Pratite nas

Feljton

Život i djelo hrvatskoga viteza, revolucionara, domoljuba, književnika i mučenika Ante Brune Bušića (1939-1978.) Dio I.

Objavljeno

na

U povodu 40-e obljetnice mučeničke smrti

Pariz, ponedjeljak, 16. listopada 1978. godine, nešto iza 23 sata.

Ulazu zgrade na broju 57 u Rue de Belleville, u poznatoj gradskoj četvrti Belleville, približava se hrvatski emigrant, književnik, publicist i revolucionar Ante Bruno Bušić. Ubojica čeka u zasjedi, pritrčava mu iz sjene i iz neposredne blizine, s leđa, puca iz pištolja marke „Astra“ (kalibar 7,65). Od pet ispaljenih hitaca, dva pogađaju žrtvu – u glavu i lijevu stranu grudi. Bušić odmah podliježe ranama, a ubojica nestaje bez traga

Ovo je približni opis mučkoga ubojstva revolucionara i karizmatičnog hrvatskog emigranta; točnije, to su nepobitno utvrđene činjenice oko kojih dvojbi nema – sve drugo i danas je obavijeno velom tajne i nerasvijetljeno.

Nitko od mogućih očevidaca nije dao nikakve podrobnije informacije o događaju, a očevid francuske policije i istraga koja je uslijedila obavljeni su traljavo i nemarno.

Najpoznatiji i najznačajniji poratni hrvatski emigrant ubijen je od strane plaćenika jugoslavenskog SDB-a, s leđa, iz zasjede: podmuklo, zaplotnjački, onako kako to rade žbiri, uhode, kukavice i drumski razbojnici.

Zašto?

Zato što se tadašnji zločinački jugoslavenski režim panično plašio istine. Svaka njegova izgovorena ili napisana riječ u krugovima tadašnjih vlastodržaca izazivala je strah. A radio je neumorno, danonoćno, ne štedeći se i ne obazirući se na opasnosti kojih je itekako bio svjestan.

Brunu se nije moglo ušutkati, uplašiti, niti potkupiti – mogli su ga jedino ubiti i to su na kraju učinili. Oni koji su htjeli zatrti svaku misao o slobodi hrvatskoga naroda i kontrolirati sve što se govori, piše i misli.

Krvnicima su trebale godine da ispletu svoju mrežu, ostvare zločinački naum i ušutkaju glas istine.

Nalogodavci ubojstva sjedili u samome državnom i političkom vrhu tadašnje SFRJ, a neposredni egzekutor bila je tajna komunistička policija (SDB) čiji su operativci organizirali i izvršili ovu kao i brojne druge likvidacije hrvatskih emigranata.

Nakon izvršenog zločina, oko tog događaja smišljeno su ispleli čitavu mrežu glasina i dezinformacija koje su bile ciljano usmjerene na to da činjenice nikad ne izađu na vidjelo.

Istraga vođena u Francuskoj u godinama poslije samoga ubojstva (koja je službeno zaključena 1982.) kao i sramotno fingirano „suđenje“ do kojega je došlo u samostalnoj Republici Hrvatskoj ne samo da nisu doprinijeli rasvjetljavanju zločina, nego je od svega što se te večeri 16. listopada 1978. godine dogodilo u Rue de Bellevilleu stvoren još veći misterij.

Mada se pouzdano znalo tko je naredio, organizirao i proveo egzekuciju, pravih dokaza nije bilo ili su oni ostali nedostupni sudu.

Stvarne činjenice u svezi nalogodavaca i organizatora Bušićeva ubojstva dobile su konačnu potvrdu tek na suđenju bivšim visokim operativcima SDB/SDS Jugoslavije i Hrvatske, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Munchenu (u studenome 2015. godine), kada je objelodanjen originalni dokument s operativnog sastanka u SUP-u SRH, održanom 11. siječnja 1977. godine (naslovljen:

ZAKLJUČCI  SA ODRŽANOG OPERATIVNOG SASTANKA U RSUP SRH, A U VEZI NEKIH NAJNOVIJIH NAJAVA TERORISTIČKIH AKCIJA  OD STRANE USTAŠKE EMIGRACIJE“), na kojemu su osim operativaca i načelnika centara SDS-a za Split i Karlovac bili nazočni i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a.

Sadržaj dokumenta izvan svake sumnje potvrđuje kako  je jedan od operativaca imao svoga doušnika u Bušićevom bliskom okruženju, te decidirano navodi kako Bušića treba „neutralizirati“ i poduzeti sve druge radnje „u cilju onemogućavanja namjera ovih ekstremnih pojedinaca i grupa“. (Opširnije: http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/ekskluzivno-prvi-objavljujemo-dokument-udbe-u-kojem-se-predlaze-ubojstvo-brune-busica-a-koji-moze-biti-presudan-na-sudenju-perkovicu/186397/)

Hrvatski idealist i revolucionar, novi lider hrvatske emigracije, nepomirljivi i neustrašivi borac za nacionalnu slobodu, usmrćen je u dobi od 39 godina.

No, komunistički krvnici izgubili su iz vida da se riječ, misao i istina ne mogu ubiti i da će Ante Bruno Bušić nakon smrti ostati nacionalni simbol otpora potlačenog i obespravljenog hrvatskog naroda kojega se nije moglo slomiti nikakvim nasiljem – pa ni kukavičkim postavljanjem zasjeda i atentatima iz mraka na njegove najbolje sinove. Legenda o neustrašivom domoljubu ostala je Hrvatima trajni putokaz na putu izlaska iz tamnice i oslobađanja od okova i nadživjela sustav koji mu je surovo i bezdušno oduzeo život. Bruno, nažalost, nije dočekao toliko žuđenu i sanjanu slobodu, ali njegov narod jeste.

Srce domoljuba koji je još za života postao svjetionik u borbi Hrvata za državnu samostalnost prestalo je kucati istoga dana kad je na stolicu Svetoga Petra u Vatikanu sjeo jedan drugi veliki borac za svoj narod, slobodu i ljudsko dostojanstvo potlačenih, Poljak Karol Jozef Wojtyla, za čijega će pontifikata zločinački komunistički sustav u Europi doživjeti svoj konačni krah.

Zašto su ga ubili

Bruno se već od 1965. godine (kao mladić u dobi od 26 godina), u vrijeme dok je radio kao suradnik dr. Franje Tuđmana u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, ozbiljno bavio istraživanjima vezano za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, što je u tadašnjoj državi bilo ne samo nepoželjno, nego i strogo zabranjeno, pa i vrlo opasno.

Mit o ustaškom logoru Jasenovac i sustavno “napuhavanje” brojki srpskih i drugih žrtava u NDH s krajnjim ciljem stvaranja monstruozne teorije o “genocidnosti” hrvatskoga naroda, već su postali sastavnicom službene srpsko-komunističke historiografije sazdane na konstrukcijama i krivotvorinama i tko god se drznuo taknuti u te dogme dovodio je sebe u pogibelj.

Dr. Tuđman i Bušić su unatoč opasnostima kojih su bili potpuno svjesni, pod danonoćnom prismotrom SDB-a, okupili oko sebe tim koji je radio na ovim istraživanjima i te su rezultate periodično objavljivali u tiskovinama koje su im bile dostupne.

Bruni je prvi put suđeno već 1966. godine (zajedno s Ivanom Gabelicom, Markom Barišićem, Rudolfom Arapovićem i Zvonkom Drkulcem) zbog “čitanja emigrantske štampe i davanja drugima na čitanje” (Hrvatska revija, Mlada Hrvatska) i tada (ne čekajući pravomoćnost presude) prvi put bježi u inozemstvo, gdje se zadržava nešto više od 3 mjeseca (od rujna do kraja prosinca). Vraća se na nagovor svoga zaštitnika i prijatelja dr. Tuđmana i taj povratak računa mu se kao olakotna okolnost.

Drugi put suđen je 1972. godine s dr. Franjom Tuđmanom (kad obojica dobivaju po dvije godine zatvora zbog “širenja neprijateljske propagande”) s kojim ne prekida suradnju sve do smrti.

Godine 1974. konačno zauvijek napušta Hrvatsku, nakon što je po nalogu jugoslavenskih udbaša teško pretučen od 15-ak nasilnika na dubrovačkom Stradunu (nedugo po izlasku iz zatvora).

Svjestan je da ga neće ostaviti na miru i da može očekivati još brutalnije napade, a vjerojatno i likvidaciju. Uz sve to bio je bez plaće i ikakve mogućnosti zaposlenja u dogledno vrijeme, bez stana i osnovnih uvjeta za normalan život.

Već poznat kao novinar i autor brojnih zapaženih radova, on u hrvatskim emigrantskim krugovima ubrzo postaje jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih intelektualaca, te u tadašnjoj krovnoj emigrantskoj organizaciji HNV (Hrvatsko narodno vijeće) 1977. godine biva biran i u najuže vodstvo. Prije izbora (koji su održani od 6. do 10. listopada u Bruxellesu), sa svojim je suradnicima utvrdio polazišta za daljnji politički rad u sljedećih 7 točaka:

  1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;
  2. Dje­lat­na veza Domovine i izbjeglištva;
  3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
  4. Nadideologijska nacionalna borba;
  5. Ne­utra­l­nost u pri­jeporu Istoka i Zapada;
  6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i
  7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

 

S najviše glasova, izabran je za  člana Sabora HNV-a i pročelnika Ureda za pro­mi­džbu i tisak. U isto vrijeme pokreće i uređuje Hrvatski vjesnik koji izlazi u nakladi HNV-a.

Nemoguće je na ograničenom prostoru nabrojiti sve ono što je Bruno Bušić u posljednjim godinama života poduzimao vođen idealima samostalne i slobodne Hrvatske. On živi potpuno predan svojoj misiji, kao da zna da mu je vrijeme ograničeno. Neprekidno piše, putuje, povezuje se s istomišljenicima i neumorno radi na promociji platforme novog političkog kursa hrvatske emigracije koja je bila nešto posve drugačije u odnosu na sve dotadašnje programe.

U više navrata sastaje se i s istomišljenicima iz Domovine (dr Franjom Tuđmanom i drugim ljudima od povjerenja), a sve u cilju snaženja i oživotvorenja nove političke platforme HNV-a, lobira kod utjecajnih medija u korist promicanja istine o Hrvatskoj itd., itd.

Jedinstvo hrvatskog iseljeništva i njegovo okupljanje oko koncepcije nacionalne pomirbe što ju je zagovarao karizmatični revolucionar čiji je ugled rastao iz dana u dan, bili su trn u oku jugoslavenskim komunističkim vlastodršcima.

Oni su domete i mogućnosti dotadašnje (“stare”) hrvatske emigracije znali, nju su dobrim dijelom imali pod kontrolom (putem guste mreže agenata i doušnika) i te razjedinjene i razdrobljene skupine i organizacije za režim u Jugoslaviji nisu predstavljale realnu i ozbiljnu opasnost.

No, ova nova snaga koja se okupljala oko Bušića (i naročito u tadašnjem HNV-u), shvaćana je od strane režima kao gorući problem koji se moralo riješiti po svaku cijenu. Nije se smjelo dopustiti bilo kakvo ujedinjavanje državotvornih snaga na novom programu, jer to je među ostalim značilo da će se zapadni demokratski svijet konačno upoznati sa stvarnim hrvatskim nacionalnim ciljevima, položajem Hrvata u Jugoslaviji i shvatiti pravu istinu o Hrvatskoj i njezinoj emigraciji.

Titov režim težio je u svijetu zadržati staru sliku hrvatske emigracije od koje je u doslovnom smislu riječi napravljen bauk. Hrvatski iseljenici bili su u većini stigmatizirani kao „ustaše“, „teroristi“, „ekstremisti“, „zločinci“, “krvoločne zvijeri”, ubojice bez skrupula i morala (pogotovu oni angažirani u nacionalnim emigrantskim organizacijama) i tako u percepciji najvećeg dijela potpuno neobaviještene zapadno-europske javnosti izjednačeni s ozloglašenim i do granice bljutavosti oklevetanim Pavelićevim ustašama iz Drugoga svjetskog rata.

Nije se, dakle, smjelo dopustiti da emigracija okupljena oko Brune Bušića svijetu pokaže demokratsko, uljuđeno i civilizirano lice Hrvata koji dijele iste vrijednosti s demokratskim zapadnim zemljama i traže samo ono što po prirodnim i Božjim pravima pripada svakom narodu pod kapom nebeskom; trebalo ih je zadržati na razini „koljača“, „zlikovaca“ i „terorista“ čiji je jedini cilj nasilje i destrukcija.

 Veliku opasnost po jugoslavenski režim predstavljalo je i ujedinjavanje domovinske i iseljene Hrvatske čije naznake su se već ozbiljno pojavljivale i u čemu je Bruno Bušić opet igrao najveću ulogu. Neki od najviđenijih hrvatskih disidenata i žrtava režima iz Domovine, intelektualci koji su imali hrabrosti javno izreći istinu i po cijenu života, dali su primjerice, brojne izjave i intervjue za inozemne medije u kojima su progovorili o stvarnosti u kojoj žive Hrvati i drugi građani Jugoslavije.

 U tom smislu, vrijedno je spomenuti emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“ – emitirana 2. veljače 1978. godine) koju je upravo Bruno osmislio i uvelike doprinio njezinom prikazivanju. U toj TV emisiji koja je u tadašnjoj Jugoslaviji izazvala uzbunu i ogorčenje komunističke klike, govorili su: povjesničar dr. Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić, filozof Vlado Gotovac, akademik Petar Šegedin, jedan od lidera studentskog pokreta iz razdoblja Hrvatskog proljeća Ivan Zvonimir Čičak,  te odvjetnik i istaknuti intelektualac Lav Znidarčić.

U okviru emisije prikazan je i kratki promidžbeni film istog naslova („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) koji je sniman u svrhu promoviranja hrvatske revolucionarne ideje (dijelom u njemačkom gorju Schwarzwald, a dijelom u američkoj državi Ohio).

 U jednoj kadru filma, među maskiranim osobama s hrvatskim grbom na rukavima koje izvode vježbu s oružjem, na trenutak se pojavljuje lice Brune Bušića – bez maskeOva nesmotrenost koštala ga je zabrane ulaska u Njemačku i uzrokovala brojne druge probleme, ali pružila i formalni povod za smaknuće, jer su jugoslavenski komunisti konačno dobili „ključni dokaz“ kako je riječ o “ustaši”, „teroristu“ i „legitimnoj“ meti koju je prijeko potrebno „neutralizirati“ zbog „zaštite ustavnog poretka SFRJ“.

Dakako, i oni su sami dobro znali da Bruno nije nikakav “ustaša” ni ekstremist. Njegov „crimen“ sastojao se u dosljednom, sustavnom i znalačkom seciranju jugoslavenske društvene i političke zbilje, pisanju radova koji su se odnosili na istinu o žrtvama rata i poraća, razbijanju jasenovačkog i drugih srpsko-komunističkih mitova i crnih legendi o Hrvatima kao „genocidnom i zločinačkom narodu“, analizama koje su dokazivale kakav je stvarni položaj hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i opetovanom i otvorenom naglašavanju potrebe rušenja totalitarnog komunističkog sustava kao preduvjetu za ostvarivanje demokratske, slobodne, samostalne i suverene hrvatske države – jedinog jamstva dostojanstvenog i slobodnog života naroda kojemu je pripadao.

Tito i njegovi poltroni dobro su znali da će jedino fizičkom eliminacijom onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije oko novousvojenog programa.

 Odluka o likvidaciji donesena je na najvišoj razini u tadašnjem Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka (kojemu je od 1975. do 1982. godine predsjedao Vladimir Bakarić), a egzekucija je prepuštena SDB-u.

 “Državni neprijatelj” od gimnazijskih dana

Bruno je rođen 6. listopada 1939. godine u zaseoku Bušića Draga, u selu Vinjani Donji, kraj Imotskog. Već s tri i pol godine ostaje bez majke i to će (kako je sam napisao u jednome pismu 27 godina poslije) biti izvor njegove trajne patnje. Osnovnu školu pohađa u rodnim Vinjanima Donjim, gimnaziju u Splitu, a u Zagrebu završava ekonomski fakultet (poslije napuštanja studija filozofije i francuskog jezika) 1964. godine.

Odrastanje u Imotskoj krajini, patrijarhalnoj sredini u kojoj su katolička vjera, nacionalni ponos i njegovanje vlastitog identiteta oduvijek bili sastavnicom nepisanog društvenog kodeksa i životne svakodnevice u bitnoj je mjeri utjecalo na formiranje ličnosti maloga Brune. Od malih nogu sretao se s narodnim pričama i legendama o junaštvu predaka i njihovom otporu prema turskim osvajačima, a budući da je i u samoj obiteljskoj lozi imao hajduke čija je slava bila nadaleko poznata, prvi njegovi pisani radovi prožeti su ovom tematikom. Mnogo je čitao i to ne samo literaturu vezanu za povijest svoga kraja i hrvatskoga naroda i uglavnom onu koja je po svome sadržaju bila namijenjena starijim uzrastima.

Tako je, primjerice, već s 11 godina kupio knjigu „Pisma strijeljanih“

koja je sadržavala pisma iz Drugoga svjetskog rata što su ih pisali (od njemačkih okupacijskih vlasti na smrt osuđeni) pripadnici francuskog pokreta otpora, početkom pedesetih pročitao je knjigu „Slučaj Andrije Hebranga“ (autor Mile Milatović, iz tiska je izašla 1952. godine u Beogradu),  knjigu Svetozara Pribićevića „Diktatura kralja Aleksandra“ (objavljena 1953. godine također u Beogradu), a njegovo zanimanje budile su i teme vezano za hrvatsko-srpske odnose kroz povijest i razna druga literatura. Obdaren znatiželjom i nespornom inteligencijom, Bruno je rano počeo tragati za skrivenim istinama, koje su na nesreću bile vrlo nepoželjne u državi u kojoj je odrastao i planirao graditi budućnost.

Opojna ljepota Bruninog zavičaja – Modro jezero kod Imotskog

U dobi od trinaest godina, kao učenik trećeg razreda gimnazije u Imotskom, u časopisu „Pionir“ objavljuje prvu kratku pripovijetku („Kako su se Bušići borili protiv Turaka“) i nastavlja sa sličnim književnim prilozima i u drugim tiskovinama („Vidik“, „Polet“), a već 1955. godine postaje dobitnikom „Poletove“ nagrade. Ocjenjivački odbor za dodjelu nagrade ocijenio je njegovo pisanje vrlo uspješnim i već je tada bilo vidljivo kako se radi o izvanrednom književnom talentu. Jedini problem s kojim se u vrijeme školovanja morao nositi bila je njegova urođena govorna mana (mucanje) i ona mu je predstavljala izvjesnu teškoću u komunikaciji s okolicom, ali, s druge strane, možda je upravo to u neku ruku doprinosilo da se njegov spisateljski dar razvije u još većoj i značajnijoj mjeri. Kroz čitavo školovanje isticao se svojom marljivošću i pristojnim ponašanjem što je zabilježeno u svim arhivima škola koje je pohađao i izdanim svjedodžbama.

Pripovijetke je pisao i kasnije, u zrelijoj  životnoj dobi (1967/69. godine), kao i pjesme, ali su historiografija, publicistika i novinarstvo ipak ostali trajna preokupacija koja mu je na koncu usmjerila i odredila životni put.

Njegov spisateljski i novinarski rad prekidan je progonima, ali on se uvijek tvrdoglavo vraćao, uporno, ustrajno i hrabro vodeći svoje bitke za istinu i razbijanje uvriježenih mitova i stereotipa nametanih i propagiranih od strane srpsko-komunističkog propagandnog stroja.

Imao je čast i privilegij postati i jedan od najmlađih „državnih neprijatelja“ na području tadašnje Jugoslavije, budući da je već s nepunih 17 godina (kao učenik drugoga razreda gimnazije), u proljeće 1956. godine bio predmetom interesiranja UDB-e (o čemu postoji i autentična dokumentacija).

Ovaj status stekao je nakon provedene „ankete“ koja se organizirala u okviru redovite nastave (i čija je svrha bila provjeriti kako „dišu“ budući akademski građani). Ovakve i slične „ankete“ pažljivo su pripremane u partijskim tijelima, a UDB-a  je (kao jedan od glavnih čuvara sustava) bila zadužena za sastavljanje pitanja i praćenje rezultata koji su se dobivali i odražavali stavove mladih ljudi u odnosu na važna društvena, etička i politička pitanja.

Ispostavilo se da je upravo ta „anketa“ odigrala jednu od presudnih uloga u stavu režima prema mladom i buntovnom Bušiću, ali i njega samoga učinila još tvrdokornijim borcem za ideale u koje je vjerovao.

Od ukupno 10 postavljenih pitanja, velika većina njih odnosila se na sasvim uobičajene probleme (životni uvjeti učenika, školski program i sl.), a samo dva na konkretne stavove od posebnog interesa za režim (pitanje br. 6: „Vjeruješ li u Boga?“ i pitanje br.10: „Što ti se čini, je li bolji stari sistem ili današnji?“).

Dakako da je Bruno jako dobro znao što bi bilo po volji onima koji su „anketu“ osmislili, ali očito nije mogao sebi dopustiti odstupanje od životnih načela i vlastitih uvjerenja i promišljanja, pa je sasvim otvoreno i jasno napisao kako u Boga vjeruje i obrazložio zašto. Isto tako postupio je i odgovarajući na pitanje br.10, navodeći:

Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.“ (Opširnije: http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/content/view/40/4/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.10.2016.)

Uprava gimnazije odmah je (“po službenoj dužnosti”) o svemu izvijestila nadležna partijska tijela i dostavila  im „inkriminirane“ anketne materijale za sve učenike koji su izražavali „nepoćudne“ stavove (što je vidljivo iz prepiske ravnatelja gimnazije i udbinog operativca zaduženog za ovaj dio posla – što je poslije propasti komunizma izašlo na vidjelo kad je arhivska građa ugledala svjetlo dana; vidi: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com; stranica posjećena 12.10.2016.). Od tada nadalje Bruno je bio pod prismotrom. Više ga nisu puštali s oka.

„Tajna organizacija hrvatske inteligencije“ (koju su utemeljili gimnazijalci iz Imotskog, Posušja i Širokog Brijega 1957. godine, a među kojima je bio i Bruno), bila je još jedna stepenica na njegovom putu prema stjecanju statusa „antidržavnog elementa“. U njoj se okupila nekolicina nezadovoljnika tadašnjim društveno-političkim prilikama u zemlji. Naravno, ta organizacija nije predstavljala nikakvu ozbiljnu snagu niti prijetnju za državu i sustav, ali je dobro došla represivnom aparatu da nastavi s progonima neistomišljenika – iako se radilo o malodobnicima. Uvidom u dokumenta iz arhiva UDB-e, vidljivo je da su svi akteri ove organizacije praćeni od samoga početka, a nije isključeno da je ista i formirana na njezin poticaj, s ubačenim konfidentima čija je zadaća bila nalogodavcima dostavljati sve informacije od interesa za tajnu policiju. Svi članovi organizacije svrstani su među „ustaše“ što je bila etiketa koja je u to vrijeme značila neku vrstu izopćenje iz društva.

Tako se Bušić konačno i zauvijek našao na drugoj strani, obilježen i stigmatiziran kao „dokazani državni neprijatelj“. Slijedi njegovo izbacivanje iz gimnazije (13. studenoga 1957. godine), s nekolicinom istomišljenika. Od tada nadalje, bili su pod stalnom paskom UDB-e, o čemu svjedoče dokumenta vezano za njihovu operativnu obradu. (Vidi: isto-)

Pravo na nastavak obrazovanja stječe tek pošto je od strane Vrhovnog suda NR Hrvatske 4. listopada 1958. godine uvažena žalba što ju je podnio s nekolicinom prijatelja kojima je također bila izrečena trajna zabrana školovanja na cijelom području tadašnje FNRJ.

Zaljubljenik u literaturu uvijek je bio okružen knjigama

Bruno nastavlja svoj hod po trnju. Napušta studij  filozofije i francuskog jezika u Zagrebu i završava ekonomski fakultet. Po svršetku studija, jedno vrijeme radi u poduzeću „Geoistraživanje – Elektrosond”, u Zagrebu, a zatim slučajno doznaje kako postoji mogućnost zapošljavanja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske i šalje zamolbu za prijam.

Utemeljitelj i ravnatelj Instituta, dr. Franjo Tuđman, 23. lipnja 1965. godine potpisao je Rješenje kojim se Bruno prima na posao. Od tada nadalje, ova dvojica domoljuba i neumornih boraca za slobodnu i samostalnu Hrvatsku bit će sudbinski vezani jedan za drugog sve do Bušićeve smrti.

U vrlo kratkom roku napisao je nekoliko zapaženih priloga vezano za gospodarstvo, ratne štete, privrednu reformu itd., a što je tiskano u časopisu „Razlog“. U to su mu vrijeme dostupni mnogi dokumenti koji su za širu javnost bili tajna, pa se među ostalim bavi i utvrđivanjem stvarnog broja žrtava Drugoga svjetskog rata, koristeći pri tomu i povjerljive podatke Savezne komisije za popis žrtava rata  SIV-a iz 1964. godine. Vrijedno i pedantno prikupljao je građu za svoj rad na tu temu, a mnoge utvrđene činjenice i podatke kasnije je publicirao u svojim tekstovima.

Nakon što je (9. kolovoza 1965.) uhićen od strane policije i pritvoren, obustavljeno je objavljivanje posljednjeg teksta iako je rukopis već bio spreman za tiskanje.

Slijedi suđenje (1966. godine), prvi bijeg u inozemstvo, povratak u Hrvatsku, a potom druga (već dijelom opisana) emigracija.

S krivotvorenom putovnicom i uz pomoć franjevaca (Hercegovaca)  koji su iz Njemačke došli po njega automobilom, najprije putuje u London gdje traži i dobiva privremeni politički azil. Odmah započinje s novinarskim radom u Novoj Hrvatskoj objavljujući niz tekstova u kojima progovara o naravi jugoslavenskog režima i njegovoj tamnoj strani kao i aktualnom političkom trenutku. Slijedi razlaz s urednikom Jakšom Kušanom i sredinom 1976. godine prestaje pisati za ovaj list.

U međuvremenu objavljuje tekstove i u drugim hrvatskim tiskovinama koje su bile vrlo čitane u iseljeništvu (Hrvatski tjednik Danica i Hrvatska borba). Neki od njih objavljeni su tek 1979. godine (poslije njegove smrti).

Od travnja 1976. često putuje zapadnom Europom (Njemačka, Francuska, Danska, Belgija, Švicarska, Španjolska, Nizozemska), susreće se s brojnim sunarodnjacima, a posredno se uključuje i u akciju zaposjedanja američkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika (sa Zvonkom i Julienne BušićFranom PešutomSlobodanom

Vlašićem i Petrom Matanićem) u rujnu iste godine.

Cilj ove skupine hrvatskih domoljuba bio je upoznati javnost zapadnog svijeta s položajem Hrvata u Jugoslaviji, što se planiralo uz pomoć letaka koji su bacani iznad SAD- a, Kanade, Engleske i Francuske.

„Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se je u radu oko tekstova ‘Poziv na dostojanstvo i slobodu’ i ‘De­kla­racije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga’ koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Fran­cu­ske. [Tekstovi Brune Bušića ‘Apel američkomu narodu’ i‘Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga’ objavljeni su u milijunskoj nakladi na engleskom jeziku u dnevnicima: The New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, LA Times, International Herald Tribune iz Pariza, a i drugdje su prenošeni djelomice ili u cijelosti. Letci su bacani iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza (prema The News-u (NY) i iznad: New Yorka i Chicaga), a krajnji, nedostižni cilj bila je Hrvatska. Tekst ‘Poziv na dostojanstvo i slobodu’ namijenjen je Hrvatima.] Nakon što su se izvođači te akcije u Parizu predali i bili zatvoreni te suđeni na teške zatvorske kazne, Bušić je s posebnim osjećajem pisao gospođi Julienne Bušić…“ (Vidi: (http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.htm; stranica posjećena 13.10.2016.)

Nerazdvojni u dobru i zlu – Bruno, Julienne i Zvonko, hrvatski domoljubi i revolucionari

Sve završava tragično, jer prigodom nestručnog rukovanja bombom (koju su otmičari postavili kao upozorenje u zračnoj luci) nakon pokušaja njezine neutralizacije dolazi do eksplozije kojom prilikom gine jedan američki policajac, pa su Zvonko i Julienne Bušić osuđeni na doživotni zatvor, a ostali sudionici akcije na višegodišnje kazne robije. Prigodom izricanja presude u zapisnik je upisana izjava suca koji je vodio postupak vezana za  Zvonka Bušića, u kojoj je rečeno kako „gospodin Bušić nije terorist ni zločinac“ i da je unatoč pogrešno usmjerenom djelovanju bio vođen plemenitim idealima oslobođenja svoga naroda. Isti je sudac također izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna i zatražio da se prvooptuženog (Zvonka Bušića) pusti na uvjetnu slobodu nakon odsluženih 10 godina kazne.

Ovaj slučaj ostao je upamćen i po brojnim drugim zanimljivim detaljima – primjerice, činjenici da su brojni putnici (taoci) iz otetog zrakoplova molili američke vlasti i sud za blažu kaznu i nudili se optuženima kao svjedoci obrane. Unatoč svemu, pa i preporuci suca, Zvonko Bušić ostao je u zatvoru 32 godine.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari