Svojedobno je Tuđmanov HDZ govorio o nužnosti duhovne obnove u Hrvatskoj. Ostalo je uglavnom na riječima. Politika pomirbe, ratne teškoće i prioritet oružane borbe za slobodu zemlje nisu pogodovali kulturnoj borbi, bez koje je duhovna obnova bila nemoguća. Ideološki potomci titoističke diktature samo se malo pritajili, zaogrnuli se plaštem demokracije, kozmopolitizma i ljudskih prava, da bi nakon Tuđmanove smrti ”izašli iz ormara” te, prebojani duginim i drugim ratničkim bojama, navalili na državne jasle i sinekure.
Danas imamo to što imamo. Crvenu vlast i još crveniju kulturu. U takvim okolnostima čini se ludošću pokretati časopis i nazvati ga ”Obnovom”, pri čemu se ima u vidu konzervativna, nacionalno osviještena obnova kulture i društva.
A upravo to se usudila skupina mladih ljudi. Ovih dana predstavljen je u prostorijama Matice hrvatske drugi broj tog časopisa. Časopis su predstavili Mirko Paradžik, glavni urednik, Jure Vujić, pročelnik politološkog odjela Matice hrvatske, te povjesničar Miroslav Akmadža, demograf Stjepan Šterc i jezikoslovac Mario Grčević, čiji su intervjui objavljeni u časopisu u okviru teme broja. Tema broja pak bio je identitet, osvijetljen s različitih aspekata, ali uvijek s jasnih nacionalno-konzervativnih polazišta.
Osim politoloških, povijesnih i sličnih tema, časopis ima i umjetnički dodatak, to jest tekstove iz recentne književne prakse. Za sada je taj dio, usudio bih se reći, nešto nedorečeniji i nekonzistentniji od ostalih dijelova časopisa, to jest teško je iz njega izvući neki zajednički poetički nazivnik generacije. Svejedno, sama činjenica da se oko jednog časopisa okupila skupina mladih ljudi, sličnih pogleda na svijet, društvo i kulturu, velika je stvar. Hrvatski se književni i uopće kulturni život u posljednjih šezdesetak godina odvijao uglavnom u znaku pojedinih časopisa, odnosno skupina autora oko njih okupljenih, koje je, osim generacijske bliskosti, karakterizirala stanovita poetička, pa i svjetonazorska bliskost. U tom smislu govorimo o krugovašima, razlogovcima, qurumovcima itd.
”Obnovaši” u prilično opustošenom kulturno-političkom krajoliku Hrvatske imaju priliku, pa i zadaću, oplemeniti i kultivirati taj krajolik. Imaju li za to potencijala, prerano je reći. U svakom slučaju, u Hrvatskoj se potencijal ”lijeve fraze” u tolikoj mjeri istrošio, zapleo u trice i kučine ”subverzivnosti” dotirane državnim i inozemnim novcem, to jest kompromitirao, da se jedino pred obnovljenim konzervativizmom otvaraju kakve-takve revolucionarne perspektive.
Koliko god se sintagma ”konzervativna revolucija” doimala oksimoronom, ona ima smisla ako pod revolucijom počnemo poimati tek preobrazbu koja dotrajale društvene obrasce i odnose moći dokida u korist funkcionalnijih i primjerenijih stvarnom raspoloženju i potrebama neke zajednice.
U tom kontekstu razne društvene inicijative i udruge konzervativne i kršćanske provenijencije doimlju se kudikamo potentnijim, pa i subverzivnijim u odnosu na mainstream, od raznih ”antifašista”, ”anarhista”, ”zelenih”, elgebeteovaca i sličnih. Čini mi se da je i časopis ”Obnova” jedan od znakova takvih društvenih kretanja.
U kontekstu premoćne pobjede konzervativne, domoljubne Hrvatske na izborima za Europski parlament sve izglednijom se čini obnova za koju se zalaže ”Obnova”, a, vjerujem, i istaknuto mjesto ”Obnove” u toj obnovi. Koja nije ništa drugo do ona ista ”duhovna obnova” zazivana još početkom devedesetih.
Stoga ”mladom” časopisu i mladim ljudima oko njega okupljenima treba pružiti potporu i zaželjeti im još mnogo novih brojeva.
Damir Pešorda