Pratite nas

Kolumne

Raspni ga, raspni – i tako nam nije prvi put!

Objavljeno

na

Još se nisu bacile kocke za ne baš tako derutne haljine Ivice Todorića kakvima ih se zlurado prikazuje, a čopor je krvosljednika već namirisao svježu krv – onu Zdravka Marića. Da, doista je već bilo krajnje nepodnošljivo trpjeti da državne financije vodi čovjek koji ne samo da je bio kadar točno izračunati PDV, nego se usudio i provesti porezne promjene koje su već u siječnju rezultirale viškom u državnoj blagajni, prvi put poslije 2008. godine. Povlašteni PDV od 13% za ugostiteljsku djelatnost otvoreno je nazvao subvencijom i izjednačio ju s glavninom drugih obveznika tog poreza. Proračunato je najavio istu mjeru i jednoj od perjanica hrvatskog gospodarstva, hotelijerstvu, da bi ju potom taktično povukao i ostavio dojam pomirljivosti. Vješto je manevrirao i međunarodnim tržištima kapitala značajno uštedjevši na državnim izdatcima za kamatu na dug. No, kako to u pravilu biva – kad padne glava, i apostoli su na udaru! Poput Petra one mučne noći i Zdravko Marić se skutrio u kutu pa sad, kao i mnogi drugi, tog čovjeka ne poznaje, iako mu, vjerojatno, nije drago zbog toga. A tko zna, možda se i on s vremenom prometne u Stijenu?

Nije nikakva novost u hrvatskoj povijesti da se nakon pada predvodnika progone njegovi suradnici i sljedbenici kao da su okuženi. Osvrnimo se samo na nekoliko primjera iz prošlosti ne baš davne, a bome niti slavne. Nakon silaska predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice, restauratori komunističkog totalitarizma, sad već u novome ruhu, začeli su harangu najprije na Tuđmanove diplomate, ne čekajući da se završi školska godina, da bi potom umirovili i najzaslužnije vojskovođe koji su izvojevali najsjajniju vojnu pobjedu. Odlaskom Karamarka u HDZ-u je nastupila nova paradigma koja sva pršti od inkluzivnosti. Doduše, ne dovoljno da bi se u nju uključilo i Zlatka Hasanbegovića, osim ako ne pristane praviti se onim što nije. Štoviše, oko njega je izgrađen čitav sanitarni koridor – koridor koji završava širom otvorenim vratima. Nakon povlačenja Zdravka Mamića na pričuvni položaj traži se i Šukerova glava. Najglasniji u tome su oni koji ne uspijevaju postati zlatnom kopačkom ni na playstationu, a kamoli svojim imenom otvoriti vrata iza kojih se donose bitne odluke.

Jednim od učinkovitijih oruđa za uklanjanje ključnih protivnika, a potom i za posramljivanje njihovih vjernih sljedbenika, pokazuje se sustavno i uporno ukazivanje na nezakonito osobno bogaćenje dotičnih. Taj prastari trik u Hrvata uvijek nailazi na plodno tlo izazivajući istovremeno Pavlovljev refleks i posvemašnje rastrojstvo uma. Tako je predsjednik Tuđman svojedobno prokazan zbog nekih 270 tisuća američkih dolara ušteđevine na bankovnom računu. Karamarku dugo nisu imali što naći, a onda su mu našli ženu koja ima terenca pa se sam, gotovo ničim izazvan, raskrinkao odvezavši njime u bolnicu vlastitog oca u desetom desetljeću života. Od 9 do 99 nema toga tko ne zna da Mamić gramzivo skuplja puste milijune u alpskoj i tko zna kojoj sve ne prekomorskoj oazi. A malo se tko tu pita koji bi se to imalo odgovoran i savjestan čovjek propustio poslužiti svim sredstvima, pa i onima na rubu zakona, samo da umješno stečen novac ne prepusti na upravljanje raznim milanovićima, grčićima, lalovcima i inim financijskim alkemičarima. Kod Ivice Todorića stvar je posve transparentna – čovjek ima dvorac, helikopter i otok baš poput nekog negativca iz filmova o Jamesu Bondu.

Doduše, bio je nedavno jedan (kako li mu je ono ime?) koji je o državnom, a ne svom trošku letio helikopterom okolo naokolo, da bi gdje god letio, vazda usput na Krk sletio. Valjda nekim tajnim državnim poslom, toliko tajnim da neovisni istraživački mediji o tome nisu smjeli zucnuti? Drug mu je, također pasionirani korisnik sredstava iz državnog proračuna, ljetovao na rezidencijalnom otočju za naknadu od čitavih sedam kuna dnevno. A tek dvorci? Mnogi diljem Lijepe Naše vape za obnovom i doista bi bilo lijepo kad bi se našao netko tko će im povratiti stari sjaj. Ovako se ti dojmljivi svjedoci povijesti naše slavne pretvaraju u ruine i postaju zlokobnim znamenom jednog drugog vremena – vremena ideologa razvaline.

Tko ima, taj je lopov – neupitna je “istina” koja nepogrešivo budi “pravednički” gnjev u Hrvata. Zato Branko Roglić, Emil Tedeschi, Vanjka Špiljak, Goran Štrok, spomenimo tek neke iz plejade najnagrađivanijih pregalaca samoupravnog socijalističkog rada, gorka im sudba bila, nemaju jadni ama baš ništa. Ili barem ništa vrijedno spomena. A i to malo što su stekli, stjecali su vlastitim rukama. Ako već ne samo njima, gdjegod bi se pripomogli ponekim oruđem….!

No, ostavimo po strani tu “sirotinju”, i vragu tešku, i vratimo se čovjeku koji živi u dvorcu. Je li on uopće ostavio što Hrvatskoj osim dugova kako se posprdno ovih dana može čuti? Je li tih 60 tisuća ljudi svih ovih godina samo glumilo da radi? Jesu li se višestruko brojniji kupci u njegovim dućanima tek pretvarali da kupuju? Je li sve to bio jedan veliki Big Brother ginesovskih razmjera? Je li tip iz dvorca ulagao samo u aute, kuhinje, garniture namještaja, keramičke pločice i ostalu uvoznu robu ili je od njegovih ulaganja nastala i neka nova domaća vrijednost? Je li od dugova kojima se izložio samo on profitirao ili je i šira zajednica od njih imala koristi? Napokon, je li ublažavao hrvatski manjak u robnoj razmjeni s inozemstvom koji su bjesomučno pumpali investitori u potrošnju uvozne robe, potpomognuti njezinim distributerima, poznatiji još i kao nevini građani?

Je li stanar dvorca oživio već zamrle poljoprivredne socijalističke gigante za što se baš i nije guralo u redu? Je li razvio vodeći maloprodajni lanac proširivši ga i preko granica Hrvatske tako osiguravajući novo tržište za njezinu prerađivačku industriju? Da nije možda u svojoj domeni djelovanja ostvarivao tri temeljna cilja svake razumne gospodarske politike – proizvodnju, zaposlenost, izvoz? Je li upravo on omogućio optimalnu prodaju robe hrvatskih proizvođača ne gubeći pri tome tržišnu poziciju u maloprodaji u uvjetima pojačane konkurencije? Ili je za to sve zaslužan netko drugi, a on samo kriv?

Kakav bio da bio, plesao na rubu zakona, ili čak zakoračio preko njega, sustav pod kišobranom Agrokora je funkcionirao. Bio je stabilan i tako podešen da su svi veći dionici i velika većina onih malih bili zadovoljni. Nisu iskazivali ozbiljnu namjeru napuštati ga, niti su im se očito nudile bolje mogućnosti. Jest, netko će u njemu vidjeti i elemente socijalizma, netko drugi, pak, učinkoviti odgovor na nelojalnu i nepoštenu konkurenciju bogatijih zemalja s ciljem očuvanja domaćeg poljodjelstva. Što god bilo, o privatnom je a ne državnom trošku, i to u konkurentnom a ne monopolističkom okruženju. Sustav je to koji se nametnuo kao neupitni lider u “ligi” u kojoj je uslijed geopolitičkih okolnosti koje nije mogao diktirati, nego ih samo pratiti, jedino i mogao igrati. U svakom slučaju Todorićeva je “Regija”, usporedi li ju se s onom političkom, ipak “plus Slovenija, minus Albanija”. A i sjedište joj je u Zagrebu, a ne u Beogradu.

Dobro, ako je sve bilo tako bajno, gdje je onda i kako pošlo po zlu?

Kako bismo odgovorili, zavirit ćemo u vijesti nešto starijeg datuma, one otprije nekoliko mjeseci. Još lanjskog rujna konzorcij zapadnih banaka (BNP Paribas, Credit Suisse, Goldman Sachs, JP Morgan) odobrio je Agrokoru kredite u iznosu od 200 milijuna eura, dok su ruske banke (Sberbank i VTB) prolongirale već ranije ugovorene kredite. Uz to, obveznica Agrokora je još početkom godine postizala cijenu veću od 100% nominale što znači da su sudionici na tržištu očekivali da će im se isplatiti cjelokupni uloženi iznos uz kamatu. U to vrijeme nijedan od bitnih pokazatelja tvrtke nije bio bitno drukčiji nego danas – Agrokor je bio dužan dobavljačima otprilike jednak iznos kao i danas, rokovi isplata su bili tu negdje, udio kapitala u odnosu na dug bio je isti kao i danas. Unatoč tome, vjerovali su mu i kreditori i investitori odobravajući mu kredite i kupujući obveznice, ne hajući za mišljenje domaćih eksperata koji su već tada sve znali, godinama upozoravali i kako se sad hvale, sve vrijeme bili u pravu.

Topničku pripremu je provela rejting agencija Moody’s smanjivši početkom godine rejting Agrokora nakon što je iznenada uočila pretjeranu zaduženost, i to baš pred inauguraciju novog američkog predsjednika usred komešanja između stare administracije sklone zaoštravanju odnosa s Rusijom i nove s pomirljivijim nastupom prema drugoj nuklearnoj velesili.

Ipak, pad povjerenja tržišta u Agrokor počinje koji tjedan kasnije, tek nakon što je kredite sklopljene s konzorcijem zapadnih banaka OTKAZAO, a ne zato što ih je uzeo i tako povećao dug. Ključno je pitanje zašto se to dogodilo, odnosno što je navelo vodstvo Agrokora da to učini. Kako to da 4 mjeseca ranije prilikom sklapanja tih ugovora u Agrokoru nisu shvatili da su uvjeti nepovoljni čime su naknadno tumačili otkaz? Možda nam odgovore na ta pitanja jednom otkrije Wikileaks?

Kako bilo, do početka veljače cijena Agrokorovih obveznica pada ispod 80% nominalne vrijednosti što znači da se investitori već mire s 20% gubitka uloženog. Ruska imovina, a krediti tamošnjih banaka Agrokoru to jesu, rapidno gubi na vrijednosti pa nastupa ruski veleposlanik i uzrujano poručuje da ruske banke ne će nastaviti kreditirati Agrokor. Spomenimo još i da je sporazum banaka koji je predviđao injekciju od 300 milijuna eura agencija Moody’s ocijenila katastrofalnim srušivši već sljedeći dan rejting za rijetko viđena 4 stupnja, pravdajući svoju odluku nepovoljnom strukturom zajmodavaca u kojoj, poznato je, prevladavaju ruske banke. Poruka je jasna – očito je važnije kome si dužan, nego koliko si dužan. Situacija se polako smiruje tek nakon što se, ohrabrena posjetom američke veleposlanice, Vlada RH odlučuje posebnim zakonom preuzeti uzde upravljanja Agrokorom, no zasad osiguravši od banaka tek 80 milijuna eura.

Dakle, sve upućuje na to kako Agrokor ispada žrtvom odmjeravanja dviju velesila na čijoj se šahovskoj ploči opet na vidnom mjestu, tamo gdje se učestalo “jedu” figure, pojavila Hrvatska što nikako nije dobra vijest.

I kao da nevere izvana nisu bile dovoljne, završni udar uslijedio je iznutra. Za njega se pobrinuo Branko Roglić u stilu svog svjetonazorskog uzora, tržišnog mešetara na zlu glasu, Georga Sorosa. Upravo je on izvukao prvu kartu ispod kule karata na kojoj su počivali kratkoročni financijski odnosi između dobavljača, Banaka i Agrokora, koji je, činio se nekome pravednim ili ne, godinama funkcionirao na zadovoljstvo svih uključenih – dobavljača, banaka i samog Agrokora. Panika je posijana, međusobno povjerenje narušeno i lavina se zakotrljala.

Trenutno se mogu nazrijeti dva vjerojatna ishoda restrukturiranja pri čemu ne treba posebno napominjati kako je u oba predviđena promjena vlasničke strukture po diskontnoj cijeni. Prvi je da Agrokor ostane sačuvan kao cjelovit koncern i u tom će slučaju i vlasništvo i upravljanje vjerojatno preuzeti stranci koji teško da će imati previše sluha za osobitosti hrvatske poljoprivrede i prerađivačke industrije. Za drugu mogućnost – raspačavanje Agrokora na manje dijelove koje bi preuzele jake hrvatske tvrtke – upadljivo navija predsjednik Sabora, Božo Petrov. Možda jedna od tih jakih tvrtki kojima se Petrov nada bude upravo Roglićev Orbico ili netko drugi iz kruga tog uglednog uvoznika? Tko zna, možda se sad nakon 30-godišnje poduzetničke karijere ovaj prekaljeni distributer stranih roba i promotor (na)stranih svjetonazorskih ideja odvaži preuzeti i neku domaću proizvođačku tvrtku? Po mogućnosti neku stabilnu, već postavljenu na noge, nipošto ne nesretne PIK-ove koje ni ovako tehnološki modernizirane ne bi ni štapom dirao. Jer njemu osobno nije se moglo dogoditi da započne kao cvjećar, kad mu je ionako odbojna svaka gospodarska aktivnost vezana uz ono što iz zemlje raste.

Zgodno je podsjetiti kako je upravo krug oko Branka Roglića omogućio Mostu i Boži Petrovu ulaz u političku arenu na velika vrata, osiguravši zbrda-zdola skupljenim početnicima medijski tretman u rangu najjačih političkih snaga, ali i  dodatni vjetar u jedra u vidu naglog rasta u anketama. Uz to, tim je političkim nevježama g. Roglić nesebično poklonio i vokabular znan iz vremena Ante Markovića. Neko vrijeme iz usta su im ispadale tek “reforme” i “sistem”, a odnedavno se odvažna Petrovljeva družina već polako počinje služiti i čitavim sintagmama poput “upada u monetarni sistem”. A Božo Petrov se kako, uostalom, i dolikuje pristojno odgojenom mladom čovjeku ne prestaje zahvaljivati svom dobrotvoru. Nastupao kao predsjednik Sabora, ili tek kao običan građanin, vrlo jasno i dosljedno zastupa političke i uvozno orijentirane gospodarske interese Branka Roglića. Najprije je poslužio za obračun s Tomislavom Karamarkom koji se prethodno potrudio da ga uvozni lobi prepozna kao prijetnju. Napokon, kao kruna jedne divne suradnje uslijedilo je uklanjanje Ivice Todorića, još jednog koji je izvoznu orijentaciju i domaću proizvodnju preozbiljno shvatio. Pri njegovoj eliminaciji ovaj je dvojac pokazao zavidnu uigranost. Dok jedan aktivira zadužnicu i ruši povjerenje dobavljača, drugi pokreće kaznenu prijavu zbog navodnog krivotvorenja financijskih knjiga. Iako se Petrov nikad nije trudio skrivati osobnu netrpeljivost prema Ivici Todoriću (još od demonstrativnog gledanja famoznog filma “Gazda” u prvom redu, preko izravnog, nimalo suptilnog pritiska na Todorića od samog početka afere, sve do otvoreno iskazanog naloga za kaznenim progonom, pa čak i proglašenja unaprijed krivim uobličenog u poklič “Nema amnestije”), u uskrati traženih 200 milijuna eura za kratkoročnu likvidnost Agrokora čini se da ima i racionalnih elemenata.

Naime, osim u obračunu s uvoznim lobijem Karamarko je svojedobno osujećen i u pokušaju dogovora s Mađarima u priči “INA-MOL” čime je neizravno opstruirana i ideja približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, a time i udaljavanja od Regiona, tog neprežaljenog mentalnog zavičaja strukture okupljene oko Branka Roglića. Kako se bliži rasplet arbitraža između Ine i MOL-a, postaje sve jasnije i Petrovljevo rezolutno odbijanje državne pomoći Agrokoru, ili kako bi on rekao – Todoriću. Naime, kao odgovoran čovjek kojem je povjereno upravljanje državom, Petrov je zacijelo znao kako će zbog nedokazanih optužbi Hrvatska uskoro trebati isplatiti 30 milijuna američkih dolara sudskih troškova na račun prve arbitraže protiv MOL-a, a i epilog one druge u kojoj je Hrvatska tužena strana sve je bliži. Tu će, posve je izgledno, trebati izdvojiti još znatno više. Reklo bi se kako MOL-u sve dok je Bože Petrova, zahvaljujući čijem su zalaganju obje arbitraže dotjerane do kraja, lobisti uopće ne trebaju. Takvog igrača nisu imali još od Puskasa. Ma kakav Jozo Petrović, poslodavac Karamarkove žene, svojedobno prokazan kao MOL-ov lobist.

Nastave li Božo Petrov i družba ovim tempom braniti nacionalne interese, Hrvati imaju dobre šanse u skoroj budućnosti svoju zemlju zateći kao lončarovu njivu. Riječ je o iz Evanđelja poznatoj njivi, kupljenoj za Judine škude, a namijenjenoj ukopu tuđinaca. Takva je izgleda sudbina zemlje naroda koji prezire, pljuje i grdi svoje najbolje ljude, one koji ga nastoje izvesti na danje svjetlo iz ropske sigurnosti Platonove pećine. Pa sad, našavši se u tom, više otupjelom nego spokojnom miru bulji u sjene čudovišnih prikaza i divi im se. Na neravnim zidinama te špilje osvijetljenima varljivom, prigušenom svjetlošću krivi će se uvijek činiti pravima, a pravi krivima.

I Ivici Todoriću su grube zidine Platonove pećine pokazale palac dolje. Nije mu pomoglo što je život posvetio tome da bi zajednicu podigao iznad ustajale osrednjosti gotovana udobno zavaljenih u vlastitoj lijenosti. Vrijedni je neimar radio i gradio kako bi priskrbio, ne samo za svoj račun, nego i za dobro drugih, onih kojima lova samo kaplje, padne odnekud svakog prvog, desetog, petnaestog, kojeg li već u mjesecu. Vrijedi to kako za one u njegovu koncernu, tako i za one na državnom proračunu. Stoga i nije tako čudno da se sada kada pada ono što je godinama trajalo i od čega su mnogi manje-više dobro ili barem solidno živjeli, oko njega stvorilo ozračje bijesa i poruge koje neodoljivo podsjeća na ono koje je pratilo Otkupitelja grijeha naših na Kalvariju. “Druge je spašavao a sebe spasiti ne može”, i sad je glavni hit ptica rugalica. Olako odbacujući svoje kamene zaglavne, radilo se o politici, sportu ili gospodarstvu, Hrvati sizifovski pokušavaju graditi vlastitu državu. Takva je građevina krhka, osuđena da nikad ni ne poprimi obrise gotova djela, ostajući tako tek vječnom razvalinom. A budu li i dalje čekali da ih povede netko savršen i posve čist, Hrvati bi se mogli dobro načekati. Dobra je vijest da će Taj doći, a nešto manje dobra da će se to zbiti tek na svršetku Svijeta.

Grgur S./Kamenjar.com

Todorić je “mrtav” – živio Roglić!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji!?

Objavljeno

na

Objavio

Prošloga se tjedna u vrijeme rosulje, vrijeme studeno, Hrvatska prisjećala pada Vukovara uz nepreglednu Kolonu sjećanja i najviše dužnosnike kojima nitko nije branio da uđu u kolonu, za razliku od onih godina kada je crvena klatež morala zastati i sramotno podvući rep suočena s prijezirom Hrvata. Tako je ovoga 18. studenog stupala hrvatska predsjednica u žutim čizmama, premijer i predsjednik Sabora u crnim cipelama, žene, djeca i muškarci, aktualna postrojba Hrvatske vojske i (sada već pomalo povijesne) braniteljske postrojbe sa svojim impresivnim zastavama i isto tako slikovitim nazivima, među njima i barjak HOS-a, da se zna tko je sve branio Vukovar i Bogdanovce, uključujući hrvatske policajce koje nikako ne treba zaboraviti. I naravno, prije sviju same Vukovarce.

Izjave političara: kako koja, neka prema frazi, neka od srca, propovijed biskupa Škvorčevića za moj ukus djelomice neukusna, jer toga dana, 18. studenoga, spominjati makar i u svezi s tzv. pomirbom Srpsku pravoslavnu crkvu i podsjećati da je i ona kršćanska, krajnje je nepotrebno i izaziva gnjev onih koji znaju kakvu je ulogu imala u srpskoj agresiji, te da se u godinama između pada Grada i mirne reintegracije pokušala i „administrativno“ usidriti u okupirana područja.

A kada sam spomenuo fraze, eto u Škabrnji reče čovjek kojemu su Srbi ubili sina, ili brata, ili oca, ili sve zajedno, da njegovi koji leže u grobu nisu „dali život“ nego im je život oduzet – ali, eto, fraza „dali život“ i dalje opstaje pa i u izjavama koje su se čule u Vukovaru gdje su oduzete tisuće života mladih (i starijih i starih) za vrijeme i nakon doista epske borbe protiv srpske i jugoslavenske nemani koja je pokazala da ratovati ne zna, da je u Podunavlju zaustavljena na samoj granici, u stvari, da znade samo ubijati nenaoružane kada su odbacili oružje u krajnjem očaju jer više ni streljiva nisu imali, uzdajući se u nekakve ženevske konvencije koje Srbi nisu pročitali jer valjda ne znaju latinicu. Kao što Ženevska konvencija nije vrijedile ni desetljeća prije kada je pobijena razoružana Hrvatska vojska od Beliburga do Niša. Hrvati očito njome nisu obuhvaćeni. Ni bolnice u ratu u kojima su ranjeni Hrvati – njih se, ranjenike, ubijalo i 1945. I 1991.

Film o vukovarskoj bolnici prikazan na HTV-u tek je prvi dio strahota, drugi na upečatljiv način opisuje branitelj Kako sam prezivio Vukovar i OvcaruKarlović, Zagrepčanin koji je na čudesan način preživio i Vukovar (Velepromet) i Ovčaru pa nije slučajno da izbavljenje pripisuje Božjoj providnosti. S tim u svezi: u suglasju s Karlovićem napisao sam scenarij za igrani film koji vjerno slijedi knjigu, ali što će od toga biti, teško je reći. Da se vrati samo dio onih novaca kojima su u eri Ive Lole Hribara sufinancirani srbijanski filmovi, rečeni bi scenarij bio realiziran bez muke, na najvišoj umjetničkoj razini. No, kad mi još nismo snimili dostojan film o Vukovaru, prije podosta godina uspjelo je Amerima koji novca imaju ne samo za filmove, snimili film kad već njihovi političari, i njihov predsjednik u doba patnja Vukovara nisu podignuli prst (da jesu, reče točno Hebrang, mogli su spriječiti tragediju.)

Govorim o filmu „Harrisonovo cvijeće“ koji je zanatski vrlo profesionalno rađen, s vrlo dobrim glumcima i mnogim Harisonovo cvijecenepreciznostima poput „srpsko-hrvatskog“ grada Vukovara, otpora „ustaša“ i Hrvata, razbojničkih četnika koji su se „odmetnuli od srpske vojske“, autoceste koja vodi ravno u Vukovar (!) itd., no srpska su zvjerstva dolično prikazana, ali film završava s „mirom“, veli se da je Milošević pobijedio, a događaja nakon pada bolnice nema jer je glavna junakinja sretno pronašla glavnoga junaka i skupa su se vratili u SAD gdje sretno uzgajaju cvijeće. Nigdje nema jugoslavenskih oficira, odnosno srpskih, JNA se samo naslućuje u tenkovima. No, ne budimo nezahvalni. „Harrisonovo cvijeće“ je u prošlom vremenu više-manje uspješno skrivano od hrvatske publike, da se ne talasa, a ionako je posvećeno novinarima (gotovo pedeset njih) koji su stradali u ratovima u „bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 1995.“, premda nikakve Jugoslavije (ili krnje, neko vrijeme, sa Crnom Gorom) u tom razdoblju više nije bilo, niti će je ikada biti.

U svakom slučaju, HTV je ove godine dobro popratio Sjećanje i uživo, i dokumentarno i igrano, s mnogim razgovorima o Vukovaru tada i danas, pa se sjećam fratra koji je na prepast publike govorio više o gospodarstvu, o tvornici parketa koja bi mogla zaposliti pet stotina ljudi, o slavonskom hrastu, sjećam se vukovarske još mlade liječnice kako govori o tome da Vukovarci žive deset godina manje od drugih u Hrvatskoj, ali je govorila i o Erdutskom sporazumu od kojega su nam, veli, poznate samo prve tri točke, a što dalje piše ne zna se.

Neki očito znaju, pa se nekoliko dana prije Sjećanja okupila što četnička što tzv. lojalna manjina uz koju su se naslikali župan i gradonačelnik Osijeka, te povukli pitanje Erdutskog sporazuma koji za mene ima istu važnost kao onaj zubara Pavelića s kraljem Aleksandrom, što će reći da ga smatram ništetnim. No, eto, sjedio je ondje u prvom redu Stanimirović, pripadnik agresorske vojske i čovjek koji je izvlačio ljude iz tovarničkih kuća te ih vodio u nepoznato, odakle se nisu vratili. Nešto mu je kao suđeno, pa ga je hrvatsko pravosuđe valjda oslobodilo, a nego što, pa nije bio hrvatski branitelj, nije bio ona tri mjeseca u vukovarskoj bolnici nego je „poslednje ustaško gnijezdo“ preuzeo nasuprot ženevskim tekstovima u kojima se veli da ratnu bolnicu uzima pod svoje Međunarodni Crveni križ. A prljavi posao toga Crvenog križa u vrijeme tragedije još i nadalje nije točno opisan (kad smo već pri tome).

Što su oni na tom skupu mutili, nismo mogli saznati iz medija, ali je koji dan prije – valjda da najavi Sjećanje – Pupovac opet progovorio o ćirilici, da zamuti vodu, pa mu je iz Vukovara rečeno da šuti, ali tko zna što je sve miloradima obećano da podržavaju Vladu u tihoj koaliciji. Koliko ima Srba u Vukovaru, ne zna se. O tome je između redaka govorio Penava, tvrdeći (i ja mu vjerujem) da ne zna koliko stanovnika ima sada Vukovar, i da tako dalje ne može. Manjina (?) srpske manjine koja se nije integrirala niti ne će, sada želi normalne osnovne škole pretvoriti u manjinske, to jest srpske – kaže mi dobar poznanik iz Baranje, gdje se prije dosta vremena oko toga bilo zakuhalo, pa smirilo. Poklonici Erdutskoga sporazuma mogli su barem dio vremena potrošiti na pronalaženje nestalih hrvatskih branitelja, ponuditi svoje usluge da nagovore svoje Srbe koji šute kao zaliveni – ali nisu. A hrvatsko bi pravosuđe, ako ništa drugo, trebalo poći tragom izjava vukovarskih žena koje svoje silovatelje susreću na šalterima. Na šalterima! Je li to piše sitnijim slovima u Erdutskom sporazumu? Je li, gospodo?

Kulturni uvod u anatomiju

Misao jugoslavenska je po prirodi stvari misao velikosrpska i krvožedna, ona živi i blaguje, hranjena iluzijama i deluzijama u Hrvatskoj gdje se kao krtica uvukla u kulturne institucije. Ista misao koja je dovela do tragedije Vukovara, do srpske agresije. Eto ilustracije: dan prije Sjećanja dnevne novine hrvatske (?) objavljuju razgovor s kazališnim redateljem Andrasem Urbanom, koji je postavio neki komad u „Kerempuhu“, jugoslavenskom antisatiričnom teatru koji financiraju Zagrepčani. Naoko Mađar, nije ni Mađar ni mađaron nego jugoslavenski dripac u najgorem smislu riječi.

Govori on ovako: „Ajde da vidimo, bez obzira da je to sada retro stav, ako se ja odredim kao Jugoslaven, da li sam manjinac zato što nas je malo ili predstavljamo u nekom smislu obuhvatni identitet većeg prostora, i s te pozicije jebem kevu svima koji su mi uništili domovinu stvarajući nove separatizirane identitete.“ Citat završen, ali ne i pitanje zašto jedna hrvatska (zagrebačka) kazališna ustanova dovodi (i plaća!) tu prostačku jugoslavensku bagru, čije velike misli i ne treba analizirati budući da su jasne. Možda je odgovor u premijernoj publici „Kerempuha“ (s iznimkama), za koju se takvi trotli dovode. Rezultat: negledljiva, sirova predstava poput onih iz frljićevske zlatne riječke ere, u kulturnom središtu Hrvatske koja se valjda tek nakon rasapa Jugoslavije dovinula do svog identiteta, žalosno separatiziranog od „šireg prostora“.

Ili drugi primjer, doduše iz sfere „obrazovanja“, premda spada prvenstveno u kulturu: poznato je stanje u Hrvatskom institutu za jezik i jezikoslovlje, kojemu je u vrijeme ministra Jovanovića na čelo postavljen stanoviti Jozić na preporuku sada već pokojnog lingvista svjetskoga glasa Slavka Goldsteina. Da donekle parira čudima i pokorama što su se ondje dešavali, a i dalje se događaju u spomenutom Institutu i njegovim priručnicima, bivši ministar Barišić postavio je za predsjednicu upravnog odbora doista više nego stručnu jezikoslovku sa Sveučilišta u Osijeku, Sandu Ham, koja je pronašla svašta, kako se i očekivalo, pa tražila upravni nadzor. No, tada dolazi za ministricu gđa Divjak i miče Sandu Ham s mjesta predsjednice. Jozić može odahnuti. Što kažu u hrvatskoj Vladi? Ne kažu ništa, njih to valjda ne zanima ili ne razumiju da su svojim kunktatorstvom omogućili manipulatorima da ruju po hrvatskom jeziku uz pomoć medija koji su slični. A ni narod ne razumije što se to zbiva ni kako to može opstati ako je cijela hrvatska akademska zajednica jezikoslovnoga nagnuća ustala protiv sumnjive rabote, ustala i – zašutjela.

Uglavnom. Pitam: hoće li biti oblikovano Vijeće za suočavanje s opasnostima po hrvatski jezik, hoće li biti napokon donesen Zakon o hrvatskom jeziku, itd. Ili će na kraju prevladati mali licemjerni gadovi koji pod krinkom „neka narod govori kako oče“ stavljaju nagazne mine pod jezični osjećaj hrvatskoga naroda, dovlače nagaznice polako i gotovo neopazice, skrivajući vukovsku ćud. Za sada.

S tim u svezi: i neki televizijski voditelji i reporteri, ali i njihovi izabrani sugovornici, pokazuju tendenciju prema uništavanju melodije hrvatskoga jezika. Da, melodije. Ne govorim o naglascima, kojima se čudio još i Tadijanović ne tako davno, govorim o rogobatnostima koje vrijeđaju jezični osjećaj, govorim o (između ostalog) novom fenomenu koji sam zapazio i nezavisno od medija, u mladom naraštaju. Ako se varam, recite da se varam, ali ne varam se: umjesto čistih vokala „a“ ili „u“ čujem neke nepoznato srasle vokale koji me podsjećaju na kaljanske ribare i ne samo ribare koji su govorili (često sam bio u Kalima) „jua grin u gruad“, misleći na Zadar. Pa koliko god je taj govor simpatičan i prirodan kada je riječ o Kalima, toliko „ua“ zvuči neobično u standardu, a eto, ja ga sve češće opažam.

Idemo dalje. Što sam zapamtio iz prošloga tjedna? Predstavljanje knjige Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“. Zanimljiva promocija, za razliku od uobičajeno dosadnih, vrlo živahna, otvorila je pregršt tema. Već sama osoba autorice je posebna, bila je i ostala jedina žena predsjednica Društva hrvatskih pisaca, u vunenim vremenima, što bi neki rekli, svršetkom osamdesetih kada je Društvo u stvari bilo jedina politička stranka uz svemoćnu Partiju. Morala je dati ostavku, pod pritiscima, pa otišla u Nakladni zavod Matice hrvatske, gdje je 1989. objavila knjigu Tuđmanovih bespuća. I o tome je bilo riječi na promociji, o tome kako je Tuđman dolazio u Nakladni zavod, a došao jednom baš usred užarenog telefonskog razgovora – Marija Peakić je slušala kako netko iz CK urla da se knjiga ne smije objaviti, da će svi ondje u Zavodu stradati. Približila je slušalicu Tuđmanu, on je uzeo telefon i zagrmio idiotu s druge strane: „Vi više niste u poziciji nikomu ništa diktirati“.

Tada je autorica razumjela da neumitno stižu druga vremena. I jesu… Bilo je još tema i iznenađenja: meni nepoznata gospođa iz Gline vrlo je smisleno i upućeno govorila o krupnoj krađi knjiga iz NSK u vrijeme komunizma, nikada do kraja razjašnjenoj, a stradale su očito sitne ribe. Još jedna gotovo zaboravljena afera: adventski vijenac na stolu voditelja središnjeg Dnevnika HTV-a, koji je nekima smetao (vijenac), pa se na rečenoj promociji umiješala i Anja Šovagović Despot koja je inače čitala ulomke iz knjige, podsjećajući da je kao predsjednica Nadzornog odbora sačuvala vijenac. Pa budući da se bliži Advent iliti Došašće, baš me zanima hoće li se adventski vijenac naći ove godine na hateveovu informativnom stolu, što bi bilo skandalozno jer u Hrvatskoj ima samo između osamdeset i devedeset posto vjernika, katolika štoviše. No, da, HRT dobiva novi nadzorni odbor, adventski takoreći, budući da se oporba nije mogla složiti oko kandidata koji je, čujem, čovjek posve u redu – ali se baš zato nije mogla složiti.

Na kraju nešto iz medicine: navodno je neki kirurg uspio nasaditi ljudsku glavu na tuđe ljudsko tijelo. Pa kada gledam sadašnji sastav Sabora ulijevo, te vidim mnoga zdrava i uhranjena tijela, sve mislim kako bi se na njih moglo spojiti neke pametne glave čija tijela nisu u tako dobrom stanju. Za opće dobro.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari