Pratite nas

Kolumne

ROMAN LELJAK – ISTRAŽIVAČ KOJI JE ZADUŽIO HRVATE

Objavljeno

na

Časni, pošteni čovjek, hrabri istraživač i beskompromisni borac za istinu Slovenac Roman Leljak, na polju istraživanja hrvatskih ratnih i poratnih žrtava i djelovanja zločinačkog komunističkog režima i njegovih tajnih službi (od 1945. godine do danas), napravio je pomak kakav nisu bile u stanju sve naše institucije zajedno, uključujući i Hrvatski institut za povijest i HAZU.

Da se mene pita, koliko sutra, gospodin Leljak bi dobio najviše odličje Republike Hrvatske, a iza njega bi financijski i logistički stala država, jer (među ostalim) odrađuje ono što bi morala ona.

O razlozima naše neshvatljive indiferentnosti kad je u pitanju istraživanje prošlosti (i to onih segmenata koji su od vitalnog značaja za našu sadašnjost i budućnost), može se pričati naširoko. Tu svakako poprilično veliku ulogu igra činjenica da su deseci tisuća građana SR Hrvatske (od 1945. go 1990. godine) bili aktivno uključeni u rad tajnih komunističkih vojnih i civilnih službi (OZNA-e/UDB-e/SDB-a/ ili KOS-a), a neki od njih i danas nastavljaju slično djelovanje kroz ljevičarske i anarhističke stranke, „antifašističke“ organizacije i udruge civilnog društva. Njihov zajednički cilj jeste destrukcija Republike Hrvatske i njezino utapanje u neku od budućih balkanskih ili jugoslavenskih tvorevina, što uostalom mnogi od intelektualaca iz tog miljea (poput Dejana Jovića) i ne kriju.

Uzimajući sve to u obzir, ne čudi da je prema nekim istraživanjima oko 40% građana današnje Republike Hrvatske protiv otvaranja arhiva i utvrđivanja istine o prošlosti, posebice kad je riječ o razdoblju 1941-1990. I to je ona snaga koja želi zacementirati svoje mitove, laži i krivotvorine i pretvoriti ih u vječne i nepromjenljive istine, u dogme kojima bi se mi morali klanjati.

Zar će nam oni diktirati što smijemo istraživati, pisati i govoriti a što ne? Sinovi i unuci zločinaca i komunističkih uhoda koji su se poput pijavica nakačili na tijelo ovog naroda i sišu mu krv! Oni koji žive u otetim stanovima i kućama i iz naraštaja u naraštaj ostavljaju jedni drugima pozicije i privilegije, dok nas proglašavaju „ustašama“ i „ekstremistima“! Taj će ljudski talog, ološ i šljam biti mjera naše slobode!? Oni će nam krojiti povijest i određivati sadržaje udžbenika!? Oni će nam odgajati djecu!?

Dok bitku s njima ne dobijemo, vrtjet ćemo se u krugu. I do tada ne možemo reći da imamo Hrvatsku. Mi se za našu Hrvatsku još uvijek borimo.

No, rekao bih da nam čak nisu glavni problem niti apatridi i destruktivci iz lijevih, liberalnih i anarhističkih krugova, jer ipak su u manjini (mada jako glasni i medijski eksponirani). S njima bi nekako izašli na kraj, ali nismo u stanju sami među sobom raščistiti neke stvari.

Nije li najblaže rečeno SRAMOTNO da udruge koje se  bave povijesnim istraživanjima svoje aktivnosti nisu u stanju objediniti i koordinirati, nego svatko udara u svoju tamburu? Imamo „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, „Hrvatsku družbu povjesničara ‘dr Rudolf Horvat’“ i još nekoliko organizacija, udruga i pojedinaca koje rade na istim ili sličnim projektima, ali paralelno, bez ikakve međusobne komunikacije.

Najmanje 20-ak (možda i više) doktora znanosti i još veći broj magistara i fakultetski obrazovanih ljudi mlati praznu slamu i želi dokazati kako su upravo oni i samo oni, jedino oni, bogomdani i pozvani da kao „pioniri“ otkriju nešto što će ih upisati u povijest ovog naroda!

Je li to normalno?

Bave li se oni tim istraživanjima ZBOG SEBE I SVOJE PROMOCIJE, stjecanja materijalne koristi, ili iz razloga postizanja općeg cilja koji je od izuzetne važnosti za sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda, za naraštaje koji dolaze poslije nas?

Mogu li intelektualci koji sjede u tim udrugama i organizacijama u svojim glavama napraviti pomak i izdići se iznad vlastitoga ega, pa sjesti i dogovoriti suradnju, ili će se u nedogled trzati za mrvice neke buduće imaginarne „slave“ koju vjerojatno (tako nesložni i sujetni kakvi jesu) nikad neće dočekati?

Hrvatska nesloga i sklonost da jedni drugima bacamo klipove pod noge je općepoznata i u tomu smo svjetski prvaci. Isto tako, olako, poput kljukanih gusaka gutamo sve ono što nam podmeću oni koji nas žele zavaditi, tako da na kraju ispada da većina nas radi u korist vlastite štete. Potraga za „udbašima“ i njihovo „otkrivanje“ naš je omiljeni šport, a koliko je to produktivno i je li nam svima skupa u korist, pokazuje to što u ovih 27 godina samostalnosti na planu raščišćavanja prošlosti nismo napravili gotovo ništa.

Do prije koji mjesec, čak su i našeg časnog viteza, junaka Domovinskog rata i mučenika, generala Praljka neki proglašavali „udbašem“!? Zamislite, čovjeka koji zbog Hrvatske robija i iz petnih žila dokazuje istinu na sudu, oni koji tu istinu iskrivljuju i zataškavaju, proglašavaju „udbašem“!? I dio naše „domoljubne“ javnosti to prihvaća kao činjenicu!?

Ma tko smo mi, za Boga miloga!? Koja je to desnica u Hrvatskoj ako poput bijesnih pasa laje na generala Slobodana Praljka, na dr Franju Tuđmana, ako radi isto ono što nam rade četnici iz Srbije i što nam je do jučer radio perverzni haaški sud? Kakva je to desnica ako optužuje dr Tuđmana za podjelu BiH i na istoj je liniji s Mesićem? Mi ćemo knjigu naših apsurda na desnici morati otvoriti kad-tad i utvrditi tko je tu tko, jer ovako dalje ne ide!

I tako, dok naša država ne poduzima ništa na planu utvrđivanja povijesne istine, a mi „domoljubi“ se glođemo oko gole kosti, našao se častan čovjek, Slovenac, hrvatski prijatelj koji zna što radi. I hvala Bogu da je tako.

Roman Leljak, jedan je od rijetkih ljudi među istraživačima koji se umjesto ispraznih naklapanja i teoretiziranja uhvatio sasvim konkretnog rada na traganju za dokumentima i slaganju tog mozaika beščašća koji u svojim konturama već jasno ocrtava svu monstruoznost komunističkog režima i zločinačku narav njegove vrhuške predvođene Josipom Brozom Titom.

Njegova istraživanja poratnih žrtava – u većini Hrvata pobijenih na području Slovenije – epohalna su otkrića, a masovne grobnice poput Hude jame dokaz da Staljinovi šegrti s područja Hrvatske koje s pravom možemo nazvati crvenim fašistima ni u čemu nisu zaostajali za svojim učiteljem i uzorom. Ono što je megazločinac Staljin bio u europskim razmjerima, to su Tito i njegova vrhuška bili u regionalnom smislu.

Hrvatski slugani i poslušni izvršitelji partijskih naloga ubijali su, osuđivali, uhodili, ucjenjivali i bavili se svim drugim nečasnim radnjama kako bi u korist i za račun Partije (i sinekure što su ih time sebi osiguravali). I dakako, bili su uvezani preko partijskog aparata u cjelokupni sustav koji je u bivšoj SFRJ izrastao u pravog monstruma. Ostaci tog čudovišta, njegovi krakovi koji su preživjeli još uvijek su aktivni. I to je jedna od stvari koje dokazuje Roman Leljak. Zato mnogima smeta i rado bi ga uklonili i onemogućili u radu. Stoga je svojedobno i dignuta halabuka oko toga kako čovjek „udbaš“. Sva sreća pa se otkrilo kako je akcija njegove diskreditacije krenula iz Slovenije – od Cirila Ribičiča (sina slovenskog komunističkog krvnika Mitje Ribičiča) i potom kanalizirana na području Hrvatske.

Najnoviji rezultati istraživanja do kojih je došao Leljak, jasno govore kako na ovim prostorima još uvijek postoje prilično homogene grupacije ostataka bivšeg partijskog aparata koje nastoje iz sjene upravljati procesima i to su stvari koje će se rasplitati dugi niz godina.

Ono što je, međutim, za nas Hrvate (uvjeren sam), od neprocjenjive važnosti, jesu EPOHALNI POMACI što ih je gospodin Roman Leljak napravio na planu otkrivanja broja poratnih komunističkih žrtava, ali i mnogih do sada skrivanih istina o događajima u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata.

Najnoviji podaci do kojih je došao u beogradskim arhivima, govore kako je broj žrtava što su ih jugoslavenske komunističke (partizanske) vlasti pobile u poraću mnogo veći nego se to do sada smatralo i u cjelosti se poklapaju s tvrdnjama iznošenim od strane mnogih naših istraživača iz emigracije koji su o tomu pisali desetljećima a što je od komunista bilo proskribirano kao „ustaška propaganda“.

Originalna komunistička arhiva („Knjige depeša“, djelovodnici i popisi žrtava, dnevnici divizija i brigada, dnevnici likvidatorskih bataljuna, prepiska vodećih političkih i vojnih dužnosnika), daju detaljne podatke na temelju kojih je moguće rekonstruirati veliki zločin što su ga počinili nakon okončanja Drugoga svjetskog rata.

Titovi su partizani od 9. svibnja 1945. godine zarobili ili primili od Engleza i Bugara već 444.426 zarobljenika. Doda li se tomu i broj ubijenih u borbama s partizanima do 15. svibnja 1945. godine, dobivamo broj od 536.833 žrtve. Dosadašnja istraživanja na području Slovenije i Hrvatske pokazuju da Križni put nije preživjelo niti 10% od ukupnog broja zarobljenika, a da je ogromna većina ubijenih bila hrvatske nacionalnosti.

Generali Arso Jovanović i Kosta Nađ bili su na čelu zločinačkog partijskog sustava koji je planski i organizirano provodio deportacije u masovna smaknuća hrvatskih zarobljenika i civila.

Maribor je bio jedno od najvećih stratišta Hrvata i tamo ih je pobijeno najmanje 30 tisuća.

Kakav je bio tretman ustaša a kakav četnika, govori sam sudionik događanja, jedan od egzekutora:

„Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a za samo 3 dana strijeljali smo preko 30 hiljada ustaša ’45 godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi izašli iz zatvora“ – kaže Vladimir Dapčević (brat narodnog heroja i partizanskog generala Peke Dapčevića) u svojoj izjavi koju u svome prilogu objavljuje TV emisija „Bujica“ od 5. siječnja 2018. godine, a sadržan je u dokumentarnom filmu Romana Leljaka „Maribor najveće stratište Hrvata“ – koji je rađen isključivo na temelju originalne arhivske građe Jugoslavenske vojske.

U dokumentima se nalaze i dokazi o formiranju logora u kojima su žrtve provele zadnje dane i sate. General lajtnant Terzić 3. je svibnja 1945. godine napisao uputstvo o formiranju logora za zarobljenike u svim armijama, određen je naziv logora, njihovi brojevi, način rukovođenja njima (za one od preko tisuću zatočenika odrđene je „komandant“) itd., ali se nigdje ne govori TKO SU zatočenici (mada je sasvim pouzdano dokazano da su velika većina Hrvati).

Zanimljivo je međutim, da u dokumentu NDH iz srpnja 1941. godine decidirano stoji koga se zatvara u logore:

„Pozivamo da se najžurnije izvrši pritvaranje svih Židova i Srba – pravoslavaca, ali samo onih koji su bili poznati komunisti. Iste mjere valja poduzeti i protiv komunista katoličke i muslimanske vjeroispovijedi.“

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=7TK5zaNjWYY)

NDH je, dakle imala logore ZA KOMUNISTE, ali u proteklih 72 godine iz ovakvih su se dokumenata selektivno izvlačili podaci, pa je, primjerice, iz gore navedenog citiran samo dio prve rečenice, kako bi se dokazalo da su u ustaškim logorima (pa i u Jasenovcu) zatvarani gotovo isključivo Židovi i Srbi.

Leljak je u beogradskom arhivu došao i do dokumenta koji jasno govori kako je u ustaški logor Jasenovac od 1941. do ožujka 1945. godine dovedeno ukupno 18.644 zatočenika (postoji poimenični popis, tako da su podaci provjerljivi).

Naravno, to je još uvijek vrh ledenog brijega, ali u smislu utvrđivanja istine EPOHALNI POMAK kojega danas još uvijek možda nismo ni svjesni.

Nervoza koju danas pokazuju čuvari komunističkih mitova, potpuno je opravdana i ona se može razumjeti. Ali, ako misle da će galamom i halabukom spriječiti da istina izađe na svjetlo dana, ljuti se varaju.

Neće.

Dok je takvih istraživača kao što je gospodin Roman Leljak koji zaslužuje svaku potporu i najdublje poštovanje svih onih kojima je Hrvatska na srcu.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Sve se zna još od Biblije

Objavljeno

na

Objavio

Njonjologija je relativno mlada znanost. Razvila se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća u okviru socijalne psihologije i istraživanja konformizma.

Otac njonjologije je poljski psiholog Solomon Asch, kojeg je zanimalo kako to da ljudi pored zdravih očiju radije slijede mišljenje, stavove i ponašanja većine, iako su pogrešna. Dakle, koji je izvor konformizma, kako egzaktno dokazati da većini ljudi drugi nosi glavu?

Asch je napravio eksperiment. Protokol je bio sljedeći: uzeo je osam ljudi, od kojih su sedmorica bila njegovi suradnici, a tek je jedan bio stvarni subjekt eksperimenta i nije znao za ‘trik’ kojem je svrha bila banalna, kao, bukvalno, matematički zadatak djeteta iz prvog osnovne – napraviti vizualno razlikovanje linija.

Tako je na jednoj karti nacrtao tri linije različite duljine, na drugoj pak karti samo jednu liniju koja je po duljini odgovarala samo prvoj liniji s prve kartice. Ispitanici su trebali vizualno uočiti i reći koja linija s druge kartice odgovara duljini jedne od tri linije na prvoj kartici. piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Aschovi suradnici namjerno su govorili krivo, dok je subjekt istraživanja, koji je predzadnji govorio, ponovio njihov netočni odgovor iako je jasno vidio da odgovor nije točan, ali se priklonio mišljenju većine, pored zdravih očiju. Tijekom daljnjih eksperimenata Asch je utvrdio da je čak 76 posto testiranih sklono prikloniti se mišljenju većine, unatoč tome što u stvarnosti vide sasvim drugo, i to rade bez ikakve prisile.

Konformizam, kada je ljudsko ponašanje u grupi u pitanju, jest najčešće ponašanje, prikloniti se većini bilo da su u pitanju mišljenja, ideje, moda, ili bilo što drugo.

Budući da Asch ovoj grani socijalne psihologije nije dao ime, nazvat ću je njonjologija, u smislu da konformizam jednako pristaje da neka osoba jako visoko kotira i funkcionira u grupi, čoporu, bez obzira što su joj na čelu osobe sasvim oprečnih političkih vizija i strategija, bilo da se radi o Ivi, Jadranki, Tomislavu ili Andreju, Njonjo će uvijek imati stav koji je u skladu s većinom, bez obzira što ima zdrave oči, uši i sasvim dostatnu sposobnost rasuđivanja da bi donio osobni stav.

Preteča njonjologije kao egzaktne znanosti i istraživanja koje je napravio Solomon Asch nalazi se u pučkoj predaji i mudrosti koja kaže: U čoporu smrdi, ali je toplo. Korijene pak njonjologije nalazimo još u Bibliji kod proroka Jeremije (5, 21) koji veli: ‘Čujte, dakle, ovo, narode ludi i nerazumni: oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju.’

Njonjologija objašnjava čudne i nelogične fenomene, ne samo u kontekstu društvenog ponašanja ljudi, već i u znanosti. Bez njonjologije ne bismo mogli razumjeti niti pomodarstvo, u ovom slučaju znanstveno. Premda je Rimbaud, iako pjesnik, prije nastanka njonjologije kao dijela socijalne psihologije, primijetio da od svih imperativa na Zapadu je ostao samo jedan: biti bezuvjetno moderan.

To je potvrdila ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju. Trenutno je u modi ekologija i klimatske promjene. Nobela su dobila stoga dva ekološka ekonomista William Nordhaus s Yalea i Paul Romer sa Stanforda, inače, gle vraga, bivši glavni analitičar Svjetske banke.

Oni su razvili studije o odnosu ekonomije i klimatskih promjena. Gdje je problem? Jednostavno, oni su dio ekipe čiji su učitelji stvorili i doveli do ovakvoga stanja. Romerov prethodnik sa Stanforda, Paul Ehrlich u knjizi “The Population Bomb” tvorac je neomaltuzijanske teorije koja kaže da će zemlja ekološki i svekoliko kolabirati ukoliko se ne počnu provoditi mjere depopulacije, smanjivanje rađanja, i krene se prema tzv. održivom razvoju.

Inače, Ehrlich se javno dao sterilizirati da bi pokazao svojim primjerom kojim putem ići. I što se dogodilo? Kako je počeo snažan demografski pad na Zapadu na temelju teorija škole kojoj pripadaju i naši novi zeleni nobelovci, došlo je do ekonomskog pada.

Događa se premještanje industrije u zemlje s niskom cijenom radne snage (Azija) bez ikakvih ekoloških standarda. U Pekingu smog možete rezati nožem. Paralelno s tim, budući da je cijena robe pala, na Zapadu se događa hiperkonzumerizam i paralelno gušenje u smeću. I eto vam katastrofe za naš planet.

Zaključak, škola koja je odgovorna za klimatske promjene, preko dva istaknuta predstavnika, dobiva “ekološkog” Nobela!?

U Hrvatskoj njonjologija egzaktno može utvrditi propadanje ove zemlje. To je aktualni izborni zakon. On je skrojen po mjeri Njonja. Naime, kada je Bruna Esih polemizirala sa Plenkovićem u Saboru, ovaj joj je odgovorio da je nikada ne bi stavio na listu da ju je bolje poznavao. Dakle, da biste ušli u Sabor morate biti podrepaš šefa stranke, iliti Njonjo.

Zato su Njonje tako žestoko protiv referenduma o novom izbornom zakonu, jer većini koju, kako je Asch istražio, čine konformisti, Njonje. Ostalo su marginalci, kako je izvrsno detektirao Plenković.

Zato za novi izborni zakon koji će dokinuti njonjizaciju Hrvatske predlažem jednostavno ime: ‘Lex Njonjo.’

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Slobodno tržište? Priča za malu djecu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari