Pratite nas

Kolumne

Raspni ga, raspni – i tako nam nije prvi put!

Objavljeno

na

Još se nisu bacile kocke za ne baš tako derutne haljine Ivice Todorića kakvima ih se zlurado prikazuje, a čopor je krvosljednika već namirisao svježu krv – onu Zdravka Marića. Da, doista je već bilo krajnje nepodnošljivo trpjeti da državne financije vodi čovjek koji ne samo da je bio kadar točno izračunati PDV, nego se usudio i provesti porezne promjene koje su već u siječnju rezultirale viškom u državnoj blagajni, prvi put poslije 2008. godine. Povlašteni PDV od 13% za ugostiteljsku djelatnost otvoreno je nazvao subvencijom i izjednačio ju s glavninom drugih obveznika tog poreza. Proračunato je najavio istu mjeru i jednoj od perjanica hrvatskog gospodarstva, hotelijerstvu, da bi ju potom taktično povukao i ostavio dojam pomirljivosti. Vješto je manevrirao i međunarodnim tržištima kapitala značajno uštedjevši na državnim izdatcima za kamatu na dug. No, kako to u pravilu biva – kad padne glava, i apostoli su na udaru! Poput Petra one mučne noći i Zdravko Marić se skutrio u kutu pa sad, kao i mnogi drugi, tog čovjeka ne poznaje, iako mu, vjerojatno, nije drago zbog toga. A tko zna, možda se i on s vremenom prometne u Stijenu?

Nije nikakva novost u hrvatskoj povijesti da se nakon pada predvodnika progone njegovi suradnici i sljedbenici kao da su okuženi. Osvrnimo se samo na nekoliko primjera iz prošlosti ne baš davne, a bome niti slavne. Nakon silaska predsjednika Tuđmana s političke i životne pozornice, restauratori komunističkog totalitarizma, sad već u novome ruhu, začeli su harangu najprije na Tuđmanove diplomate, ne čekajući da se završi školska godina, da bi potom umirovili i najzaslužnije vojskovođe koji su izvojevali najsjajniju vojnu pobjedu. Odlaskom Karamarka u HDZ-u je nastupila nova paradigma koja sva pršti od inkluzivnosti. Doduše, ne dovoljno da bi se u nju uključilo i Zlatka Hasanbegovića, osim ako ne pristane praviti se onim što nije. Štoviše, oko njega je izgrađen čitav sanitarni koridor – koridor koji završava širom otvorenim vratima. Nakon povlačenja Zdravka Mamića na pričuvni položaj traži se i Šukerova glava. Najglasniji u tome su oni koji ne uspijevaju postati zlatnom kopačkom ni na playstationu, a kamoli svojim imenom otvoriti vrata iza kojih se donose bitne odluke.

Jednim od učinkovitijih oruđa za uklanjanje ključnih protivnika, a potom i za posramljivanje njihovih vjernih sljedbenika, pokazuje se sustavno i uporno ukazivanje na nezakonito osobno bogaćenje dotičnih. Taj prastari trik u Hrvata uvijek nailazi na plodno tlo izazivajući istovremeno Pavlovljev refleks i posvemašnje rastrojstvo uma. Tako je predsjednik Tuđman svojedobno prokazan zbog nekih 270 tisuća američkih dolara ušteđevine na bankovnom računu. Karamarku dugo nisu imali što naći, a onda su mu našli ženu koja ima terenca pa se sam, gotovo ničim izazvan, raskrinkao odvezavši njime u bolnicu vlastitog oca u desetom desetljeću života. Od 9 do 99 nema toga tko ne zna da Mamić gramzivo skuplja puste milijune u alpskoj i tko zna kojoj sve ne prekomorskoj oazi. A malo se tko tu pita koji bi se to imalo odgovoran i savjestan čovjek propustio poslužiti svim sredstvima, pa i onima na rubu zakona, samo da umješno stečen novac ne prepusti na upravljanje raznim milanovićima, grčićima, lalovcima i inim financijskim alkemičarima. Kod Ivice Todorića stvar je posve transparentna – čovjek ima dvorac, helikopter i otok baš poput nekog negativca iz filmova o Jamesu Bondu.

Doduše, bio je nedavno jedan (kako li mu je ono ime?) koji je o državnom, a ne svom trošku letio helikopterom okolo naokolo, da bi gdje god letio, vazda usput na Krk sletio. Valjda nekim tajnim državnim poslom, toliko tajnim da neovisni istraživački mediji o tome nisu smjeli zucnuti? Drug mu je, također pasionirani korisnik sredstava iz državnog proračuna, ljetovao na rezidencijalnom otočju za naknadu od čitavih sedam kuna dnevno. A tek dvorci? Mnogi diljem Lijepe Naše vape za obnovom i doista bi bilo lijepo kad bi se našao netko tko će im povratiti stari sjaj. Ovako se ti dojmljivi svjedoci povijesti naše slavne pretvaraju u ruine i postaju zlokobnim znamenom jednog drugog vremena – vremena ideologa razvaline.

Tko ima, taj je lopov – neupitna je “istina” koja nepogrešivo budi “pravednički” gnjev u Hrvata. Zato Branko Roglić, Emil Tedeschi, Vanjka Špiljak, Goran Štrok, spomenimo tek neke iz plejade najnagrađivanijih pregalaca samoupravnog socijalističkog rada, gorka im sudba bila, nemaju jadni ama baš ništa. Ili barem ništa vrijedno spomena. A i to malo što su stekli, stjecali su vlastitim rukama. Ako već ne samo njima, gdjegod bi se pripomogli ponekim oruđem….!

No, ostavimo po strani tu “sirotinju”, i vragu tešku, i vratimo se čovjeku koji živi u dvorcu. Je li on uopće ostavio što Hrvatskoj osim dugova kako se posprdno ovih dana može čuti? Je li tih 60 tisuća ljudi svih ovih godina samo glumilo da radi? Jesu li se višestruko brojniji kupci u njegovim dućanima tek pretvarali da kupuju? Je li sve to bio jedan veliki Big Brother ginesovskih razmjera? Je li tip iz dvorca ulagao samo u aute, kuhinje, garniture namještaja, keramičke pločice i ostalu uvoznu robu ili je od njegovih ulaganja nastala i neka nova domaća vrijednost? Je li od dugova kojima se izložio samo on profitirao ili je i šira zajednica od njih imala koristi? Napokon, je li ublažavao hrvatski manjak u robnoj razmjeni s inozemstvom koji su bjesomučno pumpali investitori u potrošnju uvozne robe, potpomognuti njezinim distributerima, poznatiji još i kao nevini građani?

Je li stanar dvorca oživio već zamrle poljoprivredne socijalističke gigante za što se baš i nije guralo u redu? Je li razvio vodeći maloprodajni lanac proširivši ga i preko granica Hrvatske tako osiguravajući novo tržište za njezinu prerađivačku industriju? Da nije možda u svojoj domeni djelovanja ostvarivao tri temeljna cilja svake razumne gospodarske politike – proizvodnju, zaposlenost, izvoz? Je li upravo on omogućio optimalnu prodaju robe hrvatskih proizvođača ne gubeći pri tome tržišnu poziciju u maloprodaji u uvjetima pojačane konkurencije? Ili je za to sve zaslužan netko drugi, a on samo kriv?

Kakav bio da bio, plesao na rubu zakona, ili čak zakoračio preko njega, sustav pod kišobranom Agrokora je funkcionirao. Bio je stabilan i tako podešen da su svi veći dionici i velika većina onih malih bili zadovoljni. Nisu iskazivali ozbiljnu namjeru napuštati ga, niti su im se očito nudile bolje mogućnosti. Jest, netko će u njemu vidjeti i elemente socijalizma, netko drugi, pak, učinkoviti odgovor na nelojalnu i nepoštenu konkurenciju bogatijih zemalja s ciljem očuvanja domaćeg poljodjelstva. Što god bilo, o privatnom je a ne državnom trošku, i to u konkurentnom a ne monopolističkom okruženju. Sustav je to koji se nametnuo kao neupitni lider u “ligi” u kojoj je uslijed geopolitičkih okolnosti koje nije mogao diktirati, nego ih samo pratiti, jedino i mogao igrati. U svakom slučaju Todorićeva je “Regija”, usporedi li ju se s onom političkom, ipak “plus Slovenija, minus Albanija”. A i sjedište joj je u Zagrebu, a ne u Beogradu.

Dobro, ako je sve bilo tako bajno, gdje je onda i kako pošlo po zlu?

Kako bismo odgovorili, zavirit ćemo u vijesti nešto starijeg datuma, one otprije nekoliko mjeseci. Još lanjskog rujna konzorcij zapadnih banaka (BNP Paribas, Credit Suisse, Goldman Sachs, JP Morgan) odobrio je Agrokoru kredite u iznosu od 200 milijuna eura, dok su ruske banke (Sberbank i VTB) prolongirale već ranije ugovorene kredite. Uz to, obveznica Agrokora je još početkom godine postizala cijenu veću od 100% nominale što znači da su sudionici na tržištu očekivali da će im se isplatiti cjelokupni uloženi iznos uz kamatu. U to vrijeme nijedan od bitnih pokazatelja tvrtke nije bio bitno drukčiji nego danas – Agrokor je bio dužan dobavljačima otprilike jednak iznos kao i danas, rokovi isplata su bili tu negdje, udio kapitala u odnosu na dug bio je isti kao i danas. Unatoč tome, vjerovali su mu i kreditori i investitori odobravajući mu kredite i kupujući obveznice, ne hajući za mišljenje domaćih eksperata koji su već tada sve znali, godinama upozoravali i kako se sad hvale, sve vrijeme bili u pravu.

Topničku pripremu je provela rejting agencija Moody’s smanjivši početkom godine rejting Agrokora nakon što je iznenada uočila pretjeranu zaduženost, i to baš pred inauguraciju novog američkog predsjednika usred komešanja između stare administracije sklone zaoštravanju odnosa s Rusijom i nove s pomirljivijim nastupom prema drugoj nuklearnoj velesili.

Ipak, pad povjerenja tržišta u Agrokor počinje koji tjedan kasnije, tek nakon što je kredite sklopljene s konzorcijem zapadnih banaka OTKAZAO, a ne zato što ih je uzeo i tako povećao dug. Ključno je pitanje zašto se to dogodilo, odnosno što je navelo vodstvo Agrokora da to učini. Kako to da 4 mjeseca ranije prilikom sklapanja tih ugovora u Agrokoru nisu shvatili da su uvjeti nepovoljni čime su naknadno tumačili otkaz? Možda nam odgovore na ta pitanja jednom otkrije Wikileaks?

Kako bilo, do početka veljače cijena Agrokorovih obveznica pada ispod 80% nominalne vrijednosti što znači da se investitori već mire s 20% gubitka uloženog. Ruska imovina, a krediti tamošnjih banaka Agrokoru to jesu, rapidno gubi na vrijednosti pa nastupa ruski veleposlanik i uzrujano poručuje da ruske banke ne će nastaviti kreditirati Agrokor. Spomenimo još i da je sporazum banaka koji je predviđao injekciju od 300 milijuna eura agencija Moody’s ocijenila katastrofalnim srušivši već sljedeći dan rejting za rijetko viđena 4 stupnja, pravdajući svoju odluku nepovoljnom strukturom zajmodavaca u kojoj, poznato je, prevladavaju ruske banke. Poruka je jasna – očito je važnije kome si dužan, nego koliko si dužan. Situacija se polako smiruje tek nakon što se, ohrabrena posjetom američke veleposlanice, Vlada RH odlučuje posebnim zakonom preuzeti uzde upravljanja Agrokorom, no zasad osiguravši od banaka tek 80 milijuna eura.

Dakle, sve upućuje na to kako Agrokor ispada žrtvom odmjeravanja dviju velesila na čijoj se šahovskoj ploči opet na vidnom mjestu, tamo gdje se učestalo “jedu” figure, pojavila Hrvatska što nikako nije dobra vijest.

I kao da nevere izvana nisu bile dovoljne, završni udar uslijedio je iznutra. Za njega se pobrinuo Branko Roglić u stilu svog svjetonazorskog uzora, tržišnog mešetara na zlu glasu, Georga Sorosa. Upravo je on izvukao prvu kartu ispod kule karata na kojoj su počivali kratkoročni financijski odnosi između dobavljača, Banaka i Agrokora, koji je, činio se nekome pravednim ili ne, godinama funkcionirao na zadovoljstvo svih uključenih – dobavljača, banaka i samog Agrokora. Panika je posijana, međusobno povjerenje narušeno i lavina se zakotrljala.

Trenutno se mogu nazrijeti dva vjerojatna ishoda restrukturiranja pri čemu ne treba posebno napominjati kako je u oba predviđena promjena vlasničke strukture po diskontnoj cijeni. Prvi je da Agrokor ostane sačuvan kao cjelovit koncern i u tom će slučaju i vlasništvo i upravljanje vjerojatno preuzeti stranci koji teško da će imati previše sluha za osobitosti hrvatske poljoprivrede i prerađivačke industrije. Za drugu mogućnost – raspačavanje Agrokora na manje dijelove koje bi preuzele jake hrvatske tvrtke – upadljivo navija predsjednik Sabora, Božo Petrov. Možda jedna od tih jakih tvrtki kojima se Petrov nada bude upravo Roglićev Orbico ili netko drugi iz kruga tog uglednog uvoznika? Tko zna, možda se sad nakon 30-godišnje poduzetničke karijere ovaj prekaljeni distributer stranih roba i promotor (na)stranih svjetonazorskih ideja odvaži preuzeti i neku domaću proizvođačku tvrtku? Po mogućnosti neku stabilnu, već postavljenu na noge, nipošto ne nesretne PIK-ove koje ni ovako tehnološki modernizirane ne bi ni štapom dirao. Jer njemu osobno nije se moglo dogoditi da započne kao cvjećar, kad mu je ionako odbojna svaka gospodarska aktivnost vezana uz ono što iz zemlje raste.

Zgodno je podsjetiti kako je upravo krug oko Branka Roglića omogućio Mostu i Boži Petrovu ulaz u političku arenu na velika vrata, osiguravši zbrda-zdola skupljenim početnicima medijski tretman u rangu najjačih političkih snaga, ali i  dodatni vjetar u jedra u vidu naglog rasta u anketama. Uz to, tim je političkim nevježama g. Roglić nesebično poklonio i vokabular znan iz vremena Ante Markovića. Neko vrijeme iz usta su im ispadale tek “reforme” i “sistem”, a odnedavno se odvažna Petrovljeva družina već polako počinje služiti i čitavim sintagmama poput “upada u monetarni sistem”. A Božo Petrov se kako, uostalom, i dolikuje pristojno odgojenom mladom čovjeku ne prestaje zahvaljivati svom dobrotvoru. Nastupao kao predsjednik Sabora, ili tek kao običan građanin, vrlo jasno i dosljedno zastupa političke i uvozno orijentirane gospodarske interese Branka Roglića. Najprije je poslužio za obračun s Tomislavom Karamarkom koji se prethodno potrudio da ga uvozni lobi prepozna kao prijetnju. Napokon, kao kruna jedne divne suradnje uslijedilo je uklanjanje Ivice Todorića, još jednog koji je izvoznu orijentaciju i domaću proizvodnju preozbiljno shvatio. Pri njegovoj eliminaciji ovaj je dvojac pokazao zavidnu uigranost. Dok jedan aktivira zadužnicu i ruši povjerenje dobavljača, drugi pokreće kaznenu prijavu zbog navodnog krivotvorenja financijskih knjiga. Iako se Petrov nikad nije trudio skrivati osobnu netrpeljivost prema Ivici Todoriću (još od demonstrativnog gledanja famoznog filma “Gazda” u prvom redu, preko izravnog, nimalo suptilnog pritiska na Todorića od samog početka afere, sve do otvoreno iskazanog naloga za kaznenim progonom, pa čak i proglašenja unaprijed krivim uobličenog u poklič “Nema amnestije”), u uskrati traženih 200 milijuna eura za kratkoročnu likvidnost Agrokora čini se da ima i racionalnih elemenata.

Naime, osim u obračunu s uvoznim lobijem Karamarko je svojedobno osujećen i u pokušaju dogovora s Mađarima u priči “INA-MOL” čime je neizravno opstruirana i ideja približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, a time i udaljavanja od Regiona, tog neprežaljenog mentalnog zavičaja strukture okupljene oko Branka Roglića. Kako se bliži rasplet arbitraža između Ine i MOL-a, postaje sve jasnije i Petrovljevo rezolutno odbijanje državne pomoći Agrokoru, ili kako bi on rekao – Todoriću. Naime, kao odgovoran čovjek kojem je povjereno upravljanje državom, Petrov je zacijelo znao kako će zbog nedokazanih optužbi Hrvatska uskoro trebati isplatiti 30 milijuna američkih dolara sudskih troškova na račun prve arbitraže protiv MOL-a, a i epilog one druge u kojoj je Hrvatska tužena strana sve je bliži. Tu će, posve je izgledno, trebati izdvojiti još znatno više. Reklo bi se kako MOL-u sve dok je Bože Petrova, zahvaljujući čijem su zalaganju obje arbitraže dotjerane do kraja, lobisti uopće ne trebaju. Takvog igrača nisu imali još od Puskasa. Ma kakav Jozo Petrović, poslodavac Karamarkove žene, svojedobno prokazan kao MOL-ov lobist.

Nastave li Božo Petrov i družba ovim tempom braniti nacionalne interese, Hrvati imaju dobre šanse u skoroj budućnosti svoju zemlju zateći kao lončarovu njivu. Riječ je o iz Evanđelja poznatoj njivi, kupljenoj za Judine škude, a namijenjenoj ukopu tuđinaca. Takva je izgleda sudbina zemlje naroda koji prezire, pljuje i grdi svoje najbolje ljude, one koji ga nastoje izvesti na danje svjetlo iz ropske sigurnosti Platonove pećine. Pa sad, našavši se u tom, više otupjelom nego spokojnom miru bulji u sjene čudovišnih prikaza i divi im se. Na neravnim zidinama te špilje osvijetljenima varljivom, prigušenom svjetlošću krivi će se uvijek činiti pravima, a pravi krivima.

I Ivici Todoriću su grube zidine Platonove pećine pokazale palac dolje. Nije mu pomoglo što je život posvetio tome da bi zajednicu podigao iznad ustajale osrednjosti gotovana udobno zavaljenih u vlastitoj lijenosti. Vrijedni je neimar radio i gradio kako bi priskrbio, ne samo za svoj račun, nego i za dobro drugih, onih kojima lova samo kaplje, padne odnekud svakog prvog, desetog, petnaestog, kojeg li već u mjesecu. Vrijedi to kako za one u njegovu koncernu, tako i za one na državnom proračunu. Stoga i nije tako čudno da se sada kada pada ono što je godinama trajalo i od čega su mnogi manje-više dobro ili barem solidno živjeli, oko njega stvorilo ozračje bijesa i poruge koje neodoljivo podsjeća na ono koje je pratilo Otkupitelja grijeha naših na Kalvariju. “Druge je spašavao a sebe spasiti ne može”, i sad je glavni hit ptica rugalica. Olako odbacujući svoje kamene zaglavne, radilo se o politici, sportu ili gospodarstvu, Hrvati sizifovski pokušavaju graditi vlastitu državu. Takva je građevina krhka, osuđena da nikad ni ne poprimi obrise gotova djela, ostajući tako tek vječnom razvalinom. A budu li i dalje čekali da ih povede netko savršen i posve čist, Hrvati bi se mogli dobro načekati. Dobra je vijest da će Taj doći, a nešto manje dobra da će se to zbiti tek na svršetku Svijeta.

Grgur S./Kamenjar.com

Todorić je “mrtav” – živio Roglić!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari