Dok su šarali spomenike predsjedniku Tuđmanu i braniteljima za to vrijeme drugu Titu su cvale ruže. No, tome je došao kraj koji najavljuje novo doba.
U Domagojevoj ulici, odnosno Ulici kneza Domagoja netko je desetljećima održavao “cvjetnjak” u obliku slova koje čine riječ Tito. To je valjda taj “osjećaj za lijepo” kojeg nam je donio vihor s istoka. Nikada se nitko u Zagrebu sigurno ne bi sjetio napraviti takav kič i nešto toliko primitivno osim onih koji su ponosni jer su nakon života u šumi u kasnim dvadesetima naučili pisati pa se time javno diče po travnjacima. Osim svom obrazovnom dostignuću time podižu spomenik onome tko im je to omogućio, tko ih je pustio da otimaju stanove u strogom centru Zagreba i ispred zgrade prekopavaju stoljetne travnjake u kojima ostavljaju svoje friško savladane potpise, piše Domagoj Pintarić
Stajao je “Tito” tamo i za vrijeme rata ali i skoro 30 godina poslije njega. Uz sam travnjak prolazile su tisuće ljudi, gledale tu nakaradu, no, nitko nije osjetio potrebu poduzeti nešto. Zašto? Zato što su nas uvjerili da smo mi pod kontrolom i da su takve stvari nebitne.
Nakon pobjede u ratu uvjerili su nas da je došlo do promjena, da je ta pobjeda urodila plodom te da smo se riješili parazita koji su nas tlačili skoro stotinu godina. Gledali smo sve naše poraze od 2000. godine tješeći se da im to samo dajemo sitne ustupke nakon “pobjede”. Smijali smo se nekima od njih posprdno dok su oni polako gradili svoju priču. S vremenom ta naša pobjeda bila je sve manje vidljiva dok su porazi postajali sve veći i značajniji.
Odjednom smo se našli u situaciji da oni koji su kakti poraženi čine vlast, dobivaju svoja parlamentarna mjesta sa svega tisuću povlaštenih glasova, dobivaju milijune iz proračuna, otvoreno vrijeđaju i provociraju, sude nam za stvari koje nisu utužive, a nedodirljivi su kad bi netko njih pokušao tužiti. Nakon izbornog poraza u glavnom gradu su nam dali do znanja da više ni tu “pobjedu” nemamo i postalo je jasno da se više nema potrebe pretvarati. Izgleda da smo svi konačno shvatili ono što sami sebi lažemo posljednjih nekoliko desetljeća – pobijedili smo u ratu, ali nismo u miru. Vlast je ostala ista. Svi ovi lopovi, kriminalci i prevaranti su ostali isti. Ista je to ekipa koja je vladala Jugoslavijom, partijom i Udbom. Ista ekipa ili njihovi nasljednici, uglavnom krvni.
Mediji im drže štangu jer su pod istom kontrolom, oni su ti koji broje izborne listiće, oni kontroliraju sve što im treba da ponovno preuzmu vlast, ali ovaj put i formalno.
A to je pak ono što je trebalo da se dio ljudi probudi. Izgleda da je postalo jasno tko drži vlast i tko nas pljačka desetljećima. Tko je taj koji brutalno uzima od ljudi, zbog koga se naši loše žive i iseljavaju, a bogate se i useljavaju “krivi”.
Netko je počupao ružine sadnice koje su činile slova u “Tito” cvjetnjaku. Sam čin čupanja ruža nije samo čin uljepšavanja grada micanjem iritantnog kiča, nego i simbol otpora. Otpora vlasti. Otpora sili. A otpor ne pružaju pobjednici…
Ovo je novi početak. Ovo je simbol okretanja stvari. Ljudi su svjesni da “oni” nikada nisu ni izgubili vlast i da očito moramo opet pobijediti u svojoj zemlji, samo što ovaj put neprijatelj nije toliko jasan. Čupanje sadnica početak je jer je nekome nakon toliko desetljeća konačno prekipilo. Kao što kaže tekst pjesme Fali vam malo gengsta od Tram 11 – “fali vam da popi*dite kad prekipi”. To nam je stvarno falilo – reakcija. Ne gutanje go*ana, ne trpljenje, ne izbacivanje frustracija po fejsu i birtijama, nego prava normalna reakcija. Ovaj put su stradale sadnice ruža koje nisu krive, ali su doslovno bile na krivom mjestu u krivo vrijeme.