Pratite nas

U potrazi za Istinom

Jugokomunističko revidiranje istine o ratnoj siročadi traje još i danas

Objavljeno

na

Dječje prihvatilište u Sisku nije bilo logor

U Zagrebu je 2. listopada 2019. održana premijera filma „Dječje prihvatilište Sisak“ scenaristice i redateljice Nade Prkačin. Nadnevak premijere dogovoren je još u lipnju. I prije negoli je film prikazan mediji su progurali tezu kako je riječ o „alternativnoj istini“ u odnosu na pravovjerni film „Dnevnik Diane Budisavljević“ prikazan u Zagrebu istoga dana kad i „Dječje prihvatilište Sisak“. Poslije premijere, mogli bismo slobodno reći kako je film „Dnevnik Diane Budisavljević“, (kad je dogovoren nadnevak premijere?) pokušaj nepotrebnog stvaranja mita o Diani Budisavljević, odnosno da predstavlja alternativu povijesnim dokumentima i svjedočenju živih aktera toga doba iznesenih u filmu „Dječje prihvatilište Sisak“.

Film uvrstiti u program škole za život

Nada Prkačin svoj film temelji na povijesnim činjenicama. Tema je izuzetno osjetljiva: Sudbina djece, ratne siročadi na području Nezavisne Države Hrvatske. Kako su komunisti i četnici ustali protiv države, NDH je odgovorila vojnom akcijom godine 1942. na širem području Kozare u kojoj su pobunjene snage doživjele vojni poraz. Velik broj napuštene djece zahtijevao je koordiniranu akciju države. Ministarstvo udružbe, Hrvatski crveni križ i Hrvatski Karitas upregli su se u spašavanje nezbrinute djece. Tu akciju jugokomunistički i velikosrpski krugovi pokušavaju upregnuti u laž da su u Hrvatskoj postojali logori za djecu u kojima su djeca ubijana. U nešto blažoj inačici sad se pokušava progurati teza da je Austrijanka gđa Diana Budisavljević „spasila desetak tisuća djece iz ustaških logora“, piše Nenad Piskač/HKV

Nametanje kolektivne krivnje uz pomoć zloporabe djece odlika je totalitarnih snaga ekstremne ljevice, njezine ideološke zadrtosti i nespremnosti za istinu. Film „Dječje prihvatilište Sisak“ izvrstan je odgovor trla-baba-lan historiografiji i zaslužuje ući u sustav odgoja i obrazovanja „škole za život“. Prikazani dokumenti (a ima ih još) dokazuju da je domaća i inozemna javnost namjerno i planski trovana mitovima i krivotvorinama. Žrtve te i tako organizirane manipulacije su Sisak i Siščani, Hrvatska i Katolička crkva, osobito nadbiskup Alojzije Stepinac.

No, prije svega žrtva antifašističkih politikanata ondašnji su gojenci na državnoj skrbi. Njihovom se nezavidnom ratnom sudbinom manipulira preko svake mjere zdravoga razuma. Tko bi, naime, skupljao napuštenu dječicu po šumama i gorama, liječio ih od boleština, nahranio, obukao, slao ih na skrb kod udomitelja, da bi ih potom likvidirao? I pritom vodio vrlo precizne evidencije i popise. Takvim bolesnim konstrukcijama istinom i činjenicama suprotstavlja se film „Dječje prihvatilište Sisak“. Vrijedi ga pogledati!

Revidirana istina zahtijeva znanstvenu reviziju

To nas dovodi do šire teme o kojoj grakće suvremeni „antifašizam“ jugokomunističkih i velikosrpskih snaga, to jest do pitanja „revizionizma“. Kad su, dakle, jugokomunisti s integriranim četništvom preuzeli vlast godine 1945., prišli su velikom „istorijskom“ zadatku revidiranja povijesne istine i pisanja povijesti prilagođene ciljevima komunističke revolucije, obnove Jugoslavije i zatiranja hrvatske državne ideje. Revidiravši istinu uspostavili su crno-bijelu, jednoumnu i pravovjernu historiografiju. Nedodirljivu! Za nju se zadrti „antifašisti“ drže kao i fašisti Mussolinija ili nacisti Hitlera.

Logično je da jugokomunistički pravovjernu parahistoriografiju u demokratskim okolnostima treba na znanstvenim temeljima revidirati i na temelju provjerljivih dokaza približiti povijesnoj istini koliko god je to moguće. Za provedbu toga neodloživoga posla potrebni su politička volja (koje u političkim strankama nema), državni novac (kojega sišu čuvari jugokomunističkoga pravovjerja) i ogroman posao. Jedan film ne može se učinkovito suprotstaviti sustavu mitova i krivotvorenja, koji se preselio iz totalitarne komunističke u demokratsku Hrvatsku.

Kad je antifašizam ishodišna točka, onda strada istina

Redateljica filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, Dana Budisavljević, gostujući na HTV-u gdje je pak redateljica Nada Prkačin dobila otkaz (!), kazala je kako je devet godina istraživala prije negoli je snimila film. Unatoč tomu u emisiji Nedjeljom u dva nije podastrla nijedan dokument višegodišnjeg istraživanja, nije rekla kad je dogovorila nadnevak zagrebačke premijere svojega filma, ali je kazala kako je njezina ishodišna točka „antifašizam“. Ne istina, već, baš „antifašizam“. Sa stajališta „antifašizma“ u Sisku je bio ustaški logor za djecu! To je tvrdnja koja se ne dokazuje, ona se podrazumijeva – budući da u nas još funkcionira revolucionarna parola: Smrt fašizmu – sloboda narodu više negoli demokratski pluralizam. Laž, međutim, nikad nije istina.

Foto 00

Sa stajališta istine dječjeg logora u Sisku nikad nije bilo, niti je tamo ikad ubijeno ijedno izbjegličko dijete. Visoki mortalitet posljedica je drugih čimbenika o kojima argumentirano govori film „Dječje prihvatilište Sisak“. No, bilo bi zanimljivo istražiti kako i zašto je Diana Budisavljević poslije rata morala komunističkim vlastima predati svoju dokumentaciju akcije spašavanja „partizanske“ djece, zašto je antifašistički protjerana u Austriju, zašto je za njom otišao i njezin suprug, čiji je brat bio u izbjegličkoj vladi u Londonu. Malo se zna i o tomu kako su gotovo svi protagonisti akcije spašavanja djece poslije rata pobijeni, kao primjerice liječnik Antun Najžar. Današnji „antifašisti“ obrnuli su povijesnu situaciju i sad im za potrebe kontinuiteta nametanja kolektivne krivnje treba mitologizirani, ideologiji antifašizma prilagođen lik gđe. Diane Budisavljević.

FOTO 0

Antifašisti šumom, dokumenti drumom

Sa stajališta dokumentirane istine nedvojbeno je kako je akcija spašavanja djece bila čin ondašnje države i njezinih ustanova, te da je gđa Diana Budisavljević bila angažirana u tom procesu, kao i mnogi drugi pojedinci. Dakle, antifašistički rečeno – surađivala je s mrskim ustaškim režimom. A taj je režim, nevjerojatno ali istinito, s najvišeg mjesta u državi skrbio o izbjeglicama. Evo primjera: U Okružnici (predmet: Puna suradnja svih oblasti na odjelu društvovne skrbi za izbjeglice) poglavnika Ante Pavelića s nadnevkom 17. rujna 1942. piše: „Sav rad oko družtvovne skrbi za izbjeglice vodi od početka, a vodit će i dalje Ministarstvo udružbe u suradnji s mjestnim oblastima u Velikim župama. No dosadašnja iskustva pokazuju, da medju samim pojedinim oblastima vrhovne državne uprave nema u tom pogledu dovoljno sklada i osjećaja za potrebu suvislosti ukupnog dijela družtvovne skrbi za izbjeglice. Stoga nalažem i odredjujem, da sve oblasti vrhovne državne uprave, sve oblasti ustaške, domobranske i gradjanske, imaju, koliko god to stvarne mogućnosti dopuštaju provesti u svom djelokrugu i nadležnosti sve zaključke i sva rješenja Ministarstva udružbe izdana u pogledu prijevoza, smještaja, prehrane i ostale obskrbe i zaštite izbjeglica“.

Sličan problem s koordiniranjem državnih ustanova oko zbrinjavanja velikoga broja izbjeglica imala je i Republika Hrvatska tijekom velikosrbijanske agresije početkom devedesetih godina, kad ju je aktualni koalicijski partner lažno optuživao za prekrštavanje i/ili ubijanje više tisuća djece srpske nacionalnosti, a danas ju optužuje za rehabilitaciju „fašizma“, „negacionizam“ i „revizionizam“.

FOTO 1

NDH se sustavno skrbila za izbjeglice, posebice za djecu

Od brojnih dokumenata iz toga doba vezanih za nepostojeće „logore za djecu“ izdvojit ću samo neke od onih u čiji sadržaj imam uvid zahvaljujući marljivim i samozatajnim neovisnim istraživačima. Primjerice, onaj od 21. studenoga 1942. u kojemu je „Predmet: Nagrada liječnicama koje rade oko izbjegličke djece“. Naime, „Uprava dječjih kolonija u Zagrebu traži za liječnice dr. Herminu Müller i dr. Tatjanu Kopajtić odobrenje nagrade od 4.000 kuna budući da od kolovoza 1942. „rade svakog dana od jutra do kasno u noći bez obzira na radno vrieme“ liječeći djecu u koloniji u kojoj je „velik broj djece gotovo sve bolesne“. Piše to upraviteljica Olga Bošnjaković Glavnom ravnateljstvu za udružbu i društvovnu skrb, odjel družtvovnog osiguranja, zaštite i skrbi. Poznata su i godišnja izvješća Uprave dječjih kolonija u Zagrebu koja nam otkrivaju detalje mozaika povijesne istine i raskrinkavaju crno-bijeli pristup ovoj temi.

Foto 2

Kako se u NDH postupalo s izbjegličkom djecom vidljivo je iz dokumenta od 19. siječnja 1943. (Predmet: Prehrana siromašne djece preko zime). U njemu se određuje da se „žurno poduzme sve potrebne mjere za razmještaj izbjegličke djece, koju je Ministarstvo po nalogu Poglavnika preuzelo iz sabirnih logora u dječja prihvatilišta“. Prvo ih je potrebno „zdravstveno zbrinuti“, a potom predati roditeljima, ili „hrvatskim i katoličkim, seljačkim i građanskim obiteljima“, dječjim domovima i odgojnim zavodima. „O svoj preuzetoj i razmještenoj djeci treba voditi što točniji očevidnik s potrebnim podatcima“ – piše ministar udružbe dr. Lovro Sušić. Ispunjavale su se i tiskanice „u tri primjerka“ za svako preuzeto dijete iz dječjih prihvatilišta s posebnom Izjavom hranitelja.

FOTO 3a

foto 3b

Tijekom ratnih godina u radu na zbrinjavanju izbjegličke djece istaknuli su se mnogi pojedinci iz sustava društvene skrbi. Bilo je i pohvaljenih Redom za zasluge II. i III. stupnja, koje je podijelio poglavnik Pavelić. Otkriva nam to dokument od 14. srpnja 1944.

foto 4a

foto 4b

Oslobođenje: Ciklonizacijom do gušenja djece u rodilištima

Dosad nije pronađen nijedan dokument koji bi potvrdio tezu da su djeca u NDH zatvarana u logore i tamo ubijana, naprotiv, djeci je pružena skrb bez obzira koje su vjere, nacije i bez obzira na to jesu li im roditelji pripadali ustašama, četnicima, partizanima…. Problemi s djecom, međutim, nastavili su se i poslije prevrata, po tzv. „oslobođenju“. Neki dokumenti iz ondašnjega doba dokazuju da su djeca u rodilištu u zagrebačkoj Petrovoj ulici ugušena „ciklonizacijom“. U svom Izvještaju od 8. siječnja 1946. obrušila se OZN-a na „Upravnika Rodilišta“, dr. Dursta, kojega su „drugarice“ iz rodilišta prokazivale zato što se kritički osvrnuo na partijske sastanke u rodilištu tijekom radnoga vremena. Za „protunarodnu rabotu“, piše OZN-a, okrivljen je i on i “dr. Zanela Srećko“ jer su neradnice htjeli premjestiti na drugo radno mjesto, što je bilo nedopustivo budući da – „Radi se o članovima Partije“., piše OZN-a.

Među ostalim OZN-a u Izvještaju piše: „Što se tiče djece, koja su stradala prilikom ciklonizacije rodilišta, razlog je taj što sobe nisu bile dovoljno prozračne. Umrla djeca su gradjana van našega pokreta“ (!!!). Proizlazi da je komunistička vlast različito gledala na djecu roditelja članova jugokomunističkoga pokreta od ostale djece. Pomislite samo da je u Sisku 1942. došlo do gušenja djece ciklonizacijom u zatvorenom prostoru, kakav bi to „genocid“ bio!

Foto 5

Da je u komunističkoj Federalnoj državi Hrvatskoj doista bilo gušenja djece „ciklonizacijom“ dokazuje i dokument „Pretsjedništva narodne vlade“ (predmet: Nepravilnosti u drž. rodilištu) od 2. svibnja 1946. U njemu je konstatirano „da postoji krivnja za smrt djece do lica koje je vršilo ciklonizaciju, kao i do liječnika koji nisu izvršili kontrolu da li su prostorije sasvim izračene…“. Kažem, da se takvo što dogodilo u bilo kojem dječjem prihvatilištu u NDH, odgovornost za „genocid“ po „zapovjednoj liniji“ popela bi se antifašističkom interpretacijom do vrha Hrvatskoga crvenoga križa, Hrvatskoga Karitasa i hrvatske države.

Foto 6

Iako navedene dokumente film „Dječje prihvatilište Sisak“ ne obrađuje držim da se uklapaju u širi kontekst teme. Ovaj film u trajanju od 50 minuta, izišao u produkciji Laudato TV, dragocjeni je prinos rasvjetljavanju istine o Sisku godine 1942.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari