Pratite nas

U potrazi za Istinom

Zašto su saveznici porušili Dalmaciju?

Objavljeno

na

Povjesničar Stjepan Lozo tvrdi da su brojne žrtve višemjesečnih bombardiranja Dalmacije i njenih gradova nakon pada Italije bile velikim dijelom i djelo obavještajne službe partizana, a još više četnika. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje nad civilima izvvršeno bombardiranjem iz zraka ili sa kopna.

Bombardiranje Splita i Dalmacije, velike ljudske žrtve koje su zaboravljene, tek je jedna od tabu tema koja treba biti otvorena za proučavanje hrvatskoj znanosti, radi cjelovite istine o II. svjetskom ratu i njegovim žrtvama.

Pred rat, prema posljednjem popisu iz 1931. Split je imao oko 40.000 stanovnika. U savezničkim bomardiranjima ubijen je najmanje 741 Splićanin, tisuće su ranjene i osakaćene, a veliki broj Splićana je napustio gotovo razrušeni grad za vrijeme bjesomučnih zračnih kampanji Saveznika.

U četiri najstrašnija saveznička bombardiranja Splita najviše su stradali civili i njihova imovina. U bombardiranju 5. prosinca 1943. poginulo je 110 Splićana, 3. siječnja 1944. živote je izgubilo dvadesetak Splićana, početkom lipnja 1944. poginuo je 221 Splićanin, a krajem lipnja 1944. tridesetak građana, od kojih samo u rodu Krstulovića 13 članova obitelji. Porušeno je na desetke kuća, a ranjenih i osakaćenih bilo je na tisuće. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje (bombardiranje i slično) nad civilima.

Zračno bombardiranje Splita koje su provodile savezničke snage trajalo je od rujna 1943. do kraja lipnja 1944. pri čemu je nad Splitom i bližom okolicom bilo 1890 naleta, 640 uzbuna i 71 bombardiranje, od kojih je najrazornije i najsmrtonosnije bilo bombardiranje u lipnju 1944., u kojem je poginulo 227 Splićana.

Ovi zločini nad civilima Splita, ali i drugim hrvatskim gradovima koji su bombardirani kao Šibenik, Dubrovnik, Zadar, Kaštela, Omiš i drugi na jadranskoj obali do dana današnjeg obavijeni su velom tajne i šutnje, premda se radi o tisućama ubijenih ljudi, još više ranjenih i invalida, porušenim gradovima i masovnim zbjegovima.

Samo da spomenemo strašan zločin u Kaštel Sućurcu kada je u prosincu 1943. bomba pogodila punu crkvu vjernika i ubila 65 osoba na misi, a ukupno 97 u Kaštelima toga dana. I ono što je najbolnije, te hrvatske žrtve zločina bombardiranja civilnih ciljeva bile su pripisane na popisu žrtava Jasenovca o čemu možete pročitati u tekstu Ubijeni Kaštelani na misi 1943. godine

Tog prosinačkog dana na Split, Solin i Kaštela palo je čak 216 bombi svaka težine 250 kilograma, što je ratni zločin bez premca na ovim prostorima u II. svjetskom ratu.

Prof. dr. Mihovil Biočić, ugledni liječnik i mještanin Kaštel Sućurca, dugogodišnji ratni ravnatelj splitske bolnice te bivši predsjednik Gradskog vijeća Kaštel Sućurca za objašnjava jednu veliku povijesnu podvalu koja se plasirala oko prosinačkih kaštelanskih žrtava:

“Povjesničari su ustvrdili kako su 69 od gotovo stotinu žrtava savezničkog bombardiranja u Kaštel Sućurcu 5. prosinca 1943. poimence svrstani u Research institute Jasenovac u New Yorku kao žrtve Jasenovca,  a nisu skončali u Jasenovcu nego pod kamenjem bombardirane crkve za vrijeme mise! Kako nitko od odgovornih političara i povjesničara koji dominiraju javnim medijima nije demantirao tu očiglednu neistinu?“, objašnjava i pita prof. Biočić.

I stanovništvo Zadra, oko 25.000 ljudi, je gotovo u cijelosti otišlo iz grada 1943. i 1944. godine, zbog siline bombardiranja grada. U bombardiranjima je porušen najveći dio gradske jezgre, uključujući čitavu Novu rivu s 12 austro-ugarskih palača, glavna pošta i stambeni blokovi oko Foruma, Kalelarga (glavna zadarska ulica), škola kod crkve Sv. Krševana, zatim crkva Sv. Marije, Gospe od Zdravlja i baptisterij katedrale Sv. Stošije. Ništa od toga, osim crkvi, nije obnovljeno. Mnogi objekti koji su izgorjeli u ratu nisu rekonstruirani, već su rušeni, a njihovo kamenje korišteno za nasipavanje obale i cesta. Poznat je primjer gradskog kazališta (Teatro Verdi) koje je nekim čudom ostalo samo lakše oštećeno, da bi odlukom komunističkih vlasti bilo opljačkano i srušeno. Ratnim i poratnim razaranjima bio je više izložen zapadni dio Poluotoka, gdje se nalazila većina upravnih zgrada i pristaništa. Istočni dio, područje Varoša, je jedini dio središta Zadra koji je većinom očuvao prijeratni izgled.

O zločnima bombardiranja Dalmacije pisao je i Jutarnji list: ZAŠTO SU SAVEZNICI PORUŠILI DALMACIJU?

Povjesničar Stjepan Lozo, vrsni istražitelj događanja u II. svjetskom ratu došao je do zaključaka da su mnoga bombardiranja i žrtve bila uzrokovana traženjima Titovog štaba, ali još više i četničkih obavještajnih službi infiltriranih među saveznike. Najviše su bili bombardirani najveći gradovi Dalmacije Zadar i Split. Prema Lozi, Split je najviše bio razoren u povijesti upravo u bombardiranjima od 1943.-1944., a Lozo smatra da uopće ne postoji o tome svijest, da se to praktički skriva.

Grad je bio potpuno pust, a ljudi izloženi stalnom teroru bombardiranja. Lozo tvrdi da ta bombardiranja nisu bila slučajna, što je dokazao u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpkog genocida nad Hrvatima“, već da su ih naručivali i četnici i partizani. Malignije naredbe su bile iz četničkog tabora jer su Amerikanci imali svoje ljude u Mihajlovićevom štabu do 1945. godine, a ključni ljudi za koordinaciju su bili Srbi iz Amerike, „pravi četnici“, kako tvrdi Lozo. Šef Američke misije u stožeru Draže Mihajlovića bio je „pravi četnik“ (dio intervjua koji o tome govori počinje oko 41:00 minute).

O ovim zločinima, te osobito zločinima četnika i genocidu nad Hrvatima, Lozo je pisao detaljnije u knjizi „IDEOLOGIJA I PROPAGANDA VELIKOSRPSKOGA GENOCIDA NAD HRVATIMA.“

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Pričuvni oficir JNA: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove…’

Objavljeno

na

Objavio

Pričuvni oficir tzv JNA Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke. U ratu gine srpska sirotinja’

Na vukovarskom bojištu vojska se suočila i s masovnim dezertiranjem s prvih crta bojišnice. Tisuće rezervista JNA po povratku kući širilo je glas o ‘nemogućim uvjetima na bojištu, slaboj logistici, zapovjednicima koji eskiviraju borbu, izdaji nesrba i slično’.

– U strahu da u ovakvim uvjetima ne izgube rat, želeći spriječiti dezerterstvo s bojišta pod svaku cijenu, general Blagoje Adžić zapovjedio je ratnom zrakoplovstvu da raketira kolonu dezertera koja se masovno povlačila sa vukovarskog bojišta i blizini Bačke Palanke. Malo je tko vjerovao da će 25. rujna 1991. dva zrakoplova MIG-21 istresti smrtonosan teret na pripadnike vlastite vojske koji su odbili boriti se u ‘prljavom ratu’. Poginulo je stotinjak pripadnika rezervnih snaga JNA. Vojska je službeno izjavila da se ‘radilo o grešci pilota’ čija imena nikad nisu objavljena, a nije poznato niti da je protiv njih proveden kazneni postupak – piše Dušan Viro u svojoj knjizi Slobodan Milošević-anatomija zločina, prenose 24sata.hr

Naime, navodi dalje autor Viro, oficiri su izvještavali nadređena zapovjedništva da vojnici odbijaju poslušnost, samovoljno napuštaju položaje te da kompletne tenkovske posade bježe iz tenkova za vrijeme bitke.

No, s druge strane oficiri su optuženi da ne izlaze iz svojih bunkera, daleko iza crta bojišnice, da sudjeluju u pljački i švercu zaplijenjene robe. U redovima agresora vladao je potpuni kaos.

– Pričuvni vojnik iz Gornjeg Milanovca Miroslav Milenković ne mogavši se odlučiti bi li se priključio skupini dezertera ili grupici koja se odlučila na odlazak u napad, izvadio je pištolj i ustrijelio se.

Tenkist Vladimir Živković otuđio je tenk uz Vukovara, prošao sve kontrolne točke, prešao više od dvjesto kilometara, te je u znak prosvjeda, dezertirajući iz vojske, ostavio tenk pred zgradom Savezne skupštine u Beogradu.

– Pričuvni oficir JNA, diplomirani inženjer Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ama kakva vojska. Ovi samo kradu i pljačkaju. Nemamo motiva za borbu jer ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke, naručuju kamione i odvoze plijen na prodaju u Srbiji. U ratu gine srpska sirotinja’ – tvrdi Viro u svojoj knjizi.

Masovna dezerterstva, bijeg od mobilizacije te pad borbenog morala svojih pripadnika vojska je pokušala, objašnjava autor u knjizi, između ostalog, riješiti propagandom u čijem je središtu bilo širenje patološke mržnje prema hrvatskom narodu.

Miloševićev propagandni stroj nije prezao od publiciranja krajnje morbidnih tekstova poput članka Svetla za novu budučnost u kojem se između ostalog kaže:

‘Zar uopšte živeti s onima(Hrvatima) koji kolju cela dečja odelenja i vade ljudima oči, a onda ih teraju da vlastite oči pojedu, prave nizove od dečjih prstića, vešaju cele srpske četvrti kao u Vukovaru tako i u Gospiću, na ražnju peku decu, i žive i mrtve ljude čereče na komade. U ovo vreme kad se Jasenovac preselio u Vukovar, Zagreb, Gospić, kada su srpske zemlje po Hrvatskoj prepoznaju po masovnim grobnicama i stratištima u zavičaju zla, nekadašnjoj i sadašnjoj NDH.’

Pranje mozga: Srbi postali – žrtve

– Ispirući svakodnevno mozak svojim sugrađanima, srpski propagandisti zasipali su medijski prostor insceniranim slikama pokolja Srba u Hrvatskoj, izvrčući do te mjere stvarnost da su Srbi postali žrtvom čija se sudbina smišljeno uspoređivala sa sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu. Većina srpskog naroda zdušno je podržavala zločinački pokret stvaranja Velike Srbije nastao na agresiji, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem nesrpskih naroda koji je u djelo provodio Slobodan Milošević.

– Kolektivnom ludilu hipnotiziranog naroda koji se na mitovima prošlosti uživio u rituale uništenja susjednih naroda, iskazavši neviđen autizam i sadizam, najveći prilog dala je srpska intelektalna elita, predvođena Dobricom Ćosićem čiji se bojni poklič daleko čuo: ‘Bez borbe srpski narod neće preživeti, bez smrti nema vaskrsenja… Neutralnost danas, kad se protiv srpskog naroda vodi rat, smatram lažju i moralnim kukavičlukom’ – opisuje Viro u svom djelu ludilo koje je krajem 1991. godine vladalo u Srbiji.  (24sata.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

Objavljeno

na

Objavio

Simboli velikosrpske agresivne,  osvajačke i  zločinačke politike Vukovar i Škabrnja, ovih dana otvaraju nezacjeljene rane rodbini  i  hrvatskom narodu, koji sa ogromnom tugom i boli ponovno proživljavaju sve nanesene im strahote i patnje!

U ime čega ?  Zbog čega? U ime koga i zbog koga?

Tko je bio spreman tako zvjerski mučiti, ubijati i razarati hrvatski narod !

U ime Velike Srbije, mitomanske, zločinačke velikosrpske ideologije!

Ideologije začete 1844.godine sa Načertanijem Ilije Garašanina, ministra unutarnjih, a kasnije vanjskih poslova u  vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet. Načertanije je  dokument  koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i  raspad susjednih velikih imperija – Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na rivalstvo  Francuske i Engleske prema tim trima imperijima.

Pet godina kasnije  1849.  godine objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis «Srbi svi i svuda» srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića.

Pa preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. godine,  Homogene Srbije Stevana Moljevića 1941.godine  do Memoranduma SANU 1986.godine  kontinuitet i niz velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ratovima 1991-1995. godine  velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi,  proizvodi nove Memorandume SANU 2 i 3 i sve opasnije mitove.

I da bi sa sebe skinula odgovornost i  sramotu, Srbija je napravila plan kako umanjiti štetu,  zamagliti svoju  agresorsku i zločinačku politiku i popravili ugled u svijetu, nakon agresije na BIH i  Hrvatsku  Srpska akademija nauke i umetnosti- SANU donosi novi Memorandum 2 u kojem su karakteristični članci.

Memorandum SANU 2

  • Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
  •  Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunal
  • Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
  •  Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
  • Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
  • Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
  • Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
  • Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
  •  Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku”

A hrvatski narod im je bio jedina prepreka na putu ka realizaciji tog  ekspanzionističkog i  agresivnog pohoda na tuđi teritorij i tuđe domove.

I ne samo to da  su na cjelom tom stoljetnom osvajačkom putu vođeni svojim političkim i crkvenim vođama počinili nebrojena zvjerstva, mučenja i razaranja, nego su prisvajali i pljačkali kulturna i sakralna dobra, palili i rušili bolnice, škole, vrtiće i Crkve ne  bi li time uništili dokaze o postojanju hrvatskog naroda na njegovoj zemlji.

Prvi nestanak velikosrpske agresije iz javnog prostora dogodio se promjenama Ustava RH- U  preambuli stoji da je Republika Hrvatska mastala ;

-pobjedom  hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Znači taj pravedni, legitimni, obrambeni i oslobodilački Domovinski rat se protiv nekoga vodio, ali protiv koga?

Nema ni riječi, ni slova od koga smo se oslobodili, tko je bio agresor  u tom pravednom i legitimnom Domovinskom ratu.

14. studenog 2019. godine, Hrvatski Sabor je izglasao novi kalendar blagdana izmijenivši Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, za što je glasovala većina zastupnika (ZA  77, šest suzdržanih, 27 PROTIV ).

Isto kao i kod Ustava,  nigdje nije navedeno koga smo pobjedili na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kojih se to žrtava sjećamo za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, tko je kriv za te žrtve? Tko je napao Vukovar i Škabrnju?  Tko ih je razorio? Nije valjda  Domovinski rat sam sebe proizveo???

Po hrvatskim vlastima i hrvatskom Saboru Domovinski rat je sam sebe proizveo i prouzročio razaranja, patnju, ubijanje. nestale i doživotne invalide ???

Srbija nikada neće priznati agresiju, a povezano sa tim priznanjem i plaćanje odštete za razaranja i uništavanja po Hrvatskoj i toje vidljivo baš po Memorandumu SANU 2.

Izgleda da smo imali nekog fantomskog , bezličnog  i bezimenog neprijatelja koji nas je napao, ne znamo mu  ni ime ni naziv  a hrvatske vlasti ne čine ništa da ga imenuju, već mu zdušno pomažu da takav i ostane !

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari