Z. Gavran: Uz smrt B. Tolića – Hrvatstvo u Hrvatskoj već dugo nije poželjno

Sa smrću Benjamina Tolića mnogima je došlo iznova u svijest ono što je bilo, a na što su glavnostrujni mediji i široko umreženi, neojugoslavenski establišment zatrli nerijetko i sam spomen, i čemu nipošto i nikada ne žele odati pravedno priznanje. Hrvatstvo već dugo u Hrvatskoj ili nije poželjno, ili nije honorirano, ili nije ni dopušteno. No sve to što se zastire plaštem zaborava i ignorancije ima u sebi ideje i vrijednosti koje nitko iz povijesti i iz nacionalne samosvijesti ne može izbrisati. Te ideje i te vrijednosti doći će kad-tad opet na svoje!

Uzalud sam sinoć čekao, slušajući Kroniku dana na Hrvatskom radiju u 22h, da se spomene kako je umro Benjamin Tolić. No zato je najveći publicitet doživio nastavak neslavne posmrtne „trakavice“ u obliku todnevne komemoracije za novinara Vladimira Matijanića.

Ne želim uspoređivati stvarnu vrijednost i nacionalnu važnost dvojice umrlih, usporedba je posve deplasirana, i Tolića bi bilo sram da ga uspoređuju s takvima. Za obojicu se uz vijest o smrti spominjala korona. No dok Matijanićeva smrt već danima doživljava nevjerojatnu medijsku pompu, a njega se kao tobože najboljeg novinara uzdiže u nebesa, vrhunskog intelektualca i hrvatskog državotvorca Benjamina Tolića središnji nacionalni radio i ne spomene.

Takvi ’nezavisni novinari’ djeluju zapravo kao politički aktivisti i destruktivci

Matijanić me zapravo uopće ne zanima, ni on ni feralovsko-indeksovska, nacionalno-destruktivistička, neki bi rekli: orjunaška, ekipa koja se jučer okupila u Splitu na komemoraciji. Da sam urednik u nekom poznatijem mediju (osim Hrvatskog neba), tom nesretnom pokojniku bilo bi posvećeno vrlo malo ili nimalo kao javnom zaslužniku. No frapiralo me je da se sinoć u Kronici dana, u nizu neumjereno pohvalnih izjava i hvalospjeva, čula i ova izjava: Matijanić je svojim pisanjem zaslužan što „smo Split spasili od HDZ-a“. Ta izjava, puštena u eter javnog radija od urednice Marije Gerbec-Njavro, kazuje o čemu je zapravo riječ. Riječ je o političkom aktivizmu, o propagandizmu sa stranačko-političkim ciljevima. A sve to zaogrće se neutemeljenim pohvalama Matijaniću kao tobože vrhunskom i nezavisnom novinaru. Ako si takav, ne ćeš se dati upregnuti u aktivističke posle. No čitava ta novinarsko-publicista i pisačko-lajavačka i mrzilačka družina i afirmirana je upravo radi politike, a ne radi čega drugoga. Radi politike kojoj Hrvatska nije nikada bila na srcu. Ali joj je, zato, postojano na zubu.

I ta emisija i mnogo toga drugoga podsjetilo me je na posljednje godine posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, a posebice na posljednje mjesece 1999. – kada se čitavu Hrvatsku „spašavalo“ od (Tuđmanova) HDZ-a. Organizirane socijalističke, jugoslavenske, svesrbske, građansko-udrugaške (’multi-kulti’, ’otvoreno društvo’, Sorosevi i drugi novci), medijske, napadačke i paraobavještajne snage, dio diplomacije drugih država (osobito američki veleposlanik u Zagrebu W. Montgomery), vidljive i nevidljive sile, Manolić i Mesić, Budiša i Jakovčić, Račan i Tomac, Savka i Gotovac, Goldstein i Tomčić, pa ešaloni ’sedme sile’, među kojima i Nenad Stazić kao tadašnji voditelj udarne političke emisije na Hrvatskom radiju (još jedan u beskrajnom nizu ’nezavisnih novinara’), agencije za predizborna anketiranja i mnogi drugi, sve do kardinala Bozanića (’grijeh struktura’) i niza  pravdoljubivih prevratnika kojima je dojadilo HDZ-ovo ’jednoumlje’ i jednovlašće, našli su se u mreži budućih vlastodržaca. Koji Hrvatskoj nisu donijeli nikakvo veće dobro od dotadašnjega. Ali su joj donijeli svakovrsno veće zlo od dotadanjega.

I tada i danas međusobnu su bitku za prevlast vodile dvije mreže, dvije mašinerije: HDZ-ova i SDP-ova odnosno šesteročlana-koalicijska, kukurikaška itd. Ova druga bila je izbor domaće duboke države jugoslavensko-socijalističkog kontinuiteta i strane duboke države relativiziranja svesrbske krivnje i kriminaliziranja hrvatskog naroda i njegovih nacionalnih politika, političara, dužnosnika, novinara, diplomata i ostalih. I danas je, mutatis mutandis, slično – koliko god HDZ ne bio više ni sjena onoga što je (unatoč svoj ’prorešetanosti’) bio tijekom prvog desetljeća. S tom, dakle, razlikom da za kormilom HDZ-a nije Franjo Tuđman (tada doduše, od jeseni 1996., teško bolestan te u prosincu 1999. već pokojni), nego je za kormilom zna-se-tko, a zna-se-tko su i ljudi na najvišim dužnostima na svim stranačkim, državnim, područnim i mjesnim razinama.

Nemilosrdan kada je u pitanju obrana istine i pravde i nacionalnog interesa

O Benjaminu Toliću, čovjeku iz početaka HDZ-a, a čemu je prethodilo njegovo i njegove žene, danas akademkinje Dubravke Oraić-Tolić, angažirano političko egzilanstvo u Europi, nemam ovdje namjeru pisati nekrolog. Hina je objavila, a niz medija prenio, osnovne informacije o njegovu životu i djelovanju, premda one jesu jako šture i nepotpune, a izvor im je nešto opsežnija, ali vrlo fragmentarna, biografija dostupna na Wikipediji. Biobibliografske natuknice dostupne su i u njegovim knjigama, među kojima je teško izdvojiti najbolju. Ali bih u ovoj prigodi spomenuo „Haaški sapun. Razgovori o hrvatskoj politici kako ih je od slova do slova bilježio Eugen Patak“. Zato što ju pisac Hinine vijesti, koji je očito prepisivao i sažimao ono što piše na Wikipediji, nije spomenuo. A pisana je u razdoblju Mesićeve i Račanove vlasti. Tolić je, zatim, pravodobno prokužio Sanadera i razobličavao ga javno. Privatno, nije mu htio u nekoj prigodi ni kurtoazno pružiti ruku, iako je bio diplomat i dobro poznavao kulturne manire, kada mu ju je ovaj u nekoj prigodi pružio. Takav je bio Benjamin: nemilosrdan kada je u pitanju obrana istine i pravde i nacionalnog interesa.

Odakle dolazi taj otpor establišmenta prema Benjaminu Toliću, to je razumljivo samo po sebi svakomu tko je ikada čitao njegove kolumne u tiskanim i virtualnim medijima ili pročitao neke od njih ukoričene u knjigama. Umjesto prepričavanja, neka on sam, pokoj mu duši umnoj i pravedničko-hrvatskoj!, kaže vlastitim riječima. Slučajnim odabirom palo mi je oko na kolumnu objavljenu na portalu HRsvijet 8. listopada 2020. Nosila je naslov Plenkovićevo novo doba (s očitom aluzijom na Bushov „novi svjetski poredak“, na sinkretističko-globalistički „new age“, ali i na slične totalitarno-nacističke i totalitarno-marksističke dosjetke kao što je bila „nova Europa“ ili „novi čovjek“). Pisana je u ozračju absolutizacije Covida-19 odnosno prijeteće absolutizacije globalizirane državne vlasti odnosno njezine opasne prevage nad znanošću i nad ljudskom osobom, slobodom i provjerljivom istinom.

Protiv nepravde ne možemo ništa, a nepristojnost se može koliko-toliko ublažiti spomenom glavnih porodničara „novoga doba“. To su: Ivica Račan, Dražen Budiša, Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Milorad Pupovac, Vojislav Stanimirović, Vesna Škare Ožbolt, Jadranka Kosor, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović.

Neka mi se ne zamjeri što ne spomenuh neka zvučna imena. To nikako ne znači da je rođenju najnovijega hrvatskog „novog doba“ neznatno pripomogao onaj samozvani „Tuđmanov jastreb“ kojega povijest pamti po četveroslovu „identificirati, locirati, uhititi, transferirarti“ ili da su zanemarivi brojni znani i neznani „argati“, ljudi na političku sliku i priliku Milana Bandića, Ivana Vrdoljaka, Lovre Kuščevića.

Što međutim novo navješćuju novosti „novoga doba“? Ništa. One samo niječu ono čemu se pridijevaju ili suprotstavljaju. „Nova pravednost“ niječe pravednost; „nova suverenost“ niječe suverenost; „novi suverenizam“ i „moderni suverenizam“ niječu suverenizam; „novo normalno“ niječe normalnost. „Patriotizam“ niječe domoljublje; „nametnuti rat“ niječe srpsku agresiju; „dva najsličnija europska naroda“ niječu knjigu Dominika Mandića „Hrvati i Srbi: dva stara različita naroda“. A „hrvatsko-srpska pomirba“ i „civilizacijski iskorak“ samo su dva smokvina lista za Plenkovićevo „novog doba“.

Čemu taj mutež? Da se rasklimaju i zamrače bitni atributi države: suverenost i pravednost.

Pravednost od pamtivijeka određuju njezini zahtjevi: pošteno živjeti, ne škoditi drugomu, dati svakomu njegovo (honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere), a suverenost nije ništa drugo doli – najviša ili vrhovna vlast (summa potestas). Te su apstrakcije državotvorni vođe hrvatskoga naroda pretakali u parole: „Bog i Hrvati!“, „Hrvatska Hrvatom!“, „Odlučimo sami o svojoj sudbini!“, „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!“. U skladu s time, suverenizam je samo odanost ideji suverenosti, oprjeka sluganstvu „novoga doba“.

Dobro, ali čemu sada, pita se nježan čitatelj, taj „tvrdi govor“? Iznudile su ga dvije stvari. S jedne strane misao da bi ono što COVID-19 čini naciji Plenkovićevo „novo doba“ moglo učiniti državi i s druge strane Konfucijeva pouka: Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom; inače će vam propasti država.

O Toliću nema natuknice u Hrvatskoj enciklopediji, iako je on osobno dao svojedobno vrijedan doprinos osmojezičnom rječniku Leksikografskog zavoda. Bio je iznimno dobro obrazovan klasičar: znao je iz glave citirati važna mjesta na grčkomu i latinskomu, izvrsno je poznavao njemački, a vrlo dobro i ruski i engleski i još poneki europski jezik. Tolić ’odlazi u povijest’ tako što ga kao i za života prešućuju. Tako kao što prešućuju mnoge Hrvatice i Hrvate, pa i one mnogo manje oštra i britka jezika i mnogo manje ’zadrte’ od njega.

Benjamin Tolić u pravom je smislu riječi bio erudit i intelektualac, intelektualno čestit i dosljedan do bola. U njegovoj svijesti postojala su temeljna znanja i temeljna logika koja je počivala poglavito, ali ne isključivo, na judeokršćanskoj, rimskoj i europsko-zapadnoj odnosno katoličkoj (uključujući pravoslavlje) baštini. U njegovu svijetu sve je imalo svoje mjesto. Kozmos se sastojao od stvari koje su imale svoja točna imena i točne atribute i apozicije. Nikomu nije dopuštao logičko ’šaranje’, logičke skokove, ’zamjene teza’, brkanje pojmova i slično. Zato on na kraju citiranog članka i ističe Konfucijevu logičku maksimu: „Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom; inače će vam propasti država.“ – To znači danas kod nas: Recite kakav je tko, bez obzira bio on predsjednik, premijer, ministar, general, diktator, akademik, uglednik, prelat, zaslužnik, varalica, uzurpator, nasilnik ili obični povlašteni oportunist odnosno kukavni sluga režima ili establišmenta.

Neka moja osobna sjećanja

Benjamina sam površno upoznao negdje u prvom razdoblju HDZ-a. Jednoga dana 1992. ili 1993. zamolio me na objedu predsjednik Tuđman, kojem sam bio savjetnik za odnose s javnošću, da nazovem Tolića, ministra-savjetnika u Bonnu, i opomenem ga neka se prema veleposlaniku Iliću ponaša pozitivnije i neka se malo smiri. Zašto je tu zadaću dao meni, pitao sam se. Pa zato što smo i Benjamin i ja – odmah mi je sinulo – iz istog desno-nacionalističkog jata, dok je veleposlanik bio iz neke ’druge priče’ – bio je po struci inženjer elektrotehnike, a politički gledano – ne znam i ne bih o tomu nagađao. Nazvao sam Benjamina i prenio mu poruku. No on nije popuštao ni pokazao da kani odustati od svog prkosnog i vrlo provokativnog odnosa prema veleposlaniku, čijim ponašanjem, s gledišta obavljanja diplomatskog posla i s domoljubnog gledišta, nije bio nimalo zadovoljan. Ne znam kako se  njihovo svakodnevno ’pripetavanje’ dalje nastavilo. U svakom slučaju, Tolićev mandat u Bonnu nije potrajao predviđene četiri godine.

Zatim sam se s Benjaminom družio u ljeto 1995. u Opatičkoj, na pripravama za odlazak u diplomatsku službu. On je određen na mjesto generalnog konzula u Zürich. Bio je tu još i dr. Jozo Meter, budući veleposlanik u Australiji, pa Miroslav Škoro, budući konzul u Pečuhu, i još neki. Ja sam odlazio za ’drugog čovjeka’, u rangu ministra-savjetnika, u Ljubljanu, na svoju prvu i jedinu inozemnu destinaciju, gdje je veleposlanik bio moj znanac mr. sc. Miljenko Žagar. Blizu.

Predsjednik Tuđman skratio je mandat Benjaminu i u Zürichu, te je on g. 1998. postao glavni urednik Hine. U kojoj je, opet, imao raspre s ravnateljem Brankom Salajem. Koji doduše nije bio ni tehnokrat ni pasivac, nego bivši politički emigrant i dobar znanac i prijatelj predsjednika Tuđmana još iz švedskih emigrantskih godina, ali političkog smjera ponešto drukčijega i afilijacije drukčije od Benjaminove. Od tada pa sljedećih 15-ak godina s Benjaminom sam se počesto viđao, što prigodice, što na piću u kafiću ili na druženju u Hrvatskom slovu i drugdje nakon tribina i skupova. Razmjenjivali smo u dugim razgovorima mišljenja o politici i ostalim temama. Bio je on čovjek izvrsne memorije i temeljitih znanja, osobito o kulturi, filologiji, ali i o političkoj povijesti i sadašnjosti. Bio je jako ’načitan’. Praktički nije bilo područja o kojemu nije znao makar ono osnovno, a često nas je iznenađivao i poznavanjem egzaktnih detalja za koje mi ostali nismo nikada ni čuli.

Nova trećosiječanjska vlast smijenila je Benjamina s mjesta glavnog urednike Hine u ljeto 2000. Vratio se u Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je imao radni odnos. Mene su već u ožujku smijenili s mjesta načelnika (inače formalno sporednoga u strukturi ministarstva) Odjela za informiranje (zapravo za monitoring stranih i domaćih medija), a u taj odjel došao je iz ministarstva iseljeništva i smijenjeni Antun Domagoj Petrić, povratnik iz Argentine. Nova šefica rasporedila je Benjamina i mene na početničke poslove u kontrasmjeni – na praćenje Hininih vijesti i izrađivanje sažetog dnevnog pregleda Hininih vijesti. Toliko poniženje, i to na simboličkoj razini, nisam mogao izdržati. Ma gle samo: dva istaknuta hadezeovca, tuđmanista i intelektualca raspoređena da kompiliraju Hinine vijesti. Potražio sam novo mjesto. Neki me nisu htjeli primiti, bojali su se Picule, komunista, Udbe i nove vlasti. Ili su i sami to bili. Mi dotadašnji koji smo bili politički angažirani ili u HDZ-u ili u kojoj drugoj ’desnoj’ stranci postali smo opečaćeni kao krivci, a bez ikakve vlastite krivnje, dapače, kao neki zločinci. Bili smo simboli hrvatskog nacionalizma, tuđmanizma, ’klerofašizma’. Ja dotad ocjenjivan najboljim ocjenama (a i poslije je bilo tako, sve do danas, u godini u kojoj odlazim u – valjda zasluženu – mirovinu). Primio me je Andrej Plenković, koji je vodio Odjel za europske i regionalne integracije. Njega nova vlast nije smijenila. Dapače.

Iznimno plodne Benjaminove godine na planu političke publicistike

Benjamin je stoički nastavio uređivati biltene Hininih vijesti za potrebe diplomatske službe. A onda je najednom, ne najavivši to nikomu, negdje u drugoj polovini 2002., dao otkaz u MVEP-u i prešao profesionalno u novoosnovani Hrvatski blok, kojem je na čelo došao dr. Ivić Pašalić, gubitnik na izborima za predsjednika HDZ-a, kojemu su Glavaš i klika oteli demokratsku pobjedu lažiranjem glasačkih listića. Benjamin tada postaje ogorčen protivnik dr. sc. Ive Sanadera.

Sljedećih godina izlazi na izbore na listi Hrvatskog bloka, zatim i koalicije „Jedno Hrvatska“, kojoj je na čelu stajao drugi po redu ravnatelj Hine, Milovan Šibl. No svi ti pokušaji bili su uzaludni. HDZ je i dalje bio prejak za izazivače ’zdesna’, zapravo za izazivače s tuđmanističko-suverenističkog, republikanskog, demokršćanskog, hrastovskoga i ostalog dijela biračkog spektra.

No te i daljnje godine bile su za Benjamina iznimno plodne na planu političke publicistike. Objavio je nepregledan niz vrlo reskih, oštroumnih, tvrdih, beskompromisnih i ujedno vrlo disciplinirano, a i vrlo duhovito, počesto ironično, ponekad i cinično, pisanih kolumni i članaka. Osim spomenute, navedimo i naslove ostalih auktorskih mu knjiga: Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka, 2003.; Tko smo mi? Ogled o naciji i državi, 2007.; Sanaderova dionica, 2009.; Kraj neovisnosti, 2011. (73 kolumne, po formi mikroeseja narativne teksture, koje je objavio u “Hrvatskome slovu” od 29. siječnja 2010. do 17. lipnja 2011.); Vesele karmine, 2013.

Ako se zanemari sve ostalo što je B. Tolić u životu učinio, a učinio je zaista mnogo toga, i to pozitivnoga, već po samoj publicistici ulazi on u uži krug istaknutih suvremenih političkih mislilaca i pisaca hrvatske nacionalističko-suverenističke orijentacije. U tom pogledu, on je nedvojbeno velikan. Ali i bistrouman analitičar hrvatske politike u kontekstu međunarodnih odnosa, procesa i trendova.

I kada umru, na ljude poput Tolića zatire se i sam spomen

Spomenuti veleposlanik Ilić ima natuknicu o sebi u Hrvatskoj enciklopediji. I neka ima! I njegova diplomatska karijera završila je sa smjenom vlasti 2000. No Benjamin i niz drugih poput njega nema ni natuknicu. To da ga i Hrvatski radio i mediji pod kontrolom vlasti ignoriraju ili marginaliziraju pokazatelj je stanja u kojem se Hrvatska nalazi od Tuđmanove smrti naovamo. A to je stanje takvo da se jugoslavene, ljevičare, apatride i one koji nikada nisu željeli ni prihvatili samostalnu hrvatsku državu veliča, reklamira i dobro plaća, dok se istinske hrvatske domoljube, nacionaliste i državotvorce šuta i prešućuje. Pa i kada umru, hoće im se zatrti i sam spomen da su ikada postojali i za svoju domovinu učinili što su učinili, a za državu da je uopće (opet) bude.

Sa smrću Benjamina Tolića mnogima je došlo iznova u svijest ono što je bilo, a na što su glavnostrujni mediji i široko umreženi, neojugoslavenski, globalizirani, liberalizirani i dijelom prosrbski establišment zatrli nerijetko i sam spomen, i čemu nipošto i nikada ne žele odati pravedno priznanje. Hrvatstvo već dugo u Hrvatskoj ili nije poželjno, ili nije honorirano, ili nije ni dopušteno. No sve to što se zastire plaštem zaborava i ignorancije ima u sebi ideje i vrijednosti koje nitko iz povijesti i iz nacionalne samosvijesti ne može izbrisati. Te ideje i te vrijednosti doći će kad-tad opet na svoje!

P. S. Na stranici HRsvijet moguć je pristup samo posljednjim Tolićevim kolumnama, stranice sa starijima nije moguće otvoriti. Eto, i tu su nekakve nevjerojatne blokade!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo