Pratite nas

U potrazi za Istinom

Jugokomunističko revidiranje istine o ratnoj siročadi traje još i danas

Objavljeno

na

Dječje prihvatilište u Sisku nije bilo logor

U Zagrebu je 2. listopada 2019. održana premijera filma „Dječje prihvatilište Sisak“ scenaristice i redateljice Nade Prkačin. Nadnevak premijere dogovoren je još u lipnju. I prije negoli je film prikazan mediji su progurali tezu kako je riječ o „alternativnoj istini“ u odnosu na pravovjerni film „Dnevnik Diane Budisavljević“ prikazan u Zagrebu istoga dana kad i „Dječje prihvatilište Sisak“. Poslije premijere, mogli bismo slobodno reći kako je film „Dnevnik Diane Budisavljević“, (kad je dogovoren nadnevak premijere?) pokušaj nepotrebnog stvaranja mita o Diani Budisavljević, odnosno da predstavlja alternativu povijesnim dokumentima i svjedočenju živih aktera toga doba iznesenih u filmu „Dječje prihvatilište Sisak“.

Film uvrstiti u program škole za život

Nada Prkačin svoj film temelji na povijesnim činjenicama. Tema je izuzetno osjetljiva: Sudbina djece, ratne siročadi na području Nezavisne Države Hrvatske. Kako su komunisti i četnici ustali protiv države, NDH je odgovorila vojnom akcijom godine 1942. na širem području Kozare u kojoj su pobunjene snage doživjele vojni poraz. Velik broj napuštene djece zahtijevao je koordiniranu akciju države. Ministarstvo udružbe, Hrvatski crveni križ i Hrvatski Karitas upregli su se u spašavanje nezbrinute djece. Tu akciju jugokomunistički i velikosrpski krugovi pokušavaju upregnuti u laž da su u Hrvatskoj postojali logori za djecu u kojima su djeca ubijana. U nešto blažoj inačici sad se pokušava progurati teza da je Austrijanka gđa Diana Budisavljević „spasila desetak tisuća djece iz ustaških logora“, piše Nenad Piskač/HKV

Nametanje kolektivne krivnje uz pomoć zloporabe djece odlika je totalitarnih snaga ekstremne ljevice, njezine ideološke zadrtosti i nespremnosti za istinu. Film „Dječje prihvatilište Sisak“ izvrstan je odgovor trla-baba-lan historiografiji i zaslužuje ući u sustav odgoja i obrazovanja „škole za život“. Prikazani dokumenti (a ima ih još) dokazuju da je domaća i inozemna javnost namjerno i planski trovana mitovima i krivotvorinama. Žrtve te i tako organizirane manipulacije su Sisak i Siščani, Hrvatska i Katolička crkva, osobito nadbiskup Alojzije Stepinac.

No, prije svega žrtva antifašističkih politikanata ondašnji su gojenci na državnoj skrbi. Njihovom se nezavidnom ratnom sudbinom manipulira preko svake mjere zdravoga razuma. Tko bi, naime, skupljao napuštenu dječicu po šumama i gorama, liječio ih od boleština, nahranio, obukao, slao ih na skrb kod udomitelja, da bi ih potom likvidirao? I pritom vodio vrlo precizne evidencije i popise. Takvim bolesnim konstrukcijama istinom i činjenicama suprotstavlja se film „Dječje prihvatilište Sisak“. Vrijedi ga pogledati!

Revidirana istina zahtijeva znanstvenu reviziju

To nas dovodi do šire teme o kojoj grakće suvremeni „antifašizam“ jugokomunističkih i velikosrpskih snaga, to jest do pitanja „revizionizma“. Kad su, dakle, jugokomunisti s integriranim četništvom preuzeli vlast godine 1945., prišli su velikom „istorijskom“ zadatku revidiranja povijesne istine i pisanja povijesti prilagođene ciljevima komunističke revolucije, obnove Jugoslavije i zatiranja hrvatske državne ideje. Revidiravši istinu uspostavili su crno-bijelu, jednoumnu i pravovjernu historiografiju. Nedodirljivu! Za nju se zadrti „antifašisti“ drže kao i fašisti Mussolinija ili nacisti Hitlera.

Logično je da jugokomunistički pravovjernu parahistoriografiju u demokratskim okolnostima treba na znanstvenim temeljima revidirati i na temelju provjerljivih dokaza približiti povijesnoj istini koliko god je to moguće. Za provedbu toga neodloživoga posla potrebni su politička volja (koje u političkim strankama nema), državni novac (kojega sišu čuvari jugokomunističkoga pravovjerja) i ogroman posao. Jedan film ne može se učinkovito suprotstaviti sustavu mitova i krivotvorenja, koji se preselio iz totalitarne komunističke u demokratsku Hrvatsku.

Kad je antifašizam ishodišna točka, onda strada istina

Redateljica filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, Dana Budisavljević, gostujući na HTV-u gdje je pak redateljica Nada Prkačin dobila otkaz (!), kazala je kako je devet godina istraživala prije negoli je snimila film. Unatoč tomu u emisiji Nedjeljom u dva nije podastrla nijedan dokument višegodišnjeg istraživanja, nije rekla kad je dogovorila nadnevak zagrebačke premijere svojega filma, ali je kazala kako je njezina ishodišna točka „antifašizam“. Ne istina, već, baš „antifašizam“. Sa stajališta „antifašizma“ u Sisku je bio ustaški logor za djecu! To je tvrdnja koja se ne dokazuje, ona se podrazumijeva – budući da u nas još funkcionira revolucionarna parola: Smrt fašizmu – sloboda narodu više negoli demokratski pluralizam. Laž, međutim, nikad nije istina.

Foto 00

Sa stajališta istine dječjeg logora u Sisku nikad nije bilo, niti je tamo ikad ubijeno ijedno izbjegličko dijete. Visoki mortalitet posljedica je drugih čimbenika o kojima argumentirano govori film „Dječje prihvatilište Sisak“. No, bilo bi zanimljivo istražiti kako i zašto je Diana Budisavljević poslije rata morala komunističkim vlastima predati svoju dokumentaciju akcije spašavanja „partizanske“ djece, zašto je antifašistički protjerana u Austriju, zašto je za njom otišao i njezin suprug, čiji je brat bio u izbjegličkoj vladi u Londonu. Malo se zna i o tomu kako su gotovo svi protagonisti akcije spašavanja djece poslije rata pobijeni, kao primjerice liječnik Antun Najžar. Današnji „antifašisti“ obrnuli su povijesnu situaciju i sad im za potrebe kontinuiteta nametanja kolektivne krivnje treba mitologizirani, ideologiji antifašizma prilagođen lik gđe. Diane Budisavljević.

FOTO 0

Antifašisti šumom, dokumenti drumom

Sa stajališta dokumentirane istine nedvojbeno je kako je akcija spašavanja djece bila čin ondašnje države i njezinih ustanova, te da je gđa Diana Budisavljević bila angažirana u tom procesu, kao i mnogi drugi pojedinci. Dakle, antifašistički rečeno – surađivala je s mrskim ustaškim režimom. A taj je režim, nevjerojatno ali istinito, s najvišeg mjesta u državi skrbio o izbjeglicama. Evo primjera: U Okružnici (predmet: Puna suradnja svih oblasti na odjelu društvovne skrbi za izbjeglice) poglavnika Ante Pavelića s nadnevkom 17. rujna 1942. piše: „Sav rad oko družtvovne skrbi za izbjeglice vodi od početka, a vodit će i dalje Ministarstvo udružbe u suradnji s mjestnim oblastima u Velikim župama. No dosadašnja iskustva pokazuju, da medju samim pojedinim oblastima vrhovne državne uprave nema u tom pogledu dovoljno sklada i osjećaja za potrebu suvislosti ukupnog dijela družtvovne skrbi za izbjeglice. Stoga nalažem i odredjujem, da sve oblasti vrhovne državne uprave, sve oblasti ustaške, domobranske i gradjanske, imaju, koliko god to stvarne mogućnosti dopuštaju provesti u svom djelokrugu i nadležnosti sve zaključke i sva rješenja Ministarstva udružbe izdana u pogledu prijevoza, smještaja, prehrane i ostale obskrbe i zaštite izbjeglica“.

Sličan problem s koordiniranjem državnih ustanova oko zbrinjavanja velikoga broja izbjeglica imala je i Republika Hrvatska tijekom velikosrbijanske agresije početkom devedesetih godina, kad ju je aktualni koalicijski partner lažno optuživao za prekrštavanje i/ili ubijanje više tisuća djece srpske nacionalnosti, a danas ju optužuje za rehabilitaciju „fašizma“, „negacionizam“ i „revizionizam“.

FOTO 1

NDH se sustavno skrbila za izbjeglice, posebice za djecu

Od brojnih dokumenata iz toga doba vezanih za nepostojeće „logore za djecu“ izdvojit ću samo neke od onih u čiji sadržaj imam uvid zahvaljujući marljivim i samozatajnim neovisnim istraživačima. Primjerice, onaj od 21. studenoga 1942. u kojemu je „Predmet: Nagrada liječnicama koje rade oko izbjegličke djece“. Naime, „Uprava dječjih kolonija u Zagrebu traži za liječnice dr. Herminu Müller i dr. Tatjanu Kopajtić odobrenje nagrade od 4.000 kuna budući da od kolovoza 1942. „rade svakog dana od jutra do kasno u noći bez obzira na radno vrieme“ liječeći djecu u koloniji u kojoj je „velik broj djece gotovo sve bolesne“. Piše to upraviteljica Olga Bošnjaković Glavnom ravnateljstvu za udružbu i društvovnu skrb, odjel družtvovnog osiguranja, zaštite i skrbi. Poznata su i godišnja izvješća Uprave dječjih kolonija u Zagrebu koja nam otkrivaju detalje mozaika povijesne istine i raskrinkavaju crno-bijeli pristup ovoj temi.

Foto 2

Kako se u NDH postupalo s izbjegličkom djecom vidljivo je iz dokumenta od 19. siječnja 1943. (Predmet: Prehrana siromašne djece preko zime). U njemu se određuje da se „žurno poduzme sve potrebne mjere za razmještaj izbjegličke djece, koju je Ministarstvo po nalogu Poglavnika preuzelo iz sabirnih logora u dječja prihvatilišta“. Prvo ih je potrebno „zdravstveno zbrinuti“, a potom predati roditeljima, ili „hrvatskim i katoličkim, seljačkim i građanskim obiteljima“, dječjim domovima i odgojnim zavodima. „O svoj preuzetoj i razmještenoj djeci treba voditi što točniji očevidnik s potrebnim podatcima“ – piše ministar udružbe dr. Lovro Sušić. Ispunjavale su se i tiskanice „u tri primjerka“ za svako preuzeto dijete iz dječjih prihvatilišta s posebnom Izjavom hranitelja.

FOTO 3a

foto 3b

Tijekom ratnih godina u radu na zbrinjavanju izbjegličke djece istaknuli su se mnogi pojedinci iz sustava društvene skrbi. Bilo je i pohvaljenih Redom za zasluge II. i III. stupnja, koje je podijelio poglavnik Pavelić. Otkriva nam to dokument od 14. srpnja 1944.

foto 4a

foto 4b

Oslobođenje: Ciklonizacijom do gušenja djece u rodilištima

Dosad nije pronađen nijedan dokument koji bi potvrdio tezu da su djeca u NDH zatvarana u logore i tamo ubijana, naprotiv, djeci je pružena skrb bez obzira koje su vjere, nacije i bez obzira na to jesu li im roditelji pripadali ustašama, četnicima, partizanima…. Problemi s djecom, međutim, nastavili su se i poslije prevrata, po tzv. „oslobođenju“. Neki dokumenti iz ondašnjega doba dokazuju da su djeca u rodilištu u zagrebačkoj Petrovoj ulici ugušena „ciklonizacijom“. U svom Izvještaju od 8. siječnja 1946. obrušila se OZN-a na „Upravnika Rodilišta“, dr. Dursta, kojega su „drugarice“ iz rodilišta prokazivale zato što se kritički osvrnuo na partijske sastanke u rodilištu tijekom radnoga vremena. Za „protunarodnu rabotu“, piše OZN-a, okrivljen je i on i “dr. Zanela Srećko“ jer su neradnice htjeli premjestiti na drugo radno mjesto, što je bilo nedopustivo budući da – „Radi se o članovima Partije“., piše OZN-a.

Među ostalim OZN-a u Izvještaju piše: „Što se tiče djece, koja su stradala prilikom ciklonizacije rodilišta, razlog je taj što sobe nisu bile dovoljno prozračne. Umrla djeca su gradjana van našega pokreta“ (!!!). Proizlazi da je komunistička vlast različito gledala na djecu roditelja članova jugokomunističkoga pokreta od ostale djece. Pomislite samo da je u Sisku 1942. došlo do gušenja djece ciklonizacijom u zatvorenom prostoru, kakav bi to „genocid“ bio!

Foto 5

Da je u komunističkoj Federalnoj državi Hrvatskoj doista bilo gušenja djece „ciklonizacijom“ dokazuje i dokument „Pretsjedništva narodne vlade“ (predmet: Nepravilnosti u drž. rodilištu) od 2. svibnja 1946. U njemu je konstatirano „da postoji krivnja za smrt djece do lica koje je vršilo ciklonizaciju, kao i do liječnika koji nisu izvršili kontrolu da li su prostorije sasvim izračene…“. Kažem, da se takvo što dogodilo u bilo kojem dječjem prihvatilištu u NDH, odgovornost za „genocid“ po „zapovjednoj liniji“ popela bi se antifašističkom interpretacijom do vrha Hrvatskoga crvenoga križa, Hrvatskoga Karitasa i hrvatske države.

Foto 6

Iako navedene dokumente film „Dječje prihvatilište Sisak“ ne obrađuje držim da se uklapaju u širi kontekst teme. Ovaj film u trajanju od 50 minuta, izišao u produkciji Laudato TV, dragocjeni je prinos rasvjetljavanju istine o Sisku godine 1942.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Otkuda zastava BiH na dženazi generalu Qassemu Soleimaniju?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je kako se tijekom dženaze Qassemu Soleimaniju na ulicama Teherana mogla vidjeti i zastava Bosne i Hercegovine.

Fotografiju je objavljena na Facebook stranici web portala radio televizije Islamske republike Iran (Sahar Balkan).

Autentičnost fotografije za Radiosarajevo.ba je potvrdio Meisam Mirhadi, iranski novinar.

“Zastava BiH se vijorila na ispraćaju šehida Qassema Soleimanija u Teheranu”, naveo je Mirhadi, koji se javio iz Teherana.

On je kazao da je zastavu BiH nosio čovjek čija majka je Bosanka, a  žive u Iranu.

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Objavljeno

na

Objavio

Hasan Haidar Diab (56) je poznati novinar i ratni izvjestitelj koji od 1998. godine piše za Večernji list. Međutim, njegova povezanost s Balkanom seže u osamdesete godine prošlog stoljeća , kada je iz rodnog Bejruta došao na studij u tadašnju SFR Jugoslaviju i to ponajviše zahvaljujući liku i djelu Josipa Broza Tita, odnosno njegovoj ulozi u Pokretu nesvrstanih.

Tijekom godina rata, prvenstveno zbog poznavanja arapskog jezika, proputovao je ratom zahvaćena područja, gdje je uradio veliki broj intervjua i reportaža s političarima i izbjeglicama. S pojavom izbjegličke krize u Europi, uslijed započetog građanskog rata u Siriji 2011. godine, postao je jedan od nasjtručnijih sugovornika u emisijama emitiranim na javnim servisima Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, te i Evrope.

Jedan od njegovih sugovornika bio je i Iranski general Kasem Sulejmani, s kojim je pričao u dva navrata, 2016. i 2017. godine, o čemu je pisao u autorskom tekstu za Večernji list.

Tom prilikom, Sulejmani mu je potvrdio svoj boravak na Balkanu tijekom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.

– S generalom Sulejmanijem osobno sam se susreo dva puta u Iranu, jednom u Teheranu na konferenciji 2016, a drugi put u gradu Mešadu godinu dana kasnije. Djelovao je jako skromno, vidjelo se da je vagao svaku izgovorenu riječ. Iako nismo dugo razgovarali, kada je saznao da dolazim iz Hrvatske, samo je dobacio pitanje: “Kakva je situacija u BiH?” Na moje pitanje je li bio u BiH, Kasem mi je odgovorio: “Naravno da sam bio, ali davno, 1993. i 1994. Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu”. Na rastanku sam mu rekao neka se čuva, a njegov je odgovor bio: ”Molite se za mene da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja” – naveo je Diab u tekstu, čime je samo potvrdio pisanje Blica o njegovom prisustvu na tlu BiH tijekom rata.

U nastavku teksta Diab se osvrnuo ni kult osobnostiubijenog iranskog generala, odnosno na njegove impozantne taktičke i borbene strategije:

Kasem Sulejmani bio je najžešći borac protiv kalifata Islamske države, a zbog tajanstvenih misija koje je obavljao zvali su ga “James Bondom Bliskog istoka”. General Sulejmani bio je prisutan u Iraku od američke invazije 2003, u Libaonnu i na području palestinske samouprave od ranih 90-ih godina, 2011. dobio je novi zadatak: zaustaviti pohod džihadista na Irak i Siriju. Od tada su u Damasku i Bagdadu prisutni zapovjednici snaga Kuds. Poznato je da je često i osobno vodio vojne akcije, kao onu kada je zaustavio ofanzivu islamista prema Damasku i onu prema Bagdadu. Osim što je obranio Damask i Bagdad, pod njegovim zapovjedništvom je oslobođeno čitavo područje Al Kusara i veliki dijelovi provincije Homs u Siriji, Alep, a na koncu i Istočna Guta.

Zahvaljujući strategiji Kasema Sulejmanija, sirijski predsjednik Bašar al-Asad opstao je na vlasti. Nakon što je ISIS zauzeo Mosul, Tikrit i niz drugih gradova, Sulejmani je odmah preuzeo zapovjedništvo i najbolje ljude Kudsa doveo u Bagdad, čime je ujedno pomogao i da se obrani irački Kurdistan i sam Bagdad. Vojni uspjeh protiv boraca ISIS postignut je zahvaljujući tome što su Sulejmani njegovi savetnici promijenili strategiju ratovanja i u Iraku i u Siriji, na temelju iskustva u borbama protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Prema obavještajnim podacima, Sulejmani je likvidiran na povratku iz Sirije, gdje je zapovjedao ofanzivom na provinciju Idlib, zadnje uporište džihadističkih grupa, piše Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari