Pratite nas

Kolumne

Strategija „malog Slobe“ i ekipe je provođenje „Memoranduma 2“ po svaku cijenu

Objavljeno

na

Oprati krvave ruke, skinuti sa Srbije odgovornost za agresiju i ratove na području SFRJ, prikriti vlastite masovne zločine etničkog čišćenja i genocida u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nametati teme iz Drugoga svjetskog rata da se ne bi govorilo o 90-im godinama, druge optuživati za holokaust da bi se prikrio onaj što se dogodio u Srbiji; drugim riječima temeljito revidirati recentnu prošlost i nametnuti svoju „istinu“ – to bi u najkraćim crtama bio sulkus strategije što ju provode Miloševićev nasljednik Ivica Dačić (kojega su ne bez razloga još za života njegovog šefa i balkanskog kasapina zvali „Mali Sloba“) i njegova ekipa.

Oni nastoje ostvariti svoje zacrtane planove svim sredstvima, a mi se još uvijek vrtimo u krugu i nismo u stanju odgonetnuti što misle i žele!?

Nismo ozbiljno shvatili ni onaj prvi Memorandum SANU (iz 1986. godine), ali smo itekako osjetili posljedice „integracije srpske nacije na celom području Jugoslavije“ – što je bila sintagma iza koje se krilo stvaranje „velike srbije“, jer, ne zaboravimo, taj dokument (od prije 31 godinu), zagovarao je „pravo“ Srba da se ujedine i na području tadašnje SFRJ stvore svoju jedinstvenu i etnički čistu nacionalnu državu u koju će okupiti cijeli srpski narod, neovisno o tomu koliko pripadnika ovog naroda živi u susjednim republikama i pokrajinama.

I od tada do danas, po tom pitanju se ništa promijenilo nije.

Dakako, to „pravo“ na nacionalno ujedinjenje u okviru države skrojene po uzoru na „Dušanovo carstvo“ vrijedi samo za Srbe čije nacionalističke, političke i crkvene elite u zadnjih 150 godina njeguju ekskluzivizam, pri čemu postoje jedna mjerila za njihov narod i druga za sve ostale.

Ovaj je nacionalni ekskluzivizam razvidan već u prvom Memorandumu SANU (iz 1986. godine) kojega su ubrzo nakon što se pojavio kritizirali u to vrijeme liberalni i demokratski opredijeljeni političari iz vrha Saveza komunista Srbije, prije svih predsjednik SR Srbije Ivan Stambolić i predsjednik Gradskog komiteta SK Beograda (koji su smijenjeni sa svojih dužnosti i izbačeni iz SKS na 8. sjednici u rujnu 1987. godine kad je Milošević proveo svoju prvu čistku u SKS).

Evo što o velikosrpskom projektu definiranom u tom dokumentu SANU piše Dragiša Pavlović:

      „U Jugoslaviji živi mnogo naroda i još više narodnosti. To i jesu uslovi u kojima se rađaju razni velikodržavni i velikonacionalni koncepti, a ne jedino velikosrpski. Na takav pokušaj, neka svako sebi, i svojoj naciji, postavi pitanje koje je srpskoj naciji postavio Svetozar Marković: A gde su granice ‘ujedinjenih’ Srba?

Tačno je da Srbi žive u gotovo svim republikama (izuzetno malo u Sloveniji), i u obe pokrajine, ali, ukoliko bi želeli da stvore jednu državu, tada bi morali da dođu u sukob sa svim narodima u Jugoslaviji i da na sebe uzmu ulogu osvajačkog naroda.

E, pa lepo, ja ne pristajem da u tome učestvujem.

  Kompleks srpskog unitarizma? Osećanje istorijske krivice? Depresivno stanje? Srbofobija? Puni nacionalni i kulturni integritet srpske nacije u Jugoslaviji? Samostalan razvoj srpske nacije u Jugoslaviji?

  Kakva je to srpska nacionalna svest koja danas proizvodi ovakve reči? Koji je to vid i oblik srpske nacionalne svesti?

1.To je viđenje Jugoslavije kao proširene Srbije ili Srbije izvan Jugoslavije.

2.To je kompleks jedne srpske nacionalne mitomanije i državotvorne mitologije.

3.To je primitivna, anahrona i bolesna srpska svest.

4.To je nepoznavanje i nepriznavanje različitosti Srba – ‘srbijanaca’, ‘prečana’, ‘kosovara’, ‘hercegovaca’…

5.To može biti moralna negacija svake istinske demokratije u Jugoslaviji.“

(Vidi:  Dragiša Pavlović, Olako obećana brzina, Zagreb, 1988., str. 330/331.; istaknuo: Z.P.)

Ivan Stambolić je već od konca travnja 1987. godine oštro kritizirao nacionalističku politiku Miloševića ali i SANU i njihov Memorandum kojega je nazivao  „ratnim manifestom za srpske komesare“, uz tvrdnje kako se radi o „kvazinaučnom tekstu“ s „neosnovanim optužbama“. Za SANU je Stambolić govorio da je to „ratni štab u kome se krojila ‘Velika Srbija’“, te da su „srpski akademici godinama okapali geografske karte tražeći makar i kozju stazu kojom bi mogli povezati srpske krajeve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj“.

Pavlović je završio u izolaciji (neka vrsta kućnog pritvora) i umro od zatajenja srca (1996. godine), a Stambolić je ubijen po nalogu Miloševića u vrijeme kad se pokušao vratiti u politiku (mjesec dana prije izbora za predsjednika tadašnje „Savezne Republike Jugoslavije“, 25. kolovoza 2000. godine). Egzekuciju su obavili plaćenici-kriminalci pripadnici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije kojom je rukovodila srbijanska SDB i na čijem čelu je bio Milorad Ulemek Legija – osuđen 2007. godine zbog više ubojstava, među ostalim i za atentat na premijera Srbije Zorana Đinđića). Stambolićevo tijelo pronađeno je 2003. godine na Fruškoj gori.

Memorandum SANU iz 1986. godine s pravom se smatra političkim manifestom za stvaranje „velike srbije“ i njegove je smjernice Srbija (uz pomoć „JNA“, Crne Gore i ekstremnih Srba iz BiH i Hrvatske) nastojala ostvariti u ratovima 1991-1995.

U travnju 2011. godine, Bosansko-hercegovački magazin ‘EUROPA’ donosi opsežan tekst o novom velikosrpskom tajnom dokumentu pod nazivom Memorandum 2, a kojega je navodno za vladu tadašnjeg premijera Mirka Cvetkovića izradio poznati srpski nacionalist Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića, u to vrijeme predsjednika Srbije).

(Vidi: http://www.europamagazine.info/PDF/EuropaApril2011.pdf; str. 12-15.).

Na str.14 sažeto se navode najvažniji ciljevi koje bi Srbija putem svojih političkih i diplomatskih dužnosnika i medija trebala ostvariti:

„- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju

– Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu

 – Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima

– Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja

– Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem

– Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije

– Pomagati otcjepljenje Republike Srpske

– Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu

– Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.“

Slobodna Bosna u ožujku 2013. godine objavljuje faksimile dijela ovog tajnog dokumenta srbijanske vlade iz kojeg je razvidno da se predlaže sinergija državnih institucija Republike Srbije i tijela entiteta „Republike Srpske“ s ciljem onemogućavanja normalnog razvoja i funkcioniranja Bosne i Hercegovine s odcjepljenjem srpskog entiteta u BiH kao krajnjom konzekvencom.

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_Memorandum_SANU)

Promatrajući sve što se u zadnjih 10-ak godina događa u Srbiji, pa i ono što su činili i čine akteri iz državnog vrha (počevši od Vojislava Koštunice preko Borisa Tadića i Tomislava Nikolića do Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i ostalih), jedini zaključak je da se Memorandum 2 nastavlja ostvarivati i to nažalost, čini se čak uspješnije nego je to bio slučaj s prethodnim od prije 31. godinu.

Nisu li i posljednji događaji kojima smo svjedoci (nova prljava i perfidna propagandna kampanja srpskih naci-fašista dijelom vođena i iz UN-a s ciljem da se lažima i krivotvorinama obmane demokratski svijet) dokaz da se s ovakvom Srbijom ne može imati normalne odnose?

Oni trabunjaju o „genocidu“ koji su „ustaše izvršile nad Srbima u Drugom svjetskom ratu“, usprkos nepobitnim službenim statističkim podacima (i to njihovim: Kraljevine Jugoslavije/SFRJ) koji govore sljedeće:

  1. U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100% (sa 2.531.321, na 5.081.766);
  2. U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047);
  3. Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama također je uglavnom drastično porastao (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% – što u

apsolutnom broju iznosi samo 9.218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.)

(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

No, s onima koji su duboko poremećeni i patološki zadojeni mržnjom i kojima je laž vrlina a ne mana, dijaloga ne može biti, pa ni s današnjim srpskim naci-fašistima koji su umjesto na robiji završili u vrhu vlasti susjedne nam zemlje. Očito da ih 90-e godine XX stoljeća nisu ničemu poučile. Oni se svoje velikosrpske ideologije ne odriču i ta je ideologija još uvijek glavni pokretač javnog mnijenja i sulkus onoga što većina Srba smatra svojom „nacionalnom misijom“.

Jedino što mi trebamo i moramo uraditi, jeste pronaći pravi odgovor i uzvratiti na ovu agresiju. Da se opet za koju godinu ne bi pitali što nam se dogodilo.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari