločine do danas nitko nije odgovarao.

Sablasni podaci govore kako je od ukupnog broja civila njih 47 posto bilo starijih od 60 godina, dok su 44 posto bile žene, a pet posto djeca.

Strategija agresora od samog početka rata bila je jasna, a to je udar na nezaštićene civile što se i događalo. Broj protjeranih Hrvata prelazio je 500 tisuća, a sustavno su rušeni i uništeni domovi zdravlja, preko 100 ambulanti, stalno je granatirano 14 bolnica, a nekoliko njih je potpuno uništeno poput onih u Pakracu, Vinkovcima i Vukovaru. Oštećeno je 720 katoličkih sakralnih, 207 je potpuno uništenih, a ukupne izravne ratne štete su procijenjene na 35 milijardi američkih dolara. Indirektne ratne štete procjenjuju se na 250 milijardi dolara.

Prema podatcima koje je u svojoj knjizi „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na republiku Hrvatsku” iznio dr.Andrija Hebrang, broj ubijenih civila na srpskoj strani, čak i prema verziji Save Štrbca nije bio veći od 50-tak. Postoje i podatci Hrvatskog helsinškog odbora o kojima je u Haagu svjedočio Žarko Puhovski tvrdeći da je u Oluji ubijeno 42 civila.

– Kada se usporede svi ovi podatci, jasno je tko je počinio genocid, tvrdi dr. Hebrang, dodajući kako je i oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču još jedan važan dokaz da Oluja nije bila zločinački pothvat i da nije bilo genocida s hrvatske strane.

Koliko je aktualnoj hrvatskoj vlasti uopće stalo do tužbi vidi se iz njihovog stalnog podilaženja srpskoj strani. Nekoliko puta prilikom susreta sa srbijanskim dužnosnicima, predsjednik Josipović i Vesna Pusić izjavljivali su kako se “tužbe više, nažalost, ne mogu povući”. Da se njih pitalo, tužbe za najstrašnije zločine koje je Srbija napravila u Hrvatskoj ne bi ni bilo. Onog trenutka kada je aktualna vlast natjerala uvaženog profesora Mirjana Damašku da se povuče iz hrvatskog pravnog tima, bilo je zapravo jasno kako su oni digli ruke od svega. S druge strane, Srbija sada pokušava u miru opravdati ratni poraz uz potporu dijela međunarodne zajednice ali i pasivnih hrvatskih političara.

Zapravo, čak i ukoliko bi Međunarodni sud pravde, kao i u bosanskom slučaju, utvrdio da nema elemenata genocida, za Hrvatsku bi bilo povijesno važno kada bi se utvrdila odgovornost Srbije za zločine počinjene u Hrvatskoj, čak i ako ne budu okvalificirani kao genocid. Naime, u tom bi slučaju Hrvatska mogla zahtjevati naknadu materijalne i nematerijalne štete proizvedene agresijom od 1991. do 1995.

Srbi, pak, u svojoj tužbi traže naknadu šteta građanima srpske nacionalnosti koji su, po njima, bili žrtve ‘Oluje’. Čak ni njihovi pravni stručnjaci, poput Saše Obradovića, vođe pravnog tima koji Srbiju zastupa pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu, ne vjeruju u povoljan ishod njihove tužbe, ali oni će se uglavnom baviti argumentacijom koja će osporavati hrvatsku tužbu.

Konačnu presudu ipak ne treba očekivati prije kraja 2014. ili početka 2015. Četiri su mogućna ishoda:

da sud presudi da je bilo genocida na jednoj ili drugoj strani, da su Srbija i Hrvatska počinile genocid ili da genocida uopće nije bilo.

dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?