Pratite nas

Istaknuto

Višnja Starešina: ‘Šestorka na vješalima’

Objavljeno

na

U ponedjeljak u Haaškom sudu počinje žalbena rasprava u njegovu najposebnijem i najduljem sudskom procesu. Riječ je o procesu protiv političkog i vojnog vrha Herceg-Bosne: Jadranka Prlića (25), Brune Stojića (20), generala Slobodana Praljka (20), generala Milivoja Petkovića (20), Valentina Čorića (16) i Berislava Pušića (10).

Brojke uz njihova imena ne znače broj godina, već visinu zatvorskih kazni koju su dobili prvostupanjskom presudom. Po čemu je sve proces bio poseban? Optužnica koja će kriminalizirati cijelo političko i vojno vodstvo Hrvata u BiH i državno vodstvo Hrvatske najavljena je na kolegiju haaškog tužiteljstva još davne 1996. godine (britanski policajac-istražitelj Simon Leach), preko suđenja Hrvata za zločine nad Muslimanima/Bošnjacima u Lašvanskoj dolini.

Najava je ostvarena osam godina kasnije, optužnicom kakvu ne poznaju pravni sustavi zapadne civilizacije. Za udruženi zločinački pothvat nad Muslimanima/Bošnjacima u BiH su osim šestorice izravnih optuženika, implicitno kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata optuženi i: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, političko vodstvo i članstvo HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH, zapovjednici i vojnici HVO-a i HV-a i drugi znani i neznani. Praktički cijeli narod i njegovo državno vodstvo.

Nakon sedmogodišnjeg suđenja, najduljeg pred Haaškim sudom, prvostupanjskom je presudom praktički potvrđena cijela optužnica, kao da suđenja i argumenata obrane nije niti bilo. A u sudsku su praksu uvedena dva pravna noviteta bez kojih bi takva presuda bila nemoguća: tzv. treći oblik udruženog zločinačkog pothvata i potpuno objektivizirana zapovjedna odgovornost. To znači da ste kao zapovjednik krivi za bilo koji (zlo)čin svojih podređenih, čak i ako ga niste mogli predvidjeti, niti ste imali ikakvih ovlasti prevenirati ga ili sankcionirati.

A u sklopu tog famoznog trećeg oblika zločinačkog pothvata, krivi ste samim svojim postojanjem i funkcijom, odluče li suci da je takav pothvat postojao. Krivi ste i ako uopće niste znali da takav pothvat postoji pa čak i zato što niste znali da on postoji. Šestorica osuđenih su uistinu kažnjeni prema visini „dionica“ u pothvatu, hijerarhijski – od Prlića s 25 do Pušića s 10 godina zatvora. Takve pravne standarde ne poznaje zapadna civilizacija. Tako ponegdje i ponekad sude revolucionarni i srodni režimi.

Tu posebnostima nije kraj. Da bi se stvorio okvir za svehrvatski udruženi zločinački pothvat, Haaški sud je cijelo vrijeme sustavno zatvarao oči pred činjenicama koje su im „kvarile“ sliku, uključujući velikosrpska osvajanja kao preduvjet muslimansko-hrvatskog rata, politički projekt Alije Izetbegovića, vojne operacije Armije BiH. Osobito se čvrsto žmirilo pred islamističkom komponentom muslimansko-hrvatskog rata i sudjelovanjem stranih islamskih boraca tzv. mudžahedina.

Takva prvostupanjska presuda, nije samo nepravedna za osuđene, već je iznimno opasna za opstanak Hrvata u BiH, ali i za stabilnost i sigurnost Republike Hrvatske – kako zbog širokih mogućnosti selektivnih kaznenih progona, tako iz zbog jednako širokih mogućnosti sudskih zahtjeva za odštetom.

No neće pasti samo na svojim apsurdima jer je u nju ugrađeno mnogo novca i rada haaškog tužiteljstva, mnogo rada stranih obavještajnih službi (osobito britanskih), na njega je bilo usredotočeno djelovanje muslimansko-bošnjačkih struktura, kriminalizaciju Herceg-Bosne i s njome Hrvatske podupirale su trajno stare jugoslavenske obavještajne mreže koje su je zapravo stvorile kroz konstrukcije o sporazumu Milošević-Tuđman o podjeli Bosne.

Vrhunac posebnosti bilo je ponašanje hrvatske države i političkog vodstva Hrvata u BiH prema procesu vlastite kolektivne kriminalizacije. Otkad je Stipe Mesić (još uvijek) zaštićeni haaški svjedok na temu podjele Bosne, stigao na Pantovčak, a proces detuđmanizacije odnosno razdržavljenja službeno započeo, kamioni dokumenata iz herceg-bosanskih i hrvatskih arhiva su otišli u haaško tužiteljstvo, u hrvatskoj su se politici i javnom prostoru promovirale teze tužiteljstva.

Hrvatski su mediji bili potpuno nezainteresirani za suđenje i potpuno zatvoreni za argumente obrane.
Nakon prvostupanjski presuđenog zločinačkog pothvata 2013. godine, koji praktički inkriminira cijelu državu i cijeli narod, javne simpatije za teze tužitelja su ponešto utihnule. Ali su paketi povjerljivih dokumenata već sustavno odlazili iz Zagreba put Sarajeva, gdje je u tužiteljstvu za ratne zločine sustavno pripreman haaški epilog. Kada je bivši premijer Zoran Milanović progovorio o sarajevskim politički motiviranim procesima, pripadnici HVO-a su već i te kako bili na udaru sarajevskog suda za ratne zločine.

Aktualni premijer Plenković se susreo sa selektivnim kaznenim postupcima tek nakon što je sarajevsko tužiteljstvo na njegov poziv na europski put odgovorilo uhićenjem zapovjedništva HVO-a iz Orašja i optužnicom kojom Hrvatsku optužuje za agresiju na Republiku Srpsku. A ovih se dana na tu temu oglasio i Dragan Čović, najdugovječniji vođa Hrvata u BiH, otkrivši u prigodnom intervjuu da ondje djeluje – parasustav. Čak štoviše, otkriva nam danas Čović, da je taj parasustav već djelovao prema Sudu u Haagu, kako bi šest dužnosnika Herceg-Bosne bilo osuđeno za zločinački pothvat, jer je Sarajevo za to životno zainteresirano.

„Onda je za mene jasno što se sve može koristiti da se ostvari taj cilj“, zbori vođa Hrvata u BiH, poručujući kako on nikad neće graditi parasustav. Jer, samo sustav Hrvate spašava.

Čovićev sustav je takav, da optuženi general Mijo Jelić mora podučavati hrvatsku javnost što je to selektivna pravda u BiH: da se Hrvate tuži i na visoke kazne osuđuje po novom zakonu iz 2003.,inspiriranom haaškim procesima, koji poznaje zapovjednu odgovornost, a Bošnjake i Srbe se tuži po starom jugoslavenskom zakonu, koji poznaje samo odgovornost počinitelja i znači niske kazne.

Hrvatski je pak sustav takav da pripadnici HVO-a moraju kaznenim prijavama protiv zapovjednika A BiH za zločine nad Hrvatima podsjećati hrvatski DORH na posao koji nije učinio, dok je istovremeno sustavno dokumentima podupirao rad sarajevskog tužiteljstva. A sustav sarajevskog tužiteljstva je takav da je vještak tužiteljstva generalu Miji Jeliću, dr. Zemir Sinanović „bezbednjak“ 3. korpusa Armije BiH, u sklopu kojeg su ratovali mudžahedini, a koji je odgovoran za najbrutalnije zločine nad Hrvatima. A vještak tužiteljstva za zločine nad Srbima je general Dragomir Keserović, „bezbednjak“ Ratka Mladića.

Zato je vodstvo Herceg-Bosne, čija žalbena rasprava počinje u Haagu, možda ipak u boljem položaju od onih koje čekaju sarajevski, banjalučki i hrvatski sustavi. Udruženi zločinački pothvat može pasti, ako u krajnjoj instanciji politika (zna se koja to može) ukaže žalbenom vijeću da bi takvi necivilizacijski standardi zločinačkog pothvata i objektivizirane zapovjedne odgovornosti mogli postati opasni presedan za zapadne vojske i zapadne intervencije.
Pa čak i ako zločinački pothvat prođe, kazne su doduše drakonske, ali optuženici mogu imati satisfakciju da su postali žrtve za državu. Oni koji su prepušteni sarajevskom sudu tek će kroz procese spoznati koliko su žrtve države za koju su se borili. I sustava i parasustava, kako to kaže njihov izabrani vođa.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Počinje posljednja bitka šestorice Hrvata u Haagu!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

5. studenog 1990. – Osnovana 1. gardijska brigada “Tigrovi”

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1990. godine formirana je Jedinica za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu “Tigrove”.

Bila je formirana od dragovoljaca i dijelova Hrvatske policije. U prvoj fazi svoga djelovanja, kao Jedinica za posebne namjene MUP-a “Rakitje”, izvršavali su delikatne vojno-redarstvene zadaće.

Iza njih su ostale briljantno provedene akcije poput hvatanja Arkana i drugih terorista.

U suradnji sa drugim jedninicama za posebne namjene MUP-a RH proveli su povijesnu akciju na Plitvicama koja je u historiografiji zapamčena kao “Krvavi Uskrs”.

Daljnjim rastom snaga i postupnim formiranjem Hrvatske vojske uvjetovanim stupnjem agresije na Republiku Hrvatsku, “Tigrovi” postaju 1. A brigada ZNG-a, koju čini šest bataljuna (bojni).

Tada su se bojne nazivale prema bazama ili kodnim nazivima i to: 1. bojna-Vrapče (ćukovi), 2. bojna-Rakitje (kosovi), 3. bojna-Pionirac, po Pionirskom gradu (žune), 4. bojna -Kumrovec pa Petruševac (gavranovi), 5. bojna -Vinica kod Varaždina (oblaci) i 6. bojna – Tomislavac po planinarskom domu na Sljemenu (orlovi).

Tijekom ljeta 1991. godine, dio “Tigrova” držao je položaje u Novim Čakovcima, Vukovaru, Dalju, Erdutu, Iloku, Đeletovcima i Tenji.

Tijekom 1991. godine “Tigrovi” su sudjelovali i u borbama na novogradiškom i novljanskom ratištu, te su spriječili namjere banjalučkog da se spoji s bjelovarskim korpusom JNA. Štoviše u operaciji “Orkan ’91” brigada je imala zapaženu ulogu u oslobađanju okupiranog područja. Sredinom 1992. godine brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika.

Sve zadatke uspješno su obavili i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Godine 1993. dijelovi brigade sudjeluju u operaciji “Maselnica”, a 1994. godine brigada je uglavnom neaktivna te je taj period provela u treningu i opremanju.

Ipak ta godina ostat će upamćena kao ona u kojoj je život izgubio jedan od simbola “Tigrova” – heroj Domovinskog rata Damir Tomljanović Gavran. U operaciji “Bljesak”, “Tigrovi” su bljesnuli na njima poznatom terenu zapadne Slavonije, a kruna njihova djelovanja bila je operacija “Oluja”.

Važno je napomenuti činjenicu koja se se često zaboravlja, a to je da je brigada sudjelovala i u ratnim operacijama u BiH, od operacije “Ljeto ’95” do “Južni potez“. Tijekom Domovinskog rata ime i važnost “Tigrova” gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.

U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 367 pripadnika Tigrova dok je 1711 ranjeno, a 201 pripadnik je prošao torture logora. Šestorica se još uvijek vode kao nestali, piše vojna povijest

 

Ministar Krstičević čestitao obljetnicu Tigrovima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari