Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto su saveznici porušili Dalmaciju?

Objavljeno

na

Povjesničar Stjepan Lozo tvrdi da su brojne žrtve višemjesečnih bombardiranja Dalmacije i njenih gradova nakon pada Italije bile velikim dijelom i djelo obavještajne službe partizana, a još više četnika. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje nad civilima izvvršeno bombardiranjem iz zraka ili sa kopna.

Bombardiranje Splita i Dalmacije, velike ljudske žrtve koje su zaboravljene, tek je jedna od tabu tema koja treba biti otvorena za proučavanje hrvatskoj znanosti, radi cjelovite istine o II. svjetskom ratu i njegovim žrtvama.

Pred rat, prema posljednjem popisu iz 1931. Split je imao oko 40.000 stanovnika. U savezničkim bomardiranjima ubijen je najmanje 741 Splićanin, tisuće su ranjene i osakaćene, a veliki broj Splićana je napustio gotovo razrušeni grad za vrijeme bjesomučnih zračnih kampanji Saveznika.

U četiri najstrašnija saveznička bombardiranja Splita najviše su stradali civili i njihova imovina. U bombardiranju 5. prosinca 1943. poginulo je 110 Splićana, 3. siječnja 1944. živote je izgubilo dvadesetak Splićana, početkom lipnja 1944. poginuo je 221 Splićanin, a krajem lipnja 1944. tridesetak građana, od kojih samo u rodu Krstulovića 13 članova obitelji. Porušeno je na desetke kuća, a ranjenih i osakaćenih bilo je na tisuće. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje (bombardiranje i slično) nad civilima.

Zračno bombardiranje Splita koje su provodile savezničke snage trajalo je od rujna 1943. do kraja lipnja 1944. pri čemu je nad Splitom i bližom okolicom bilo 1890 naleta, 640 uzbuna i 71 bombardiranje, od kojih je najrazornije i najsmrtonosnije bilo bombardiranje u lipnju 1944., u kojem je poginulo 227 Splićana.

Ovi zločini nad civilima Splita, ali i drugim hrvatskim gradovima koji su bombardirani kao Šibenik, Dubrovnik, Zadar, Kaštela, Omiš i drugi na jadranskoj obali do dana današnjeg obavijeni su velom tajne i šutnje, premda se radi o tisućama ubijenih ljudi, još više ranjenih i invalida, porušenim gradovima i masovnim zbjegovima.

Samo da spomenemo strašan zločin u Kaštel Sućurcu kada je u prosincu 1943. bomba pogodila punu crkvu vjernika i ubila 65 osoba na misi, a ukupno 97 u Kaštelima toga dana. I ono što je najbolnije, te hrvatske žrtve zločina bombardiranja civilnih ciljeva bile su pripisane na popisu žrtava Jasenovca o čemu možete pročitati u tekstu Ubijeni Kaštelani na misi 1943. godine

Tog prosinačkog dana na Split, Solin i Kaštela palo je čak 216 bombi svaka težine 250 kilograma, što je ratni zločin bez premca na ovim prostorima u II. svjetskom ratu.

Prof. dr. Mihovil Biočić, ugledni liječnik i mještanin Kaštel Sućurca, dugogodišnji ratni ravnatelj splitske bolnice te bivši predsjednik Gradskog vijeća Kaštel Sućurca za objašnjava jednu veliku povijesnu podvalu koja se plasirala oko prosinačkih kaštelanskih žrtava:

“Povjesničari su ustvrdili kako su 69 od gotovo stotinu žrtava savezničkog bombardiranja u Kaštel Sućurcu 5. prosinca 1943. poimence svrstani u Research institute Jasenovac u New Yorku kao žrtve Jasenovca,  a nisu skončali u Jasenovcu nego pod kamenjem bombardirane crkve za vrijeme mise! Kako nitko od odgovornih političara i povjesničara koji dominiraju javnim medijima nije demantirao tu očiglednu neistinu?“, objašnjava i pita prof. Biočić.

I stanovništvo Zadra, oko 25.000 ljudi, je gotovo u cijelosti otišlo iz grada 1943. i 1944. godine, zbog siline bombardiranja grada. U bombardiranjima je porušen najveći dio gradske jezgre, uključujući čitavu Novu rivu s 12 austro-ugarskih palača, glavna pošta i stambeni blokovi oko Foruma, Kalelarga (glavna zadarska ulica), škola kod crkve Sv. Krševana, zatim crkva Sv. Marije, Gospe od Zdravlja i baptisterij katedrale Sv. Stošije. Ništa od toga, osim crkvi, nije obnovljeno. Mnogi objekti koji su izgorjeli u ratu nisu rekonstruirani, već su rušeni, a njihovo kamenje korišteno za nasipavanje obale i cesta. Poznat je primjer gradskog kazališta (Teatro Verdi) koje je nekim čudom ostalo samo lakše oštećeno, da bi odlukom komunističkih vlasti bilo opljačkano i srušeno. Ratnim i poratnim razaranjima bio je više izložen zapadni dio Poluotoka, gdje se nalazila većina upravnih zgrada i pristaništa. Istočni dio, područje Varoša, je jedini dio središta Zadra koji je većinom očuvao prijeratni izgled.

O zločnima bombardiranja Dalmacije pisao je i Jutarnji list: ZAŠTO SU SAVEZNICI PORUŠILI DALMACIJU?

Povjesničar Stjepan Lozo, vrsni istražitelj događanja u II. svjetskom ratu došao je do zaključaka da su mnoga bombardiranja i žrtve bila uzrokovana traženjima Titovog štaba, ali još više i četničkih obavještajnih službi infiltriranih među saveznike. Najviše su bili bombardirani najveći gradovi Dalmacije Zadar i Split. Prema Lozi, Split je najviše bio razoren u povijesti upravo u bombardiranjima od 1943.-1944., a Lozo smatra da uopće ne postoji o tome svijest, da se to praktički skriva.

Grad je bio potpuno pust, a ljudi izloženi stalnom teroru bombardiranja. Lozo tvrdi da ta bombardiranja nisu bila slučajna, što je dokazao u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpkog genocida nad Hrvatima“, već da su ih naručivali i četnici i partizani. Malignije naredbe su bile iz četničkog tabora jer su Amerikanci imali svoje ljude u Mihajlovićevom štabu do 1945. godine, a ključni ljudi za koordinaciju su bili Srbi iz Amerike, „pravi četnici“, kako tvrdi Lozo. Šef Američke misije u stožeru Draže Mihajlovića bio je „pravi četnik“ (dio intervjua koji o tome govori počinje oko 41:00 minute).

O ovim zločinima, te osobito zločinima četnika i genocidu nad Hrvatima, Lozo je pisao detaljnije u knjizi „IDEOLOGIJA I PROPAGANDA VELIKOSRPSKOGA GENOCIDA NAD HRVATIMA.“

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Aluminij za projekt bošnjačkog lobista plaćao članarinu od 30.000 dolara

Objavljeno

na

Objavio

Jeste li ikada čuli za Sašu Toperića? Vjerojatno niste. Radi se o bivšem savjetniku Bakira Izetbegovića s odličnim vezama u Washingtonu. Iako se po raznim web stranicama može naći podatak kako je Toperić vrhunski pianist, te kako je dobivao nagrade po raznim natjecanjima, pa i u Dubrovniku, on je u biti jedan od najozbiljnijih bošnjačkih lobista u SAD-u.

Saša Toperić vodi Projekt Mediteranskog bazena Centra za transatlanske odnose SAIS pri Johns Hopkins Sveučilišta u Washingtonu. Zanimljivo, radi se o visokoobrazovnoj instituciji koja daje veliki broj dužnosnika američkog State Departmenta.

Ono što je još zanimljivije jest podatak da je mostarski Aluminiji članarinu u Toperićevom Mediteranskom bazenu plaćao 30 000 dolara godišnje. Ugovor između američke strane i Aluminija datira od 20. lipnja 2017. godine, a navodno je produžen 2018. godine, odnosno, uplaćena je još jedna tranša od 30 000 dolara.

-Aluminij će imati višestruke koristi od ovoga članstva jer između ostaloga isto će omogućiti i pristup brojnim svjetskim fondovima – navedeno je u Ugovoru. Ove bajke koje se navode u ugovoru su samo bile pokriće za stvarne razloge potpisivanja ovoga akta. A stvarni razlozi su otkriveni u članu 4. u kojem se navodi kako će Toperićev projekt promovirati Aluminij i ČLANOVE UPRAVE PODUZEĆA.

I to se zaista događalo, ali ne u svrhu promocije i pomoći Aluminiju nego pokušaja stvaranja nove političke elite hrvatskog naroda u BiH. A da bi došla nova, aktualna mora otići, piše Ero.tel

Više izvora nam je potvrdilo kako je glavna osoba za komunikaciju za Toperićem bio prvi čovjek Nadzornog odbora Aluminija Dalibor Miloš. Upravo je on u nekoliko navrata išao u posjete Americi koje je plaćao Aluminiji, a propali mostarski gigant je Toperiću prilikom posjeta Mostaru plaćao troškove smještaja, osiguravao službenog vozača i niz drugih pogodnosti. I ako je taj gost bio toliko važan zašto nikada s njim nije napravljena konferencija za novinare na kojoj bi se predstavilo ono što on radi? Ili bio barem službeno najavljen dolazak tako važnog gosta?

Ostaje nejasno zašto je Toperić toliko zadužio Aluminij, što je učinio za ovu tvrtku da njezino čelništvo plaća članarinu u njegovom projektu u iznosu od 30 000 dolara godišnje, osigurava mu pažnju i prijeme dostojne predsjednika država i još mnogo toga? To bi javnosti trebali pojasniti Dalibor Miloš kao Toperićev glavni sugovornik ili pak bivši direktor Mario Gadžić koji je potpisao ugovor.

Neslužbene informacije našega portala kažu kako su glavne teme Toperićevig i Miloševih razgovora bile političke prirode, a ne metalske. U konačnici, možda nije ni važno više jer je gigant ugašen. Ali je važno da se radnicima i javnosti pojasni zašto je Aluminij sklapao ovakve ugovore i radi li se o zlouporabama novca tvrtke zbog ostvarivanja osobnih interesa?

I da, ovaj put nećemo objaviti cijeli ugovor nego samo njegovo zaglavlje. Naš mali prosvjed jer nitko drugi se ne usudi još postaviti mnoga pitanja oko Aluminija. Ali ćemo zato poslati pitanja Upravi tvrtke u kojima ćemo tražiti da nam se pojasni što je Aluminij dobio ovim ugovorom? I koliko ih ima još? I nije čudo što je Aluminij propao nego je čudo što je živio toliko dugo s ovakvim vodstvom, piše Ero.tel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je osoba s ‘nadnaravnim moćima’, bliska vrhu SDA i Safetu Oručeviću, došla do ugovora s mostarskim ‘Aluminijem’?

Objavljeno

na

Objavio

Dok radnici ugašenog mostarskog Aluminija očekuju “slamku spasa”, a istražne agencije i nadležna tužiteljstva bave se nezakonitim radnjama koje su dug ugašenog giganta dovele do enormnih 200 milijuna eura, iz dana u dan u javnosti se pojavljuju novi ugovori koje je ova tvrtka imala s drugim subjektima.

Jedan od takvih ugovora svakako je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati Edib Šarić, mostarski travar osumnjičen za nadriliječništvo, koji je osim po svom kontroverznom radu na polju “medicine” poznat i po iznimno dobrim odnosima sa čelništvom SDA, bivšim mostarskim gradonačelnikom Safetom Oručevićem, ali i čitavim nizom javnih osoba iz BiH, Srbije i Hrvatske.

Sudeći prema dostupnim pokazateljima, na mjestu direktora CKM-a je nalazi se Amina Šarić, Edibova kćer, i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je posrnuli hercegovački gigant Šarićevom “Centru za komercijalni menadžment” mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

-CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama, tvrdi portal ero.tel koji je spomenutu dokumentaciju i objavio.

Spomenuti ugovor potpisao je Mario Gadžić i stupio je na snagu 1. prosinca 2017. godine a trebao je trajati šest mjeseci. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa Šarićevim CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža, koji je odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos.

Naime, u prvom ugovoru posrnuli gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Drugi ugovor potpisan je na šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Je li CKM potpisao ugovor s Aluminijem i za ovu godinu nije poznato?

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Tko je Edib Šarić?

Sudeći prema pisanju dijela medija, Edib Šarić je travar koji već duže vrijeme slovi za špijuna i obavještajca, voli se navodno hvaliti svojim političkim zaštitnicima iz vrha SDA, pa se često među njegovim bivšim ogorčenim pacijentima komentira da upravo zbog toga spomenutiu nije bio predmet inspekcijskih i pravosudnih instanci.

Za jedne je jedan od glavnih okultista u ovom djelu svjeta, za druge je stručnjak za sve bolesti, od psihosomatskih do dermatoloških. Oni koji su s Šarićem dolazili u kontakt tvrde kako je riječ o pobožnoj osobi odanoj islamu, koga karakteriziraju ” neke posebne moći”.

Tijekom rata, Edib Šarić je jedno vrijeme bio pritvoren u Zenici, zbog nerazjašnjenih okolnosti vezanih za ubojstvo Fadila Đoze i ranjavanje Mirsada Ćatića na Igmanu, o čemu je dio medija u više navrata pisao. Njegovo ime spominje se i u kontekstu Grabovice, gdje su pripadnici Armije BiH, u rujnu 1993., počinili stravičan zločin nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti.

Bez obzira na sve to njegove “posebne moći” koristio je, i koristi, čitav spektar javnih osoba iz Republike Hrvatske, BiH i Srbije, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari