Pratite nas

Kolumne

Raspni ga, raspni – i tako nam nije prvi put!

Objavljeno

na

Još se nisu bacile kocke za ne baš tako derutne haljine Ivice Todorića kakvima ih se zlurado prikazuje, a čopor je krvosljednika već namirisao svježu krv – onu Zdravka Marića. Da, doista je već bilo krajnje nepodnošljivo trpjeti da državne financije vodi čovjek koji ne samo da je bio kadar točno izračunati PDV, nego se usudio i provesti porezne promjene koje su već u siječnju rezultirale viškom u državnoj blagajni, prvi put poslije 2008. godine. Povlašteni PDV od 13% za ugostiteljsku djelatnost otvoreno je nazvao subvencijom i izjednačio ju s glavninom drugih obveznika tog poreza. Proračunato je najavio istu mjeru i jednoj od perjanica hrvatskog gospodarstva, hotelijerstvu, da bi ju potom taktično povukao i ostavio dojam pomirljivosti. Vješto je manevrirao i međunarodnim tržištima kapitala značajno uštedjevši na državnim izdatcima za kamatu na dug. No, kako to u pravilu biva – kad padne glava, i apostoli su na udaru! Poput Petra one mučne noći i Zdravko Marić se skutrio u kutu pa sad, kao i mnogi drugi, tog čovjeka ne poznaje, iako mu, vjerojatno, nije drago zbog toga. A tko zna, možda se i on s vremenom prometne u Stijenu?

Nije nikakva novost u hrvatskoj povijesti da se nakon pada predvodnika progone njegovi suradnici i sljedbenici kao da su okuženi. Osvrnimo se samo na nekoliko primjera iz prošlosti ne baš davne, a bome niti slavne. Nakon silaska predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice, restauratori komunističkog totalitarizma, sad već u novome ruhu, začeli su harangu najprije na Tuđmanove diplomate, ne čekajući da se završi školska godina, da bi potom umirovili i najzaslužnije vojskovođe koji su izvojevali najsjajniju vojnu pobjedu. Odlaskom Karamarka u HDZ-u je nastupila nova paradigma koja sva pršti od inkluzivnosti. Doduše, ne dovoljno da bi se u nju uključilo i Zlatka Hasanbegovića, osim ako ne pristane praviti se onim što nije. Štoviše, oko njega je izgrađen čitav sanitarni koridor – koridor koji završava širom otvorenim vratima. Nakon povlačenja Zdravka Mamića na pričuvni položaj traži se i Šukerova glava. Najglasniji u tome su oni koji ne uspijevaju postati zlatnom kopačkom ni na playstationu, a kamoli svojim imenom otvoriti vrata iza kojih se donose bitne odluke.

Jednim od učinkovitijih oruđa za uklanjanje ključnih protivnika, a potom i za posramljivanje njihovih vjernih sljedbenika, pokazuje se sustavno i uporno ukazivanje na nezakonito osobno bogaćenje dotičnih. Taj prastari trik u Hrvata uvijek nailazi na plodno tlo izazivajući istovremeno Pavlovljev refleks i posvemašnje rastrojstvo uma. Tako je predsjednik Tuđman svojedobno prokazan zbog nekih 270 tisuća američkih dolara ušteđevine na bankovnom računu. Karamarku dugo nisu imali što naći, a onda su mu našli ženu koja ima terenca pa se sam, gotovo ničim izazvan, raskrinkao odvezavši njime u bolnicu vlastitog oca u desetom desetljeću života. Od 9 do 99 nema toga tko ne zna da Mamić gramzivo skuplja puste milijune u alpskoj i tko zna kojoj sve ne prekomorskoj oazi. A malo se tko tu pita koji bi se to imalo odgovoran i savjestan čovjek propustio poslužiti svim sredstvima, pa i onima na rubu zakona, samo da umješno stečen novac ne prepusti na upravljanje raznim milanovićima, grčićima, lalovcima i inim financijskim alkemičarima. Kod Ivice Todorića stvar je posve transparentna – čovjek ima dvorac, helikopter i otok baš poput nekog negativca iz filmova o Jamesu Bondu.

Doduše, bio je nedavno jedan (kako li mu je ono ime?) koji je o državnom, a ne svom trošku letio helikopterom okolo naokolo, da bi gdje god letio, vazda usput na Krk sletio. Valjda nekim tajnim državnim poslom, toliko tajnim da neovisni istraživački mediji o tome nisu smjeli zucnuti? Drug mu je, također pasionirani korisnik sredstava iz državnog proračuna, ljetovao na rezidencijalnom otočju za naknadu od čitavih sedam kuna dnevno. A tek dvorci? Mnogi diljem Lijepe Naše vape za obnovom i doista bi bilo lijepo kad bi se našao netko tko će im povratiti stari sjaj. Ovako se ti dojmljivi svjedoci povijesti naše slavne pretvaraju u ruine i postaju zlokobnim znamenom jednog drugog vremena – vremena ideologa razvaline.

Tko ima, taj je lopov – neupitna je “istina” koja nepogrešivo budi “pravednički” gnjev u Hrvata. Zato Branko Roglić, Emil Tedeschi, Vanjka Špiljak, Goran Štrok, spomenimo tek neke iz plejade najnagrađivanijih pregalaca samoupravnog socijalističkog rada, gorka im sudba bila, nemaju jadni ama baš ništa. Ili barem ništa vrijedno spomena. A i to malo što su stekli, stjecali su vlastitim rukama. Ako već ne samo njima, gdjegod bi se pripomogli ponekim oruđem….!

No, ostavimo po strani tu “sirotinju”, i vragu tešku, i vratimo se čovjeku koji živi u dvorcu. Je li on uopće ostavio što Hrvatskoj osim dugova kako se posprdno ovih dana može čuti? Je li tih 60 tisuća ljudi svih ovih godina samo glumilo da radi? Jesu li se višestruko brojniji kupci u njegovim dućanima tek pretvarali da kupuju? Je li sve to bio jedan veliki Big Brother ginesovskih razmjera? Je li tip iz dvorca ulagao samo u aute, kuhinje, garniture namještaja, keramičke pločice i ostalu uvoznu robu ili je od njegovih ulaganja nastala i neka nova domaća vrijednost? Je li od dugova kojima se izložio samo on profitirao ili je i šira zajednica od njih imala koristi? Napokon, je li ublažavao hrvatski manjak u robnoj razmjeni s inozemstvom koji su bjesomučno pumpali investitori u potrošnju uvozne robe, potpomognuti njezinim distributerima, poznatiji još i kao nevini građani?

Je li stanar dvorca oživio već zamrle poljoprivredne socijalističke gigante za što se baš i nije guralo u redu? Je li razvio vodeći maloprodajni lanac proširivši ga i preko granica Hrvatske tako osiguravajući novo tržište za njezinu prerađivačku industriju? Da nije možda u svojoj domeni djelovanja ostvarivao tri temeljna cilja svake razumne gospodarske politike – proizvodnju, zaposlenost, izvoz? Je li upravo on omogućio optimalnu prodaju robe hrvatskih proizvođača ne gubeći pri tome tržišnu poziciju u maloprodaji u uvjetima pojačane konkurencije? Ili je za to sve zaslužan netko drugi, a on samo kriv?

Kakav bio da bio, plesao na rubu zakona, ili čak zakoračio preko njega, sustav pod kišobranom Agrokora je funkcionirao. Bio je stabilan i tako podešen da su svi veći dionici i velika većina onih malih bili zadovoljni. Nisu iskazivali ozbiljnu namjeru napuštati ga, niti su im se očito nudile bolje mogućnosti. Jest, netko će u njemu vidjeti i elemente socijalizma, netko drugi, pak, učinkoviti odgovor na nelojalnu i nepoštenu konkurenciju bogatijih zemalja s ciljem očuvanja domaćeg poljodjelstva. Što god bilo, o privatnom je a ne državnom trošku, i to u konkurentnom a ne monopolističkom okruženju. Sustav je to koji se nametnuo kao neupitni lider u “ligi” u kojoj je uslijed geopolitičkih okolnosti koje nije mogao diktirati, nego ih samo pratiti, jedino i mogao igrati. U svakom slučaju Todorićeva je “Regija”, usporedi li ju se s onom političkom, ipak “plus Slovenija, minus Albanija”. A i sjedište joj je u Zagrebu, a ne u Beogradu.

Dobro, ako je sve bilo tako bajno, gdje je onda i kako pošlo po zlu?

Kako bismo odgovorili, zavirit ćemo u vijesti nešto starijeg datuma, one otprije nekoliko mjeseci. Još lanjskog rujna konzorcij zapadnih banaka (BNP Paribas, Credit Suisse, Goldman Sachs, JP Morgan) odobrio je Agrokoru kredite u iznosu od 200 milijuna eura, dok su ruske banke (Sberbank i VTB) prolongirale već ranije ugovorene kredite. Uz to, obveznica Agrokora je još početkom godine postizala cijenu veću od 100% nominale što znači da su sudionici na tržištu očekivali da će im se isplatiti cjelokupni uloženi iznos uz kamatu. U to vrijeme nijedan od bitnih pokazatelja tvrtke nije bio bitno drukčiji nego danas – Agrokor je bio dužan dobavljačima otprilike jednak iznos kao i danas, rokovi isplata su bili tu negdje, udio kapitala u odnosu na dug bio je isti kao i danas. Unatoč tome, vjerovali su mu i kreditori i investitori odobravajući mu kredite i kupujući obveznice, ne hajući za mišljenje domaćih eksperata koji su već tada sve znali, godinama upozoravali i kako se sad hvale, sve vrijeme bili u pravu.

Topničku pripremu je provela rejting agencija Moody’s smanjivši početkom godine rejting Agrokora nakon što je iznenada uočila pretjeranu zaduženost, i to baš pred inauguraciju novog američkog predsjednika usred komešanja između stare administracije sklone zaoštravanju odnosa s Rusijom i nove s pomirljivijim nastupom prema drugoj nuklearnoj velesili.

Ipak, pad povjerenja tržišta u Agrokor počinje koji tjedan kasnije, tek nakon što je kredite sklopljene s konzorcijem zapadnih banaka OTKAZAO, a ne zato što ih je uzeo i tako povećao dug. Ključno je pitanje zašto se to dogodilo, odnosno što je navelo vodstvo Agrokora da to učini. Kako to da 4 mjeseca ranije prilikom sklapanja tih ugovora u Agrokoru nisu shvatili da su uvjeti nepovoljni čime su naknadno tumačili otkaz? Možda nam odgovore na ta pitanja jednom otkrije Wikileaks?

Kako bilo, do početka veljače cijena Agrokorovih obveznica pada ispod 80% nominalne vrijednosti što znači da se investitori već mire s 20% gubitka uloženog. Ruska imovina, a krediti tamošnjih banaka Agrokoru to jesu, rapidno gubi na vrijednosti pa nastupa ruski veleposlanik i uzrujano poručuje da ruske banke ne će nastaviti kreditirati Agrokor. Spomenimo još i da je sporazum banaka koji je predviđao injekciju od 300 milijuna eura agencija Moody’s ocijenila katastrofalnim srušivši već sljedeći dan rejting za rijetko viđena 4 stupnja, pravdajući svoju odluku nepovoljnom strukturom zajmodavaca u kojoj, poznato je, prevladavaju ruske banke. Poruka je jasna – očito je važnije kome si dužan, nego koliko si dužan. Situacija se polako smiruje tek nakon što se, ohrabrena posjetom američke veleposlanice, Vlada RH odlučuje posebnim zakonom preuzeti uzde upravljanja Agrokorom, no zasad osiguravši od banaka tek 80 milijuna eura.

Dakle, sve upućuje na to kako Agrokor ispada žrtvom odmjeravanja dviju velesila na čijoj se šahovskoj ploči opet na vidnom mjestu, tamo gdje se učestalo “jedu” figure, pojavila Hrvatska što nikako nije dobra vijest.

I kao da nevere izvana nisu bile dovoljne, završni udar uslijedio je iznutra. Za njega se pobrinuo Branko Roglić u stilu svog svjetonazorskog uzora, tržišnog mešetara na zlu glasu, Georga Sorosa. Upravo je on izvukao prvu kartu ispod kule karata na kojoj su počivali kratkoročni financijski odnosi između dobavljača, Banaka i Agrokora, koji je, činio se nekome pravednim ili ne, godinama funkcionirao na zadovoljstvo svih uključenih – dobavljača, banaka i samog Agrokora. Panika je posijana, međusobno povjerenje narušeno i lavina se zakotrljala.

Trenutno se mogu nazrijeti dva vjerojatna ishoda restrukturiranja pri čemu ne treba posebno napominjati kako je u oba predviđena promjena vlasničke strukture po diskontnoj cijeni. Prvi je da Agrokor ostane sačuvan kao cjelovit koncern i u tom će slučaju i vlasništvo i upravljanje vjerojatno preuzeti stranci koji teško da će imati previše sluha za osobitosti hrvatske poljoprivrede i prerađivačke industrije. Za drugu mogućnost – raspačavanje Agrokora na manje dijelove koje bi preuzele jake hrvatske tvrtke – upadljivo navija predsjednik Sabora, Božo Petrov. Možda jedna od tih jakih tvrtki kojima se Petrov nada bude upravo Roglićev Orbico ili netko drugi iz kruga tog uglednog uvoznika? Tko zna, možda se sad nakon 30-godišnje poduzetničke karijere ovaj prekaljeni distributer stranih roba i promotor (na)stranih svjetonazorskih ideja odvaži preuzeti i neku domaću proizvođačku tvrtku? Po mogućnosti neku stabilnu, već postavljenu na noge, nipošto ne nesretne PIK-ove koje ni ovako tehnološki modernizirane ne bi ni štapom dirao. Jer njemu osobno nije se moglo dogoditi da započne kao cvjećar, kad mu je ionako odbojna svaka gospodarska aktivnost vezana uz ono što iz zemlje raste.

Zgodno je podsjetiti kako je upravo krug oko Branka Roglića omogućio Mostu i Boži Petrovu ulaz u političku arenu na velika vrata, osiguravši zbrda-zdola skupljenim početnicima medijski tretman u rangu najjačih političkih snaga, ali i  dodatni vjetar u jedra u vidu naglog rasta u anketama. Uz to, tim je političkim nevježama g. Roglić nesebično poklonio i vokabular znan iz vremena Ante Markovića. Neko vrijeme iz usta su im ispadale tek “reforme” i “sistem”, a odnedavno se odvažna Petrovljeva družina već polako počinje služiti i čitavim sintagmama poput “upada u monetarni sistem”. A Božo Petrov se kako, uostalom, i dolikuje pristojno odgojenom mladom čovjeku ne prestaje zahvaljivati svom dobrotvoru. Nastupao kao predsjednik Sabora, ili tek kao običan građanin, vrlo jasno i dosljedno zastupa političke i uvozno orijentirane gospodarske interese Branka Roglića. Najprije je poslužio za obračun s Tomislavom Karamarkom koji se prethodno potrudio da ga uvozni lobi prepozna kao prijetnju. Napokon, kao kruna jedne divne suradnje uslijedilo je uklanjanje Ivice Todorića, još jednog koji je izvoznu orijentaciju i domaću proizvodnju preozbiljno shvatio. Pri njegovoj eliminaciji ovaj je dvojac pokazao zavidnu uigranost. Dok jedan aktivira zadužnicu i ruši povjerenje dobavljača, drugi pokreće kaznenu prijavu zbog navodnog krivotvorenja financijskih knjiga. Iako se Petrov nikad nije trudio skrivati osobnu netrpeljivost prema Ivici Todoriću (još od demonstrativnog gledanja famoznog filma “Gazda” u prvom redu, preko izravnog, nimalo suptilnog pritiska na Todorića od samog početka afere, sve do otvoreno iskazanog naloga za kaznenim progonom, pa čak i proglašenja unaprijed krivim uobličenog u poklič “Nema amnestije”), u uskrati traženih 200 milijuna eura za kratkoročnu likvidnost Agrokora čini se da ima i racionalnih elemenata.

Naime, osim u obračunu s uvoznim lobijem Karamarko je svojedobno osujećen i u pokušaju dogovora s Mađarima u priči “INA-MOL” čime je neizravno opstruirana i ideja približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, a time i udaljavanja od Regiona, tog neprežaljenog mentalnog zavičaja strukture okupljene oko Branka Roglića. Kako se bliži rasplet arbitraža između Ine i MOL-a, postaje sve jasnije i Petrovljevo rezolutno odbijanje državne pomoći Agrokoru, ili kako bi on rekao – Todoriću. Naime, kao odgovoran čovjek kojem je povjereno upravljanje državom, Petrov je zacijelo znao kako će zbog nedokazanih optužbi Hrvatska uskoro trebati isplatiti 30 milijuna američkih dolara sudskih troškova na račun prve arbitraže protiv MOL-a, a i epilog one druge u kojoj je Hrvatska tužena strana sve je bliži. Tu će, posve je izgledno, trebati izdvojiti još znatno više. Reklo bi se kako MOL-u sve dok je Bože Petrova, zahvaljujući čijem su zalaganju obje arbitraže dotjerane do kraja, lobisti uopće ne trebaju. Takvog igrača nisu imali još od Puskasa. Ma kakav Jozo Petrović, poslodavac Karamarkove žene, svojedobno prokazan kao MOL-ov lobist.

Nastave li Božo Petrov i družba ovim tempom braniti nacionalne interese, Hrvati imaju dobre šanse u skoroj budućnosti svoju zemlju zateći kao lončarovu njivu. Riječ je o iz Evanđelja poznatoj njivi, kupljenoj za Judine škude, a namijenjenoj ukopu tuđinaca. Takva je izgleda sudbina zemlje naroda koji prezire, pljuje i grdi svoje najbolje ljude, one koji ga nastoje izvesti na danje svjetlo iz ropske sigurnosti Platonove pećine. Pa sad, našavši se u tom, više otupjelom nego spokojnom miru bulji u sjene čudovišnih prikaza i divi im se. Na neravnim zidinama te špilje osvijetljenima varljivom, prigušenom svjetlošću krivi će se uvijek činiti pravima, a pravi krivima.

I Ivici Todoriću su grube zidine Platonove pećine pokazale palac dolje. Nije mu pomoglo što je život posvetio tome da bi zajednicu podigao iznad ustajale osrednjosti gotovana udobno zavaljenih u vlastitoj lijenosti. Vrijedni je neimar radio i gradio kako bi priskrbio, ne samo za svoj račun, nego i za dobro drugih, onih kojima lova samo kaplje, padne odnekud svakog prvog, desetog, petnaestog, kojeg li već u mjesecu. Vrijedi to kako za one u njegovu koncernu, tako i za one na državnom proračunu. Stoga i nije tako čudno da se sada kada pada ono što je godinama trajalo i od čega su mnogi manje-više dobro ili barem solidno živjeli, oko njega stvorilo ozračje bijesa i poruge koje neodoljivo podsjeća na ono koje je pratilo Otkupitelja grijeha naših na Kalvariju. “Druge je spašavao a sebe spasiti ne može”, i sad je glavni hit ptica rugalica. Olako odbacujući svoje kamene zaglavne, radilo se o politici, sportu ili gospodarstvu, Hrvati sizifovski pokušavaju graditi vlastitu državu. Takva je građevina krhka, osuđena da nikad ni ne poprimi obrise gotova djela, ostajući tako tek vječnom razvalinom. A budu li i dalje čekali da ih povede netko savršen i posve čist, Hrvati bi se mogli dobro načekati. Dobra je vijest da će Taj doći, a nešto manje dobra da će se to zbiti tek na svršetku Svijeta.

Grgur S./Kamenjar.com

Todorić je “mrtav” – živio Roglić!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari