Oprati krvave ruke, skinuti sa Srbije odgovornost za agresiju i ratove na području SFRJ, prikriti vlastite masovne zločine etničkog čišćenja i genocida u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nametati teme iz Drugoga svjetskog rata da se ne bi govorilo o 90-im godinama, druge optuživati za holokaust da bi se prikrio onaj što se dogodio u Srbiji; drugim riječima temeljito revidirati recentnu prošlost i nametnuti svoju „istinu“ – to bi u najkraćim crtama bio sulkus strategije što ju provode Miloševićev nasljednik Ivica Dačić (kojega su ne bez razloga još za života njegovog šefa i balkanskog kasapina zvali „Mali Sloba“) i njegova ekipa.
Oni nastoje ostvariti svoje zacrtane planove svim sredstvima, a mi se još uvijek vrtimo u krugu i nismo u stanju odgonetnuti što misle i žele!?
Nismo ozbiljno shvatili ni onaj prvi Memorandum SANU (iz 1986. godine), ali smo itekako osjetili posljedice „integracije srpske nacije na celom području Jugoslavije“ – što je bila sintagma iza koje se krilo stvaranje „velike srbije“, jer, ne zaboravimo, taj dokument (od prije 31 godinu), zagovarao je „pravo“ Srba da se ujedine i na području tadašnje SFRJ stvore svoju jedinstvenu i etnički čistu nacionalnu državu u koju će okupiti cijeli srpski narod, neovisno o tomu koliko pripadnika ovog naroda živi u susjednim republikama i pokrajinama.
I od tada do danas, po tom pitanju se ništa promijenilo nije.
Dakako, to „pravo“ na nacionalno ujedinjenje u okviru države skrojene po uzoru na „Dušanovo carstvo“ vrijedi samo za Srbe čije nacionalističke, političke i crkvene elite u zadnjih 150 godina njeguju ekskluzivizam, pri čemu postoje jedna mjerila za njihov narod i druga za sve ostale.
Ovaj je nacionalni ekskluzivizam razvidan već u prvom Memorandumu SANU (iz 1986. godine) kojega su ubrzo nakon što se pojavio kritizirali u to vrijeme liberalni i demokratski opredijeljeni političari iz vrha Saveza komunista Srbije, prije svih predsjednik SR Srbije Ivan Stambolić i predsjednik Gradskog komiteta SK Beograda (koji su smijenjeni sa svojih dužnosti i izbačeni iz SKS na 8. sjednici u rujnu 1987. godine kad je Milošević proveo svoju prvu čistku u SKS).
Evo što o velikosrpskom projektu definiranom u tom dokumentu SANU piše Dragiša Pavlović:
„U Jugoslaviji živi mnogo naroda i još više narodnosti. To i jesu uslovi u kojima se rađaju razni velikodržavni i velikonacionalni koncepti, a ne jedino velikosrpski. Na takav pokušaj, neka svako sebi, i svojoj naciji, postavi pitanje koje je srpskoj naciji postavio Svetozar Marković: A gde su granice ‘ujedinjenih’ Srba?
Tačno je da Srbi žive u gotovo svim republikama (izuzetno malo u Sloveniji), i u obe pokrajine, ali, ukoliko bi želeli da stvore jednu državu, tada bi morali da dođu u sukob sa svim narodima u Jugoslaviji i da na sebe uzmu ulogu osvajačkog naroda.
E, pa lepo, ja ne pristajem da u tome učestvujem.
Kompleks srpskog unitarizma? Osećanje istorijske krivice? Depresivno stanje? Srbofobija? Puni nacionalni i kulturni integritet srpske nacije u Jugoslaviji? Samostalan razvoj srpske nacije u Jugoslaviji?
Kakva je to srpska nacionalna svest koja danas proizvodi ovakve reči? Koji je to vid i oblik srpske nacionalne svesti?
1.To je viđenje Jugoslavije kao proširene Srbije ili Srbije izvan Jugoslavije.
2.To je kompleks jedne srpske nacionalne mitomanije i državotvorne mitologije.
3.To je primitivna, anahrona i bolesna srpska svest.
4.To je nepoznavanje i nepriznavanje različitosti Srba – ‘srbijanaca’, ‘prečana’, ‘kosovara’, ‘hercegovaca’…
5.To može biti moralna negacija svake istinske demokratije u Jugoslaviji.“
(Vidi: Dragiša Pavlović, Olako obećana brzina, Zagreb, 1988., str. 330/331.; istaknuo: Z.P.)
Ivan Stambolić je već od konca travnja 1987. godine oštro kritizirao nacionalističku politiku Miloševića ali i SANU i njihov Memorandum kojega je nazivao „ratnim manifestom za srpske komesare“, uz tvrdnje kako se radi o „kvazinaučnom tekstu“ s „neosnovanim optužbama“. Za SANU je Stambolić govorio da je to „ratni štab u kome se krojila ‘Velika Srbija’“, te da su „srpski akademici godinama okapali geografske karte tražeći makar i kozju stazu kojom bi mogli povezati srpske krajeve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj“.
Pavlović je završio u izolaciji (neka vrsta kućnog pritvora) i umro od zatajenja srca (1996. godine), a Stambolić je ubijen po nalogu Miloševića u vrijeme kad se pokušao vratiti u politiku (mjesec dana prije izbora za predsjednika tadašnje „Savezne Republike Jugoslavije“, 25. kolovoza 2000. godine). Egzekuciju su obavili plaćenici-kriminalci pripadnici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije kojom je rukovodila srbijanska SDB i na čijem čelu je bio Milorad Ulemek Legija – osuđen 2007. godine zbog više ubojstava, među ostalim i za atentat na premijera Srbije Zorana Đinđića). Stambolićevo tijelo pronađeno je 2003. godine na Fruškoj gori.
Memorandum SANU iz 1986. godine s pravom se smatra političkim manifestom za stvaranje „velike srbije“ i njegove je smjernice Srbija (uz pomoć „JNA“, Crne Gore i ekstremnih Srba iz BiH i Hrvatske) nastojala ostvariti u ratovima 1991-1995.
U travnju 2011. godine, Bosansko-hercegovački magazin ‘EUROPA’ donosi opsežan tekst o novom velikosrpskom tajnom dokumentu pod nazivom Memorandum 2, a kojega je navodno za vladu tadašnjeg premijera Mirka Cvetkovića izradio poznati srpski nacionalist Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića, u to vrijeme predsjednika Srbije).
(Vidi: http://www.europamagazine.info/PDF/EuropaApril2011.pdf; str. 12-15.).
Na str.14 sažeto se navode najvažniji ciljevi koje bi Srbija putem svojih političkih i diplomatskih dužnosnika i medija trebala ostvariti:
„- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
– Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu
– Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
– Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
– Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
– Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
– Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
– Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
– Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.“
Slobodna Bosna u ožujku 2013. godine objavljuje faksimile dijela ovog tajnog dokumenta srbijanske vlade iz kojeg je razvidno da se predlaže sinergija državnih institucija Republike Srbije i tijela entiteta „Republike Srpske“ s ciljem onemogućavanja normalnog razvoja i funkcioniranja Bosne i Hercegovine s odcjepljenjem srpskog entiteta u BiH kao krajnjom konzekvencom.
(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_Memorandum_SANU)
Promatrajući sve što se u zadnjih 10-ak godina događa u Srbiji, pa i ono što su činili i čine akteri iz državnog vrha (počevši od Vojislava Koštunice preko Borisa Tadića i Tomislava Nikolića do Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i ostalih), jedini zaključak je da se Memorandum 2 nastavlja ostvarivati i to nažalost, čini se čak uspješnije nego je to bio slučaj s prethodnim od prije 31. godinu.
Nisu li i posljednji događaji kojima smo svjedoci (nova prljava i perfidna propagandna kampanja srpskih naci-fašista dijelom vođena i iz UN-a s ciljem da se lažima i krivotvorinama obmane demokratski svijet) dokaz da se s ovakvom Srbijom ne može imati normalne odnose?
Oni trabunjaju o „genocidu“ koji su „ustaše izvršile nad Srbima u Drugom svjetskom ratu“, usprkos nepobitnim službenim statističkim podacima (i to njihovim: Kraljevine Jugoslavije/SFRJ) koji govore sljedeće:
- U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100% (sa 2.531.321, na 5.081.766);
- U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047);
- Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama također je uglavnom drastično porastao (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% – što u
apsolutnom broju iznosi samo 9.218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)
(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).
No, s onima koji su duboko poremećeni i patološki zadojeni mržnjom i kojima je laž vrlina a ne mana, dijaloga ne može biti, pa ni s današnjim srpskim naci-fašistima koji su umjesto na robiji završili u vrhu vlasti susjedne nam zemlje. Očito da ih 90-e godine XX stoljeća nisu ničemu poučile. Oni se svoje velikosrpske ideologije ne odriču i ta je ideologija još uvijek glavni pokretač javnog mnijenja i sulkus onoga što većina Srba smatra svojom „nacionalnom misijom“.
Jedino što mi trebamo i moramo uraditi, jeste pronaći pravi odgovor i uzvratiti na ovu agresiju. Da se opet za koju godinu ne bi pitali što nam se dogodilo.
Zlatko Pinter/Kamenjar.com