Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto su saveznici porušili Dalmaciju?

Objavljeno

na

Povjesničar Stjepan Lozo tvrdi da su brojne žrtve višemjesečnih bombardiranja Dalmacije i njenih gradova nakon pada Italije bile velikim dijelom i djelo obavještajne službe partizana, a još više četnika. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje nad civilima izvvršeno bombardiranjem iz zraka ili sa kopna.

Bombardiranje Splita i Dalmacije, velike ljudske žrtve koje su zaboravljene, tek je jedna od tabu tema koja treba biti otvorena za proučavanje hrvatskoj znanosti, radi cjelovite istine o II. svjetskom ratu i njegovim žrtvama.

Pred rat, prema posljednjem popisu iz 1931. Split je imao oko 40.000 stanovnika. U savezničkim bomardiranjima ubijen je najmanje 741 Splićanin, tisuće su ranjene i osakaćene, a veliki broj Splićana je napustio gotovo razrušeni grad za vrijeme bjesomučnih zračnih kampanji Saveznika.

U četiri najstrašnija saveznička bombardiranja Splita najviše su stradali civili i njihova imovina. U bombardiranju 5. prosinca 1943. poginulo je 110 Splićana, 3. siječnja 1944. živote je izgubilo dvadesetak Splićana, početkom lipnja 1944. poginuo je 221 Splićanin, a krajem lipnja 1944. tridesetak građana, od kojih samo u rodu Krstulovića 13 članova obitelji. Porušeno je na desetke kuća, a ranjenih i osakaćenih bilo je na tisuće. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje (bombardiranje i slično) nad civilima.

Zračno bombardiranje Splita koje su provodile savezničke snage trajalo je od rujna 1943. do kraja lipnja 1944. pri čemu je nad Splitom i bližom okolicom bilo 1890 naleta, 640 uzbuna i 71 bombardiranje, od kojih je najrazornije i najsmrtonosnije bilo bombardiranje u lipnju 1944., u kojem je poginulo 227 Splićana.

Ovi zločini nad civilima Splita, ali i drugim hrvatskim gradovima koji su bombardirani kao Šibenik, Dubrovnik, Zadar, Kaštela, Omiš i drugi na jadranskoj obali do dana današnjeg obavijeni su velom tajne i šutnje, premda se radi o tisućama ubijenih ljudi, još više ranjenih i invalida, porušenim gradovima i masovnim zbjegovima.

Samo da spomenemo strašan zločin u Kaštel Sućurcu kada je u prosincu 1943. bomba pogodila punu crkvu vjernika i ubila 65 osoba na misi, a ukupno 97 u Kaštelima toga dana. I ono što je najbolnije, te hrvatske žrtve zločina bombardiranja civilnih ciljeva bile su pripisane na popisu žrtava Jasenovca o čemu možete pročitati u tekstu Ubijeni Kaštelani na misi 1943. godine

Tog prosinačkog dana na Split, Solin i Kaštela palo je čak 216 bombi svaka težine 250 kilograma, što je ratni zločin bez premca na ovim prostorima u II. svjetskom ratu.

Prof. dr. Mihovil Biočić, ugledni liječnik i mještanin Kaštel Sućurca, dugogodišnji ratni ravnatelj splitske bolnice te bivši predsjednik Gradskog vijeća Kaštel Sućurca za objašnjava jednu veliku povijesnu podvalu koja se plasirala oko prosinačkih kaštelanskih žrtava:

“Povjesničari su ustvrdili kako su 69 od gotovo stotinu žrtava savezničkog bombardiranja u Kaštel Sućurcu 5. prosinca 1943. poimence svrstani u Research institute Jasenovac u New Yorku kao žrtve Jasenovca,  a nisu skončali u Jasenovcu nego pod kamenjem bombardirane crkve za vrijeme mise! Kako nitko od odgovornih političara i povjesničara koji dominiraju javnim medijima nije demantirao tu očiglednu neistinu?“, objašnjava i pita prof. Biočić.

I stanovništvo Zadra, oko 25.000 ljudi, je gotovo u cijelosti otišlo iz grada 1943. i 1944. godine, zbog siline bombardiranja grada. U bombardiranjima je porušen najveći dio gradske jezgre, uključujući čitavu Novu rivu s 12 austro-ugarskih palača, glavna pošta i stambeni blokovi oko Foruma, Kalelarga (glavna zadarska ulica), škola kod crkve Sv. Krševana, zatim crkva Sv. Marije, Gospe od Zdravlja i baptisterij katedrale Sv. Stošije. Ništa od toga, osim crkvi, nije obnovljeno. Mnogi objekti koji su izgorjeli u ratu nisu rekonstruirani, već su rušeni, a njihovo kamenje korišteno za nasipavanje obale i cesta. Poznat je primjer gradskog kazališta (Teatro Verdi) koje je nekim čudom ostalo samo lakše oštećeno, da bi odlukom komunističkih vlasti bilo opljačkano i srušeno. Ratnim i poratnim razaranjima bio je više izložen zapadni dio Poluotoka, gdje se nalazila većina upravnih zgrada i pristaništa. Istočni dio, područje Varoša, je jedini dio središta Zadra koji je većinom očuvao prijeratni izgled.

O zločnima bombardiranja Dalmacije pisao je i Jutarnji list: ZAŠTO SU SAVEZNICI PORUŠILI DALMACIJU?

Povjesničar Stjepan Lozo, vrsni istražitelj događanja u II. svjetskom ratu došao je do zaključaka da su mnoga bombardiranja i žrtve bila uzrokovana traženjima Titovog štaba, ali još više i četničkih obavještajnih službi infiltriranih među saveznike. Najviše su bili bombardirani najveći gradovi Dalmacije Zadar i Split. Prema Lozi, Split je najviše bio razoren u povijesti upravo u bombardiranjima od 1943.-1944., a Lozo smatra da uopće ne postoji o tome svijest, da se to praktički skriva.

Grad je bio potpuno pust, a ljudi izloženi stalnom teroru bombardiranja. Lozo tvrdi da ta bombardiranja nisu bila slučajna, što je dokazao u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpkog genocida nad Hrvatima“, već da su ih naručivali i četnici i partizani. Malignije naredbe su bile iz četničkog tabora jer su Amerikanci imali svoje ljude u Mihajlovićevom štabu do 1945. godine, a ključni ljudi za koordinaciju su bili Srbi iz Amerike, „pravi četnici“, kako tvrdi Lozo. Šef Američke misije u stožeru Draže Mihajlovića bio je „pravi četnik“ (dio intervjua koji o tome govori počinje oko 41:00 minute).

O ovim zločinima, te osobito zločinima četnika i genocidu nad Hrvatima, Lozo je pisao detaljnije u knjizi „IDEOLOGIJA I PROPAGANDA VELIKOSRPSKOGA GENOCIDA NAD HRVATIMA.“

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Evo i dokaza kako udbini agenti koji su špijunirali Bušića i Tuđmana i dalje truju hrvatsku javnost

Objavljeno

na

Objavio

S pozicije moralne i političke superiornosti Ante Glibota dijeli lekcije hrvatskoj javnosti te grubo i primitivno napada i blati ljude, uključujući i mene, piše Ivo Lučić na Facebooku.

O njemu možemo pročitati da je bio „proljećar, politički emigrant, galerist, najprominentniji intelektualac i tome slično“. Ne piše da je bio suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (ili bezbednosti, SDS/SDB), odnosno kolokvijalno rečeno ne piše da je radio za Udbu. E pa od sada će pisati.

Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Goran“. Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.

U dokumentu SDS-a od 3. ožujka 1978. piše: „Mikulić je u razgovoru sa suradnikom ispričao da je boravio u SAD-u oko 2 mj., a da je prije 14 dana doputovao u Švedsku, gdje se sastao sa Brunom Bušićem, u povodu prikazanog filma u Švedskoj žali se da je jedan Jugoslaven koji je radio u emisiji za Jugoslovene u Švedskoj ‘Jugoslavijo dobar dan’ ukrao originalni tekst filma i sa njim pobjegao u Jugoslaviju.“

U drugom dijelu dokumenta piše: „Suradnik Goran iz SR Njemačke posjetio je 26. 2. o. g. Tuđman Franju u Zagrebu.“ Suradnik javlja da je Tuđman spomenuo kritike jugoslavenskih medija zbog iznesenih stajališta ali je rekao da „stoji iza svoje izjave“ te da neće dopustiti da ga se „živoga sahrani“.

U ‘Osobnom dnevniku’ Franje Tuđmana (Prvi dio) koji je objavio ‘Večernji list’ na stranici 388 pod datumom 26. veljače 1978. piše: „Ante G(libota) – ‘Naivac’. Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“

Dakle, suradnik „Goran“ je Ante Glibota, Tuđman ga je u svom dnevniku nazvao „Naivac“ – je li stoga što je spremao izložbu naivaca, ili zato što sam Tuđman nije bio naivan i dobro je procijenio za koga Glibota radi. Tuđmana sigurno nije impresionirao slatkorječivošću niti leptir mašnom kojom liječi balkanske komplekse. Ili je to možda udbaški dress code, jer istu mašnu, na isti način oko vrata veže i njegov udbaški kolega Vinko Sindičić.

Sve komunističke političke policije koristile su slične metode kompromitacije svojih neprijatelja. Stasi, Sekuritate i Udba plasirali su preko svojih agenata informacije da neprijatelj zapravo „radi za njih, odnosno da je njihov suradnik. Ante Glibota, odnosno suradnik „Goran“ nije zaboravio davno naučene lekcije. Proteklih dana putem jednog marginalnog portala plasirao je, odnosno ponovio lažnu vijest, da sam i ja „bivši udbaš“ koji ne bi smio imati „ni pristup hrvatskom javnom sektoru“. Pri tome se pozvao na Josipa Jučevića koji je sličnu tvrdnju iz sličnih motiva i s jednakom podlošću iznio u medije prije tri i pol godine.

Preživjelim udbaškim strukturama očito smeta moj javni rad, a posebno aktualni politički angažman, kao što im je smetao i 1990-ih godina. Tada su o meni pisali u beogradskoj Politici i sličnim sarajevskim propagandnim medijima, a danas su kao gubitnici ipak spali tek na opskurne portale.

Što se pak moje biografije tiče ponovit ću još jednom. U prosincu 1990. izabran sam za zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH, tako što sam u rodnom Ljubuškom na izborima dobio 94,5 posto glasova. Nakon toga, u svibnju 1991. prešao sam u MUP BiH. Nikada do promjene vlasti nisam radio u javnom odnosno državnom sektoru. Ja sam kao student 1987. godine od Udbe označen kao državni neprijatelj i „veza neprijateljske emigracije“. U isto vrijeme Glibota je kao suradnik „Goran“ špijunirao istu tu emigraciju i disidente u zemlji.

Glibota me po dobro uhodanoj udbaškoj metodi pokušava kompromitirati i označiti kao udbaša, što je on bio, a po svemu sudeći u nikada raspetljanoj mreži društvenih odnosa to nije ni prestao biti.

Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku. No to je priča za neku drugu priliku.

Poslije trideset godina opet sam na listi HDZ-a, ovaj put u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu na četrnaestom mjestu. Nikada nisam mijenjao stranu niti stranku za razliku od kojekakvih glibota, napisao je Ivo Lučić na Facebooku.

#SigurnaHrvatska
#Lučić14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“.

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane. Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagaće i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to ne će promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik spomenute odluke:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari